-vrbica-

Prišao mi je u polutami i uhvatio me za ruku. Šutke me pogladio po dlanu, kao da mi želi očitati sudbinu iz linije na koži. Zatekla sam se kako u sebi zamišljam obrise njegovog tijela. Željela sam ga dotaknuti i osjetiti njegovo bilo ispod kože.Pogledi su nam se sreli i bila sam sigurna, da zna što mislim. Podigla sam oči i susrela njegov spokojni, prazni pogled.
"Moraš otići. Nije to bila ljubav. Nisam ti spreman ništa dati, niti sam stvoren, da budem s jednom ženom.Prihvati to".
Učinilo mi se da ću zaplakati. I prije nego sam upjela bilo što reći, zatvorio mi je vrata pred nosom. Ostala sam stajati na odmorištu, osjećajući, kako i on stoji s one strane vrata, nepomičan, dok sam se ja pitala - što se to unutra dogodilo?
S druge strane odmorišta, žmirkala je susjedina špijunka. Mahnula sam joj i pojurila niza stube. Kad sam stigla na ulicu, još sam u duši nosila njegovo lice, glas i miris. Osjećala sam dodir njegovih usana i daha, sve dok sam hodala ulicama punih ljudi bez lica, koji su se bezobrazno zaletavali u mene ili ja u njih. Zahvalna zbog hladnog zraka na licu, izgubila sam se u uskom kanjonu polusjena, kao da sam još zarobljena u mračnoj istini njegovih riječi....

Viš, da sam promjenila posteljinu ...:)))

Ako sam ti potrebna....
cvijet ljubavi, poklonit ću ti.
Kad ti ponestane sna,
uspavat ću te u svom krilu.
I oći zaklopiti poljupcima,
lice umiti jutarnjom rosom.
Strast ću ti ugasiti nježnostima,
i sakriti se u tvojim njedrima.
Vjeruj mi.....

Kaj se vi niš ne ševite?
Cijeli dan se samo svadite...:))

Molim za mudrost - da razumijem svoga muža,
Molim za ljubav - da mu opraštam,
Molim za strpljenje - za njegove hirove...jer,
ako budem molila za snagu, prebit ću ga
na mrtvo ime....
Link

Jeste li si isčestitali?
Je li netko tužan danas?

