Iskričarije

"na poslu počneš mislit na sve ono na što ne misliš doma: seks, hranu, šoping, društvo, izlaske... i romantiku, isto :)

Autor: styx | 04.05.2012. u 14:55 |

(izvor: Link )



I sad ti daj neku oženi i vodi odabranicu srca svog - doma.
Ma kakvi. Ni u (b)ludilu!


Treba je držat na poslu i ni da repom migne odande. :))

Internetske svađe su najviše nalik paraolimpijadi.

Tko god da pobijedi, svejedno su svi - hendikepirani.




Sapienti sat.

Tko ne čita Styx i Erga, brokula je.

(da ne bi ispalo da navijam za jednu stranu)


Iako Ergo stavlja bolje naslove.

(muška solidarnost je ipak - muška solidarnost)


Mršmršmrš čitat ih.




Btw, opoziv. Nemojte ih čitat.

Na vam sad!

Ručaj samnom - znak je ljubaznosti.
Večeraj samnom - znak je romantike.
Doručkuj samnom - znak je da je već dogorjelo do nokata. >:-)



Mislim da si moram napravit još jednu kavu.

Malo me zbunjuje nešto.

Gledam na naslovnoj stranici, više nego dvostruko više je muških članova nego ženskih. Ok, kad i makneš sve moguće klonove, vaga preteže vrlo uvjerljivo na mušku stranu.
Istodobno, već sam od nekoliko ljudi ovdje (i to pametnih ljudi, koji znaju što govore) čuo jednu te istu rečenicu - da je ovdje muškaraca - malo.
Zbunj?
Kako malo, kad ih je duplo više??
Ok, nek i maknemo "vidi mi pimpača!" budale, i opet - nemoguće je da bi ostatak bio manji od broja žena na Iskrici.


Što sam propustio?

Nedavno sam nekome objašnjavao da nije važan cilj, nego put do njega.
I rekao sam, ako je put dobar, manje je važno do kojeg i kakvog ćeš cilja stići - jer na kraju dobrog puta, nijedan cilj ne može biti loš.

Ja sam vrlo emotivan čovjek.
Stizao ja do cilja ili zapeo negdje putem, mnogo mi je to manje važno od načina kako pokušavam stići do tog cilja. Kad sam u životu stizao do cilja po svaku cijenu, cilj je imao gorak okus. Uvijek.
I nema veze o čemu se radilo - poslu, međuljudskim odnosima, ljubavi - isto je. Jednostavno se osjećam loše ako način nije dobar. Radije ću odustati, nego gaziti preko ičijeg leša (toliko o astrologiji i čuvenoj bešćutnoj upornosti horoskopskih jaraca).
I to nije tek hipotetička tvrdnja. Itekako sam to dokazao, mnogo puta. I u poslu. I u međuljudskim odnosima. Pa čak i u ljubavi (koliko god to bilo boljelo tada).

Za mene, cilj ne opravdava sredstva, nikad! I pravila postoje i u ljubavi baš kao i u ratu.
Pogrešno? Mnogo puta da - ako se način ocjenjuje po krajnjem uspjehu. Ne, nije ti baš svejedno gledati kako netko drugi uspijeva tamo gdje ti ne možeš. No zavisti - nema. Niti žaljenja. Naučio sam da igrati bilo koju igru protiv svojih vlastitih pravila jednostavno ne mogu. Truditi se drugačije, samo te čini neispunjenim, a sve su pobjede tek Pirove. Uostalom, treba znati i gubiti. Iz toga se mnogo više nauči negoli iz pobjeda.

Čemu ovo sad?
Naprosto, preklopile su mi se priče koje čitam ovdje - o poslodavcima, o ljubavi, o svemu i svačemu... ljudi dragi, morate shvatiti da sve počinje od vas samih. I da zaspati mirno i probuditi se vedro ima neprocjenjivu vrijednost - a to ćete imati isključivo i jedino ako budete ono što jeste. Bez slijeđenja tuđih recepata, bez pokušavanja življenja po tuđim obrascima.
Pa što ako ne uspijete doseći ono čemu težite?
Već samo zadovoljstvo davanja svega od sebe, bivajući pritom točno ono što jeste - jest odličan način da čovjek traži svoju vlastitu sreću.
Ako se mene pita - i jedini način.



