Iskričarije

"... kad mi se digne, ja uopće ni ne osjetim."

... u 3 ujutro mi na telefon izjavi - frendica.




E da, pričala je o obrvi. :))

Bežte fantje, indijaneri prihajajo!


Srrrrrk.

Spava mi se, a ne spava mi se.

Moja prokleta jezičina. Lanem da mi fali nekadašnje doba kad je svaki čas netko zvrckao i zvao ne neku kavu makar na brzinu, pa mi se već tjedan dana poslije dešava da u 3 ujutro pokušavam prekinuti razgovor ponavljajući da ću se nekome majke ujutro naspominjat. O potpunoj i apsolutnoj destrukciji bjutislipa da i ne pričam!
(btw, ujutro se nikome nisam majke naspominjavao, jer sam bio prezauzet užasnutim vrištanjem nakon što sam nakon pedesetog gašenja alarma shvatio da sam zaspao i da ću zakasnit ko magare na piknik)
Ok, nisam zakasnio, ipak. Iako mi je bus za grad pobjegao pred nosom, što me koštalo finih kvarat ure hoda do druge autobusne linije. Gdje mi je i drugi bus pobjegao pred nosom. Pa me na koncu neki lik, vidjevši me onako ojađenog, strpao u auto i odvezao do grada.
I kako onda nećeš voljet ljude ovdje!
Čak i uz samoupucavajuće bakice.

Što sam ono... aha.
E da, ovo gore je bilo kao razlog zašto mi se spava.
A zašto mi se ne spava... eh, sad. Ne može se sve baš ni reć, ne?
(obožavam takve rečenice jer svi zapnu upravo za njih) :)

Ma, piše mi se.
A to me podsjeća na neka druga, prošla vremena kad mi se znalo jako pisati. Onako, jakojako pisati.
Iz kojih već spomenutih vremena izvukoh pouku da baš onda ne bih smio. Ni pisati ni išta. Ok, smio bih, recimo, jesti čvarke.
Digresija: blogove sa sličicama mesa na roštilju ću odsad pa nadalje redovito prijavljivati kao nepoćudne - sadisti jedni obični!

Bek tu d sabdžekt - koji ja imam noćni život, to nema nitko. Jednu noć u tri ujutro vapim na telefon da moram ić' spavat'. Drugu noć u tri ujutro jedem čvarke.
Pitam se što će sutra u tri ujutro bit'. Kako me krenulo, najvjerovatnije ću pjevat Marseljezu vozeći sobni bicikl. Pritom me nimalo neće ometati činjenica da niti znam pjevati Marseljezu, niti imam sobni bicikl.
K'o da je to bitno! Pa nećemo sitničariti valjda, pogotovo kad je riječ o noćnom životu.

Ček malo. Jedem li ja to čvarke ili samo smijem jesti čvarke?
Da vidimo... oba kažiprsta tipkaju... hmh... a bit će da onda ipak ne jedem - još. Makar si mislim, ako palac i mali prst upotrijebim kao kineske štapiće, onda...
Ok, ok, ovo je već kinky.
Prvo blog, onda čvarci.

O čemu sam ono... a, da.
Moja prokleta jezičina. Makar... a vrag će ga znat'.
Jedno je sigurno - nepromjenjiva je konstanta da se nisam u stanju zadržati napraviti nešto za što prokleto znam da ne bih trebao. Ili smio. Ili su u šumi.
Ali hej, onda Murphy i ja ne bismo bili toliko jedan drugome vjerni kompići!

Usput, jel' mi zna tko reći koliko vrsta peršuna postoji?
Ja znam za dvije. Zelen kad ga zaliješ, pjegav kad ga zaboraviš zaliti. A nekako slutim da to, floristički gledano, baš i nije neka stručna podjela.
Što me sad ničim izazvano iluminiralo da čvarci ne idu s peršunom.
('bemvam roštiljarske sličice!)

Ček sad. Jesam se vratio iz digresije, ili sam digresirao digresijsku digresiju nazad?
Nah, odustajem.