Link

Nakratko je prestao pričati. Izvadio je cigarete, ponudio i mene, zapalio meni pa sebi. Šibica je poletjela kroz blagi večernji suton i ugasila se prije nego što je pala na zemlju. Polako se približavala večer, zrak je bio pun ozona. Odjednom je ustao i pogledao me. Razumijela sam ga. Bilo mu je hladno u toj tankoj jakni. Pošli smo usporedo šljunčanom stazom parka i uputili se prema izlazu. Nad Zagrebom je polako padala majska noć.
Tramvaja dugo nije bilo. Sačekao je da se pojavi moj. Brzo sam ga upitala:
"Ivo, hoću li čuti kraj priče?"
"Hoćeš Maja"...
Razmijenili smo brojeve telefona, ušla sam u tramvaj, mahnuo je nekako sjetno, okrenuo se na peti i otišao.
Tu noć sam loše spavala, pa sam kasno ustala. Pomislila sam kako imam dovoljno materijala za novu priću. Sjela sam za kompjuter, ali nisam mogla pisati. Sve se okretalo oko Ive i našeg susreta. Jesam li previše osjećala? Zar mi se nešto dogdilo?
Ne, pa nitko ne može probiti moj obrambeni stav. Ne mogu si to dozvoliti. Ipak, poslijepodne sam jedva dočekala.
Sjedili smo u tihom i ugodnom kafiću i neometano razgovarali. Tiho je nastavio sinoćnju priču.
"Dva mjeseca, pokušavao sam naći Gogu. Nije mi uspjelo. Kasnije sam zaključio da više i nema smisla. Kao i sve do tada, i ovo se završilo mojim bijegom. Otišao sam u Australiju kod bakinog brata. Dobro sam se snašao, pokušavao pisati njoj, ali odgovora nikada nije bilo. S godinama sam prestao pokušavati. Samo ponekad, me je progonila misao: imam li ja dijete, da li liči na mene?
Prije dva mjeseca, vratio sam se u Zagreb. Prolazio sam ulicama, parkovima i kafićima koji su nam nekad toliko značili. Valjda sam se nadao da ću je negdje vidjeti, sresti, prepoznati. Vidim da to ipak nije imalo smisla.
Sutra putujem nazad Majo."
Prošli su me trnci, a dlanovi su mi se brzo oznojili. Znači, gotovo je ,Ivo odlazi, a ja šutim kao da mi je svejedno.
No nisam osjećala da u tom trenutku mogu išta reći. Nisam htjela pokvariti ovaj dragocjeni trenutak. Izašli smo, prošetali do fontane. Izvadio je novčić. Brzo se okretao u zraku, praćen mojim pogledom. Vjerojatno smo u tom trenutku imali sasvim suprotno zamišljene želje. Bućnuo je u zelenu vodu fontane, a ja sam osjetila prazninu u želucu.
Sutradan smo sjedili na aerodromu i pijuckali kavu. Bilo je 4 sata poslijepodne. On je šutio, a ja se nisam usudila ništa više pitati. Krenuli smo prema izlazu. Blago mi je uzeo ruku i spustio svoje usne na moje prste. Glupo sam se nasmiješila i zadrhtala.
Sa terase sam promatrala kako ulazi u avion. Još se jednom okrenuo i znakovito mi mahnuo..ruka mu je dotakla usne i ja sam mu vratila istom mjerom. Avion je čudno polako klizio po pisti, a onda se lagano odlijepio od zemlje. Na zapadu je sunce zalazilo i činilo se kao da će poletjeti u njega.
Kad sam se vratila u grad, već je pao mrak. Sve je bilo isto kao i prije. Ulice, trgovi, fontane, ljudi. Ali ja sam bila drugačija.
Na semaforu se upalilo zeleno svijetlo i ušla sam u neosvjetljen dio ulice. Tu u blizini je moj stan. Noć je bila topla i lijepa. Svibanj se bližio kraju i dolazilo je ljeto.
Da, ljeto bez Ive!

