Čovječe, kakav blog!

Ne bih o svom mužu govorila na taj način.
Bio je depresivan, i vjerujem da se tu radi o poremećenoj kemiji mozga, bilo je tu i promjena zbog alkoholizma (nisam pravovremeno uočila- da jesam ne bih imala s njim ništa jer nisam nimalo optimistična po pitanju te ovisnosti i nisam jednom čula "sve nekako, samo nemoj s alkoholičarom", od žena koje su imale iskustva s tim). U svakom slučaju, nisam dovoljno uočila ništa od njegovih problema, jer je bio tip "tko sam što sam" na van.
S okolinom je imao površne odnose- evo dođi u Perušić i pitaj za Itu: svi će ti reći potpuno istu stvar: "svi smo za njega znali, bio je godinama i pročelnik, poznavao ga nije nitko".
Imao je- a ja sad kužim da u funkciji opstanka s tim svojim problemima- savršeno uglađenu i simpatičnu spiku na van.
Sa svima potpuno ista spika:
"ima li kiše, imal' sniga, kako je, kako sijeno, ............" doslovno generički, kao AI.
Bilo mi je to malo neobično, možda bih vrlo brzo nekog kurca i skužila, ali mislila sam za koješta "takav je tip".

Tom čovjeku je dano sve. Ali sve. Od toga da je rođen u najljepšem mjesecu godine, u najvećoj kući u mjestu, roditelji intelektualci, on savršenog tijela 190/90, degutantno je pa neću govoriti kolika je to batina u gaćama bila (da se preplašiš), čekalo ga mjesto pročelnika u Perušiću zbog zasluga pokojnog oca, u 48oj dobije živo i zdravo dijete, i ne kažem da sam loto premija ali po nekim parametrima reklo bi se da jest malo netipično i neobično da netko tih godina, obrazovanja, imovinskog statusa itd. dođe živjeti u Perušić i planira kopati bašču. Možda što je bitnije, zavoljela sam ga. Mislim da je imao doslovno sve što je jedan čovjek poželjeti mogao.
Most se pruži gdje Ita Bašić stane.
Ali s jednim velikim "ali", da on to u mozgu ne slaže na način zahvalnosti životu, svjesnosti, s jednom megalomanijom u kojoj on ipak zaslužuje više, a i s krhkošću u kojoj shvaća da nije baš kalibar svoga oca, i da je malošto njegova osobna zasluga.
Bila je to neka petlja u glavi, u kojoj se miješala i grandomanija, i osjećaj bezvrijednosti; i arogancija i bijeg od svih; i bijeg od sebe u alkohol kojeg ja nabrajam u vrh razloga njegovog preranog kraja.

Nisam sasvim sigurna je li njegova bolest, bolest unutar depresije, bila određena nezahvalnost životu.
Pošto mi se, kao uostalom nikome, nije povjeravao, ostala mi je enigma što se zapravo događalo u njegovom unutarnjem svijetu. Što reći o našoj prisnosti, ako sam sasvim slučajno, plaćajući neki račun, ŠEST MJESECI POSLIJE SPROVODA, saznala da je radio na tom i tom radnom mjestu (meni je svaki dan za ručkom do detalja opisivao što je tog dana radio na nekom "glavnom").
Bio je neiskren, i meni će ostati povelika enigma je li na onaj svijet otišao nesretan, nezadovoljan, ljutit, naprosto bolestan, je li to učinio svjesno, u deliriju, je li odmoglo to s tim lijekovima od kojih je jedan čudan i s neobičnim nuspojavama, je li problem bio ..........
Je li otišao znajući da je voljen.
Je li otišao da je volio.
Je li otišao sa idejom da će nam bez njega biti bolje.
Je li otišao s nekom krivnjom, grizodušjem.
Je li otišao da mu bude bolje bez svih nas debila.
Je li .....

Tko to može znati.
Ono što je sigurno: imao je puno toga, za čime evo i ja osobno žalim i zavidim. Guzice bih dala da mi se vrata u smislu karijere otvaraju lako kao njemu. Mnogi bi ljudi dali sve da u tim godinama imaju tijelo kao dečko s naslovnice (znači, pločice, karina tolika da se plaća carina). Da imaju komadić zelenog raja.
Živo i zdravo dijete u tim godinama, jebote iz prve smo ga napravili, tvrdio je da mu samo beba za sreću fali.
Evo, i sin (nije to njemu zanemariv faktor, jebi ti to, Ličanin).

Ne znam iskreno što je još trebalo. Ako se ubio jer nije bilo bolje od ovog što smo mogli imati, onda jebiga, i nije bio za život.
Sklona sam vjerovati da je naprosto bio bolestan i da je traženje racionalnog odgovora u iracionalnom programu nebalansiranog mozga, prilično sviranje kurcu.

Moje je bilo da ga volim, i jesam, na sve načine na koje sam znala, osjećala i mogla.
Nije bilo ni malo, ni neiskreno, a ako je trebalo biti savršenije- Bog nek prosti, zato je Bog.
Voljela sam ga i to je bilo moje, i bilo je pošteno i pravo, ma koliko kratko trajalo i ma što s njegove strane da je bilo (ili nije).
Dalje od toga nemam što.

Danima se trsim oko toga da nađem haljinu koju ću nositi (o cipelama i nekoj jaknici pošto je studeni, da ne govorimo... do tog još nisam došla). Jutrima ne odolijevam krafnama, znači ne bi da ga jebeš na dijetu, strava i užas, svako jutro me krafne povuku na stranputicu i bit će belaja ne nađem li rješenje protiv krafni smjesta.
A pored toga, haljine su takve da nemam riječi, ja ne znam koji mozak može izmisliti nešto kao npr. ovo, evo ovo je najružnija haljina koju sam ikad vidjela, a u tom stilu ih ima dosta. U kojem stanju svijesti... Čemu... Link
Smislit ću nešto da se upakiram, samo da je riješiti situaciju s krafnama, nikad ih nisam voljela ali u zadnje vrijeme ih sanjam i ujutro ostvarujem snove dok se ne raspuknem... Još mi samo fali ova haljina u stilu hibrida svinje i morskog ježa, ovo je zaista nešto najodvratnije... Jebem ti kumstvo kad imam ovakvu zadaću sad: ne jesti i naći haljinu, ne znam što mi je gore!

