Iskričarije

Podučava me iz dana u dan - svako malo po neko novo otkriće.
Dakle, da rezimiram dosad naučeno - koja su pravila ponašanja na Iskrici?


1. Iskrica je sex-dejting sajt. Sve što na njoj veliš, radiš ili misliš, isključivo je i jedino u svrhu zavlačenja u gaćice.

2. Svi muškarci žele samo seks. Zato su i došli na Iskricu.

3. Sve žene žele nešto drugo (ne znaju točno što, ali bitno je da je nešto drugo). Zato su i došle na Iskricu.
Koja je sex-dejting sajt.

4. Ne smiješ ni pomisliti, kamoli reći, da je u redu nekome učiniti nešto ugodno iz čistog gušta za činjenjem ugodnog. Mislim, pa barem svi znaju da to radiš samo da se ogrebeš za malo dupeta.

5. Nikako i ni u koju svrhu ne smiješ pokušati ostati izvan klanova. Neutralne ostaju samo pizde.

6. Nemoj ni sanjati suprotstaviti se nekom mišljenju, ako nisi u stanju istog trena zamrziti autora tog mišljenja do jaja, te ga potom pljuvati i kad priča i ono s čime se slažeš (pogotovo tada!). Pljuvanje mora biti temeljito i bez izuzetaka. U suprotnome je sasvim jasno da si obična 3,14tjkica bez ikakve nade da ikad postaneš prava, rasna pička.

7. Svako obraćanje u inboxu ima samo jednu svrhu - seks.

8. Svaki javni poziv na kavu ima samo jednu svrhu - seks.

9. Svaki poziv na kavu u inboxu ima samo jednu svrhu... no, zar baš i trebam reć koju?

10. U slučaju da ti nešto nije jasno, nema veze ionako. Jer, samo si htio seks, samo što toga još nisi svjestan.



Nastavit će se u skladu s novim otkrićima. :)

Ne postoji žensko koje nema ledene tabane i hladnu guzu.
Po potrebi i hladno srce kad im tako paše - no to ionako ne možeš ni brenerom zagrijat', pa se nema ni smisla time baviti.

Hladna guza je naprosto fiziološki sindrom. Osim u slučaju kad ste na plaži i sunce prži dotičnu ko dva jaja na oko, u svim se drugim slučajevima trebate zabrinuti ako joj je guza topla. Naime, to znači da je ili maloprije radila nešto, ili da samo što nije nešto počela raditi (vama, po mogućnosti).
E pa, ako je tek pred par minuta došla izvana, sa - kao - kave s prijateljicama... žao mi je zbog loše vijesti, ali prijateljice ne zagrijavaju guzu.

Hladni su tabani također fiziološki sindrom, no nakon dugog iskustva sa već navedenim raznoraznim hladnim tabanima, reći ću vam - ima tu još nekog vraga. Nek mi istrunu najbolje mokasine ako one to ne postižu i namjerno!
No kako god.
Kad vam se izabranica srca, stola i postelje vaše sfrče pored vas ko čvarak tabana ledenih ko sibirska zora, nije dobro. Budimo realni - nikome to ne paše. Kad legneš u krevet, nećeš zaspat' ni pod razno dok najprije ne zagriješ noge. Stoga, jasno vam je, od vas se očekuje te tabane zagrijati...
... ne bi li time nekako dospjeli i do zagrijavanja svega ostalog, khm.

