HIPOKRIZIJA

Zamislila sam tvoj kurac i tebe kako mi se približavaš! Ja spremna čekam! I dok si mi prilazio, vidjela sam tvoj kurac, ali ne i tebe. Ne tvoje lice! Njega sam nekako zaboravila u ovih petnaest dana, ali kurca se sjećam! Iako je bilo još i dulje, biće valjda i mjesec dana? A kurac je impozantan, onak nabrekao taman za mene! Nevjerojatna je ta transformacija muškarca iz jednog malog mlohavog puža u batinu! Nije primjereno ženi moje dobi pisati na ovaj način, ali jebe mi se! I pojebala sam se, sama sa sobom! I svršila bez problema. Ne znam kako to muškarci rade, koga zamišljaju? Meni je dovoljan bio on, ali ne i lice! Muškima je važnije (pretpostavljam) da zamisle neki lik žene nego li samu nju? Ali, nekako si mislim da nam je prodiranje (koitus) zajednička slast i užitak! Eto, toliko od mene za danas! Nema slike, nema tona…samo snošaj i orgazam! Ni za to mi više nije potreban muškarac!
Bje to u nedjelju!
A onda, noćas, u dvi ure, probudila me želja! I opet sam te vidjela, ali ovaj puta i tvoje lice a ne samo tvoj kurac! Možda zato što si mi oprostio što sam te poslala u pičku materinu? Polako si mi opet prilazio, i opet u mom krevetu jer nekako nam je u njem uvijek bilo dobro! I gledali smo se u oči i zvala sam te: jebi me! A ti si krenuo i okrenuo me, pa potom dok si mi ga stavljao, petljao nešto po glazbi…jer si htio valjda neki ugođaj, nešto da nam bude. A meni je samo trebalo biti tebe u meni! I putila sam te, pusti, daj, daj mi ga! I ta želja koja se događa, probudila me. Tada, u dvi ure, stvarno a ne samo u snu…i pojebala sam se sama sa sobom, opet! Tako i toliko da sam ustala iz kreveta kako bih shvatila što je java a što san! Sigurna sam samo da je vani pljuštala kiša i da sam se opet zavukla natrag u krevet, mirna nakon mentalnog ili fizičkog orgazma? Kišilo je cijelu noć a jutrom još i više! Kiša je sprala sve što se sprati dalo. Što je ostalo? Stanje redovno! Danas je utorak, dobar kišni dan za biti budan ili samo sanjati?



Link

e moja brkata, da te citiram (samo mi je šlagvort);

"....Živjeti bez traga, bez težine, bez sjene, bez emocije, bez sukoba, bez nježnosti, bez bijesa, bez razmišljanja, bez smjeha...."

bez brige il pameti, bez imalo svjesnosti..e tako živi većina ljudi danas na planeti, a ovdje u HR kao da se utrkuju i nadmašuju tko će više tako i dalje tako! dakle, ima nas....a ima i njih! što uopće ne znači da je neki život vrijedniji a drugi manje vrijedan. naprosto je drugačiji, a onaj drugačiji nema uopće svijest o tome kako trati i što čini sa svojim životom. mučila sam se cijeli život ukazivati, poučavati, prokazivati...ali zalud! najgluplje je nekom pričati nešto što uopće ne razumije i nekako se sve više klonim toga. i ja sve manje želim biti svjesna, iako mi ne uspijeva danima nikako bit nesvjesna!
ali, trud će se kad tad isplatiti...ako se treniraš u majmuna, postaneš majmun....i uglavnom i ostaneš! ali, i za to treba imati snage. ja bih htjela samo....živjeti kao što većina živi (nesvjesno) svoj život!
a umiranje, ipak je najgore umiranje nesvjesni život, ali poštujem svačije pravo na život pa i da si ga oduzme ili da ga nesvjesno živi!
p.s. zatvaram komentiranje jer nemam potrebu pričati, samo sam imala potrebu pročitati i napisati to kaj jesam.