Link
Nije zadnja stanica.

Ispred dućana u Gs, idem staviti sve namirnice u gepek.
Prilazim autu i čudim se što je to iza, naime nekakva debela linija, ne kužim je li to izgrebano (pa gdje sad pobogu?!) ili se nešto prosulo po cijeloj stražnjoj strani?
Lagano se nasikiram, pa daj jebote čula bih da sam negdje drmnula autom, šta sad?! Ma mora da je nešto proliveno.

Zato pljujem na palac, pa potom stružem po toj debeloj liniji roskastoj (ogrebano je definitivno).

I onda skužim- to nije moj auto. Meni su svi ti tamni auti isti.
Ovaj je bio crni, moj je doduše sivi, ali ... Bar ne moram limaru, a ako me netko vidio da mu praktički ližem auto a šta da ti prijatelju kažem... Dogodi se i to.

Večeras sam kratko otišla do groblja.
Jutros sam mu odnijela plavo cvijeće, a sad sam samo imala neku potrebu otići na minutu pri povratku iz dućana.
Jako ugodna i lijepa večer, nešto što bi svakako normalno bilo provesti u šetnji s njim, bilo je i takvih večeri, i meni su bile sasvim dovoljno inspirativne i sretne (da ne otvaram opet onu o tome da je- no shit Sherlock- depresija gadna stvar... da se ne vrtimo u tome koliko je on izdao, a koliko je ipak izdan... nije više ni važno).

Prije uspona do njegovog groba, treba proći onu malu kućicu gdje je posljednji ispraćaj (ne znam kako se zove to). Pogled mi je zastao na onim crnim metalnim kolicima. Na tome je bio Itin sanduk, i Ita je bio unutra, srećom nisu ga otvarali, to mi je nešto najgluplje, kad mrtve ljude pokazuju... Na tome je bio njegov sanduk, i sad tamo stoji prazan, u međuvremenu su i drugi sanduci stajali na tome, još će ih biti.

U suštini, svi ćemo tamo. Gledajući par sekundi taj sanduk, kroz glavu mi je prošlo: ali SVI, Barbara, i ti, i svi koji su ti dragi, i nedragi, baš svi ćemo jednom proći tom istom stazom, da li u vječnost, ništavilo, kako god... Svi smo u istom košu, i nije Ita nikakav vanzemaljac u svemu tome... I kad razmisliš, što je koja godina ili desetljeće, ali onako baš iskreno kad gledaš tu rijeku života... Svi ćemo tamo, i to ne za neku veliku vječnost, relativno brzo, svi smo u tome isti i jedno.
Osjetila sam danas prvi put nekakvu pomirenost sa svime time, ali ne onu depresivnu, pedersku.
Nego nešto u stilu "to tako ide", ili "tako je kako je", ne znam možda najbolje opisati osjećaj.
Nekakvo shvaćanje da je sve onako kako valjda mora biti; da Ita nije drugačiji ni drugo od mene, tebe, svih nas živih- suštinski, dijeli nas samo neko vrijeme, taj "trenutak" u kojem i mi odosmo- točno tamo.

Otišla sam samo nabrzinu jer sam doma ostavila nešto na peći (a u dućan skoknula po nešto što mi je falilo);
cmoknula njegov mramor (mislim da to sad činim više prijateljski i bratski, nego ikako drugačije)
i lakog koraka odjurila u auto, ne osjećajući težinu ni tragičnost u koracima.

Kako sam sjela u auto, slušajte što je zasviralo- kunem se svime. Znam, znam, slučajnost... Ako takvo što postoji.
Pa opet, zasvirala je ova, i legla je. Ni minutu do moje kuće, slušala sam je, vozila ekstremno polako i Ivici "Iti" konačno bila u stanju poslati jednu iskrenu pusu, bez zamjerki, bez ljutnje, bez osjećaja da je trebalo drugačije, prvi put dosad tako čisto, prosto i lako.

Link

Hvala Svemiru što je svirala baš ta. Sve manje vjerujem u slučajnosti, u loše namjere i u nesreće.
Sve više shvaćam: nema se tu što, nema se kad, treba biti.

Naletjela sam na nekakav post gdje ženska ima suze u očima koliko je maltretiraju, pa sam si dala truda vidjeti koji su to argumenti protiv izvjesne youtuberice Suzane Emeš iz valjda Belišća, koja pokazuje kako voditi kućanstvo.

Prvo i osnovno- na ovakav način jebati i drkati ženu koju NE MORAŠ gledati je sick, i to sam u prošlom tekstu podvukla, pa da u taj dio patologije uopće ne ulazimo. Ajmo vidjeti po čemu je ta Suzana zaslužila toliki hejt, i ima li to ikakvog uporišta. Dođe mi ženu zaštititi kad bih znala kako da kreiram profil na tom forumu.

1. ZOVU JE TAKINAKI
Suzana, naime, često govori "taki" a ne "takav" i "naki" a ne "onakav". Svakako bi se radilo o nekakvom narječju, načinu govora, koji je očito u njenom kraju uobičajen. Slavonci govore ponajviše književno, uz nas Ličane, pa ne znam opet kakav bi kreten netko trebao biti da zamjera - dijalekt? Ako ćemo po tome, Dalmatince pola ne razumijem pa što bih ih trebala sprdati ili što? Ljepše mi je zabavljati se time, meni je to sve šarmantno, ponešto i naučim, a još najbolji dio nerazumijevanja dijalekta mi je što nisam uopće kužila što moj Prvi Muž govori pa nam je brak potrajao ha dobre dvije godine (inače bi 10 dana max). Znači, prvi krimen joj je što govori "po slavonski", što je ujedno i najbliže standardnom književnom jeziku.