A ako me se ne pita, nikom' niš'.

smijeh.
wow.
puno smijeha i pokoji nesmijeh.
WOW!
nesanica.
sectio aurea.
desna strana jer lijeva strana.
slijedi nesanica (oklada u čopor bizona i peglanje?).
E da, prije toga je Winebonaccijev niz.
I ako neće bit nesanica, onda će upaljači sanjati pržene lješnjake koji bacaju iskre (normalno, zato i jesu prženi lješnjaci). Što bi sa sobom povuklo gubitak čopora bizona i peglanje. A svilene gaće se ne peglaju, što ima svoje dobre i loše strane.
A šta će dalje bit'?


Ključ: sviće i sumrači.

"Prije par dana mi se javila Iskricarka ...hoce da samnom leti u avionu...vidila sliku mene pored aviona...i naravno...zena koja zna sto hoce ...i koja zna to pokazati...meni se javi.Sutradan dobijem njezin broj telefona ..a isto zanimljivo...ona je u Svedskoj..nedaleko od mene. Kako izgleda ? Fantasticno ...ima cetrdeset i nesto godina...."

(izvor: Link )

Bogme, za Ivana Zlatoustog, Čak Noris je goli kurac.
Da se Ivan slika kraj spejsšatla, već drugi dan bi pola Iskričarki letilo na mjesec, makar i krilima morale mahat. Kokošjim.



Koji lik! :))))))))))))))))))))

Čitav se svemir sastoji od krivulja. Sićušne parabole i neizmjerne hiperbole - svo kretanje i mirovanje, atomi i galaksije, sve je zakrivljeno.

Najerotičniji dio žene jest njeno lice. Njega vidiš prvog, sve se ostalo tek nazire. A na tom licu, toliko bogatom krivuljama su oči... i nad njima luk obrva. I nekako, kad to gledaš, tu savršenu konstrukciju prirode koja te obasjava sjajem nečije duše - sve dobije smisao. Sve krivulje dobiju svoje zato i sva kretanja i mirovanja pronađu svoj sklad.
Deset milijuna godina priroda oblikuje život da bi proizvela svoj konačni, savršeni proizvod... ženske oči. A u njima, pod tim finim, erotičnim lukom obrva, utkane su sve tajne i svi odgovori - kad bi čovjek znao kako, te kad bi se usudio pitati.

Čitav se svemir sastoji od krivulja.
Kao da je netko isprobavao sve moguće postojeće oblike, birao i odbacivao, ne bi li napokon, pukom srećom, stvorio savršenu kombinaciju linija.
I onda ih stavio na malu, majušnu planetu.
Na lice sićušnog, nježnog bića.
Pogledaš li u to, uronit ćeš. Uroniš li, poželjet ćeš nikad ni ne izroniti.

Blaga linija leđa žene koja leži na trbuhu, zakrivljena linija koja te ostavlja bez daha...
... baršunasto vrela i mekša od svile - no tek produžena linija onog što si vidio prvo, na nekom koga uopće niti poznaješ niti ime znaš, linija obrva nad očima čiju bi dubinu mogao poželjeti istraživati i nikad ne prestati.

Krivulje tako djeluju na čovjeka.



Gledam van, zvjezdano nebo nad krivuljom horizonta. A negdje iza, oku nevidljive, leže krivulje koje je priroda brižno slagala deset milijuna godina, sa utkanim svim tajnama i odgovorima.


Kad bi čovjek znao kako, te kad bi se usudio pitati.

Ljubav ide kroz želudac. Navodno.
Kako god okrenem, ljubav mi ide kroz sve i svašta, al' kroz želudac bogme - ne.

Tek još jedna od besmislica trpanih pod narodne izreke. Što se mora, nije teško. Ma mo'š si mislit'! Kad nešto moraš, zgadi ti se sve i kad bi to inače bilo nešto što voliš činiti. Da moram svaki dan jesti janjetinu, ubrzo bih se uspavljivao sanjajući vukove kako preskaču ogradu i maskariraju čopor ovaca. Ozbiljno.
Tako i ovo sa ljubavlju i želucem - mislim, koja je poanta? Da se voli nekog zato što te svaki dan šopa ko gusku, ili što?
Onda jednako možeš reći i da ljubav ide kroz vešmašinu. A posebice kroz peglu!

