Godot samo što nije

Dragi moji,

Nakon svih mojih avantura s kišobranima, garažama na krivim etažama i ulascima u pogrešne kafiće, vidim da su se neki od vas u komentarima počeli pitati jesam li ja zaista toliko smotan. Odgovor je "da". Ali danas sam ovdje da vam pružim objašnjenje. Da vam dokažem da ja nisam kriv. To je genetika.

Dopustite da vas vratim u prošlost, u jedno davno doba kad se na Petrokemiji marljivo radilo, a krumpiri se nabavljali direktno "od kolege". Glavni akteri: moj otac (originalni zbunjola, a da to nije ni znao) i ja (tada još samo zbunjola-pripravnik).

Misija: Otići u jedno naselje prije Kutine po dogovorenu turu krumpira. Kolega s posla. Sve sređeno. Problem: Moj otac, naravno, nije točno znao gdje kolega stanuje. Znao je "otprilike". A "otprilike" je, dame i gospodo, uvod u svaku dobru komediju.

Vozimo se mi tako, polako, skeniramo dvorišta. "E, mislim da je to ova kuća", kaže stari odjednom, s autoritetom čovjeka koji je upravo bacio novčić i nada se najboljem. Skreće i parkira u dvorište.

Iz kuće izlazi neka žena, briše ruke o pregaču. Moj otac, samouvjereno kao da je tu svaki dan, izlazi iz auta: "Dobar dan! Ja sam se s kolegom dogovorio da dođem danas popodne..."

Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, žena ga prekida širokim osmijehom: "Aaaa, da, da, vi ste! Zvao me muž prije sat vremena! Rekao je da ćete doći. Ajde, evo, samo uvezite auto u ovu garažu, sad ću vam otvoriti."

Ja i otac se pogledamo. Malo nam je čudno. Mislim, zašto bi krumpiri bili u garaži? Ali dobro, tko zna, možda čovjek tamo drži trap, nećemo se miješati u seoske običaje. Stari je vidno zadovoljan što je pogodio adresu iz prve.

Žena otvara velika garažna vrata, a unutra – prazno. Nema krumpira. Nema ničega osim alata na zidu.

Moj otac, sad već vidno zbunjen, gleda u ženu, pa u garažu, pa opet u ženu. "Oprostite, a... gdje su krumpiri?"

Žena stane. Onaj osmijeh joj se zaledio na licu. Gleda ona nas, pa gleda naš auto, pa opet nas. "Ka-kakvi krumpiri?"

"Pa", kaže otac, "mi smo došli po krumpire. S kolegom sam dogovorio..."

U tom trenutku, gospođi se upalila lampica. Počela se smijati tako glasno da su se vjerojatno i kokoši u susjedstvu uznemirile. "Joj, ljudi moji, oprostite! Meni je muž (isto kolega s Petrokemije!) rekao da će mu danas doći drugi kolega da mu pogleda auto, ima neki kvar!"

Stajali smo tamo nas troje u potpunom čudu. I onda smo shvatili vrhunac ironije. Moj otac je vozio potpuno isti model i boju auta kakav je trebao dovesti taj kolega-majstor.

Potrefilo se da su se dva kolege s Petrokemije, u istom selu, u isto popodne, dogovorila za dvije potpuno različite stvari, a mi smo, naravno, uboli krivi dolazak. Došli smo po ručak, a skoro smo završili na generalci.

I eto. Vidite sad? Ja protiv te genetike ne mogu. Krv nije voda. Jabuka (ili u ovom slučaju, krumpir) ne pada daleko od stabla.

Iskreno, što je dejtanje u 50-ima drugo nego to? Često misliš da si došao po krumpire, a ispadne da druga strana očekuje da joj popraviš auto. Ili obrnuto. Ključ je valjda samo nasmijati se toj kozmičkoj zabuni, ispričati se gospođi i nastaviti voziti do idućeg dvorišta.

Vaš, nasljedno smotani, Zbunjola

Čovjek uči dok je živ, kažu. E pa, ja sam valjda odlučio doktorirati na greškama u dejtanju. Nakon što sam uspješno apsolvirao "gubitak kišobrana" i "misterij parkinga", mislio sam da sam spreman za višu razinu. Ovaj put, imao sam plan. Bio sam organiziran. Fokusiran. Prije izlaska iz stana, napravio sam inventuru: Ključevi? Tu su. Novčanik? Tu je. Mobitel? Baterija 100%. Kišobran? Ostavljen doma, namjerno. Nema šanse da opet ispadnem zbunjola.