2. SUZANA PUNO KUHA, SPREMA, RMBA, PRETJERUJE U HOME DECORU
Suzana, u principu, i ima takav content. To je kao da ideš isprđavati fitness kanal da koji se kurac taj baja napumpao i šta po cijele dane vježba. Ili da uđeš u mesnicu pa govoriš da je tu nešto previše mesine. HALO! Ako ti smeta- odjebi se i voljno si, dvojka. Samo si na jedan klik od pornhuba, Letećih medvjedića, emotivne ispovjesti Lady Diane ili čega god hoćeš. Što te tjera da gledaš Suzanu, ili takav sadržaj, ako ti je mrsko?

3. SUZANA JE KAO TAKVA KOJA BRIJE NA TAKVE STVARI GLUPA I PRIMITIVNA
Ne djeluje mi kao Einstein, ali iskreno ne djelujem si ni ja, a ni itko kog poznam. Međutim, poznat je i meni ovaj diskurs, gdje se stvara LIČNOST/MANJKAVA LIČNOST/MANJAK INTELIGENCIJE iz toga da ne sjediš "genijalna i nadahnuta" u hrpi čikova, dok ti dijete osmi dan zaredom ruča "pizza prstiće" iz pekare a ti si suviše udubljena u Velike Ideje da bi svoju pičku a kamoli plahte oprala. Imala sam ozbiljnu prodiku od svoje kume da sam se zaglupila, a kad je čula izraz "štirkanje" doživjela je totalni slom pičke u stilu na šta ti tratiš svoj život i svoju pamet.
Ja sam joj onda pokazala da griješi. Evo, tu je moj parfem za 150 eura- i NEUSPOREDIVO mi više luksuznog osjećaja daje kad legnem u opranu, uštirkanu, UPEGLANU (a ne samo popeglanu) posteljinu;
ubila bih se da živim na sranjima iz pekare (imala bih 180 a ne 80 kg)
i baš nijedan moj neuron nije postradao (naprotiv) time što sam ulickala parkete.
Zatim sam joj pokazala da štirkanje nije nikakav debilni ritual- to ti je potopiti opranu robu (dodatnih 5 minuta).
Za koliko kratko sam napravila te kiflice sa šunkom i sirom (čas posla, smijeh, zajebancija).
I pitala sam je- smatraš li ti da to meni uzima identitet pametne žene, evo ajmo se nadmetati u čemu hoćeš, misliš li da teoretski ne mogu peglajući slušati recentne stvari iz struke na yt?
Malo je ušutjela kad je shvatila da je to sve prilično jednostavno, brzo. Znači to "štirkanje" od kojeg je napravila šokantnu vijest da sam otišla u kurac i pretvorila se u našu prababu- ja napravim za vrijeme koje nekom treba da ugugla Severinu i lamentira o tome da su joj usta prevelika.
Mene za 95% takvih stvari zabole pizda, niti kafenišem s ljudima koje ne smatram društvom, niti se gubim u kolektivnim psihozama... I zato ja stignem tih deset minuta potrošiti da uštirkam, i paz sad ovo- i dalje budem genijalna/negenijalna koliko već jesam/nisam...
Pri čemu kao kraljica legnem u čisto, kao dametina, gospođetina- i jebem ti ja 20 fakseva ako ti smrdi pička ili spavaš kao svinja u čikovima i mrvama i flekama od menge.
Znači, Suzana NE MORA NUŽNO biti glupa ako voli da joj je kuća pod konac a da joj dijete ne živi na pekari- ako mene pitate, time je pametnija.

4. SUZANA SE UDEBLJALA NAKON PORODA
Suzana je debela ženska i tu nema šta, ne moramo to uljepšavati, doduše kužim da joj je bed zbog toga i da pokušava prodavati žvake da su to obline i da nije tak jako... Suzana je jako debela, i to je trenutno amen. Međutim, možda ne mora (kao npr. ja) to tako brutalno imenovati, pogotovo ne tom auditoriju kojeg već ima, a u kojem ima i malicioznih.
Suzana NIJE DEBELA JER JE RODILA, to kažem ja kao žena koja je dvaput rodila, da je do bebe i trudnoće ja sam predtrudničku kilažu mogla imati doslovno u roku 2-3 mjeseca- ali NISAM jer hranu sam koristila, baš kao i cigarete, često da me dignu, da me provuku kroz dan, bilo mi je i još mi je suštinski preteško uz sve što proživljavam životno i duhovno, vagati si pileća prsa.
Zašto ovo naglašavam?
Jer ne znaš zašto je Suzana sad debela. Postoji i jedan tabu oko toga da je sjediti doma s djetetom/djecom, uz svu slatkoću i ljepotu, pomalo i teško, repetitivno, zamorno, da nije to baš sve tako sasvim jednostavno, nekim ženama pada lakše a nekima teže. Možda je do njene trenutne životne situacije. Možda se nosi s nečim o čemu ne znamo. Definitivno unosi više hrane nego što joj je potrebno, i Suzana radi te jebene knedle s vrhnjem i prezlama i definitivno ne stane na jednoj niti na dvije.
OK.
Debela je.
Je li u svijetu u kojem siluju, ubijaju, koješta rade, NAJVEĆI JEBENI GRIJEH JESTI VIŠE NEGO ŠTO TI TREBA PA SE JEBEMU MATER ETO I UDEBLJATI.
Možda i smršavi. Možda bude još i deblja. Možda bude ovakva. Možda rokne tu knedlu i to nogom, da se raspizdi u hiljadu komadića, i kaže "lele Suzana majku ti jebem koje lice imaš a od sebe si svinjčeto napravila" i eto Suze za šest mjeseci prepičke (nije to neka nauka... samo je bitno uloviti grif i imati fokus dovoljnu količinu vremena... i obično to NE IDE onda kad nešto drugo u životu ne ide... ali izgubiti kile je u biti jednaka matematika, s drugim predznakom, kao i dobiti ih).
Suzana Emeš je trenutno debela, a vjerojatno su i mnoge koje je nazivaju pogrdnim imenima.
Suzana Emeš, pritom, godinu dana od onda kad prelomi da joj je bitno, može biti kritizirana kao premršava.
So what?


