zmajić

Snnjeg i meso..



A ovo kad te susjede cijene..
Pite..

Aha..tak sam si mislil..
Nije 7..nego 50 miliončića
nekih novčića..

O kaži mala ptico
ti što tužno pjevaš to,
i oko gnijezda žalosno
ti letiš naoko...

Da znaš milo djete ti
što tuga je i sram,
ukraden mi je mali ptić
stog mati plače sad...

I gnijezdo je razoreno,
moj skromni mali dom.
Ja živjet više ne želim
u zlobnom svijetu tom!

možda negdje kapne kiša
iz sočnih oblaka
spužvasti su i meki
dotaknem li jednoga
makar mislima
prokišit će
okišit će
kišit će
danima

zaljubljeni će plesati na kiši
ljubavnici zaobići jastuke
samozadovoljni šetati pse
a ja ću tražiti nove boje
u "Kutiji za suncokrete"

A..H..

MOLITE SE ZA PJESNIKINJE
mojim sestrama, a osobito Ani
Molite se za pjesnikinje
Jer svaka od njih ima samo jedno srce
I ružu, čije suze su pjesme.
Kad peru rublje, one vide lišće
Bezbojno, i jesen, blizinu šume i vode
I zvukom vlastitih riječi uspavljuju
U naručju dijete, pjevušeći mu na uho
Najljepše sonete i ode.

Molite se za pjesnikinje,
One često gube putokaze,
Zanesene stazama nekog stiha,
Prevrću vaze s cvijećem, kasne na igrokaze
Svakodnevnog života, a pisanje je
Umjetnost i glasna, i tiha,
I ponekad je potrebna vječnost
Do srodne, lijepe riječi,
Dok ne procvjeta ljepota.

Molite se za pjesnikinje,

Jer u njihovim snovima podižu se papirne piramide
I gasnu carstva prije jutra,
A ljudska je nježnost jedino što liječi,
Potreba da se s drugim podijele sanjana bogatstva
I prestvarne brige, i prekorači onaj prag
Koji svatko mora prijeći, pisao pjesme ili ne,
Onaj samotni trenutak između danas i sutra,
Kad samo anđeli šušte stranicama knjige
Kao da su osušene latice Poezije.
Zato molite se za pjesnikinje
Da njihova krila od papira
Što stvarnije, što prije, što mirnije i nježnije
Dotaknu oblake
Kao da su ptice njihove majke,
A otac Bog koji se smije.

M.K.G...

Oglasnik-Hrvatski planinar..
1932.g.

18..11.1991..

Nakon okupacije najmanje 266 ranjenika, djelatnika bolnice i članova njihovih obitelji te drugih civila izvedeno je iz bolnice i ubijeno ili se vode kao nestali; od toga broja na Ovčari je 20. studenoga 1991. ubijeno 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine. Dok su vojnici JNA iz bolnice izvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, „oficir” JNA, Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika” okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem.

Tijekom napada na grad JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe razrušile su ili oštetile gotovo sve vukovarske građevine, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike, ni gospodarske i stambene objekte (u Vukovaru je uništeno ili oštećeno 25.590 stanova, što je 91 posto ukupnoga broja stanova).

U Vukovaru su 15. studenog 1991. godine agresori su presjekli komunikacije branitelja, Borovo Naselje odsječeno je od Vukovara.

Dio branitelja Vukovara se pred napadom oko 500 agresorskih tenkova morao 14. studenog 1991. povući u Borovo Naselje. U Borovu Naselju novi punkt obrane bila je alatnica kombinata Borovo, a na dijelu Vukovara jedan je bio kod željezničke postaje, a drugi u stambenoj zgradi kod nadvožnjaka.
Zahtjev poslan na više adresa u Zagrebu (GS, Predsjedniku Republike, predsjedniku Vlade, MUP-u, MORH-u, predsjedniku Sabora....)