Nasmijao se na kratko i opet nastavio:
"To vrijeme, bilo je presudno za mene.Nadasve sam se izmijenio. Postao sam zatvoren i odbojan. Počeo sam praviti ludorije po školi i to je svima upadalo u oći. Nastavnici su bili šokirani mojom drskošću, a učenici mojom hrabrošću. Točno dva mjeseca prije kraja školske godine, napustio sam školu. Više nije bilo smisla da obmanjujem sebe i druge da ću se izvući. Zbrisao sam prije zalosnog kraja. Baka je bila shrvana mojim ponašanjem, a mama, ona je pronašla riješenje. U jesem me odvela sa sobom. Priznat ću ti Majo, opet sam bio sretan. Po prvi put sam bio s mamom.
Očuh je od prvog dana zauzeo odbojno odgojni stav, a mama me je pretvorila u kućnu pomočnicu. Radio sam sve. Vodio brata u vrtić, čistio stan, peglao...a za nagradu sam u Nedjelju smio otići u kino. Eto to je bio život sa mamom. Opet sam se pobunio i napravio veliku scenu pred njihovim prijateljima. Svi su bili šokirani. Već idući dan, mama me je odvela mom pravom ocu. Nakon punih deset godina, vidio sam svog pravog oca. Ponašao se veoma hladno. Mama, tata i njegova druga žena, raspravljali su o tome tko će što plaćati. Odlučili su da će mama kupiti svu odjeću i obuću, a tata će platiti školarinu. Još iste nedjelje, bio sam upisan u školu za strance. Savladao sam jezik i doživio mnogo ugodnih i neugodnih situacija. Završio sam pripravnu srednju školu i trebao se upisati u stručnu. No kad me je otac, doveo na upis, nisam bio primljen. Imali su previše i svojih učenika. Pred Božić, otac je izjavio da će me ponovno vratiti u Zagreb, kod svoje mame, i tamo me upisati u neku školu. Došao sam ponovno u svoj rodni grad, nadajući se da će me srdaćno primiti. O kako sam se prevario. Baka je bila sitničava i neuredna žena. Kuća je bila skoro ruševina. Nisam se žalio pred ocem. Upisao sam večernju školu, krenulo je, ali nakon pet mjeseci otac je prestao slati novac za školarinu. Morao sam potražiti neki posao.
Jedno naše renomirano kazalište, spremalo je veliki spektakl. Trebalo su puno statista i glumaca za sporedne uloge. Vjerojatno sam zato dobio posao. Bio sam zadovoljan.
I tada sam upoznao nju. Gogu.
Bila je dio ansambla kai i ja. Jednu godinu starija od mene. Omiljena među mladićoma koji su se lijeno motali po hodnicima velike dvorane, čekajući svoj izlazak na scenu. Nisam joj prilazio. Uvijek bi me napustila hrabrost, kad sam je ugledao..
Stajao sam iza scene, čekajući svoj red. Osjetio sam je iza sebe. Okrenuo sam se, a ona me je pogledala svojim krupnim smeđim oćima. Dah joj je mirisao na mentol. Pružila mi je sendvić sa tostom i nasmiješila se. Zagrizao sam sendvić i glupo se osmijehnuo. Kolaga me povukao za rukav, te sam se našao na scenui u kostimu iz 15 stoljeća sa polupojedenim sendvićem od tosta.
Od tada smo postali nerazdvojni. Jedino kada bismo ona ili ja bili na sceni, puštali smo ruke jedan drugome. Bio sam sretan, zaljubljen, mlad. Goga je bila iz stroge Zagrebačke obitelji, dobra učenica i djevojka koja nije radila probleme.
Zaradala su se gostovanja, te smo puno putovali. Završili smo školu, ona je upisala fakultet. Ja nisam. Smatrao sam to čistim gubljenjem vremena. Vrijeme je prolazilo, a onda je Goga jednom došla na predstavu i rekla da je trudna. Pomislio sam kako ćemo se lijepo vijenčati, i živjeti sretno do kraja života. O, kako sam se prevario. Rekla mi je da sam neodgovora, nezreo i površan. Grubo smo se posvadili. Bilo je to zadnji put što sam je vidio...