5. SUZANA SE NE ZNA OBUĆI
Suzana je debela i debelo tijelo ne možeš upakirati ni u što da ne izgledaš:
a) vulgarno
b) kao babetina
Ja joj skidam kapu što joj se uopće da zajebavati s time, i svaka joj čast. Naime, ja dok ne dođem do neke normalne kilaže jednostavno dignem ruke od svega, kažem "zajebi rad" i uvijem se u nakaradne stare majice i tajce koje ne stežu.
Jasna je stvar da debele butre ne mogu nositi normalnu odjeću.
U trapericama mi se popižđe raspolovi. Trbušina ispadne. Ja odustanem.
Suzana se ipak i sa toliko kila- trudi. I još joj seru i za to.
More marš, ajde ti upakiraj bundevu da liči na kruškicu. Pusti ženu na miru, dobro da ikako.


6. SUZANA JE IRITANTNA
I ko te jebe ako si mazohist koji je gleda, prati, primjećuje je li dobila par kilica, je li rekla glupost ili pametnu riječ.
Ne sviđa ti se?
Pa jebem te idiota- produži. Razguli.
Toliko contenta na netu, da ne govorimo o stvarnom životu- pa daj se ne sikiraj oko Suzane Emeš ako te iritira, odjebi se od žene, i prati nekog tko te ne iritira, ako takav uopće postoji.
Marš u kurac.

Uputila me frendica, pričala sam vam nekidan, jednim bezazlenim linkom u cijeli jedan svijet.
To vam je forum.hr- ženski kutak- kokošinjac,
gdje žene komentiraju razne hrvatske influenserice.
Nisam u tom điru, malo mi je to dosadno i svodi se ako dobro shvaćam na to da slikaju šalicu makijata kojeg drže s umjetnim noktima i onda napišu nešto tipa "danas je moj Liam rekao mama ti si vitez", ili se pak guze s nekim svojim tipom, ima i neka caka da reklamiraju nešto tipa blender pa to dobiju besplatno... Nisam upratila jer prvenstveno ni nemam te aplikacije, ali sam nešto nekad tražila na yt pa eto znam za tu Suzanu Emeš.

Suzanu također ne pratim dovoljno pomno da bih znala svaki detalj, koliko shvaćam radi se o udanoj ženi i mami malog dečkića iz Belišća ili Valpova, nešto tako- koja snima sadržaj o vođenju kućanstva, mislim da je to nešto tipa tradwife ali ujedno ima od tog neku zaradu. Žena je takva kakva je, udebljala se prilično, forsira neke haljine koje joj ne stoje ali pouzdano znam da s viškom kilograma da ga jebeš nemaš što ni napraviti (i sama velik dio života provodim izgledajući kao bundeva što god na sebe nasrala), žena sjecka mrkve, riba rajngle, preporuči tu i tu kremu, jebiga živi svoj život.
Tko to voli pratiti, prati. Mene je Suzana Emeš eto jednom prilikom naučila neku caku oko lisnatog tijesta, kad sam to tražila na yt. Tko ne voli, ne mora.

Međutim, taj forum... Isuse Bože...
Koliko samo zla.
Znači, zamišljam te dokone ženetine koji gledaju tu Suzanu i liječe na njoj svoje komplekse DO NAJBRUTALNIJE razine.
Seciraju svaku njenu riječ.
Zbog debljine, razvijaju teoriju o tome da se gadi vlastitom mužu koji je sigurno postao peder.
Realno, Suzana je krasna domaćica, ali i o tome imamo: "sigurno joj je u podrumu toliko tih sranja kojima neukusno i gadno dekorira stan".
Tu su i analize toga bi li njen, ranije rođeni dječak, trebao pričati više/bolje/čišće i vodi li ga Suzana logopedu/ortopedu (klinjo je top, znači čisto sranje po ženi, liječenje frustracija).

Zamišljam kako one žive, i kontam: ne znam koje bi to pare i suradnje i svjetska zarada trebali biti, da na taj način dozvolim da me kasape još koliko gori od mene, time što se izlažem.

Nema dugo, jedan moj poznanik, drag ali neoštar čovjek, izrazio se o mojoj djeci - ma ne ni s namjerom da me uvrijedi nego neumiješan da bolje pokaže shvaćanje situacije- u stilu "sad si DVAPUT POGRIJEŠILA".
Moj prijatelj, inače, živi u 17 iznajmljenih kvadrata, u kolovozu puni 40 godina, doživljaj tjedna mu je kad si kupi u Kauflandu nuggetse na akciji, ima 170tak cm i možda malo govorim ako kažem da 130-140 kg,
pola zubiju ima a pola ne,
po cijele dane je na netu, ima nekakav profil gdje "obrađuje" tuđe reperske pjesme i govori da se time "inspirirao" i već 10-tak godina koliko ga poznam govori da će se probiti.
U svemu tome, povremeno je ekipi teška smijalica jer skine fotku neke ženske s neta i govori da ju je jebo, pa onda to netko promućurniji nađe i eto radi se o nekoj wagsici :)
I tako, jebiga, živi kako živi, šta će nije ni on kriv, da može bolje sigurno da bi radije bolje.
Ali reći će što je drugi netko "pogriješio"- e, o tom se radi.