Dakle, situacija je kakva jest, treba prijeći na djelo čim prije, prije nego li vam se čangrizavo objavi da ona ide spat' jer joj je pun kufer (vas, naravno, a tko bi drugi bio za sve kriv?).
Uzmite joj noge i skinite čarape. Zadižući majicu, snažno, odlučno i naglo pritisnite njene tabane - na svoj goli trbuh.
Pokušaj da to učinite polako, izbacit će vam oči iz duplji i zaista vam to ne bih savjetovao.
Kad ste stisnuli njene tabane na sebe, uhvatite ponovno zrak (obično se to uspije već nakon desetak sekundi), te joj čvrsto držite noge gdje jesu.
Ni slučajno joj nemojte reći da se ne miče! Naravno da bi se počela micati prije nego li uopće i završite tu rečenicu. Žene uvijek rade suprotno od onog što im se veli, to barem znate.
Dakle, sad imate njene tabane na sebi, na njenom licu začetak ugode i osmijeha, a vi ste se vratili iz infarktnog stanja skoro pa u normalu.
Nakon pola minute, malo joj pomaknite noge na još nezaleđeni dio svog trbuha.
Ovaj ćete put do zraka doći već nakon 3-4 sekunde. Što dalje, to lakše. Tamo negdje kod sedmog pomicanja, čak se više nećete ni morati boriti protiv želje za vrištanjem.
Negdje kod petog pomicanja, ona će zamijetiti da svaki put kad ona migne kojim prstićem, vama se naježe sve dlake na tijelu uključujući i one u nosu - pa će to početi raditi sama, bez vašeg namještanja, jer će joj postati zabavno. Žena, naime, voli kad muško pati. Ako toga još niste svjesni, znači da nikad niste proveli sa ženom više od pola sata.
A kad joj postane zabavno, to znači da em joj tabani nisu više tako ledeni, em se počela zagrijavati i... paaa, možda i u još ponekom kvadrantu.
A to onda već nekamo i vodi.
I sve i da ne vodi, zaradili ste plus. Veliki plus.
Do sljedećeg puta kad opet startate od nule (žene pamte samo ono što im NISTE napravili lijepog, sorry, pomirite se s time).


U potpisu
Toplotrbušni Apač W.

Podlegoh.

U svrhu dobivanja oklade, ovaj će Apač biti izložen sljedećih... hm, to nismo precizno definirali - a recimo, tri dana.
Ako dobijem, stiže mi puna kutija kremšnita. :)


Joooj, što se volim kladit na sigurno... :))

Počeo mi se sviđati ovaj cirkus sa slikama.
Prvo sam si pronašao staru frendicu za koju mi ni na kraj pameti nije bilo da bi još uvijek bila tu.
Potom sam, kliknuvši profil jedne od žena iz "izloga" našao sjajnu stvar u njenom profilu:

Muškarci gledaju žene da bi ih vidjeli, žene gledaju muškarce da bi bile viđene.

!

Ne znam da li je to njena rečenica ili je prepisana odnekud no - savršena je.
Promislite malo. Nije li savršena?
Ma koliko se god moji osobni stavovi bunili na izrečeno, tako doista jest.

E pa, bez obzira da li je dotična nekome zgodna ili (ne)zgodna, sa svakime čija je razina osobne zrelosti dosegla ovakovu rečenicu, da ne velim - priznanje! - ja bih uvijek rado popio kavu.


I naravno da vam neću reć o kome se radi. :)

Lanena, dušo, posustaješ li ti to meni? :)

Mislim, znaš kako je, ljubav treba stalno dohranjivati... nu se potrudi malo, nu!
A ako budeš jaaaako dobra, ćem ti dat svoje stare mokasine. Možeš sadit pelargonije u njima. Ili potočnice.

Ful sam slab na potočnice.


:)

Nshonshi! :)


A baš mi je drago vidjet poznatu facu iz davnih vremena. :)

"... a onih dvadeset centimetara, to je jako rastezljiv pojam."

:))


Je, bogme je rastezljiv, to sigurno. :))))

Njušim namjeru švedske invazije na primorske mi krajeve, pa se lagano naježih.
A i iznenađuje me da su u Lopači (riječka verzija Vrapča) uveli pristup na internet. Mislim, teško da bi ijedna Riječanka s ikoje druge adrese mogla bit u tom điru... :)

Ne smeta mene kad je netko glup. Šta'š, priroda zna bit okrutna, tako je kako jest.
Ali me smeta kad isti taj drsko smatra druge - glupljima od sebe. Pa im pokušava prodati jeftino pokradene sadržaje sa tuđih blogova, usput se sveudilj igrajući wannabe romantično-jebačkog sveca.
Nebu hodalo.
Pogni, možeš tu zalijepiti izvorne linkove svega pokradenog, jer će inače polušvedska cmizla pobrisati komentare ne bi li se spasio nove sramote.


Zlatousti, ćeš si sam zvat policiju zbog krađe, ili...? >:-)

Ka'e sad ovo?!?

"beauty1111 djeluje...


Vragolasto

Spaljeno

Dosadno"


Meni djeluje kao slika maznuta negdje s neta, iza koje se krije brdo kompleksa i uvjerenosti u vlastitu ružnoću.
Admini, dodajte opciju "fake", da imam čime glasati.