Počeli smo čavrljati, kao da se poznajemo već odavno. Bio je veseo i pričao mi nevezano o svačemu. Začudila sam se, kako taj muškarac, ima izvanrednu moć konverzacije. Govorio je točno ono što je mislio, bez ikakvih predrasuda i emotivnih kočnica. No, nešto mi ipak nije promaklo. Za vrijeme tog našeg razgovora, bio je nervozan i često bi palio novu cigaretu. I još nešto. Kada bi se povela riječ o djeci, roditeljima, roditeljskom domu, bivšim ljubavima, lice bi mu postalo ukočeno, pogled bi mu odlutao, negdje tamo, iza mojih leđa. A oči, postajale bi zelenije nego ranije i nekako staklaste. Suze? Ne, one nisu potekle. I za samo kratko vrijeme, on bi opet postao onaj obični Ivo, od malo prije.
Ne znam što me je navelo da ga pitam:
"Ivo, a gdje su ti roditelji? Zar si potpuno sam? Jesi li se ženio? imaš li djece?"
Pogledala sam ga upitno, a on...on je raširio svoje velike zelene oči i rekao:
"Majo, osjećao sam da ćeš me to pitati. Ne znam, zanima li te to zaista, ili me samo tako pitaš. Znaš to je veoma duga priča.
Mislim da bi te ona samo zamarala, poznajemo se malo..."
Zastao je, stavio ruke u đepove jakne, ali pogled mu je i dalje ostao na meni.
"Ma ne Ivo" požurila sam se ponovo sa molbom.
"Bilo bi mi drago, kad bih znala što te tišti. Razgovor pomaže...voljela bih da me smatraš prijateljem"
On kao da je živnuo na te moje rijeći, nasmiješi se, opet me pogleda u oći, kao da se želi uvjeriti da zaista želim čuti njegovu priću, tko je, odakle je...
Klimnuo je glavom, pogled spustio na travnjak i lagano počeo govoriti. Skrenula sam pogled u stranu da mu bude lakše, a on je pričao:
"Rođen sam u Zagrebu 1958 godine. U proljeće. Živio sam sa majkom, bakom i djedom. Otac je u to vrijeme bio u vojsci. Dvije godine bilo je previše za moju majku i ona je našla drugoga. Kada se otac vratio, nastao je pakao. Tada sam imao tri godine. Razveli su se. Otac je otišao, a ja sam ostao sa djedom i bakom sve do četvrte godine. Tada se odjednom srušio sav moj svijet. I mama je odlučila da ode.Došla je jedno poslijepodne, odvela me na kolodvor, odakle smo otputovali u Slavoniju u jedno malo selo, gdje je živjela moja druga baka. E, tu je sve počelo naopako. Oko mene strani ljudi, nepoznata sredina, baka robusna žena vična poslu na zemlji, a moj djed, pijanica, razbijač i palikuća. U takvoj sredini me je ostavila majka i otišla. Ipak sam zavolio taj život na selu. Prirodu, ravna polja, šumarke, sve osim djeda.
Često, ili bolje reći, svaki dan bio je pijan. Tukao je baku, mene bezobrazno čuškao i vukao za uši, a ja tu nisam mogao ništa. Kad mi je bilo pet godina, umro je. Bilo je to veliko olakšanje za mene i baku. Prodala je kravu i vratila dugove, koji su se nakupila poslije sprovoda. S preostalim novcem, kupila je novi namještaj. Kao da sam bio ponovo u Zagrebu. Kuća uredna i lijepo namještena, mir, baka i ja sami. U jesen sam pošao u školu. Oko Božića, došla je mama. Ali sa novim mužem. Naredila mi je da tog stranog čovjeka zovem "tata". No on je znao, kako privući tuđe dijete i postali smo prijatelji. Bio sam sretan, što na kraju imam sve. Tatu, mamu, baku, dom. Tokom godina, likovi moje bake i djede iz Zagreba, polako su se gubili. Znao sam da oni postoje, ali baka i ja nismo ih spominjali. Prolazile su godine, porastao sam, završavao osmi razred, kad se mama rastajala od drugog muža. Između svih tih godina, dolazila je, donijela mi pokoju majcu ili vestu i brdo slatkiša. Nikad me više nije tukla. I promijenila se čudno. Često me je nježno grlila i milovala po kosi. Te trenutke, nisam htio pomutiti niti glasnim disanjem.
Baš kada sam završio osmi razred, mama je ponovno došla, ali u jastuku je donijela i mog malog brata. Udala se po treći puta. Malo nakon toga, došao je i taj treći tata. Nisam ga volio, a on se nije niti trudio da promijeni stanje.
Došla je jesen, a ja sam krenuo u srednju medicinsku školu. Odmah nakon polugodišta, opet je došla mama i odvela baku kod sebe. Ostao sam sam...obavljao sam sve poslove. Pranje, kuhanje, dvadeset kokoši, pas i dvije mačke.
Nisam se niti ljutio, niti protestirao, znao sam da je baka potrebna i mom polubratu. Ali osjećao sam se užasno usamljeno. Noći sam provodio u strahu od nečeg nepoznatog. Vidljivo sam se promijenio. Prošla je zima, došlo proljeće, a baka se još nije vratila. Svaki mjesec, stiglo bi nešto novca i jedno pismo. To nije bilo dovoljno. Osjećao sam životinjsku želju, da me netko pazi i brine o meni. No bilo je sve uzalud. Ne znam, kako mi je to palo na pamet, ali, spakovao sam svoje stvari, napustio kuću i pobjegao kod prijatelja u samostan. Odjednom sam htio postati redovnik. Ne znam tko je to dojavio mami, no ona je za tri dana doletjela u Dubrovnik. Našla me je u vrtu, kako sjedim i pušim. Bio je to očajan susret. Bez pozdrava mi je prišla i raspalila šamar. Obasipala me pogrdnim rijećima. Šutio sami trpio, jer ona nije vjerovala u Boga. Ni danas ne vjeruje. Zato sam razumio njeno pakleno raspoloženje. Još istog dana, odvela me natrag u Slavoniju, kao psa na uzici. Baka se vratila kući, ja sam nastavio školovanje, mama je opet otišla.....