"Borovo Naselje je u neprijateljskim rukama, osim dijela glavne ulice za koji očekujemo podatak još u toku dana. S obzirom na odnos snaga, smatramo da će i taj posljednji punkt pasti. 70% nepobjedivog Vukovara je u rukama neprijatelja. Imajući u vidu snage i sredstva kojima branitelji Vukovara raspolažu i čime raspolaže neprijatelj, očekujemo da u toku dana ili noći Vukovar doživi sudbinu Borova Naselja.

Snage i sredstva koje ste mi dodijelili za proboj puta i deblokadu puta Vinkovci - Vukovar (jedna brigada ZNG - 800 ljudi, od toga 400 pobjeglo), bez oklopno mehaniziranih jedinica i bez mogućnosti vatrene pripreme i podrške, jer nismo imali granata i mina, bile su dovoljne za politički proboj, ali ne i za vojni - stvarni.

Zahtijevam da spasite živote žena, djece i ranjenika, jer branitelji Vukovara i Operativna grupa nemaju mogućnosti da ih silom zaštite i spase. Također zahtijevam da nam HITNO uputite: uniforme, civilnu odjeću i obuću jer iz Vukovara i Borova Naselja pristižu ljudi, borci tj. oni koji se uspijevaju probiti do Vinkovaca, a iza kojih ostaju njihovi prijatelji u minskim poljima ili kao žrtve mitraljeskih gnijezda.

Nemamo ni jedan komad odjeće, ni par obuće, a pomoć od Kriznog stožera Vinkovci ne možemo dobiti. Zahtijevam da osigurate pristojan smještaj za one koji su osuđeni na smrt, a mi se nadamo da će barem dio njih preživjeti. Ovaj put zahtijevam da se konačno udostojite da mi pismeno odgovorite što ćete poduzeti u kontekstu spašavanja života, i to HITNO, a što od mene očekujete i u tom kontekstu da mi date konkretne zapovjedi, snage i sredstva," napisao je Zapovjednik Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja pukovnik Mile Dedaković Jastreb.

Negdje ovih dana 91..

07mj 91..
Na današnji dan 1991. godine, bilo je već osjetno da je Vukovar slomljen. Mnogi dobrovoljci iz cijele Hrvatske negodovali su i tražili način da se prebace u obranu Vukovara. Tako su i postrojbe HOS-a, želeći ići u pomoć obrani Vukovara, zaustavljeni i zatvoreni u Crvenoj vojarni, u Osijeku.

Prošle su četiri godine otkako je knjiga autorice Ani Galović, koja je objelodanila nesretne sudbine smrtno stradale vukovarske djece tijekom rata u tome gradu, među hrvatskim čitateljima napravila bravi “bum”. Podsjetimo, u knjizi “Mama, ne vidim nebo” po prvi puta obznanjena su imena, fotografije i okolnosti stradavanja vukovarskih mališana, a za neke slučajeve javnost do tada nikada nije čula.

Ubijena djeca svakako su najbolniji dio, ne samo vukovarskog rata, nego svih ratova koji su se do sada dogodili u svijetu. Jedan od onih koji Hrvati najviše pamte i kojeg nikada neće zaboraviti je – Domovinski rat. Istražujući sudbine vukovarske djece, Ani Galović nije mogla izbjeći saznanja i o ostaloj djeci koja su tijekom ratnih devedesetih diljem Hrvatske izgubila živote. Iako autorica kaže kako se nakon višegodišnjeg rada na knjizi “Mama, ne vidim nebo” više nije planirala baviti ovom teškom temom, od siječnja 2025. godine u izdanju Ogranka Matice hrvatske Vinkovci na svjetlo dana izlazi njezina nova knjiga o djeci ubijenoj, poginuloj i nestaloj u Domovinskom ratu “Zašto ja, mali, spavam u skloništu?”

Čak ni u smrti nismo isti....

1900.g..reklama za čokoladu..

Malo starog Zagreba..

Više ne smiješ
ni travu saditi
koju ti hoćeš..