zmajić

E.što bi ja htio. .
Volio..

No realnost je taka

Kakva je..

Kako su Martolozi čuvali Savu

(narodna predaja iz Posavine)

Pričali su stari ljudi, a ja sam to zapisao kako sam čuo, da je nekada davno, dok još nije bilo nasipa ni stalnih mostova, Sava bila granica kakvu čovjek ne može preći bez straha. Govorili su da tada nije bilo mira ni na jednoj obali, jer su se carevi prepirali, a narod plaćao.

U to su vrijeme živjeli ljudi koje su zvali Martolozi.

Nisu imali svoje kuće, niti su imali zemlje koju bi obrađivali kao ostali svijet. Stanovali su po šumama, uz rijeku, i ondje gdje se može brzo doći i brzo nestati. Nitko nije znao komu služe, ali se znalo da bez njih ne bi bilo ni sela ni stoke ni mira, makar ni za jednu noć.

Kazivali su da su nosili tamnu odjeću, jer su se kretali noću. Na sebi su imali dolame od grube vune, a na nogama visoke čizme. Svaki je uza se nosio nož i pušku, a neki i sablju. Oružje im nije bilo novo, ali im je bilo pouzdano.
U selima su se pojavljivali tiho. Djeca bi ih gledala iza plotova, žene bi spuštale pogled, a muškarci bi im donosili rakiju bez pitanja. Nitko nije pitao odakle dolaze. Nitko nije pitao kamo idu.
Lica su im bila opora, izjedena vjetrom i kišom. Neki su imali ožiljke, koje nisu skrivali, jer su govorili da je to znak da je čovjek bio ondje gdje nije trebao biti, ali se ipak vratio.

Naoružanje im nije bilo ujednačeno:
– kratke sablje, turske po izradi
– stare arkebuze, kupljene ili otete
– koplja s vrhovima različitih oblika
– i noževi koje su nosili kao što drugi nose križ

Svaki je Martoloz nosio oružje kakvo je mogao nabaviti — ali svi su znali njime ubiti.
Kad bi prolazili kroz selo, narod bi šutio. Ne zato što ih nisu poznavali, nego zato što su ih poznavali predobro.

Među Martolozima je bio jedan kojega su zvali Vuk iz Broda. Neki su govorili da mu je to pravo ime, a drugi da je nadimak, jer je bio samotnjak i jer je znao izići iz tame kad ga se najmanje očekivalo.
Vuk je bio čovjek srednjih godina, jak, ali ne krupan, s bradom tamnom i prošaranom sijedom. Na licu je imao dug ožiljak, o kojem nije govorio. Kad bi on rekao riječ, ostali su slušali, jer je malo govorio, ali je uvijek znao što govori.

Jedne jeseni, kad je Sava nadošla i zamutila se, došla je vijest da će preko rijeke prijeći turski vojnici. Narod se uplašio, jer nije bilo ni vojske ni pomoći, a rijeka je bila visoka i opasna.

Martolozi su tada izišli na obalu i čekali.

Pričalo se da su stajali u vodi do koljena i da se nisu micali satima. Kad su čamci dotaknuli obalu, Vuk je dao znak rukom, i tada je nastala borba, ali ne velika ni glasna, nego kratka i strašna. Napali su iz magle. Bez povika. Bez trube. Samo zvuk metala i prigušeni krikovi. U vodi su se miješali krv i blato. Kad je sunce izišlo, rijeka je opet bila tiha.

Kad je svanulo, nije se znalo gdje su vojnici nestali. Samo je rijeka nosila granje i blato, kao i obično.
Nakon toga Martolozi su otišli, kao što su i došli. Nitko ih nije zvao, niti su oni tražili zahvalu. Govorilo se da su opet nestali u šumi, uz rijeku, ondje gdje ih nitko ne traži.
Kad bi turske čete prešle Savu noću, Martolozi su već znali. Kad bi carski časnik posumnjao u pobunu, oni su već bili u šumi. Znali su svaki rukavac, svaku mrtvaju, svako mjesto gdje se može pregaziti rijeka ili nestati u trstici.

Stari ljudi su govorili da je Sava poslije toga dana dugo bila tiša, i da se voda sporije kretala. I da rijeka pamti ono što čovjek zaboravi.
I danas, kad se u jesen digne magla nad Savom, stariji ljudi znaju reći da to Martolozi prolaze. Ne da bi ikome naudili, nego da vide stoji li granica još ondje gdje treba stajati.