Jebemti, što mrzim kad moram nešto peglat, pa to nije normalno. Mislim da nisam u životu uspio ispeglat više od tri košulje, a da izgledaju jednako kao kad to čine žene. Antitalent i ubij me. Daj mi pet vagona suđa, oprat ću ga dok veliš keks, samo me nemoj tjerat da si peglam košulju. Sva sreća da su klimatske promjene dotjerale godišnja doba u status da u proljeće iz dolčevitke uskočiš u polo-majicu, pa u jesen nazad u dolčevitku. A nijedno od toga ne treba peglat, samo objesiš i k'o novo je.

Nego da.
Ne ide ljubav kroz želudac, ali... sva jela, pa i najfinija moguća, servirana na samo jedan tanjur, imaju jedan te isti okus.
Okus praznine.
A pregršt običnih sendviča razdijeljen na dva tanjura, najslasniji je obrok kojeg možeš zamisliti. I čaša vode, kad uz nju stoji ista takva, sadrži čisti nektar.
Ne, ne ide ljubav kroz želudac. No ide kroz broj tanjura na stolu. I vilica. I čaša. I kroz broj šalica za kavu koje vadiš iz ormarića dok voda na štednjaku vrije.

Neke stvari jednostavno ne možeš razumjeti - zvuče ti tek kao puke fraze - dok ti ne počnu nedostajati.
Dijeliti stol i postelju.
Nažalost, vremena su kad se to dijeli pilom i odvojenim sobama, a ne...


Što sam uopće htio reći?
Ne znam.


Nah, barem je suđa za pranje - upola manje.

Složio sam si indijanski gravče na tavče (apački naziv: O-ja-ko-prd-fud) i nu ga sad, miriše iz pećnice.
To je najgora faza pripremanja hrane - kad već fino miriše, a još uvijek moraš čekat da bude gotovo.
Dammit.
Nakon svakih pet natipkanih riječi, moram brisat slinu s brade.

Usput, sasvim slučajno otkrivena verzija sa gljivama mi je sad bolja nego izvorna, sa kobasicama. Čitavu stvar čini sočnijom i blago mijenja okus.
Nema boljeg nego kad iz zajeba ispadne gastronomski specijalitet. Apački, naravno.


Uf, uf!

Stekoh si novog obožavatelja. :))
Link
Uvijek se nađe neki tukac koji mi radi dobru reklamu. A kad petorazredni lovac na suknje počne šizit na mene, to je sasvim pristojno dobra reklama - u okviru njegovih dometa, dakako.
Šta reć' nego - hvala! :)

Svojedobno, na mom dugogodišnjem blogu, vrvjelo je od podijeljenih struja - jedni sline po tebi, drugi te pak ne mogu živog podnijet. Zabavno je to bilo gledati, tada - u biti se malo-malo pa sprdaš i sa jednima i sa drugima naizmjence, čisto radi ravnoteže. Nije da to išta promijeni, niti da itko iz toga izvuče kakvu pouku - jednostavno, iživljavaš se.
No prošlo me. Nema gušta više.
Ljudi su sami sebi najgora kazna - što im god ti radio ili ne radio, neće ih boljeti više od upravo onog što imaju u sebi. Pa je svaka zloba jednostavno... hitac u prazno. A i hraniti se time što neku budalu boli, zaista te spušta na razinu upravo te budale.
Istodobno, još uvijek ne mogu mirno gledati pokušaje manipulacije, ma koliko god bijedno prozirni bili (a ovaj gore iz linka je zbilja božemesačuvaj loš glumac). A i nikad me nije bilo strah viknuti - car je gol! Pa će stoga raznorazni Ivani imati gadnih problema s odigravanjem svojih predstava, pogotovo očešu li se o mene.


Sapienti sat.

...













...


Upaljač.