Nešto mi govori da su te žene koje kritiziraju Suzanu Emeš, koja možda i nije najveći biser Mediterana ni kilažom ni stajlingom i možda bi doista trebala trpati manje šlaga u kave a malog po faking Valpovu ili čemu PJEŠICE odvesti do vrtića...
Ma OK, OK...
Nešto mi govori da se radi o još koliko gorim od nje same.
I to ti je: što god napraviš, nema boga da ćeš svima udovoljiti.
Jer kad klikneš na sljedeću temu, to više nije horda "vitkih" koje pljuju Suzanu.
Sljedeća je tema neka izrazito tanka djevojka, e pa na nju se obrušavaju u najodvratnijim epitetima- debele (možda i Suzana).

Uvijek se tu radi o nekakvom projiciranju. U suštini, tko te tjera da gledaš Suzanu Emeš ako ti je u kurcu?
Koliko god debela bila, preskočiš je ako već ne zaobiđeš.
Ali nešto u sebi ne možeš, e a da je sreće znala bi kako, ni preskočiti ni zaobići.
(Pa ti olakša misao da je Suza lošija, ili čak: loše).
Damn, you pathetic bitch... :)

"...which BMW means Be My Wife" ... Ovo mogu samo Ameri! :)))))))) ahahahaha...
Link
Frajer je otkačen, sviđa mi se ovaj dio u kojem nismo mi u kontroli svega, u kojem je dužnost ići dalje.
Ali BE MY WIFE s BMW-om je topčina samo takva. Zagrcnula sam se, pila sam šumeću tabletu i sve sam poprskala. Preporuka za pogledati :)))))))))))

- otvaranje je bilo odvratno, jezivo i ako nastavimo biti "moderni" i relativizirati ama baš sve pod parolom "umetnost je ono što ne razumeš", naći ćemo se (a već i jesmo) u takvoj odvratnoj pogubljenosti koju jedino iskupiti može ideja da se radi o oslobođenju od ama baš svega
(blaženom ludilu, ništavilu i anarhiji koja stremi uništenju, poništavanju i nuli).

Gade mi se takve pizdarije, odvratni su mi performansi tipa Marine Abramović, smatram da postoje dva spola.
I ne, pritom nisam ni neuka, ni nenačitana, niti klečim, niti sam svetica.

Obožavam sve što "drma", "trese", poziva na razmišljanje, pa neka i šokira.
Ali postoji jedan moment u kojem osjetiš da je mučno, bolesno, pogrešno i gadno.
Nisam meritorna da kažem koji je to točno trenutak, ali za mene ovakve pizdarije spadaju u tu kategoriju.

"Ludama je milo, ostale je stid".
Ne, nije bilo cool, avangardno ni provokativno na artistički način.
Bilo je jadno, a još jadnije je što se pokušalo provući pod afirmiranje vrijednosti kao što je tolerancija.
U toj količini tolerancije i jest problem.

Postalo je normalno, donekle i ozakonjeno, biti lopina u Hrvatskoj;
zlostavljač;
manijak;
potkapacitiran ali pozicioniran;
sve je postalo legitimno, i u tom se izgubila poanta kvalitete, truda.
U toj sveopćoj toleranciji apsolutno svega, više nismo u stanju uvjeriti učenike da ima svrhe i smisla učiti, truditi se,
ženama je ideal postao bogato se udati,
kvalitete se preziru i izvrgavaju ruglu,
sve je to "nazadno", "slabićki", "hahaha, primitivno!"

I evo nas tu gdje jesmo, u eri "modernih, naprednih i tolerantnih" ljudi, na bensedinima, antidepresivima, s paščadi pod nogama, s dvjesto kila, koks tu i tamo da me digne, evo nas iskešenih u grimase koje veze s osmjehom i srećom nemaju, evo nas odvratnih i gadnih jer "smijemo, zašto ne bismo?",
besramnih,
obesmišljenih,
prolupalih,
pijanaca,
drolja s tri abortusa i četiri pokušaja suicida,
evo nas prljavih, poganih, gnjilih i nesretnih

ali...
nismo nazadni i razumijemo umjetnost, čuj ipak je to Svijet.

"Baronov bal, na blistave prozore nasrću leptiri glupi
i davno nije upitno to da li bi dušu prodao tko,
odavno postoji jedino strah- da l' bi vrag da je kupi?"

Ujutro, vikendima obavezno, ustanem prije klinaca.
Jako često umijesim langošice da se dižu, dok popijem kavu. Nekad su to palačinke, nekad uštipci, ali uglavnom su langošice.
Nutritivno, to je totalno sranje i čisti prazni ugljikohidrat.
Ali po starijem odavno znam što mu to znači.
Taj osjećaj: mama je tu, miriše doručak, ja još drijemam i pomalo zijevam...
I sjećam se što je meni značilo to vikend-jutro bez žurbe, kad se iz kuhinje širi miris kave i nečeg što mama sprema, uz lagano zveckanje posuđem koje me vraća iz sna.
Langošice su- osjećaj.

-----------------------------------------
Parfem, ili čak još bolje: jak aftershave, na muškoj bradi i vratu.
Ne, nisam ni najmanje uvjerena da se radi o tome da će me muškarac privući više, kad miriši na borove, limetu ili nešto tako.
Sigurno je da ta igra zavođenja nema veze s time da se rajcam na sandalovinu.
Ali kad mi dođe mirisan i obrijanog lica, to je osjećaj.
Učinio je to zbog mene, da se meni svidi, da mi se upriliči.
Aftershave je- osjećaj.

--------------------------------------------

Odlučila sam stvarati dobar osjećaj svima kojima mogu, i to sad a ne sutra,
i iako sam uvjerena pa i svjesna da Ita nije otišao zbog mog propusta, grijeha ili previda,
čini mi se da sam sklona puno manje vjerovati u to da možemo i od sutra, da možemo od nekog dana.