Ivu sam upoznala nedavno.Bio je prekrasan dan i nisam mogla ostati u stanu, pa sam pošla u šetnju gradom.
Proljeće je vidljivo bilo tu i to me razveseli, jer baš u proljeće doživim, svoje najljepše trenutke.To doba je kao rođeno da u
meni probudi zahrđale kotačiće tijela i mozga. I tako šetajući i probijajući se kroz masu prolaznika, ugledam jednog muškarca i sasvim nesvjesno pođem za njim. On to, naravno, nije opazio pa sam ga slijedila i dalje. Osjećala sam u sebi,
da ga moram upoznati. Muškarac gurne ruku u đep kaputa, izvadi sitniš, kupi novine i uđe u dnevni bar na glavnom Trgu.
Slijedila sam ga. Ušavši, proletio je pogledom po sali, kao da nikoga ne očekuje, ali se ipak nada da će nekoga sresti.
Kad je vidio da nema nikog poznatog, bezvoljno je sjeo u fotelju i zagledao se kroz veliko staklo na ulicu.
Sjela sam za susjedni stol i konobar odmah priđe. Naručim kavu i opet obratim pažnju na njega. Tada sam malo bolje promotrila njegov izgled. Podosta visok, prošaran sjedinama, lijepo oblikovanog nosa, usta također. Nemarno raskopčana košulja i šal oko vrata. Hlače tamno smeđe, ispeglane na crtu s kožnim remenom. Na ruci nije imao prsten. "Lovac",
pomislih, ali odmah sam odbacila tu misao, jer sam mu pogledala oči. One su mi sve rekle. Zelene, očajno zelene i tako
nestvarne, da su ga očito uvijek odavale. Dok sam ga tako promatrala, konobar mi donese kavu i uputi se prema njemu.
On jedva čujno izusti:
"Kavu molim", te ga je konobar sa smiješkom zamolio da ponovi narudžbu.
"Kavu molim", izusti tek nešto glasnije.
Dok je lagano prinosio ustima šalicu kave i uvlačio dim cigarete, promatrala sam njegove pokrete, mimiku, pokušavajući zamisliti o čemu razmišlja. Osmjehnuo se nekoliko puta nervozno, pogledao na sat, bacio nešto novca na stol i krenuo.
Ja učinih isto i krenem za njim. Uputio se u park. Počeo je puhati vjetar. On je koračao tiho i tako lagano, te sam imala osjećaj da ga nitko ne primječuje. Izabrao je najosamljeniju klupu u parku, sjeo, zapalio cigaretu i zagledao se u krošnje platana. Prišla sam, te ga zamolila da sjednem do njega. Pogledao me, i nekako zbunjeno rekao:
"Svakako, izvolite, slobodno"... sjela sam i nasmijala se sama sebi zbog ove komedije. Ali osjećala sam, čudno sam osjećala, da je ovom čovjeku potreban netko za razgovor. Osjećala sam, životinjski sam osjećala da je sam...
Uplaših se da će otići i u istom hipu ga upitam:
Vi ste iz Zagreba?"
On me pogleda malo rezervirano pa reče:
"Pa kako se uzme, zapravo, ja sam....a vi?"
Pogledala sam ga u oči i odmah skrenula pogled jer nisam mogla gledati te čudno zele oči, koje su mi se maločas učinile naivnim.
"Da, odavde sam" nasmijala sam se i čudno razvukla usne...
"Ivo" rekao je...
"Maja"..rekla sam.
Pričali smo o svemu. Nisam povezivala razgovor...nisam upamtila o čemu smo pričali. Često se smijao, ali taj smijeh bio je očajan i sretan u isti tren.
Ustali smo sa klupe i krenuli prema neosvjetljenom dijelu parka....