Zvala se Marina. Imao sam 19, imala je 16 i pol.
Bio je zadnji dan sezone klizanja (zagrebačka Šalata - mjesto na kojem smo praktički živjeli preko cijele zime), pučanstvo se već davno razišlo... tek nas 5-6 starosjedilaca-ovisnika, sami u noći pod jednim reflektorom kojeg nam je ostavio stari strojar Pero, srce od čovjeka, pokoj mu duši - tek nas nekoliko, sjetno se opraštajući od leda koji nam je pola godine značio život.
Netko je donio stolicu na led.
Marina je sjedila, zamišljena, sjetno gledajući ni u što. Doklizao sam do nje, čučnuo pored, stavila mi je ruku preko ramena i taj trenutak, dodir njenih prstiju na mojoj kosi, upalio je iskru koju sam kasnije odnio kući, duboko u sebi, želeći da se nikad ne ugasi.
I nije se ugasila. Buknula je. Kod oboje. Ubrzo, bili smo zaljubljeni ko dva crva u marmeladi.
To proljeće, to ljeto... najljepši dio moje mladosti. Bila je kod mene, bio sam kod nje. Moja stara, voljela ju je. Njeni starci, voljeli su me. I mogu se kladit da je njena majka znala da smo otišli puno dalje nego li bi prosječni roditelji voljeli da njihova 16-i-pol godišnja kći ode, no nikad, ali nikad to nije pokazala, niti je ikad na ikoji način prema meni pokazala nepovjerenje.
Bili smo kao iz reklame za Bravo.
Moja Marina.
Krajem ljeta, otišla je s roditeljima na more, u kuću koju su imali. I pisali smo si, svaki dan. Da, rukom pisana pisma. Sjećate li se još uopće rukom pisanih pisama?
A kad se vratila... nešto je bilo drugačije. Nešto više nije bilo kako treba.
Nedugo potom, prekinula je. Upoznala je nekog na moru... i tako. Desi se. Takve stvari, dešavaju se. Ne možeš planirati da ćeš se zaljubiti u nekog drugog (i ako je to isti taj za kojeg je sad sretno udana, dabogda mu izrastao prišt na guzici >:-) ).
Molio sam... uh, kako sam molio. Po prvi put sam plakao zbog djevojke. No nije pomoglo. Kao, malo smo opet bili skupa, no nije išlo. Ja više nisam bio Taj.
Nakon toga, trebalo mi je dvije godine da opet pogledam žensko biće. Kad imaš 19, 20, dvije godine su... dugo. Prokleto dugo.
Napisao sam joj pjesmu. Možda i najbolju pjesmu koju sam ikad bio napisao. Riječi, glazbu, sve... natjerao dečke u bendu da to odsviramo, da usavršimo do perfekcije, da sva silina mog nedostajanja vrišti iz toga što smo svirali - i kad je konačno ta pjesma zvučala onako kako sam je ja čuo u samome sebi, rekao, sam - hvala. To je to. I to sad više nikad nećemo svirati.

Izgubio sam joj trag vremenom. Znao sam da se udala i odselila, čuo sam da je dobila djecu... i to je sve. Nit' prezimena nit' adrese. A i što bih s time? Ja sam također tada već bio u braku.
Ta je knjiga bila pročitana, da. No zatvoriti je, jednostavno nije išlo.

30 godina.
Trideset godina sam je tražio. Čak u virtuali naletio na ženu koja se jednako zvala, imenom i djevojačkim prezimenom, prsti su mi se tresli kad sam joj tipkao poruku da li je ona - ona? Naravno, nije bila. Čista slučajnost, potpuno druga osoba.

Trideset sam godina na svaki spomen imena Marina, vidio - nju.

Život piše bizarno nemoguće priče. Oduvijek jest, nikad ni neće stati.
Danas, uz tu kavu, bješe spomenuto ime mjesta na moru gdje su Marinini imali kuću. Znaš li možda... Marinu?, pitah. Naravno, kako da ne! Pa družimo se još od malih nogu!
Isuse.
Isuse!
I tako, saznah. Gdje je. Što radi. Koliko djece ima. I da je dobro. I da je sretna.
Stvari su sjele na mjesto, konačno. Nakon trideset godina, knjiga se mogla zatvoriti. Jer, moja Marina je sretna.
Od iskričarske kave do zatvaranja knjige stare trideset godina.
Što ja tražim ovdje, ili koga? Zar je bitno? Znam što sam našao - nešto neprocjenjivo. Točku na kraj rečenice duge trideset godina. I ona pjesma u mojoj glavi, sad konačno može završiti.

........

Vjerovatnost, ona matematička, da se ovakvo nešto desi jest toliko blizu nuli da bi čovjek komotno mogao reći i - nemoguće je.
No, kao što rekoh, život piše bizarno nemoguće priče.