Sad ti ga želim dati, osjećaj, koliko umijem i dohvatim.

Link

Osobno sam odustala od svih tih teorija.
Definitivno nisam religiozna, i mislim da je to pojednostavljeno do krajnjih granica.
Puno su mi zanimljivija mišljenja neuroznanstvenika i fizičara, pri čemu bih htjela naglasiti da postoji dio do kojeg mogu ispratiti što govore, a onda mi postane too much, preapstraktno.
Prihvaćam da, kao i apsolutno SVI mi, ni ja neću doći do spoznaje o životu i smrti, jednako kao što neću ni dohvatiti Mjesec ili dugu.

No, to što ja ne mogu doseći, što ne može nitko od nas- ne znači da nema i da ne postoji...
Ne znam zove li se takvo uvjerenje agnostičkim ili ima još precizniji naziv: mislim da je bivanje čovjekom toliko limitirano i vezano za opstajanje u prostor-vrijeme dimenziji, da je smiješno pokušati shvatiti.
Ako mene pitate, ja imam neki "osjećaj", koji može biti i prašina neke univerzalne mudrosti, zrnce Svemira, a može biti i slabost one koja si utvara da smo svi mi- Vi, ja, svi voljeni pa i nevoljeni- bitniji od poraznog "mozak više ne radi"
i da je u toj komadini masnog mesišta početak i kraj čovjeka,
da tu prestaje svaka ljubav, san, nadahnuće, inspiracija, zanos...

Može biti da je i tako. U tom je slučaju lijepo što, zajedno sa svime time, odlazi i svaka mogućnost da nam bude krivo što je otišlo. U svakom slučaju, jednom ćemo znati- ili ćemo konačno i potpuno mirno ne znati.
Dotad nam je živjeti.
A živjeti znači i mučiti se s takvim dilemama, koprcati se u neznanju i limitima o manje-više svemu.
Toliko malo znamo- a nismo poput srna ili ptica oslobođeni pitanja.

Znate, gospodine M., bilo bi možda najbolje da se ne pitamo o stvarima o kojima nema odgovora, bar ne nama dostupnih.
Jer, kao Vaša supruga i moj suprug, prolazno je i sve ovo ostalo što nas okružuje- bar u ovom zemaljskom obliku- a to uključuje i: nas same.
Neka nam ne promakne.

Ako nas je nešto naš gubitak naučio, to je- ništa ne traje vječno.
S tom spoznajom, možda je, nakon prvotnog impulsa da se što manje bude i osjeća... Prijeći nam u nagnuće da što više.
Jer ne traje.

S osobitim poštovanjem i zahvalom što ste sa mnom podijelili bol,
Vaša Barbara

Prije cca 1h, dolazi stariji sin iz vožnje biciklom.
"Mama, u koju školu treba ići da se postane policajac?"

Sad, iskrena da budem, nisam ni znala odgovor pa sam izguglala: nakon dvije godine srednje škole, treća i četvrta se završavaju u toj policijskoj. Iskreno, brijala sam da bi možda želio na faks, pa mu odmah ja i kažem da postoji i kriminalistika, itd.

"Dobro, to ću ako me bude zanimalo, ali definitivno sam odlučio da želim biti policajac. Ima li neki video na netu?"

Pogledali smo sve što je youtube nudio i rekla sam mu za mog djeda (rođenog 25.3. kao ja) da je bio pravi časni policajac, ali da je tu puno posla, da nema kurčenja, nedajbože zloporabe ovlasti, potezanja pištolja i da se bude siledžija.
"Pa mama to da želim onda bih bio kriminalac. Ali ja ti kažem da želim biti policajac".

Wow. Iskreno, bila bih izuzetno ponosna. Ali nisam to od njega očekivala.
Kod njega snaga nije upitna, ta neka silnost, žestina, jakost, moć.
Ali puno puta sam na spavanje otišla, i odlazim, s molitvom da predznak bude pozitivan.
Uvijek za njega govorim da će biti ili žestoko dobar lik, ili žestoko loš. Jednostavno tip bez sredina, drugačiji.

Kad bi mi s njima sve lijepo i dobro ispalo, kad bi postali pošteni i jaki i sretni muškarci...
Ja mislim da bih poletjela od lakoće, da mi ništa više ne bi bilo važno, daj mi neku deku da se pokrijem, vode, sapuna i šta pojest - i meni svaki dan Božić.
Stvarno bih voljela da budu pravi dečki.

Ovo me nekako razdragalo. Iskreno, moj sin je toliko dobrog srca, toliko lijep i jak, toliko prekrasan... Da stvarno i mora biti simbol nečeg pravdoljubivog, dobrog i zaštitničkog u ovom svijetu. Možda promijeni mišljenje- možda bude nešto drugo- ali sviđa mi se smijer u kojem razmišlja.
Njegovi motivi su uvijek i isključivo: zaštita slabijih od nepravdi. Zaista je takav rođen, sjećam se kad smo u ponoć morali na pumpu pješice jer je neka mačka gladna mjaukala a nije htio da jede paštetu nego Whiskas.
Sjećam se milijun nekih takvih situacija, kupovanja po šest slanaca da svi vrapčići kraj Vivasa na Jarunskom placu dobiju.

Bio policajac ili nešto drugo, Bože hvala ti na tome što mu motivi idu u ispravnom smijeru.
Razumijem ja i dio u kojem se gleda da se ne mora baš preeeeviše učiti :)
(Mogao je reći da ga zanima i Pravo, ali ne baš :)))

Nije mi bitno. Bitno mi je da bude sretan, da bude dobar.
Umrijet ću od ponosa i sreće jednom kad narastu.
Još su tako mali, da mi je apsolutno svaki tjelesni i duhovni mišić napregnut u želji da ih zaštitim, da budu dobro, da ne fali ništa... Jebote, postoji li mogućnost da ću doživjeti nešto takvo, da će moji sinovi ovi biti nekakve prave momčine?