Moj se život sveo na četiri (nejednake ali vremenski vrlo slične) četvrtine! Prva počinje u 7 h buđenjem (nažalost, ljeti je to ranije a zimi ipak malo kasnije), druga započinje oko podneva s mojim ručkom (između 12 i 13 h), treća počinje iza 18h večerom i traje najdulje do ponoći! Potom posljednja, i najdulja četvrtina u trajanju od sedam sati počinje oko ponoći i traje do onih već spomenutih 7h! Svoj život sam svela i ugurala u te četiri četvrtine ima tome dvije godine kada sam morala promijeniti svoj život i podvrći se režimu prehrane i stila života kada sve moram planirati! Nema više stihijskih izlazaka na ručak, kavu, pijenja alkohola koliko bih htjela u večernjem izlasku u društvu već upravo dozirano (2 dcl) uz jelo ili izlazak!
Prve naznake ovakve moje organizacije života su počele prije šest godina kada sam otišla u mirovinu! Jurnjavu koju sam nazivala svojim životom do tada zamijenila sam ovim redom i gospodarenjem svog vremena! Posao mi je bio organizirati posao, pa sam nakon odlaska u mirovinu, počela organizirati svoj život koji je bio prilično u rasulu a da toga nisam uopće bila svjesna! Osim brige o sebi, tada sam brinula I o mojoj pesi!
Moram priznati da su mi te stečene organizacijske vještine u poslu jako pomogle u mom privat životu! Obično ljudi kad dođu u mirovinu, izgube se u dosadi ili si natovare nove obveze (čuvanje unučadi, dodatni posao, te se prepuste letargiji i penzioinerskom očaju (što zbog niskih mirovina a što zbog osjećaja nepotrebnosti nikome i ničemu). Nažalost, muškarci su skloniji tom osjećaju beznadežnosti jer mi žene uvijek imamo nešto za raditi po kući i kad ne želimo! Tih dana prije šest godina meni su se otvorila polja zemaljskog raja!
I tako sam ja zadnjih šest godina lutala “bespućima svoje povijesne zbiljnosti (isprika kaj citiram omraženog mi F.Tuđmana)”, sređivala sve stvari u svom životu…a zadnje tri odselila iz jednog zajedničkog života koji je po svemu ličio na brak, vratila se u svoj iznajmljivani stan (nakon šest let), sredila svoj životni prostor i financije, odcvikala masu nepotrebnih ljudi i “ljudi” koji su se muvali od nekad po mom životu.
Čak toliko da u ovih šest godina niti jednom nisam otišla u bivšu firmu u kojoj sam radilka 30 let (osim kad sam spremila apšit) te sam ostala na, slovom i brojkom, četvoro ljudi s kojima se družim stalno! I tu i tamo poneki “partner” koji uleti, ali prije je out nego li in, tu i tamo od vremena do vremena, poneki stari frend ili bivši koji onako u prolazu me se sjeti ili ja njega?
No, nakon šest let i svih “velikih čišćenja” kako stana tako i ljudi, prilično mi se život ispraznio jer sam sve uredno…pospremila! Gotovo da namam više što čistiti…osim onog unutra u sebi! A tu smeća ima ko u priči! Zato valjda i slušam svaki dan Sadhgurua.
No ne miješam ko neki, sexualnu i emocionalnu anoreksiju (ljudi koji izbjegavaju dodire s drugima) sa oporavljanjem! Očistila sam i svoj booti call, tako da mi se najčešće dnevno javlja moj mjerač šećera, kad je visoki ili po noći kad je niski, umjesto poziva z zvrckanja mobitela!
Sve u svemu idila koju ponekad poremeti moja kćer sa svojim smećem! Životnim, koje nikako da očisti! A ja više nisam spremna biti niti svoja kanta za smeće a kamoli njezina!
Što će biti samnom? Kako dalje?
Teoretski, ništa mi se ne može dogoditi kojim god putem života krenem, bit ću na svom putu!
Ovih dana će uskoro i ljetni solsticij, kada su dan i noć jednaki! Ono što ne možeš promijeniti, prihvatiš!
Ko ovaj “Napoleon” na slici u nekoj Zelenoj laguni jedne davne godine (biće i deset ljeta) kada me uhvatio okom kamere jedan krasan čovjek, koji tko zna, je li uopće živ? Ali, slika jest vrlo!