I sad nikome ništa jasno, jel'da?
Dobro. Fino čak.
Ionako ćete se upecat na ono da se ne smije sve reć'.
Na što ću vam ionako reći da naravno da vam neću reć' što se to ne smije reć'.
Tko treba skontat', skontat' će. Uvijek je tako. A svi će drugi skontat' krivo. I to je isto uvijek tako.
Ne možeš više pisati ni o čvarcima i peršunu, a da to ne izazove pretpostavke.

A zna se što su pretpostavke.


Ili su u šumi. ;)

Stavljam na glasanje izbor 10 najgorih mogućih introdakšnlajnera (ilitiga uvodnoupoznavajućih poruka) koje čovjek može napisati na Iskrici.
Al' samo one, recimo, ozbiljne. Mislim, barem donekle ozbiljne. Lizaobihtiguzuipušiokurac ne računam (makar jednog dana možda i požalio zbog toga).

Dakle, moj top10, abecednim redom (vi izvolite nadodat svoje ako sam preskočio kakvu sočnu božemesačuvaj).


- ? (ta mi je uvjeljivo najbolja. Elokventne me ruše na kičmu samo tako.)

- A zašto mi ne pošalješ poruku? (totalno sam ostao speachless na ovo)

- Bok. (Odgovorio sam - kuk. Nije se više javila. Ne kontam zašto.)

- Gdje si? (a šta ćeš na to reć nego - tu?)

- Ha! (još jedna za speachless mod)

- Imaš lijepe oči (problem je samo u tome što sam tada u profilu imao isključivo i jedino onog Čupka s bubamarom.)

- Jel voliš lake žene? (samo od 50 kila naviše. Više se nije javila, bit će da je krenula na kuru debljanja.)

- Kako si? (Odgovor je bio - jesam. Ni ta se više nije javila.)

- Skype. (Google. Jeb'ga, to mi je prvo palo na pamet.)

- Voliš velike pse? (samo na lešo. I ne doge, žilave su.)



Your turn.

Uprizorio mi se na kavi Gameplay & frendica (njegova).
Kupio čovjek motor, mrcinu, bemvejčugu, veli - issa ti, kupio sam si pokretnu teretanu. :)

Jedva sam ga prepoznao.
Očekujem lika u moto-jakni sa jutjub linkićima all around, a kad tamo - ništa. Jakna ko jakna. Da frendica i on nisu stršali u moto opremi na terasi kafića ko dvije pčele na bubamara-partyju, uopće ih ne bih skužio.

Konobar je pokušao provjeriti neku svoju teoriju o sposobnosti bajkera da jedu staklo, pa je dotičnoj frendici uvalio podrobljenu čašu. Hrabro se izborila s time i samo poslije iščačkala ostatke iz zuba.
(bravo Karolina, testovi gostiju sa mrvljenim staklom će zasigurni doprinijeti bajnoj turističkoj slici Rijeke)
Meni nije pokušao uvalit kavu sa dlakama iz mustangova repa. Bit će da mu je bilo previše stalo do svog skalpa.

A onda su se GP&frendica popeli na svoje makine, digli na zadnje i obrijali rivu!
Serem.
Odvezli se ljudi normalno i pristojno u smjeru Istre i uživanja u lijepom vremenu.

Btw, minus frendici za "želiTE li pogledati naše motore?"
Jebemti.
Jedan te dan zavodi bakica dajući ti deset manje, drugi ti dan komad veli vi. Još ne mogu sebi doć'. Došlo mi je da joj skočim na bajk, ritnem ga na zadnji i... mhmda. Nema veze, zanemarite.


E da, naravno da smo vas tračali.

Imao sam frenda, davno već, nevjerovatno je uspješno mijenjao komade.
Svaka 2-3 tjedna nova, a nisi mogao odlučiti koja mu je bila bolja. Crnke, brinete, plavuše... zijevali smo od čuda svaki put kad bi se pojavio s nekom novom obješenom za ruku.
A da je lik bio nešto posebno - nije. Nit' lijep, nit' visok, nit' bogat, nit' lirike, kamoli poezije. Jednostavno nevidljivo - prosječan, na onako pitomi način.