Dopisivanje je bilo sjajno. Našli smo se, kako se to moderno kaže, "na prvu". Humor, stavovi, glazba – sve se poklapalo. Dama je bila, naravno, s drugog kraja grada. Imam valjda neki unutarnji magnet za žene kojima treba minimalno tri presjedanja da bi me vidjele. Ili ja njih. Nema veze, avantura je avantura.

Dogovor je pao. Nađimo se u kvartovskom kafiću kod nje. Zove se "Roko".

"Znaš gdje je to?" pitala je. Ja, naravno, u napadu samopouzdanja koje me uvijek skupo košta, odgovaram: "Ma naravno, 'Roko'. Nema problema, naći ću."

Sjedam na tramvaj. Pa na autobus. Pa malo pješke. Putujem. Osjećam se kao moderni istraživač, probijam se kroz gradsku džunglu. U glavi već slažem kako ću ušetati u taj kafić. Flegma. Nasmiješeno. Kao netko tko je upravo došao iz susjedne zgrade, a ne kao netko tko je proveo dva sata u javnom prijevozu.

Stižem na adresu koju mi je moj vjerni (iako ponekad zločesti) Google Maps pokazao. Ulazim. Kafić "Roko". To je to. Malo sam uranio, što je savršeno. Daje mi vremena da se aklimatiziram. Sjedam za stol s dobrim pogledom na ulaz. Konobar dolazi.

"Izvolite?" "Jednu kavu s mlijekom, molim."

Kava stiže. Ja srknem prvi gutljaj. Savršeno. Gledam na sat. Još pet minuta. Točno u minutu, stiže mi poruka.

ONA: "Hej, ja sam stigla. Sjedim vani na terasi, u crvenoj jakni. Gdje si ti?"

Gledam poruku. Gledam oko sebe. Kafić "Roko" u kojem ja sjedim nema terasu. Ima samo dva mala stolića vani, ali tamo sjede dva umirovljenika i čitaju novine. Nema crvene jakne.

Počinje mi se paliti lampica. Ona ista lampica koja mi se upalila kad sam shvatio da mi kišobran kisne u Dugavama.

JA: (tipkam polako) "Hm. Nema terase ovdje. Sigurno si u 'Roku'?" ONA: "Jesam, jesam. 'Roko' kod pekare, u Ulici platana 15."

Gledam ja na mobitel. Adresa na koju me Google doveo je Ulica javora 2. Ulica platana je... tri stanice autobusom dalje. U istom kvartu. Postoje dva kafića "Roko". Naravno da postoje.

U tom trenutku, konobar prolazi pored mog stola. Kava mi je netaknuta. "Oprostite", kažem ja, pokušavajući zvučati normalno. "Mogu li platiti?" Konobar me gleda s onom mješavinom čuđenja i sažaljenja. "Već idete? Niste ni probali kavu."

Dižem se, ostavljam novac na stolu i izgovaram rečenicu koja će me proganjati u snovima: "Znate... moram ići... u krivi sam 'Roko' ušao."

Konobar je samo kimnuo. Vjerojatno mu nisam bio prvi.

Izletio sam iz kafića, trčao na autobus, vozio se te tri stanice kao da mi život ovisi o tome. Upadam u pravi "Roko", zadihan, kosa mi strši, a onaj moj 'flegma' ulazak izgleda kao scena iz crtića.

Ona sjedi na terasi. Crvena jakna. Savršeno mirna. Gleda me i smije se. "Dobar si", kaže. "Samo si 15 minuta zakasnio. I izgledaš kao da te ganjala policija."

Što sam mogao? Sjeo sam i nasmijao se i ja. "Slušaj", rekao sam. "Duga je priča. Ali ukratko: ja sam onaj tip koji bi u sahari našao krivi kaktus."

I znate što? Smijali smo se. Jako. Možda sam promašio kafić, ali mislim da sam temu za razgovor pogodio savršeno.