-vrbica-

SNOVI SU DANAŠNJI ODGOVOR, NA SUTRAŠNJA PITANJA...
(Edgar Cayce)

Ma nema pjesmice, samo želim svima poželjeti ugodan san...:)))
Ne uči nas život ljubavi, nego nas ljubav uči živjeti (Vesna Parun)

Možda sam trebala tražiti nešto drugo, hmmm,
ali može se krenuti i od nožnih prstiju...:)))
Mislim da ću tražiti, da krene baš od tuda...

Zima mi je jako...neki se nude, al, za sad nema
nikoga...čekam...:)))))

Našle smo se u nedjelju u pola 8 ujutro, u kavani, kamo me je pozvala na kavu i kiflice.Poslužio nas je konobar sa značkom na reveru, na kojoj je pisalo Nikola. Imao je tanke brčiće i nije prestajao žviždukati, a kad smo ga upitale za razlog tako dobrog raspoloženja, rekao nam je da je jučer postao otac. Čestitale smo mu, a on nam je dao svakoj po cigaru. Zašto baš cigaru, ne znam, ali vjerojatno je bila jedna od skupljih, jer mu se tanki brk podigao, a on se značajno nasmiješio.
"Ljubav ti je draga moja, kao sendvić. Ako je upakiran, nikad ne znaš, je li sa kulenom ili mortadelom. No ja volim i jedno i drugo. Zato je meni sve jedno. Samo, vidiš, jedući taj sendvić, osjećam se kao na groblju zaboravljenih knjiga. Nitko ih više ne uzima da bi ih čitao, a šteta ih je uništiti. Ljudi radije pročitaju dnevni tisak. Evo pogledaj: policija traži beskučnika koji je jučer poslije podne, nasmrt izbo ženu...bla,bla...naoružan je i policija ga smatra iznimno opasnim. Još nije poznato jesu li žrtva i ubojica povezani..bla,bla...".
Nisam je više slušala. Vidjela sam samo pomicanje njezinim usana. Predhodne noči, nisam oka sklopila,pa me umor brzo svladavao. U snovima sam vidjela, zakukuljeni nepoznati lik, kao neko sablasno predskazanje koje za sobom vuče trag stotine malih bijelih cvjetova, koji ostavljaju trag crnila iza sebe.
Zadubljena u dnevne novine, mislim da nije primijetila da sam otišla. Vozač taxija, ostavio me je na ulazu u groblje. Čak i odatle, iz podnožja gore, nazirao se beskrajan grad mrtvih koji se penjao do samoga vrha. Avenija grobova, šetnice nadgrobnih spomenika i aleja mauzoleja, kule okrunjene vatrenim anđelima i šuma grobnica koje su, urasle jedna u drugu. Grad mrtvih, koji je jama puna ploča nad kojima stražari vojska kipova od gnjila kamena...
Duboko sam udahnula i kročila u taj labirint. pri svakom koraku, osjećala sam hladnoću, prazninu i gnjev toga mjesta, užas njegove tišine, lica zarobljenih na starim portretima, prepuštenim društvu svijeća i uvela cvijeća.
Plakala sam ispotiha, zagledana u ploču koja se naherila. Da li sam to dobro pročitala? Jesam. Pisalo je: ne daj, da i ja budem pokopana. Dovoljno tvojih mrtvih ljubavi, leži ovdje.
Udaljila sam se brzim koracima. Na ulazu je bio parkiram automobil, vrata su se otvorila i ugledala sam poznato lice.
"Uđi, odbacit ću te doma."
"Radije bih išla pješice."
"Ne pričaj gluposti. Uđi. Molim te."
Ušla sam.....

Link

Mijenjati ne možemo ono od jučer. Ožiljci ostaju, pa ih treba pustiti da zacijele. Neka se polako izgube u vremenu u kojem su i nastali, jer ih ne bi bilo dobro nositi sa sobom, kao privjesak. Boljelo bi jako.
A što nam donosi danas? Jesmo li spremni ostaviti jučer? Ja jesam. Trebam samo nekoga tko će me dovoljno voljeti i reči mi da se skinem sa žice, na kojoj balansiram, treba mi da se čvrsto primim za nečiju ruku i poželim, nikad je pustiti.
Jer...reče, netko jednom.: dok mudraci proučavaju život, pametni ga prožive....

I kad sam sama...osjećam te,
I kad mi kažeš, čekaj me....ja čekam,
I kad ne dolaziš, .....ljubim te,
I kad odeš...u meni si...Link

Kako si samo znao, da sam slaba na tebe.
Kako si samo znao, koliko mi trebaš.
Kako si samo znao, što reći.
Kako si samo znao, da sam tvoja.
Kako si samo znao, biti nježan.....