Ljudi su kroz povijest razvili matematičke modele praktički svega što postoji u ovom svemiru. Nema te stvari koja se ne može izmjeriti - no ako se i ne može, uvijek se može izračunati.
Želiš udaljenost neke zvijezde iza Magellanovog oblaka? Nikakav problem. Eto je za par minuta.
Želiš li točnu veličinu bilo kog dijela bilo kog atoma? Ma samo reci. U par sekundi je tu.
I postoji samo jedna stvar za koju nitko nije postavio matematički model... a to je sam ljudski život.
Osim jednog čovjeka.
Bizarno (a kako drugačije?) - no on uopće nije matematičar, nego sarkastični zajebant. No nebitno, jer je naprosto nepogrešivo - u pravu. Tko je on? Heh... jeste li ikad čuli za Murphyjeve zakone?
Kruh namazan pekmezom, na pod će uvijek pasti na stranu namazanu pekmezom.
Nenenene, nemojte sad deset puta bacati kruh na pod, jer to je namjerno, to nije život. Život je kad vam se to desi - slučajno, točno onda kad to NE želite. I na koju će stranu pasti?
Naravno, šljus točno na pekmezastu.

Murphyjeva je matematika primjenjiva na doslovno sve u životu. I nepogrešivo je točna.
Ako ti se ne žuri, stići ćeš prerano. Ako ti se pak žuri, zakasnit ćeš. Kašnjenje je upravo proporcionalno važnosti sastanka na kojeg kasniš.

Što želim reći?
Ne postoji nemoguće.
Postoji samo čudan, uvrnut Murphyjev model događanja nemogućeg - što je nevjerovatniji, to je sigurnije točan.
Ne vjerujete u nemoguće?
Mogao bih nabrojati barem dva slučaja iz svog života kad mi se desilo nešto apsolutno neshvatljivo, neobjašnjivo i nemoguće.

U čemu je stvar? U nama samima.
Ako se želiš napiti vode, sve dok se ne približiš slavini vjerovatnost da će iz nje poteći voda BEZ da je otvoriš - jednostavno niti ne može utjecati na tebe. Otvorila se ili ne otvorila, ostat ćeš žedan.
I mi se trebamo otvoriti.
A kad se otvorimo nemogućem - pa, tko zna? Život doista stvarno voli pisati bizarno nemoguće priče.
Moje se nemoguće ovaj put ostvarilo najobičnijim odlaskom na kavu. Možda ću za sljedeće nemoguće morati pješice na Himalaju, otkud da znam?
Sve je moguće.


Doista sve.

... ilitiga "Kako shvatiti žene u 100 lekcija".

Gledam malo onaj niz fotki koji se pojavljuje na naslovnoj stranici - tko veli da nema zgodnih Iskričarki? Ima zgodnih itekako! A ima bogme i nezgodnih. ;)
I idem si ja kliknut jednu nezgodnu (da se ne bi reklo kako zbog "muškog vizualnog doživljaja" klikam zgodnu :)) ) i gledam ja taj profil.

Pa kaže:
----------
Kada bi izašao(la) sa nekim koga si upoznao preko iskrice, gdje bi to bilo?
Još uvijek me ne zanima upoznavanje

Misliš li možeš nekoga upoznati preko iskrice?
To bi bilo zanimljivo
----------

E pa sad, daj me, naj me. Ne zanima ju, al ju zanima.
No najbolje u svemu je ono svojom rukom pisano:

----------
Koje stvari ti najviše daju samopouzdanje? Kada bi mogao(la) mijenjati jednu svoju osobinu, što bi to bilo?
Kada nešto želim , to i dobijem ... i to volim kod sebe ;))
----------

.... samo prvo prođu tri gladne godine dok se ti sama sa sobom dogovoriš što bi, meni se čini. To nekako sumnjam da drugi vole kod tebe. :))

I onda netko veli da je teško, ako ne i nemoguće, shvatiti žene. Ma šta god. Pa lako je k'o sviščevo pero - trebaš samo ne očekivati neočekivano u neočekivanom očekivanju.


Ili obratno.


Napomena: isprika vlasnici profila. Pogotovo ako ovo shvati iole ozbiljno.