zmajić

U Vukovaru su 15. studenog 1991. godine agresori su presjekli komunikacije branitelja, Borovo Naselje odsječeno je od Vukovara.

Dio branitelja Vukovara se pred napadom oko 500 agresorskih tenkova morao 14. studenog 1991. povući u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi kod nadvožnjaka.
Zahtjev poslan na više adresa u Zagrebu (GS, Predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, MUP-u, MORH-u, predsjedniku Sabora....)

"Borovo Naselje je u neprijateljskim rukama, osim dijela glavne ulice za koji očekujemo podatak još u toku dana. S obzirom na odnos snaga, smatramo da će i taj posljednji punkt pasti. 70% nepobjedivog Vukovara je u rukama neprijatelja. Imajući u vidu snage i sredstva kojima branitelji Vukovara raspolažu i čime raspolaže neprijatelj, očekujemo da u toku dana ili noći Vukovar doživi sudbinu Borova Naselja.

Snage i sredstva koje ste mi dodijelili za proboj puta i deblokadu puta Vinkovci - Vukovar (jedna brigada ZNG - 800 ljudi, od toga 400 pobjeglo), bez oklopno mehaniziranih jedinica i bez mogućnosti vatrene pripreme i podrške, jer nismo imali granata i mina, bile su dovoljne za politički proboj, ali ne i za vojni - stvarni.

Zahtijevam da spasite živote žena, djece i ranjenika, jer branitelji Vukovara i Operativna grupa nemaju mogućnosti da ih silom zaštite i spase. Također zahtijevam da nam HITNO uputite: uniforme, civilnu odjeću i obuću jer iz Vukovara i Borova Naselja pristižu ljudi, borci tj. oni koji se uspijevaju probiti do Vinkovaca, a iza kojih ostaju njihovi prijatelji u minskim poljima ili kao žrtve mitraljeskih gnijezda.

Nemamo ni jedan komad odjeće, ni par obuće, a pomoć od Kriznog stožera Vinkovci ne možemo dobiti. Zahtijevam da osigurate pristojan smještaj za one koji su osuđeni na smrt, a mi se nadamo da će barem dio njih preživjeti. Ovaj put zahtijevam da se konačno udostojite da mi pismeno odgovorite što ćete poduzeti u kontekstu spašavanja života, i to HITNO, a što od mene očekujete i u tom kontekstu da mi date konkretne zapovjedi, snage i sredstva," napisao je Zapovjednik Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja pukovnik Mile Dedaković Jastreb.

Zamisao proboja pretrpjela je neuspjeh jer je bila u raskoraku sa stanjem na terenu. Napad na protivnika učvršćenog na crti Cerić-Henrikovci-Marinci i po dubini Bogdanovci, počeo je u večernjim satima 12. studenoga 1991. Slabost angažiranih snaga, od koje se neke nisu ni pojavile na bojišnici, a neke samovoljno udaljile osudio je pokušaj u početku na neuspjeh, pa je od zamisli uspjelo pomicanje „snaga iz Nuštra prema s. Marinci pod vrlo teškim uvjetima djelovanja neprijatelja sa zemlje i iz zraka“. Za nastavak napada nije bilo snaga jer raspoloživo ljudstvo nije bilo dovoljno za proboj, s time da se „105. br. HV nije“ ni „javila, a i pored nje potrebna je najmanje još jedna brigada“. Značajnijih promjena nije bilo 14. studenog, zauzeta su područja Zidina i Svete Ane s kojih je ciljano po protivničkim postavima u području Henrikovaca. Na području Vukovara JNA je uspjela presjeći prometnicu između Borova Naselja i Vukovara. Dugo očekivana 105. brigada HV iz Bjelovara počela je pristizati kasno na večer 14. studenog kada je od zapovjednika 1. OZ dobila zapovijed za razmještaj u području sela Strizivojna, Vrpolje, Čajkovci, Stari Perkovci, Budrovci i Piškorevci. Logističku potporu brigada je trebala dobiti od 122. brigade HV iz Đakova.

Negdje ovih dana 91..

07mj 91..
Na današnji dan 1991. godine, bilo je već osjetno da je Vukovar slomljen. Mnogi dobrovoljci iz cijele Hrvatske negodovali su i tražili način da se prebace u obranu Vukovara. Tako su i postrojbe HOS-a, želeći ići u pomoć obrani Vukovara, zaustavljeni i zatvoreni u Crvenoj vojarni, u Osijeku.

Prošle su četiri godine otkako je knjiga autorice Ani Galović, koja je objelodanila nesretne sudbine smrtno stradale vukovarske djece tijekom rata u tome gradu, među hrvatskim čitateljima napravila bravi “bum”. Podsjetimo, u knjizi “Mama, ne vidim nebo” po prvi puta obznanjena su imena, fotografije i okolnosti stradavanja vukovarskih mališana, a za neke slučajeve javnost do tada nikada nije čula.