Danas sam ispekla štrudlu od trešanja! Skupe su u p.m. (pet eura kila) ali svejedno sam to učinila. Za sebe, za unučicu koja će mi možda doći…možda za još nekog putnika namjernika iako već tri godine nisam blizu kolodvora niti vlakova, pa tako nema niti putnika namjernika! Dobar je to život, ali nisam zaboravila sanjati ona polja od jučer koja sam spomenula! Još uvijek mislim da nisu daleko…samo valja željeti biti na njima! Hoće li mi se netko pridružiti ne ovisi samo o meni!

Uvijek sam imala jaki svoj unutarnji život! Sjećam se ko klinka, tamo u nekoj debeloj provinciji, dok su bili ljetni praznici svi su ljeti jurcali vani a ja sam u zamračenoj sobi ležala na podu i čitala knjige! Moja mama se obično snebivala i iznenađivala kad me tamo zaticala, uvjerena kak sam ja vani? A nisam imala nikad baš prijateljice, čak niti onu jednu najbolju! Češće su to bili prijatelji mog buraza s kojima sam haračila po pustopoljinama. Bila sam ko dečko (ponašanjem, ne i stasom)!

Imala sam plave uvojke i anđeosko lice s čime sam kasnije, u srednjoj, mogla biti fakinka ko i ostala škvadra, ali meni se opraštalo.. em sam bila dobra učenica (odlikašica) em sam imala takvo lice i kosicu da su me svi obožavali! Osim ja sama sebe, pa sam kao djevojka, dok su se nosile kaciga frizure (ravna kosa) obavezno se šišala skoro na nulericu jer sam imala rudlavu plavu kosu!

Kasnije, puno kasnije zavoljela sam tu svoju rudlavu kosu a i neki meni važni ljudi su je obožavali! Pače, jednom dosta davno jedan tip (zgodan i samouvjeren), dok je bog s bradom hodal po iskrici, me pitao: da li bih te prepoznao među 100 žena, ispalila sam ko iz topa (a imala sam tada više od pol stoljeća): BI! Po čemu? Po mojoj posebnoj rudlavoj plavoj kosi!

No, da se vratim u sadašanjost. I sada imam svoj unutarnji život, koji u pravilu ne dijelim s nikim. I koliko god sam brakova imala (dva), i koliko sam zajedničkih života imala (dva), koliko sam ljubavi, veza i ludovanja imala, nikad nisam imala druga! Čovjeka (muškarca ili ženu) s kojim sam mogla podijeliti svoj unutarnji život! Par puta sam pomislila da imam, jurnula sva sretna zbog toga…a onda opet otkrila da je to bila pusta želja? Obično sam se iz tog razloga i zaljubljivala u nekog svog čovjeka, jer sam imala osjećaj da imamo „ono nešto naše“! kakav je to zajeb svaki put kad pomisliš da si sreo nekog bliskog sebi, nekog kome ne trebaš objašnjavati zakaj ovo ili ono, zakaj tak ili ovak…netko tko razumije pogledom, dodirom…netko "tvoj", svjetonazorski, misaono, taktilno! Nitko! I ovaj zadnji zajeb bje wow, sretoh vodenjaka i povjerovah, gle…razumijemo se jako! I bje tako par dana, par tjedana…a onda rasap! Posvemašnji!

Bolje da s nekim nemaš ništ nego da imaš pa nemaš! U tome je Wasy jako u pravu, najgore je imati, pa nemati! I tako, ne ležim ja više u zatamljenoj sobi ljeti, ali navučem sve rolete i vegetiram. Tu u Zagrebu, jer na moru ne mogu biti ljeti. Iako, kako stvari stoje, ovo ljeto će se i to promijeniti? A još nisam srela nikog tko bi htio biti izvan mora ljeti tj ljeti biti negdje u planinama ili u hladovini npr Like, Gorskog gotara i sl.?

uglavnom, uopće ne srećem više ljude kojij bi igdje, ikamo išli kuda i kako ja želim? Uglavnom su polupokretni, polupismeni, polusiromašni, polusjebani u glavu, polumutavi…jer, sve što su imali (a bili su bogati) podijelili su svojoj djeci a sebe sveli na vegetiranje! Sve (uglavnom) što sam imala, imam i sada! Dapače, ništa nisam dala djeci osim obrazovanja (faks). I poštuju me danas više nego li da sam im dala sve, jer one su same (u svojim brakovima) stekle sve! I imaju sve. Čak i toliko da meni pomognu i daju!

Koji je to glupi balkanski običaj djeci dati sve? Moji roditelji meni nikad nisu ništa dali, čak niti svadbu! I nikad ništa nisam naslijedila niti nakon smrti! Možda grobno mjesto, koje moram plaćati iako ga neću koristit, jer urnu može hitit gdje hoće, u mom slučaju, po Kamenjaku!

Jesam li ja uvijek bila neki izrod, wagabund, neshvaćena ili samo sjebana i neuklopljena cura koja i danas uživa (silom prilika jer nema s kim) u zamračenom boravku, pišući ovakve nebuloze i očekujući da s nekim može pričati…ne o vremenu, ne o tome što ćemo jesti i kuhati već o….esenciji života? Slušati nekog gurua koji priča o esenciji života! Je li taj i takav život promašen? Jest! Ja sam se rodila u pogrešno vrijeme. Romantizam je davno skončao, kao i toliki romantičari…pisci, pjesnici, glumci, filozofi….prosjaci ljubavi i čovjeka! Je, možda je trebalo živjeti drugačije, možda je trebalo brojati škude i stjecati novce i imanje umjesto ljudi i njihovih sudbina? Meni je ipak svaki čovjek u mom životu vrijedniji od svih onih apartmana, stanova, kuća, vikendica koje sam trebala steći i podijeliti! Podijelila sam sebe a opet je doteklo i za mene! Omnia mea mecum porto!

Možda sam ja u svemu tome ko Odisej, vječni putnik, samo što sam ja putovala u svojoj glavi. Ta vječna emotivna iskorijenjenost i moja potreba da se isključim je možda baš zato bila potrebna što mi je prebolno bilo biti emotivno ukorijenjena…još od majke, prve ljubavi, brakova kao i svih kasnijih „Saturnovih satelita“ zvanih veze?

Ima jedna misao cit. : “ništa nije gore od izvjesnosti trajanja i nemogućnosti izbora!
Pa ipak, jedna druga misao se cijeli moj život provlačila kroz moj “unutarnji svijet” I nije me niti do danas napustila:

“…Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? Polja nisu jako daleko, znaš! Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi!...”

Link

Jel vi uopće shvaćate o čem ja pišem? možda da pogledate ovaj link sadhgurua o tome...tko smo, što smo i tko nismo?

a i ova slika tijela govori o "unutarnjem životu" nas! sve ono što ne vidimo (kak veli torre) i sve ono što vidimo...što je to?



p.s. ovaj blog sam napisala istog dana kada i ovaj „Gola istina“ pa se neke misli i preklapaju. Oprostit ćete mi vi koji samo čitate a ne pišete?

(gola istina, berlin, povijesna fotka 1900.g.)

Uvijek sam se bojala da ću ga izgubiti! Njega, čovjeka kojeg sam voljela! I zato sam bila blaga. A onda sam ga izgubila i mogu glasno reći: JEBITE SE! Ti i tvoja ex žena i ex obitelj (razvedena ili pokojna)! Jer, ona ti je peglala kartice, ostala u tvom stanu a ti postao beskućnik, djeci si ostavio sve što si stekao u svom životu teškim radom koja te ne cijene! A sebe ostavio jedva na nekoj bijedi od penzije i nekom stančiću u koji jedva i sam staneš? Djeca imaju sve a ti ništa!
I s tim ništa dođeš k meni i želiš mene koja imam svoj sređen život. Svoj stan, svoju dobru mirovinu (više od 800 eura s kojima se jedva može pristojno živjeti), dobro zdravlje i zdravu pamet, željna još koječega u životu, najviše života samog!
Pitajte me kaj su meni moji roditelji ostavili i dali? Osim nešto obveznog školovanja, ništa! Pitajte me kaj sam ja svojoj djeci dala? Ništa, osim dobrog odgoja i obrazovanja, pa su tako sve postigle same u životu, jedna doktorica znanosti a druga managerica u EU! Eh, da dala sam im lijepe zelene oči, prekrasno lice i dušu! Vrijednije od svih nekretnina, pokretnina i ostalih sranja koje roditelji poklanjaju svojoj djeci. Iako sam možda trebala (tako misli starija kćer), nisam se djeci nikad iskupljivala materijalno za neke svoje grijehe ala Mani Gotovac! Uvijek sam bila svoja i snosila kaznu za svoje postupke i djela (pa i nedjela)!

I sad bih ja takva trebala bedinat tebe od Alzheimera ili srčanog udara, bez svog mjesta za život, tebe koji jedva imaš za život i jedva si živ od svih tih trauma, moraš okrenut svaki eura umjesto da sebi i partnerici priuštiš neki izlet, koji radiš od ve do ve sa sedam banki kako bi imao za neki dobar život, tebi zamišljeni život u kojem mora postojati brod ali ne i žena koju voliš, jer meni je dovoljno dobar život…odlazak u kino, na koncert, neko sitno putovanje, izlet, kava, šetnja…zagrljaj u i van kreveta. Sadržaja koje želimo oboje?

I očekuješ da ti ja fino kuham, jer se ti hraniš u menzi i uglavnom jedeš smeće i nemaš pojma o kuhanju. Jer, ona je peglala tvoje kartice dok si ti radio od ve do ve po bijelom svijetu i zarađivao, a ona nije nit kuhala bog zna kaj? I napoj je bolji od toga kaj si mi pričao? I onda uživaš svaki dan u mom kuhanju jer, eto, dalmoških smo korijena oboje…i tak bih mogla nabrajati za sve ove moje priče zadnjih 30 i više let! I unatoč toga što sam ja (po vašim riječima) bila puno bolja od njih, ipak ste napravili raspelo i pijedestal od svojih pokojnih i ex supruga! Zašto niste bili takvi prema njima kakvi ste bili prema meni? Šupci prema meni a prema njima kuš?

Zašto bih ja bila tu za vas? Kaj ste vi to meni mogli pružiti? Ja vama puno…čak i u sexu (iako ste uglavnom impotentni ili tu negdje svi vi preko šest banki)! Niste se znali ljubiti, zagrljaj i nježnosti su vam znanstvena fantastika, seks vam je bio pučkoškolski gdje sam često morala objašnjavati sve osim misionarskog. Kakvi su vam to brakovi bili i to vaše višegodišnje životarenje za kojim žalite i iz kojeg ne možete otići, iako ste odavno otišli? Često pomislim da ništa drugo niste znali nit pružit osim peglanja kartica? Ljubav, strast, pripadanje za vas nisu postojali. Vaše nemogućnosti su sve vaše mogućnosti. Neću o svojim godinama, desetljećima čak kad sam uživala u sexualnim virtuoznostima koja sam pružala ne jednom svom čovjeku! Jednom čak skoro 20 godina. Možda i jest problem u tome što me dotični razmazio i volio do bola…a seks nam je bio fantastičan! Ali, nismo ništa stvorili zajedničko…nemamo djecu, nemamo imovinu, imali smo samo ljubav! I njegov ego do neba. Dok ga nije upravo ta ljubav i njegov ego dotukla do posljednjeg daha. Nema ga više, nema nas više…nema ničega! Osim sjećanja na jednog čovjeka par excellance s kojim sam mogla bistriti um, koji mi je jedini bio par po intelektu i obrazovanju, po ljubavi. Možda je moj problem što sam imala posla s takvim čovjekom (btw bio je rođeni zagrepčanec, tu sa britanca iz imućne obitelji i nije mario za materijalno, uvaženi stručnjak i direktor velike državne firme a ja njegova ljubavnica a potom i žena). Moram priznati da mi je to pomalo imponiralo i zato sam valjda i trpjela sva ta njegova sranja?

Kakogod, bilo pa prošlo! Najduže u mom životu sam s njim bila i ostavio je najveći trag…u bolu i sreći!
A što ja to mogu što druge žene ne mogu? Ispeći kolač kakav nemrete pojest u slastičarni u tjednu a ne samo za vikend ili neki božić. Ne nije mi teško. I spraviti jelo kakvo nikad u životu niste možda niti jeli, doma osobito a morti niti u restoranu? Zato što mi značite meni znači da vam dajem, da se dajem a ne uzimam. Žena od glave do pete, stasom i glasom! Možete samnom pričati o svemu i svačemu, ja baš s vama ne.