E da - ako netko zamijeti mog Čupka u izboru, molim da me se obavijesti.
Kupit ću mu novu bubamaru marke Helena Rubifrankenstein da izgleda više sexy.
A možda mu i izdepiliram intimnu zonu...


... šlapica.

Krenuo sam raspalit opaki tekst, nu nešto me prekinulo - pa me potom opet nešto prekinulo - pa me na kraju nešto potpuno odvratilo od opakosti.
A i mislim si - a čemu. Ljudi su svatko sebi najgora kazna, na ovaj ili onaj način. I najljepša nagrada, kad to jednom shvate.

Koliko je potrebno da ti se neka sitna zloća u trenu raspline u dobrohotnost?
Koliko je vama potrebno?
Traktat o borbi dobra protiv zla? (s velikim D i Z, dakako)
S tri biljega ovjerena i vlastoručno potpisana molba?
Rečenica?
Riječ?
Osmijeh? Možda čak i tek virtualni? Onaj obični - :) - ?

Ili je bolje pitati - koliko vi želite da vam zloću nešto zamijeni dobrohotnošću?


Hm?

Imao sam papigicu tigricu, davno već.
Nasred kaveza joj je visilo ogledalce - koje je ona uporno i neumorno ljubila slinaveći ga do besvijesti.

Da joj je tko dao dar pisanja i učlanio je na Iskricu, mora da bi pisala sjajne traktate o osobnoj ljepoti.
Ne znam bi li uz to usput i redovno napominjala da su svi papagaji ružni. Lako moguće. Vjerovatno je stalno obnavljanje motivacije za ogledalno samoslinjenje barem dobrodošlo, ako ne i nužno.

Stvarno je, stvarno šteta što takve osobe na Iskrici nema...


>:-) (kurzivom, naravno)

Fale mi neki bazični alati ovdje.
Dobro, ovo baš i nije neki blog-servis (i još uvijek mi zvuči bizarno zvati ovo blogiranjem), ali opet, ako je baš tako teško postaviti neki jednostavni editor koji ima barem italic i bold... fale mi moji omiljeni završni kurzivi, naime.
Kad pišeš... sadržaj nije nužno uopće bitan - ponekad. Štoviše, čak sam to išao i nekim nevjernim Tomama dokazivati pišući svojedobno niočemične tekstove (niočemični - ni o čemu), no tehnički upakirane kako treba. Vizualni dojam nekog teksta itekako znade utjecati na shvaćanje, a još više doživljavanje onog što se čita.
Dakako, osim kod onih koji su lijeni pročitati i naslov ako je duži od dvije riječi. Što ih nimalo ne priječi komentirati. :))

Sjećam se školskih zadaća u osnovnjaku.
Tri teme, od kojih je jedna uvijek bila pompozno glupa do bola (bit će da su bile po nekom zadanom školskom programu, jer ne mogu vjerovati da su baš svi osmoškolski učitelji hrvatskog bili toliko nedojebani), jedna je bila ne mnogo manje pompozna, no više idimi-dođimi, a treća je u pravilu bila neko moralno-podobno sranje o bratstvu, jedinstvu i inom.
Neizostavno sam birao tu treću.
I dok su se svi ostali mučili naći ikakav smisao u metaforičkom padanju suhog lista na vlažno, jesenje tlo, neizostavno skupljao nagrade za sastavke.
Hajde, budimo realni - ma o čemu možeš više srat' do besvijesti, nego o tako nečem? Novine i TV iz dana u dan prepuni frazetina i jednog te istog presipanja iz šupljeg u prazno - a ako mi je išta išlo dobro, to je bila dobro prikrivena ironija. Pa sam tako nemilice prežvakavao ofenzive, revoluciju, Marxa, Engelsa i Lenjina (Tito je uvijek išao u zadnji pasus, za snažnu poantu), bratstvo, jedinstvo, radnike i seljake, s tek prstohvatom pionirstva, e da bi sve ostalo onako, dječje skromno.
Ne'š ti teške muke zbrljati to sve zajedno. U biti se od sastavka do sastavka samo mijenjao redoslijed fraza.
A na polici rastao broj knjiga (sasvim normalnih knjiga, usput rečeno) dobivenih za nagrade. I tek negdje u osmom razredu me baba iz hrvatskog skužila da već tri godine koristim jedne te iste četiri rečenice kao završnu poantu.
To su one koje su mnogo kasnije postale moj kurzivni zaštitni znak, iako su odavno prestale biti jedne te iste četiri složene frazetine.
I sad mi tu fale moji kurzivi.