Ubijena djeca svakako su najbolniji dio, ne samo vukovarskog rata, nego svih ratova koji su se do sada dogodili u svijetu. Jedan od onih koji Hrvati najviše pamte i kojeg nikada neće zaboraviti je – Domovinski rat. Istražujući sudbine vukovarske djece, Ani Galović nije mogla izbjeći saznanja i o ostaloj djeci koja su tijekom ratnih devedesetih diljem Hrvatske izgubila živote. Iako autorica kaže kako se nakon višegodišnjeg rada na knjizi “Mama, ne vidim nebo” više nije planirala baviti ovom teškom temom, od siječnja 2025. godine u izdanju Ogranka Matice hrvatske Vinkovci na svjetlo dana izlazi njezina nova knjiga o djeci ubijenoj, poginuloj i nestaloj u Domovinskom ratu “Zašto ja, mali, spavam u skloništu?”

O teškom stanju obrane Vukovara govori dramatična poruka od 6. studenog upućena iz grada Glavnom stožeru HV da se grad nalazi u „izrazito teškom položaju“, i ukoliko streljivo većeg kalibra ne bude dostavljeno „u Vukovaru će u toku noći početi borbe prsa u prsa, te će 13-15.000 života pasti u ruke neprijatelju“. Većinu traženog streljiva Glavni stožer HV je poslao u toku 6. studenog. Dio pošiljke, oko 200 granata 130 mm je stigao, ali je bio kratkog dometa, s kojima je ipak pružena pomoć okruženom Vukovaru djelovanjem po protivničkim snagama na Trpinjskoj cesti i području Lušca. Pored konstantnih problema oko Vukovara, ponovno pojačavanje postrojbi JNA na području Bosanskog Šamca opet je ukazalo na mogućnost nasilnog prijelaza rijeke Save, što je i očekivano u sljedeća tri dana na području Brezovo Polje i Rajevo Selo, pa su poduzete mjere za spriječavanje iznenađenja, posebno na području sela Lipovac, Apševci i Nijemci što je stavljeno u obvezu 109. i 131. brigadi HV. Očekujući napad JNA radi presijecanja prometnice Vinkovci-Đakovo, isplaniran je i izveden 9. studenog napad na Karadžićevo, radi zauzimanja i utvrđivanja za obranu. Napad je povjeren četi policije za specijalne djelovanja PU Varaždin i vodu 1. bataljuna 109. brigade HV iz Ivankova. Usprkos iznimnom naporu specijalne postrojbe Varaždin, napad nije uspio.

Intenzivno djelovanje JNA bilo je i 7. studenog s naglaskom na zrakoplovstvu nad cijelim područjem OG, koje je raketiralo, bombardiralo i mitraljiralo područje Nuštra, Vinkovaca, Ivankova, Mikanovaca, Cerne i Spačve. Osnovni problem branitelja i dalje je bio nedostatak projektila kalibra 122, 130, 152 i 155 mm, a tražena su i sredstva veze za poboljšanje protuzračne obrane.

Djelovanje zrakoplovstva JNA smanjeno je 8. studenog, za razliku od kopnene vojske čiji napadi na Vukovar, Komletince, Nijemce i Jarminu nisu slabili na intenzitetu. O stanju u Vukovaru govorio je i podatak da je topništvo Operativne grupe tuklo protivnika u „samom gradu Vukovaru“, po naseljima Boško Buha, Cvjetnom Naselju i Lušcu.

Napad JNA 10. studenoga s pravca Lušca, s ciljem zauzimanja nadvožnjaka prema centru Vukovara, radi spajanja s postrojbama koje su napadale duž Trpinjske ceste, bio je uvod u završne borbe za grad. Za vrijeme napada na Vukovar izveden je i napad na selo Bogdanovce koji su tijekom dana zauzeti, nakon što su tjednima odolijevali napadima oklopnih brigada JNA.

Pritisak na okruženi grad ponovno je stavio u prvi plan potrebu proboja i deblokade. Plan je izrađen 11. studenog 1991. godine. Namjera je bila proboj pravcem Nuštar-Marinci-Bogdanovci-Vukovar, osiguranje stvorenog koridora, deblokada Vukovara i Borova Naselja, pojačanje snaga obrane grada, te redovna opskrba i evakuiranje povrijeđenih i bolesnih. Za napad su u prvom i drugom postroju određena tri bataljuna i mehanizirana četa 3. „A“ brigade ZNG, tenkovska četa 109. brigade HV, i kao pričuva bataljun 132. brigade HV. Za pojačanje snaga u gradu, nakon deblokade predviđena je 105. brigada HV iz Bjelovara koja je tek trebala stići na područje Operativne grupe.

Bogdanovci..10.11.1991..

Toliko o kulturi srba...
E neće to tako biti...

Kako ih nije stid i sram...

Na ove dane smrti i patnje
Hrvatskog naroda Vukovara...

Zar je moja kuća..moj dom..
I njihov..

Očito su mislili da je..
No na njihovu veliku
žalost nije..

Žarko Manjkas-Crvenkapa...
Dečko iz Dubrave..
Miran tih povučen..

Poginuo u štafeti smrti..
Pri proboju iz Bogdanovaca..

Čak ni u smrti nismo isti....

1900.g..reklama za čokoladu..

Malo starog Zagreba..

Više ne smiješ
ni travu saditi
koju ti hoćeš..

Bio jednom jedan car....
Od sveg pokrivala..
Bio je gol..

Uredi zapis

31.10.2025. u 11:40   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar