zmajić

Link


Rođeni smo Tamo gdje oni,nazvat ću ih “Visokom ličnosti”,ne zalaze tako često. Oprostite,ne smatram se Gogoljem,dapače svi smo mi potekli iz njegove Kabanice. Ma nisam ni Dostojevski da to citiram,ali ja sam. Postoji taj JA. Rodeni smo Tamo i Tamo smo naučili hodati,trčati i igrati po pravilima. Od Tamo je, nešto što manje Visoke ličnosti zovu Vrijeme,odnijelo nekolicinu mojih prijatelja. Ukratko,da sam iti malo manje kompliciran,ovako bi završila moja priča. No,u mom slučaju je zbilja Rat i mir slikovnica. Želite li da pričam gdje sam je prvi put poljubio? Na koncu,tko li je ona bila? Koliko puta sam je povrijedio i rasplakao? Reci ću vam da je i nju taj vjetar Vrijeme odnio. Ne volim pričati o njoj,na koncu ja sam još dijete. Zacrvenim se kad mi spomenu Ljubav. Vjerujte da moj otac mrko pogleda moju sestru kad je ja izdam da piše ljubavna pisma. Mora da je ta Ljubav onda nešto uistinu loše. Nadam se da će i nju Vrijeme otpuhati. U zamjenu za Ljubav tražim svoje prijatelje koji su igrali sa mnom po pravilima. Neki su u drugom gradu,neki u drugoj državi ,a neki na Nebu. Koliko mi treba automobilom do Neba? Gore je Lidija. Moja najbolja prijateljica. Kad molim oca da mi priča gdje su mi prijatelji,on spusti glavu na spomen Lidije. Preteško mi je razmišljati,boli me i mali mozak. Odustajem,premlad sam ja za pisanje. Vi nećete u svome onom Tamo plakati za mnom i ako je jedina smisao služiti čovječanstvu,hoćete li molim Vas zbog nas služiti protiv Vremena. Dijete sam i ne mogu vam pričati priče,no molim Vas zaustavite njih. Oni su jači od Ljubavi i Vremena. Oni su divljaci.Oni su barbari.(…)

Evo me nakon mnogo godina. Neću otkriti koliko da me ne sudite po godinama. Da mi ne kažete da sam još dijete. Vjerujte mi nisam to ni bio. Sa 9 godina ste mi uzeli prijatelje,sa 9 godina ste mi uzeli Lidiju (da,ona je bila moja prva ljubav-priznajem lagao sam,al nek mi bar to bude oprošteno),sa 12 ste mi uzeli oca,vrlo rano ste me naučili da je Ljubav sinonim nečeg lošeg i najbitnije -samo kratko sam bio dijete. Drage moje Visoke ličnosti uzeli ste mi djetinjstvo. Imamo danas slobodu,sanjate svoje snove. Što li su moji prijatelji sanjali? Što je sanjala Lidija? Lidija je sanjala život. Htjela je biti majka,cura,mladenka,kuma,najbolja prijateljica,rukometašica pa čak i jedno vrijeme i balerina. Kad je Lidija plesala,zvijezde su bile njeni reflektori,a cijeli svemir njena zadivljena publika. Vjerujte mi da je Lidija sretna što ste vi “sretni”,no jeste li vi barem malo nesretni što niste bili dio Lidijine publike? Ja sam opet Tamo. Moji prijatelji su raspršeni svud po svijetu. Nema oca da mi priča gdje su i kako su. Sad se posve osjećam-nedovršeno. Naše Tamo je ostalo tu i njega Vrijeme nije otpuhalo . Stoje tragovi našeg izgubljenog djetinjstva na izgranatiranim betonskim igralištima. Svoj obzor sam pronašao u Andrićevu stihu :” I što pogledam sve je pjesma i čega se taknem sve je bol.” Molim vas da me ne krivite zbog napadanja,ali Visoke ličnosti za vas ne postojim. Ja sam Tamo;ne zavirujte u mene! Vrijeme je otpuhalo sve osim mojih uspomena. Pristajem na druženje s Vremenom jer ono stiska gas i kočnicu baš kad treba. Prihvatio sam i Ljubav. Moja Ljubav je raspršena svud po svijetu pa čak i daleko u svemir. U svemir…,možda i nije toliko daleko jer ako se ne varam vi još uvijek ne znate gdje se nalazi moje Tamo. (Pismo jednog dijela izgubljene generacije)

C.J.