Kad nešto radiš, što manje imaš alata, to više moraš imati vještine. I domišljatosti.
Tako je i s pisanjem.
Kad nemaš čime vizualno naglašavati riječi, moraš se snaći drugačije. Povlake. Zvjezdice. Caps (capitals - velika slova). Usput, bježim od velikih slova ko vrag od tamjana jer stari, dobri Nettiquete ih je odavno definirao - vikanjem.
A ja ne vičem. Važne se stvari naglašava stišavanjem, a ne dizanjem glasa. Osim u japanskim filmovima gdje ljubavna izjava zvuči poput prijetnje dekapitacije katanom. Lik se izurla na komada da ti se sve ledi krv u žilama - WATASHI WA SAKURAA NO HANAAA, KIMI O AISHITEEE!!! - a u titlu će nježno - volim te, moj trešnjin cvijete.
Ti bokca, da se tako izurlaš na pravu trešnju, i korijenje bi joj dobilo urtikariju.
(btw, tko ovo krene guglat', stvarno mu nisu sve čiste)

No da.
Što sam ono... aha. Kurzivi.
To je onaj ključni dio svega koji ili preokrene čitav tekst iz mrtvo ozbiljnog u totalnu smijuriju, ili ti... da misliti. Ne baš misliti-misliti, nego više... zamisli te. Ili bi trebao.
Znalo mi se desiti da čitavu srž teksta imam upravo u tome - u završnom kurzivu. Pa napisavši ga, krenem smišljati čitav tekstovni celofan kojim bih umotao priču i krivudavo odveo čitatelja točno u željenom smjeru.
Što je znalo ispasti sasvim zgodno, ponekad. Tipkaš i svašta ti usput padne na pamet. Japanska romantika, na primjer.
Baš kao sad.

A što će biti u završnom non-italic kurzivu?


Pitajte me tek nakon treće kave. Kurzivno.

Dok dobuje kiša u ritmu tam-tama kroz noć...
I ti si misliš. Pa si misliš. Pa si još malo misliš. Pa si tri-četiri puta pričvrkneš prste ladicom za svaki slučaj, da si prestaneš mislit'.
A ionako nije kiša. I nije bogme baš ni noć. Još. A nije ni tam-tam baš...
... bemti, zašto me to uopće asociralo onda?
Kako god.

Koja je sličnost između olimpijskog sela i zagrebačke Dubrave?
Nitko ne govori hrvatski i svi nose trenirke.

A kako ćeš prepoznat mladoženju na svadbi u već navedenoj Dubravi?
Ima najbolju trenirku.


Od zvuka vodenih kapljica do sportsko-rekreativnog fashiona u sedamnaest misaonih poteza od kojih nekoliko po svim poštenim katoličkim mjerilima zaslužuje barem pet sočnih zdravomarija (ne previše indirektno vezanih uz pričvrknute prste).
Možda i koju više, al' lud 'ko sve prizna!



Jebote, što je dobra ova žaba.

Dosta je bilo. Padaju maske.
Warning!
Slijede prizori koje osjetljive osobe mogu naći neprimjerenima, vrijeđajućima ili opasnima po svoje mentalno zdravlje.

Jer padaju maske!!

Tko sam ja?
Zašto sam ja?

TKO SAM JA?

I am...
Link


!!!!


(napomena: ak' niste u stanju navrnut na 100 decibela, onda zajebite priču. YOU JUST DON'T GET IT.)

Pere vani kiša nošena vjetrom kao da se godinama suzdržavala, pa joj sad konačno prekipilo.
Nije ni čudo da se noćas najavila razljepljivanjem meteopata o zidove. Fury in advance.
A bit će još.
I feel it...

Kruha imam. Cigareta imam. Šit, kava je pri kraju.
Mislim da ću večeras spast na kakao promiješan u praznoj piksi od kave.
Ne bih sad išao van pa sve da mi red gologuzih Iskričarki cupka pred haustorom.


Pere me pjesma.
Link


Onako je... iskričarsko kišno meteopatska.