Kad smo ga god pitali - pa dobro, kako ti to skupljaš, grabljama?!? - samo se smješkao...
... i smješkao.


Bila je to neka luda večer, nešto se slavilo, zamalo su svi bili pijani ko mačići - kad je krenuo pričati.

- Dečki dragi, baš ste vi krelci. Jel' vi znate kad su žene najranjivije?
(na to su krenuli padati biseri klase "kad Manolo ima 90% popusta na štikle, a one ne mogu nać broj")
- Ma ne, 'bem vas glupe. Nego kad popiju nogu!
(mrtva tišina prekinuta tek jednim podrigivanjem, 3 stupnja po Richteru)
- E, a kad popiju nogu, onda ih ja slušam.
(slušaš? Gdi, na radiju?)
- Na telefonu, marvo pijana!
(čekaj sad malo, stani. Kakvom božjem telefonu?)
- Pa fino. Odeš u market, Superkonzum recimo. I aktaš one koje imaju sunčane cvikere a vani mrkla kmica. Zak'e imaju cvikere? Il' su dobile po tamburi, il' imaju podočnjake do riti od cmizdrenja! Jel' sad bistrije?
(dobro, i?)
- I onda im fino dođeš, veliš da jednostavno ne možeš ne osjetiti da im je strašno teško, veliš da si psiholog i nek te slobodno nazovu bilo kad - i tutneš im broj. I odeš.
(daj ne seri. I one tebe zbilja idu zvat?)
- Nego kaj! Pola ih nazove, ak ne i više. Obično odma' istu večer. Pa ti onda fino postaviš par pitanja dok ne pikneš pravu točku, a kad krenu suze, ostaviš telefon na stolu i gledaš si tekmu. Negdi na poluvremenu, baciš uho i na prvoj uhvaćenoj pauzi se zgroziš - draga moja, ja to ne mogu vjerovati, pa takav jedan gad! - e, na to opet krenu suze. I tak si fino odgledaš tekmu do kraja, taman dok si one ne počnu brisat nos kak treba. E, onda im veliš da najozbiljnije smatraš da im zaista treba jedan dugi savjetodavni razgovor i dogovoriš si kavu. A poslije je lako.
(o pičko jedna manipulatorska!)
- Je a kaj ste vi mislili? To s komadima, tak vam to ide. Uvijek neko ostane zajeban kak god da okreneš, mo'š samo birat buš ti njih il' buju one tebe. Pa zato ja njih zajebem odmah na početku i dalje ide ko po špagi.
(pa dobro - al' zašto onda svako malo pa nova ženska?)
- A jebiga, pa nisu retardirane. Odma' skuže da sam kurac a ne psiholog, kad me na cesti vide u poštarskoj uniformi.


---------

Nakon par dana blagog peckanja, komentari su opet otključani, a peckanje zaustavljeno. Kad sljedeći put budem motiviran ponovno otići u lock-mod, neće više biti blago, neće više biti samo asocijativno, a bogme neće biti ni samo par dana.
A bogme neće ni moja dežurna obožavateljica biti jedina koja će juriti prijavljivati mi blog.
To nije prijetnja - to je samo činjenica.


Izvol'te ga.

Koja je razlika između:

- žene koja zaradi 500 kuna za sat davanja seksualnih usluga koje pošteno i odradi, te

- žene koja uštedi 500 kuna za par minuta davanja seksualnih nagovještaja koje uopće ni ne misli odraditi?



Sasvim retoričko pitanje, doista.


Edit: i nedaj bože da se itko osjeti prozvanim.

Hvala na pažnji i potpisivanju istinitosti Iskricopoučnog od jutros. :)


Nego da.

Volim nezajažljiva ženska ega i silno je zabavno reći im - ne. A silno je zabavno upravo zato što čuvši ne, nepogrešivo predvidljivo potom srljaju u traženje novog - ne. I tako u beskraj. Da mi se doista dade manipulirati nekim, bilo bi to lakše nego jutros već spomenuto češkanje dupeta.