Link

Kad imaš nekog tko zna slušati
otkrivaš sav krhkog srca lom
nisu ti dugi ti samotni sati
podijeliš otrov sa sjenkom tom.

Kad imaš nekog tko zna stati
uliješ u čašu čemer života svog
lukavštinom te neće smušati
obrisat će suze s obraza tvog.

Kad imaš nekog tko zna utješiti
riječi teku odnoseći sa sobom bol
trepere u tebi, moraš ih se riješiti
stihovima što ispiru gorku sol.

Kad imaš nekog tko zna plakati
isplakat će sve neispisane riječi
svaku mrtvu suzu će posrkati
i nečujno dalje u ponornici teći

S.

Link

Pisanje je hladna voda.
Premalo i ulijeniš se,
previše i oboliš.

Lako dok su do koljena
plitke misli
plitkih ljudi.

Pokraj plaže mirnog mora.
Topli pijesak.
Ljetna zora.

Skupi hrabrosti

Uroni rukom, digni jedra.
Prvom plimom
i jakog vjetra.

U daljine. Možda,
ili proslaviš se,
ili se utopiš.

Samo zapamti.

Povijest pobjednike okiti.
Mnoštvo
mnoštvo
utopljenih,

zaboravi

K.L.

Link

Jednog jednog dana..
Stavio sam svoje snove u torbu..
I otišao tražiti sreću...
Da bio sam sretan..
Šljakao sam...
I svi su me volili...
I tako išli su dani..
Onda jednog jednog dana...
Nisam došao na šljaku..
Ni drugo dana nisam šljakao..
Treći dan sam došao...
Svi su bili ljuti na mene.
Ružne riječi su mi rekli..
Nitko nije pitao zašto nisam došao..
Nitko nije pitao kako sam .
Samo su rekli da šljakam...
Lijepo sam se ispričao što su patili
zbog mene ..i otišao...
Izvadio svoje snove iz torbe...
I našao jedan .
Našao sebe...

Link

Ne usuđujem se da mislim,
Umom jednog sitnog čovjeka,
Već uvijek krenem putem istim,
Stazom duše i tako dovijeka.

U rano proljeće, martovsko,
Prolazim drumovima čudnim,
Lutajući, sa pogledom visoko,
Sanjam pod zvijezdama budnim.

Pa me okuje jeza tragova prošlih,
Zarobljenih, u svilenim koracima,
Da l’ ih opet, tek po navici usnih,
Ili sam potčinjen starim sjenama?

Varam život, a prevaren odavno,
Čekanjem kojim mladost kunja;
Ostaje sjeta nepresušna samo,
Kojom se nazire vječna šutnja.

X

Link


Iako te imao nisam, kao što želio jesam,

imao sam te kao što sam mislio da te imati nikada neću.

Misleći da te ne mogu imati koliko sam želio,

imao sam te manje nego što sam mogao.

Kad sam shvatio da te mogu imati koliko želim,

bilo je prekrasno.

I prekasno.

Link


O rukama su napisane pjesme mnoge,
a je li se itko ikad usudio opjevati noge?
A one su uvijek tiho
svoj teret podnosile u sjeni,
šutke su hodale, trčale, gazile…
Često su pazile gdje treba stati
jer najteže se čovjek vrati
kad već bude kasno.

