zmajić

JUTRO....

Da li ste to stvarno vi...

Hrelić..

Tam dole samo šume se plave,
Čez vedro nebo vrana preletava,
Vu toplem vetru dremle zrela trava,
Pesme žalosne reči sim lete:

“Zakaj si me pustil, samo me ostavil,
“Otišel si nekam, nesi mi ni javil!
“I ja ne znam kam bi od žalosti svoje,
“Zakaj si me pustil, drago srce moje?
“Svilo sem si slekla, vrata sem zaprla,
“Sâma sem i znam, da bodem skoro vmrla!”…

Na drugi breg mi joči tam glede,
A veter z mekem listjem poigrava,
Šumi i šepče; spi kraj pota trava,
I samo šume v soncu se plave.

F. G..

Seka Jana ubrav cvijeće
U njedra ga krijuć meće.

Seka mlađa pita, šta je
Zašto cvijeće sakrit haje?

Jana joj se mudro smije:
“Ocu ubran cvijet se krije.”

Sestra joj se tomu čudi,
Običaj je, misli, ludi.

Pa i ona svaki svetak
Ubra ocu svježi cvijetak.

Al ga nikad nije krila,
Čemu ta bi tajnost bila?

Minu za tim šest proljeća,
A narastla seka veća.

Lijepi Mijo pred nju stade
Te joj kitu smilja dade.

Skoknu u vrt blaženica
Ubrat Miji struk đurđica.

U cvijeću se sva postidi,
Gleda, da l’ ju tkogođ vidi.

Ubra cvijetak, te ga brže
U njedarca bijela vrže.

Za tih slatkih stidnih briga
Njegom svetom posveti ga.

Sada sejin čudnovati
Običaj i ona shvati.

Dragom ubran prvi cvijetak
Slatkoj tajni bje početak.

I.T.

Ev ovo zvakumiram..
I to je je to..
Za ovu godinu..

Zaradi Tvoje zmožnost vrednosti,
Zvišujem vu Tebi zrok čednosti;
Ljubiti, ljubav v sercu skroviti
Morje je orati, zrak parati;
Znaš li? da tvoj kip serce tali.
Želne ljubavi vugodnost kali.

Istinujem, kak berž sem Te videl,
V osupnost sužanstva jesem dospel;
Molim Te da denes Tvoj odgovor,
Nakanjenja moga ne bu pomor:
Lepote Tvoje Dika mene slasti,
Z velikočum svoje oblasti.

Smert živlenje, živlenje smert slaže,
skončavanja mojega slape zvaže,
Žitkoča slapovh, stermnost prevaže.
Jezerišča glublinu za grob mi kaže,
Vu njem bu moj kip kruto rad prebival,
kod prah i pepel Tebe zazival.

Jedna sestina zverhu gore rečenoga Očituvanja

Za sveršiti lepe Misli
Pamet hasni kunšt pomaže:
Fale kunšti, blude Misli,
kada Nebo ne pomaže,
Njega Nebo ne pomaže
ki se Nebu prek ne vlaže.

K.P.

Link

Bijedna zemljo! stânu strásti rata,
Za kom tuđin tako rado grabi,
Premda nemaš blaga niti zlata,
Nit što ruke il um k sebi vabi!

Bijedna zemljo, kojoj suđeno je,
Od početka naseljenja svoga
Trpit muke, svađe, krivnje, boje,
Kô da nema neba pravednoga!

Bijedni rode, slugo ljudske sile,
Kog domaćin i tuđin proganja,
Premda ruke višnje su usadile
U te sjeme čovječanskog zvanja!

Bijedni rode, koji vijek ljute zmije
Rodio si iz tvoje utrobe,
Kojih ždrijelo krv ti djece pije,
Kojih otrov pređâ truje grobe!

O ti zemljo, moja domovino,
Koju tuđin morem krvi omasti,
O moj rode! biće kom nevino
Uzrok poda sve dubljoj propasti!

Nosite još malo tuge vaše
Koje dugo trpite nekrivi;
Znane muke nek vas već ne plaše,
Dok još višnji bog i pravda živi.

I.K.

Isprazni se čovjek od lažnih ljudi
i događaja u svom životu
i poželi malo mira...

U ovom tmurnom svijetu
punom mržnje i zavisti
budite nekome zraka svjetlosti
i pokažite da ljudska dobrota još živi....

Iskapio je do dna žuč života,
Al i uskrsnô – jer je bio Bog…
Na velik petak velja bol se smota
Ko crna guja oko srca mog.

I ja pomišljam na te, majko dična,
Jedini za me na toj zemlji raj, –
Po patnjam jer si nekud Njemu slična,
A ipak dulji jer im bio traj.

Kroz vjekove su tebe raspinjali,
A onda naglo proboli ti grud;
Ah, krvlju tvojom duša mi se zali,
I s tuge mišljah, da ću postat lud.

Pa da su barem snimili te na to,
Položili te u duboki grob: –
Do danas možda ne bih više shvato,
Da uz te i ja tek sam jadan rob.

Al tako trajno s tvoga lica čitam,
Koliki li si prepatila boj; –
Na veliki se petak stalno pitam:
Ah, kad će, majko, svanut uskrs tvoj?

Đ.A..

Tri riječi pamti, dijete moje,
Tri riječi zlatne, krasne,
I u srce ih piši svoje,
Nek ondje sjaju jasne.
Upamti mi ih svako doba,
Kô vječni, sveti glas;
Spominji mi ih sve do groba,
Kad zadnji kucne čas.

Oj, broj mi nebom zlatne zvijezde,
I šaro cvijeće gajem;
I gledaj ptice, gdje se gnijezde,
I zlatno klasje krajem.
Svud vidiš slike ljepše, nove,
Sred divnog svijeta tog;
Krasote tko li stvori ove?
Oj, drago dijete: – Bog.

Gle, ptica svoje gnijezdo ljubi,
I košnicu si pčela,
I krtac jamu, što si dubi,
I tor svoj stada bijela.
A ti da, sinko, budeš gori,
No zvijer na svijetu tom?
Što treba tebi ljubit’ zbori!
Oj, drago dijete: – Dom.

A znaš li, čija ruka meka
Glavičicu ti gladi?
A tko ti dao svoga mlijeka,
Da drobna usta sladi?
Tko tebe grli i cjeliva
U svaki dan i sat?
Dobrota tko je ona živa?
Oj, drago dijete: – Mat’.

Da, Bog i mati, domovina,
Tri riječi svete, mile,
Obraniti će dobra sina
Od nevolje i sile.
Tri u tvom srcu zlatna cvijeta:
Njih vjerno, dijete, goj!
Njih čuvaj dobro, dok je svijeta,
I sretan život tvoj!

A.Š..

Ne znam kako vi...
Nisam savršen...
No koga briga...

Jel se ovo računa
u cvijeće..

Če prem vusta ne govore
kazat lice dost Ti more
Stalnost Prijatela tvoga
Serce sluga prevernoga.

Kaj s čini da pokaže
ka njegova vernost važe
Da tak srečen more biti
Ne prestaje to prositi.

K.P..

Mala govedarska basna
A, e, i, o, u,

Pas nagriza koru krua,
A njeg opet grize bua;
Pas se htjede otrest bue,
Ali eto na nj i mue;
Pas ostavi krušac sui,
I tad reče: “Moje ruo
Nije za vas, buo, muo!”
Pa šik repom po trbuu
I potjera buu, muu.

A.H.