Volim iritirane onime što pišem, iako mi nisu sve skupa i zajedno pročitali niti pet rečenica uz išta iole utrošene pažnje, usput tvrdeći da ih ionako nije briga što pišem.

Volim one koji brane moje stavove, usput nimalo ne mareći da je to što brane upravo ono protiv čega se borim.

Volim imune na svaku temu i na svaku moguću ma i najsitniju grižnju savjesti nakon pišanja u teglu fikusa u tuđoj kući.

Volim stidljive lurkere koji oprezno njušeći mogući (iako sasvim nerealni) novi mainstream, klanjaju svoja divljenja u mračnim provalijama inboxa.

Volim apatične demagoge, fobične agresivce, paranoične defanzivce, pompozne guruue i glamurozne attention whores - a iznad svih, površne slijepce kojima ni macolom ne možeš ukucat braille u glavu.



Volim Iskricu.

Jučer mi u izborni izlog stavilo - frajera.

Ne nikakvu muškobanjastu žemsku, ne. Nego - frajer-frajer! Trodnevna brada i tako to. Sve mi krivo što nisam spremio link na profil, pola bi Iskričarki slinilo na njega.

Čovječe!
Obilježiš dan borbe protiv homofobije pozivom homoseksualcima na kavu, i Iskra mi odmah uvali - frajera! Ti bokca!

I kliknuo ja to (mislio sam si - ma to je neka hihotalica zalijepila sliku svog omiljenog servisera bijele, crne i depilirane tehnike), kad tamo zbilja - frajer.
Sa zadnjim loginom tamo negdje 2008.
Pih.


Kad te neće, neće te.

Privlačenje pažnje na Iskrici je jednostavno i lako poput češkanja dupeta.


Jedina je razlika što ti hemeroidi nikad ne pokušavaju odgristi prst.

Obilježavajući Dan borbe protiv homofobije, pozivam sve Iskričare homoseksualce na kavu.


O seksu ćemo u inboxu, naravno.

n da...nisam baš jako pratila..al nekak imam dojam da je Win ponorel zato kaj se izuzetno trudio malo probrčkati žabokrečinu..a svi su ostali čvrsto začahureni u svojim stavovima..a koji su :
opće nepovjerenje, nezainteresiranost, predrasude, i strah
+ vjerovanje da je im osobno mišljenje takvo i nema boga da ga sad neko iko makar malkoc korigira i da se bude ljubazniji, prijateljskiji, dobrodušniji i općenito ok socijaliziran stanovnik iskrice...jok ne nema majci..sve je jasno sve se zna

Autor: ladonna2 | 17.05.2012. u 13:47 |


Surprise! Netko ovdje znade i čitati.
Bit će da je slučajno.
Ne, zasigurno je slučajno, jer -


Korisnik: mojezlatnegodine_ ( Link )
MOJ BOŽE, KAKO SAMO MISLE DA SU PREKRASNI....ZBLJUV
Link

17.05.2012. u 14:25 |


Ja neću ništa reći.
Ne sumnjam da netko hoće.
Iako ne ovdje.



...korisnik će udobno zavaljen, dok grabi drugu zdjelu kokica vedro čekajući na *zbljuv* klikove svog profila.

*Grickajuć kokice, mislim si...*
Iskrica je švedski stol u slastičarni psihopatologije.

Mentalno plitki (odgovarajuće pripadnog fizičkog izgleda) ponavljaju ko papige samotješenja tuđim, samo njima vidljivim ružnoćama.
Self-made guruui svisoka procjenjuju uspjeh bizarnoiskričarskih testova, upravo se time svrstavajući u kaljužno-netalasajući mainstream na čijim su testovima već pali.
Hihotalice koje bi pred naletom šlepera zadnju stotinku sekunde prije udara iskoristile za lijepljenje sličice maćuhica u cvatu na štosdemfer, sekundu nakon udara izmrcvareno mašu pozzić zadnjim gumama istog tog šlepera.
Bauljajuće kokice nemušto kljucaju zrna rasutih (dez)informacija, svakom se zrnu posvećujući ko švarcvald torti.