Baš one su svoj obol dale
dok su u ranama i smradu
marširale, jurišale, osvajale
i za ratne pobjede mnoge
zaslužne su bile – noge.
A u neka druga vremena
trpile bi hirove pomodnih žena
i u tijesnim cipelama
čuvale ugled pred licem svijeta,
na štiklama noseći prpošna tijela
dokonih dama i starleta.



Ipak, nerijetko se desi
da netko nekome podmetne nogu
pa tako one mogu
biti iskorištene i u neku neprimjerenu svrhu.
No onima na vrhu
malo koja prepreka smeta
jer njihove se noge ionako voze.
Ostalim nogama (primjećujem skromno),
dovoljna će biti
samo čvrsta peta.

V.

U tehničkom smislu
ful sam potkovan
narav mi pokislu
suši jezik stran

Sve tuđice za me
domaće su riječi
znanje spike strane
dušu mi izliječi

Šekspira, Tagora
or’ginališ čitam
neću translatora
neprirodni ritam

Servantesa Pansu
DonKihotski štekam
prijevod nema šansu
jer španjolski špreham

I držim se aksioma
čovjek tol’ko teži
kol’ko stranih idioma
ima v mozga mreži

P.M..

Link

Mali zeko..mali zeko..u šumi je reko

Link

Noć...
Đumbir..
Limun..
Glazba..

Link


Nije isto biti prijatelj s nekim s kime ne dijelite seksualnu prošlost i s nekim s kim ste proveli vruće noći, a i puno više od toga. Stalno propitkivanje "što je sve moglo biti", bilo s vaše ili njene strane, može trajno narušiti trenutni odnos, izazvati ljubomoru pa i krah veze

Link

Zagorke su vrle žene
i za šalu ipak nisu
da osvoji koja mene
neće trebat platit misu.

Hercegovke pak su lijepe
zlaćane na vrelom suncu
ljubim ih al nade blijede
hercegovcu moram puncu.

Slavonkama ja se divim
hrabrije su i od lava
ako nešto njima skrivim
propast će mi ugled, slava.

Istrijanke obožavam
za momke se svoje bore
ali često bi da spavam
dok o ljubavi govore.

Turopoljke, kakve žene
zbog njih ja bi lago, krao
iako će mijenjat mene
seljakom što cvijet bi dao
Ličankama skidam kapu
jake su i emotivne
ljubila me ta na slapu
čvrste ruke, represivne.

Međimurki ja sam fetiš
znadu one što je dobro
ako varaš odmah letiš
batine si dobre pobro.

Zagrepčanke, europljanke
korijenima od svud došle
najljepše su nimfomanke
kad bi moru ljeti ošle.

Dalmatinku bi da ljubim
koliko ih samo volim
kad me neće glavu gubim
vječnost treba da prebolim.

Podravke baš ne znam dobro
čuo jesam da su divne
pogledaš li samo obzor
na tebe su odmah kivne.

Bosankama sve bih dao
premda znam da nisu naše
zbog njih meni svijet bi stao
da odlaze kad me plaše
R.Z.

Link

Snočka sem te gledil. Si spala. Pijana.

Na blazini fajhtnoj od smrdlivog znoja,

Nisi znala za se niti bila svoja,

Gotove da vujdem kak splašena vrana.



Nisem jokal. Nisem. Sam sem bil bez reči.

Vu smrdlive sobe, pune daha trave.

Čist nisam veruval da je to za prave,

Pa sme negda tu se znali tak privleči.



Se je kaj krepano, se je baš zgubleno,

Gruntal sem da morem još nekaj izvleči,

Prosil sem te kumil obletal kak vreteno,



Se sem šlive i su lozu dal zate poseči,

Ništ ni pomoglo još si bila gorša,

Uz štoka i pivu postala si norša.

D

Link

Kad malo pogledam?
A gledam?
Legnem kad hoću?
I dignem se kad hoću?
A vi?