Dugo mi se nije plakalo od sreće, dok ovo tipkam nešto me svrbe unutrašnji kutevi očiju.
Da policajac. Djede s Neba, bivši perušićki komandiru milicije, ima li tebe u ovome?
Hoće li biti dobro sve s njima, samo to i NIŠTA više ne tražim za sebe, sve ostalo neka bude kako god.
Ajme kako nekako čudan osjećaj. Moje dijete, moja mala beba, on već misli o takvim stvarima.
I misli časno, dolično, kako valja, nenakaradno, ispravno.

Pjesma...
Link

Eto jebiga, poteklo mi iz lijevog :)

Link

Dijelim s vama osjećaj gubitka i on je neizbježan. Dogodio se gubitak, prema tome osjećaj gubitka je prikladan.
U emotivnim odnosima, to nije "oh, shit" ili "a jebiga". Svaka takva priča pokreće unutarnju dramu, bol, određena pitanja među kojima su i "što je još moglo biti?"

U tim "što je još moglo biti", pridjevamo toj otetoj nam budućnosti najljepše epitete i mogućnosti, možda pomalo idealiziramo i te koje smo izgubili, s mrtvima se uvijek događa određena apoteoza (vjerujte mi, da sutra umremo Vi ili ja, o nama bi se počelo pričati kao o onima koji su IPAK bili... pa eto, bar zera bolji nego što govore o nama danas :)
Pritom, ljudsko je prokletstvo da nisu svjesni BAŠ TOLIKO, dok ne izgube, onog što su imali.

Komotno je moja baka mogla peći kruh svako jutro u pet, raditi najljepše đul-pite o kojima se i danas priča, imati bašču punu najljepšeg cvijeća... I ne čuti, ajmo biti iskreni, ne čuti nijedno "hvala" ili "bravo"- ali krenulo se o tome naricati kad je poginula s 51om godinom (zanimljivo, i moj svekar je živio 51- a moja Lovorka tvrdi da joj je vidovnjak rekao da će živjeti 51... čisto digresija i nedajbože, ali ta 51 mi čudno zvuči otkad se poklopilo nekoliko priča. Priželjkujem si koju duže, čisto da djeca stanu na noge, da se osvjedočim da sam im bitna kao r u Marlboro za opstanak).

I mogao mi se Ita podrazumijevati, mogao me čak i živcirati, mogla sam piti kave s njim i pitati se jesam li moooožda ipak trebala bolje nego njega- sve je to moglo (ne kažem da je bilo!), ali sad kad je tako konačno ODUZETA MOGUĆNOST, ja ne samo da bih ne znam što dala za to da ga vidim, ma evo samo da prođe ovdje... Nego sam u stanju bila čitati knjige o afterlifeu ne bih li (majmunolika i samo čovjek, teški smo mi majmuni blokirani koji niti vide niti što znaju... jebo naše obrazovanje, pamet i sve kad smo PO FORMI naprosto još uvijek dlakavi majmuni...) spoznala kojim procesom, putem ili načinom bismo mi IPAK NEKAKO mogli naći se opet.

I bit ću iskrena: ne vjerujem da postoji osnova za toliku čežnju od koje pregara um i srce, u relevantnim aspektima naše priče, ličnosti ili ičega. Smrt je ta koja je udarila pečat neizrecive čežnje, boli, sudbinskoga. Mogao je Ita tu sjediti još desetljećima sa mnom a da takvu divljačku ljubav, bol ili uopće intenzitet... Ne osjetim.
Ali smrt...
Smrt je učinila tu priču takvom da postane sudbinska; konačna; da postane tabu razmišljati o ikom drugom poslije; da ispuni um idejom da "tko zna, možda me doista i čeka gore", SMRT ga je učinila besmrtnim u meni, zbog SMRTI (nikad dok je bio živ) kad zasvira neka pjesma pomislim "o jebote šalje li to tvoja duša",
pri čemu bih voljela napomenuti da sam ja po svojoj strukturi prilično prizemljena, pa i prizemna u negativnom smislu, prilični realist, koji maštati katkad, kao u Bebekovoj "netko TAJNO sluša Bijelo dugme, pjesme ljubavne", možda i voli ali maštarije negdje i prezire (lička bukva).

Smrt, gospodine M. Ne kažem da život nije bio vrijedan, da ta ljubav nije imala smisla, ljepotu i vrijednost. Ali postoji jedna nota koju Ita prema meni ne osjeća; niti Vaša žena prema vama: naime, mi smo ti koji smo "ostali", koji smo doživjeli izgubiti ih- ali ne samo biografski već i emotivno.
Smrt donosi očaj koji nema alternativu, nema rješenje, pojačava intenzitet svega.
Uzmimo da postoji XY kojeg sam odjebala kao nikad nikog i ne želim s njim ništa; on IPAK ima nekakvu šansu uvjeriti me ili razuvjeriti; ima šansu ako ništa prebiti me, odvući u podrum i držati me nedajbože kao Natašu Kampuš, ima šansu vrebati me iz grma, silovati me, istući, ili me naprosto mrziti, stalkati me... Ali da sam mrtva, a on me voli? O, to je gubitak kojeg ništa ne poravnava, tu pada u vodu i Teorija kognitivne disonance, tu ni Glasser nema što.
Dolazimo u stupanj očaja i intenziteta kojem je jedino razrješenje prihvatiti GUBITAK kao rupu u prsima kojoj lijeka nema; ili je pokušavati krpati vjerovanjima, željama.

Nekog živog voliš, a onda ti kažu: "on/a je sad sjećanje!" Koje jebeno sjećanje, gdje da zagrlim sjećanje, da li da vodim ljubav sa sjećanjem, o čemu pričaš? Pa onda one teorije o tome da u Raju nema ljubavi na taj način, ma ej šta nema, vrati mi! Vrati mi ono, nećemo jebeno biti kugle svjetlosti, o čemu ti to pričaš, neću to!