A malo ispod, pitanje -
Možeš li se zamisliti s ******** ?


Sure. In frozen hell.

Kasno popodne. Busna stanica. Bura trzavim šamarima otkida uši s glave.
Riječku buru jednostavno moraš voljeti, iako ti otkida uši s glave (a otkida). Pred očima čitav Kvarner bistar poput suze, vedar i jasan, dok zrak miriše na... nešto. Nešto bolje.

Na busnoj stanici gospođa od solidnih 60+ utisnula vrat u okovratnik kaputa, mislim si - ova nije domaća, domaći buru ignoriraju na takav način da mi je sve zima kad ih gledam. "Uh, al brije" započne ona, blagim slavonskim naglaskom dokazujući da sam u pravu. I tako započne razgovor, uz neizbježivu uvodnu poštapalicu "al' tebi ne smeta, ti si još mlad".
Gospođo, imam 50.
?!? Ja vam nebi dala možda četrdeset! - i nastavi dalje, naglo sa "ti" skakučući na "vi" pa opet nazad.
U deset minuta čekanja autobusa, istresla je iz mene jel' sam oženjen ("moraš si nać neku, nije dobro bit' sam!"), otkud ja u Rijeci, imam li koga ("ja imam muža al' k'o i da nemam!") plus sijaset životnih istina pri kojima nijednom nije propuštala spomenuti kako "kad se ljudi nađu, nađu se, ne pomaže tu šta je ne'ko u braku ili ne".
Mislim si... ma jel' se ti to meni upucavaš?

Dođe bus.

Sjedne ona na prvu stolicu od onih u paru, ja ostanem stajati držeći se za gornje rukohvate. Bus prazan, odlazak na drugi kraj busa bio bi vidljivo bacanje na ignore - rekoh, a što sad, do grada ću uspješno kimat glavom i potom ljubazno zbrisat.
A bus ljulja li ljulja, zavoj na zavoju, vozač k'o da je upro zbacit me s nogu, sve dok na jednom zavoju nisam zamalo pa odletio ovoj u krilo. E jeb'ga, što sad, sjednem do nje.
I krene ona u ofanzivu.
Od sočnih pričica što je sve radila kad je bila mlada (ideš!) pa sve do ispitivanja što volim jest, od zavoja do zavoja, a usput sve više oslonjena na mene. Ja mic lijevo prema rubu stolice, ona mic zamnom. Ja novi mic, ona novi mic. Kad smo se konačno spustili do ravnog dijela i željezničkog kolodvora, sjedila je više na mojoj stolici nego na svojoj - a ja sam balansirao na pola dupeta pokušavajući ne sletjeti na pod.
Napokon Žabica, u već zadnji čas - ja stigoh, ugodan vam dan! - i kidnem iz busa prije nego se pošteno snašla.

Mislim si... ma jel' moguće?
A nije da mi nije u jednom trenu došlo da je upitam - gospođo, a jel' znate vi što je Iskrica? Pa da je uputim na mjesto gdje bi definitivno imala što radit. I jedva suzdržah cerek pri vizualizaciji faca lokalnih jebača s kojima bi ugovorila predkopulativni dejt.


Errm... htio sam reć - kavu.

Komentiranje je zatvoreno jer je ovo izjava, a ne tema za razmišljanje niti chat.
Tko nema pametnijeg posla, može me razvlačiti po svom dvorištu. Ne sumnjam da će se naći još pokoji nezajažljivi ženski ego kojem bilo kakav "ne" izaziva histerični napad, jednako kao i ovim dosadašnjima koje nisu u stanju otrpjeti odbijanje lizanja milih im pozadina.