Jer, kako su govorili stari:
„Dok je Save i magle, bit će i onih koji je čuvaju.“

Povijesna osnova ove priče:
Martolozi su stvarna pojava u osmansko-habsburškom graničnom prostoru. Bili su neregularne postrojbe, često lokalnog stanovništva, koji su služili kao izviđači, saboteri i granični ratnici.
Rijeka nije samo prostor — ona je granica, svjedok i grob. U priči je gotovo živo biće, što je tipično za slavonski usmeni folklor.

Tekst i foto ilustracija, Antun Lukšić..

Golemi nevidljivi najlon na krovu
oronule garaže, pokraj staračkog doma,
gonjen vjetrom proizvodi zvuk puščane
paljbe, objave rata ili oružane pljačke.

Prolaznici kroz Donje Svetice sagnu
glavu i ubrzaju korak, žure u neizvjesno
prazno i siromašno. Bogati, tražeći dom,
jure u daleke i izgubljene stanove.

Jedino lijepe debele žene crveno
obojenih usana, odjevene u crno, stameno
stoje s mobilnim uređajima u rukama,
šalju poruke, ogledaju se i smiju:

sretne kao daleke pokrajine, provincije
prije borbe za neovisnost, prije mrtvih
i referenduma. Prije vijesti koje se uvijek
ponavljaju.

Koliko ćete potrošiti za blagdane?..

A koliko ćete kukati?

Imade i ovđekar bloških zaborava..
Što bi reko oni jarac..EEE..
DUĐAN NE RADI..aaa..

Priroda nam je dala dva uha,
ali samo jedan jezik:
da bismo više slušali,
a manje pričali...

Sad sjedi s vanjske strane moga prozora
poput starice koja odlazi na tržnicu;
sjedi i gleda me,
živčano se znoji
kroz žicu i maglu i pasji lavež
dok iznenada
ne lupim novinama po mreži
kao da ubijam muhu
i vi ste mogli čuti krik
nad ovim ravnim gradom,
i onda je otišla.
način da se završi pjesma
kao što je ova
jest da se odjednom
umirimo.

C..B..

Vatreni mir u tvojim očima

Oči boje mahovine
ili starog panja
Svejedno

Kaleidoskop
srebrnih sanja

Ledeni san na tvojim usnama

S okusom meda
ili rascijepljene jagode
Svejedno
Poljubac kao razmazana rana

Sasvim mala
– malecka,
ali slana

Aha..tak sam si mislil..
Nije 7..nego 50 miliončića
nekih novčića..

O kaži mala ptico
ti što tužno pjevaš to,
i oko gnijezda žalosno
ti letiš naoko...

Da znaš milo djete ti
što tuga je i sram,
ukraden mi je mali ptić
stog mati plače sad...

I gnijezdo je razoreno,
moj skromni mali dom.
Ja živjet više ne želim
u zlobnom svijetu tom!

možda negdje kapne kiša
iz sočnih oblaka
spužvasti su i meki
dotaknem li jednoga
makar mislima
prokišit će
okišit će
kišit će
danima

zaljubljeni će plesati na kiši
ljubavnici zaobići jastuke
samozadovoljni šetati pse
a ja ću tražiti nove boje
u "Kutiji za suncokrete"

A..H..

MOLITE SE ZA PJESNIKINJE
mojim sestrama, a osobito Ani
Molite se za pjesnikinje
Jer svaka od njih ima samo jedno srce
I ružu, čije suze su pjesme.
Kad peru rublje, one vide lišće
Bezbojno, i jesen, blizinu šume i vode
I zvukom vlastitih riječi uspavljuju
U naručju dijete, pjevušeći mu na uho
Najljepše sonete i ode.

Molite se za pjesnikinje,
One često gube putokaze,
Zanesene stazama nekog stiha,
Prevrću vaze s cvijećem, kasne na igrokaze
Svakodnevnog života, a pisanje je
Umjetnost i glasna, i tiha,
I ponekad je potrebna vječnost
Do srodne, lijepe riječi,
Dok ne procvjeta ljepota.

Molite se za pjesnikinje,

Jer u njihovim snovima podižu se papirne piramide
I gasnu carstva prije jutra,
A ljudska je nježnost jedino što liječi,
Potreba da se s drugim podijele sanjana bogatstva
I prestvarne brige, i prekorači onaj prag
Koji svatko mora prijeći, pisao pjesme ili ne,
Onaj samotni trenutak između danas i sutra,
Kad samo anđeli šušte stranicama knjige
Kao da su osušene latice Poezije.
Zato molite se za pjesnikinje
Da njihova krila od papira
Što stvarnije, što prije, što mirnije i nježnije
Dotaknu oblake
Kao da su ptice njihove majke,
A otac Bog koji se smije.

M.K.G...