Emotivni gubitak čovjeka tjera, ma kako čvrsto na nogama umio i bio, na put iracionalnog, pretjeranog i "duhovnog" koje je uvijek pomalo ludo (zamislite, zapravo, što činimo nedjeljom na Misi- molimo majku-djevicu da nas sačuva i spasi pri čemu je vidjeli nikad nismo... pa opet, nećemo prevesti u ludilo, već u vjeru. Jer majmunskom malom čovjeku toliko je malo spoznaje dano, da i moramo biti vjerujući "homo" puno više nego "homo sapiens", da bi uopće išta imalo smisla... I nemamo se čega stidjeti ni u vjeri, ni u nadi. I ja ne volim onu "nada je kurva", i uvijek kažem: "nada je majka"- moja mama se, naime, zove Nada :)

-----------------------------------

Dragi prijatelju, u kući na moru koju ste cijeli život s njom pošteno sticali da biste starost zajedno dočekali, prišuljat će vam se ne ona. Ne ona, u novoj ljetnoj haljini, s nečim već što ste kod nje voljeli, bili to bucmasti obrazi, nježne ruke, tanak vrat ili šaputav glas- kakva god da je bila u svojoj ženskoj tjelesnoj dražesti, u svojoj naravi i načinima.
Prišuljat će vam se miks pitanja "zašto", "zašto tako rano".
Možda se nađete u ideji da tu bol može zakrpati - boca vina, neka mlađa, neka druga ili Hare Krišna Hare Rama.
Ne znam kamo ćete s time. Možda umijete vješto.
Možda ćete vještije za godinu dana nego danas.
I mučit će vas, kao i mene, što doslovno OPIPATI možete zid preko kojeg spoznaja DALJE NE MOŽE. "Dalje ne ide", kao onaj glas na ruletu.
Podjebljiv je to glasić, zadirkuje.
Dano nam je ŽELJETI znati a NE MOĆI znati.

Toliko je teorija o tome, u neke je bolje ne ulaziti jer su totalni SF, shiza, just don't. Dan nam je slab procesor, dano nam je shvaćati ovo u čemu smo. Sve preko toga- "Bogu u ruke", jer čovjek to shvatiti NE MOŽE- zato i nije Bog.
------------------------------------------

Ostaje bol.
Ali ostaje i život.

U Gospiću postoji Školska knjiga, i meni je ta zgrada izuzetno romantična.
U biti, Gospić je kao takav, obratite li pažnju, izuzetno sladak i šarmantan grad, koji umije biti kulisa za štošta lijepo.
Ja jako volim Gospić, voljela bih se snaći i naći u poziciji da mogu baš u Gospiću.

Ali pazi sad.
Tu je ta Školska knjiga, i iz nekog čudnog razloga mene tu uvijek ulovi isti osjećaj: Nije neka lokacija, je li, sad ono, da su Maldivi, ali meni gospićka ŠK budi strahovitu čežnju...
Koju? Nepogrešivo uvijek istu.
Da sam ja sad tu dotjerana i lijepa, i šetam, i da se tu pojavi Ita i osmjehne mi se.

Ne znam zašto, jer nismo imali neka specifična iskustva s tom zgradom, čak i u to kratko vremena bilo je određenih mjesta koje bih mogla nazvati "našima", ne i ovo... Pa eto, nešto učini da pred gospićkom Školskom knjigom osjećam da je apsolutno promašeno, fulano, bačeno u vjetar sve ono žensko koje sam bila, i mogla biti.

Jučer sam imala rajski dan na izvoru rijeke Like sa sinovima. Bilo je divno, pjevali smo pjesmu o bebi koja jede gumbiće a ne smije, prskali smo se pištoljima na vodu, pili sokove, jeli kroasane... I bilo je divno. Nisam se osjećala loše.

No, kad god prođem pored te zgrade, gospićke ŠK pazi, prelomi me u prsima i najradije bih vlastitu dušu bacila u istu tu divnu rijeku, jer osjećam da je toliko nepravedno, da sam tako malo željela, i da ništa, apsolutno ništa ne mogu učiniti da popravim konačnost, okrutnost i odvratnost činjenice: mog Ite nema ovdje.
A to što je on sad moje sjećanje, s tim mogu jedino mučiti se.
Trebao mi je za još. Željela sam ga za još.
Točno onaj glas, trepavice, visinu i ramena- koje mi je možda upravo Smrt učinila toliko odvratno nezamjenjivima, da Vam, dragi prijatelju, garantiram-
svaki put kad prođem pored te zgrade, nevidljivo ali zaista, iz mene klizne komadić srca.

Ono što je i za Vas i za mene dobro: živi se i s preostalim. Pretekne dovoljno da kuca.
Ima li nešto poslije? Voljela bih vjerovati da svaka ljubav ima ideju, svaka bol svoje razrješenje, i da postoji Netko tko sve obešteti. Pretežno se ne bavim maštanjima, mi Ličanke smo malo zaprđene.
Ponekad se naljutim, ponekad kupim ekstremno neženstvene tenisice jer "ionako nije važno".

Zasad sam u toj fazi, da pretežno nije važno, jer nema Ite, ništa što je na taj način ljubavno.
Služim život kao vojnik na straži, nije to neki nenasmijani vojnik, ali nije ni žena.
Mislim da je to dio koji je otišao s njim.
Postoji mogućnost da je i Vama s njom otišlo nešto, što se može vratiti, ne mora se vratiti, možda su to neka godišnja doba.

Ita i ja smo dijelili ljubav prema Željku Bebeku. Nismo imali puno zajedničkog u sviđanjima, ali Bebek je bio "naš". (S prvim mužem - Rade Šerbedžija). Link