Link

Crna Kraljica
U davna vremena, na Medvedgradu je živjela nesretna mlada kraljica, koju su još kao djevojčicu udali za moćnog ugarskoga cara Sigismunda. Bila je vrlo lijepa, ali strašno okrutna. Imala je dugu crnu kosu, jahala je divljeg crnog vranca i stalno nosila crnu odjeću, a najbolji joj je prijatelj bio zli crni gavran moćnog kljuna i sjajnoga perja, koji bi silno nasrnuo na svakoga tko se kraljici zamjerio, iskopao mu oči i jako ga izranjavao oštrim kandžama. Zbog sve te tame koja joj je okruživala tijelo, ali i dušu, narod ju je prozvao Crnom Kraljicom, a o njoj i danas u podsljemenskim selima kruže strašne priče. Zatočena u preranom braku s moćnim kraljem i njegovim utvrđenim dvorcima, mlada se kraljica rano počela baviti astrologijom i alkemijom, a navodno je bila u vezi i s transilvanijskim grofom Vladom Drakulom i postala vampirica. Priča se čak da se kupala u krvi mladih djevojaka i muškaraca kako bi vječno ostala lijepa i mlada. Svojem je mužu zadavala mnoge probleme zbog brojnih ljubavnika, koje je navodno bacala s najviše kule kada bi ih se zasitila. Njezino je ime vezano uz mračne političke spletke i izrazito nasilnu obitelj. Barbarin otac bio je Herman Celjski, glava tada najmoćnije plemićke obitelji u regiji. Obitelj Celjski vladala je gotovo cijelim Hrvatskim zagorjem, a u posjed Medvedgrada došla je početkom 15 stoljeća. Iako je taj grad u planini sagrađen za obranu Kaptola i okolnih sela od tatarskih napada, građani su se oduvijek bojali njegovih okrutnih vladara koji su vjekovima silom osiguravali egzistenciju svog planinskog posjeda napadanjem okolnih sela i pljačkanjem naroda. Grofovi Celjski nisu u tome bili iznimka. Medvedgradom su upravljali Barbarin brat Fridrik i njegov sin Ulrik, koji je ušao u povijest kao najokrutniji medvedgradski vladar svih vremena.

Ipak, od svih medvedgradskih vladara, najdulje će u sjećanju naroda ostati mitska Crna Kraljica, koja je, navodno, da spasi svoje blago od turskoga napada, vragu dala i sebe i Medvedgrad! Iako je kasnije požalila svoje riječi i željela razvrgnuti kobni ugovor, kao što u legendama već biva, vraga je gotovo nemoguće prevariti! Tako je nesretna Crna Kraljica umrla 1451. godine, pokošena kugom, srednjovjekovnom “crnom smrti”. Ali zbog vražjeg prokletstva ni u smrti nije našla svoj mir – pretvorila se u zmijsku kraljicu, a njezine podanice zmije i dan danas čuvaju njezino golemo blago. Legenda pripovijeda da je ono još uvijek zakopano negdje na Medvedgradu i nijedna pustolovna ekspedicija, kao ni pljačkaški pohod, nisu ga uspjeli pronaći.
Iako se uz ime Crne Kraljice u sjeverozapadnoj Hrvatskoj najčešće veže upravo Barbara Celjska, nije sasvim sigurno koju je od srednjovjekovnih kraljica narod zvao tim imenom. Na Medvedgradu su osim nje boravile i dvije kraljice Marije – supruga Bele IV., kao i prva žena kralja Sigismunda, za koje se zna da su obje nosile crninu. U mnogim hrvatskim krajevima postoje legende o crnim kraljicama, koje su uglavnom bile zle žene, povezane s crnom magijom, spletkama i zlobom. Rijetka je iznimka dobra Crna Kraljica s Velebita, koja je, uslišivši molbe sušom izmučenog naroda stvorila raskošna Plitvička jezera.