Prvo - ono malo poziva - ne poziva, nego prijedloga (jer poziv uključuje točno mjesto i vrijeme) kave, kompletno povlačim. Naime, obzirom da mi se konačno razotkrilo da se ovdje na kave ide isključivo i jedino da bi se procijenilo jel' mu dat' il mu nedat' (a ako dat', jel' odmah ili tek na trećem dejtu) - poštedite se depiliranja i parfimiranja genitalija, te izgubljenog vremena. Naime, koliko god to vama zvučalo nevjerovatno, niti bih vas šlatao niti bih vam pod stolom gurao koljeno među bedra - pa čemu onda trošiti trud na mene?

Drugo - doista me savršeno boli spolovilo kako su korisnici Iskrice tumačili mojih 6 ili 16 ili 66 blogova na dan, ili kako bi tumačili da 6 dana nisam tipnuo ni slovo. Objašnjavati išta ljudima koji nisu u stanju ispravno pročitati ni naslov, ali zato stopostotnom sigurnošću znaju da mi iz svakog slova kurac viri - jednostavno je uzaludno.

Treće - ispričavam se Ivanu na ometanju u poslu. Naime, Ivan istinski spada ovamo, ja sam taj koji ne spadam. A napadati čovjeka samo zato što radi isto što i svi drugi oko njega, no tek s manje stila i talenta... jednostavno je ružno i unfair.

Četvrto - ispričavam se svim korisnicama Iskrice s kojima sam razmijenio makar ijednu poruku, te ih time dovodio u zabludu da ih želim poševiti. Ta je zabluda bila doista nenamjerna, no eto, sad kad sam konačno svjestan što ikakve privatne poruke zaista znače, bilo bi mi žao da zbog mog ponašanja i nadalje ostanu u zabludi i možebitnom očekivanju nečeg čega biti neće.

Peto - ispričavam se svim korisnicima Iskrice što su možda u ijednom trenutku igdje dobili nešto manje pažnje od korisnica nego bi dobili bez da sam ja nešto pisao ili komentirao. Nije bilo namjerno, niti je bilo željeno.

Jesam li koga preskočio?
Za svaki slučaj, ako jesam...

- ispričavam se svima kojima se nisam ispričao.


Mogao sam sve ovo reći i ovako - da, u pravu ste, bravo!, ja samo želim nešto poševiti.
No tada bih morao spomenuti da čak i moj penis znade razliku između kave i seksa (što ovdašnja raja vidljivo nije u stanju razlikovati), te da, čak i kad bi već navedeni penis nešto procijenio kao mogućnost seksa, još uvijek ima mnogo strože kriterije negoli ovdašnja raja ima - u glavi.
Malo sam spor, čini se. Trebalo mi je već sve postati jasno onog momenta kad bi mi bilo koja muška osoba u kontaktu najprije išla naglašavati da nije gay. A meni to bilo smiješno. Nije mi na kraj pameti palo da je ovdje svaki kontakt - seks.

Pa si mislim, ljepše je ispričati se - jer dođe na isto. Ne postoji u ovom svemiru ta sila koja bi od iskričarske kaljuže mogla napraviti pitu, niti od mene nekog tko bi se ovamo mogao uklopiti. I eto, ispričah se.


Hoću li ubuduće pisati 6, 16 ili 66 tekstova dnevno - ili ih ne pisati uopće - moja je stvar. U svakom slučaju, kako bi se izbjegle sve buduće zablude i nesporazumi, komentiranje će ostati isključeno.

A što se kava, seksa i mog inboxa tiče - jasno sam i glasno rekao, pa ću i ponoviti: svake subote, Rijeka, Filodrammatica, podne. Tko me hoće njušit jel' da mi da il' neda, slobodno. No poštedite se mučenja svojih genitalija jer je to ionako javno mjesto, pa nikako ne može doći do seksa. A u inboxu - točnije, outboxu - će odsad vladati vakuum, kako se ne bi i nadalje tamo dešavalo "magljenje" mojih pravih namjera da se samo ogrebem za malo mesa (zahvaljujem autorici dotičnog pojma što mi je pojasnila neke stvari). Tako da, uštedite si i vrijeme za punjenje inboxa, bit će bačeno ni u što.
Ne volim nesporazume i to je sve. A ovako je konačno sve jasno.


A kome nije, jebiga - ispričavam mu se.