Jer, zaostali ste u vremenu i prostoru svog ex braka, ex supruge, pokojne, bivšeg braka, bivšeg posla u nemuštoj komunikaciji…što ćemo danas jesti, vani pada kiša i ajmo kupiti novi komad namještaja ili nekretnine…sve je u vama i s vama bivše! Osim mene! Ja sam sadašnja.
I što ću vam ja, pitala sam na samom početku svaki put, jer sam odmah vidjela da mi nisu dorasli, da im ja ne trebam (jer oni imaju svoju prošlost i svoje bjegove u posao, cugu, prijatelje, djecu)…oni godinama nakon raskida, smrti…i dalje bježe i ne znaju kaj bi sa sobom?
Ja ne samo da znam što ne bih s vama već znam i što bih sa sobom i s vama! Ali, vi to ne možete! I onda kažu (neki koje sam odbila a da nisam niti probala ili sam probala pa odustala)…ti si zahtjevna!

Ne dragi moji, nisam ja zahtjevna već ste vi puni nemogućnosti! Vaše mogućnosti su sve vaše nemogućnosti! Zašto da ja ovako mogućna i moćna pristajem na vaše nemogućnosti i nemoć? Jelda, nema razloga nikakvog. Jer sve što jesam mogu i sama. Za sve to mi ne trebate vi!
Ja vama trebam, ali u osnovi…vi ne znate kaj bi samnom, jer sam vam ja previše! I vi ste meni previše premalo!
U potvrdu toga, citiram jednu poruku koju sam dobila danas! Prilično me uznemirila, jer u osnovi to nije kompliment. Pomalo sam zabrinuta za muškarce i njihovo mentalno zdravlje u ovim nekim godinama.

Dakle, on je, nakon što smo malo tipkali, razmijenili brojeve i čuli se, poslao svoju fotku. I očito temeljem mojih i svojih fotki (iako sam ja bila vrlo ljubezna i nisam nimalo kritizirala njegov izgled, dapače, rekla sam da ne sudim ljude po izgledu), našeg razgovora ugodnog (reče da sam vrlo elokventna), doslovce post festum poslao poruku:“… želim ti sve dobro, nisam ti ravan. Mogu ti eventualno noge obrisati!
„

I za kraj, još jedan vrh, jednog 30 godišnjeg muškarca koji mi je jučer poslao ovakvu poruku:
“Jebao bi te pod tušem, u sobi, u hodniku, u kuhinji, na balkonu, na wcu, podrumu, autu, svuda”

E vala, mogu se samo (a) jebat nakon ovog, jer koliko mora da je muškarac glup i jadan kad napiše ovakvu poruku meni?!
E nakon ovakvog vrha, ostaneš bez teksta! Čovjek stvarno može najviše sam sebe uniziti, a ja sam to poradi ljubavi učinila ne jednom! Ovih dana sam opet naišla na interwiew Mani Gotovac, vrhunske žene koja je rekla da je ljubav najvrjednija od svega i svih!


Ova fotka gore, iako u svoje vrijeme nešto jako revolucionarno, danas je samo hrpa gole istine o hrpi...mesa! Muškog, ovaj put za razliku od uobičajeno ženskog koje gledamo svaki dan! Ispada da je naprednije bilo to 20 stoljeće nego ovo 21.?

Voljela sam i davala im se zadnjih 30 godina neštedimice (sebe). Ima toga još, ali...komu! Čemu!

c/p by me:

1. lipnja 2020.
ŠTO MI JE NA UMU (pita me fejs) U OVU KASNU URU?

pa možda Intervju Mani Gotovac,2012.g.:..."ponosna sam što sam se usudilla govoritii o ženi preljubnici.O onoj o kojoj se kod nas šuti ili šapuće na uho...o kojoj je nepristojno govoriti,neprimjereno je uopće govoriti o ljubavi u Hrvatskoj ako ona nije društveno ozakonjena,ako nije bračna,majčinska...o ljubavnicima koji se osjećaju kao izgnanici...sve je to nepristojno...bila sam mlada,u prolječu svog života,i bila smrtno zaljubljena....vodili smo tada suludu i tajnu ljubav,oboje smo bili u braku,nisam se osjećala krivom,ne osjećam se ni danas.Usudila sam se ljubiti.U toj sam vezi postajala ženom,ta me veza stvarala....ne kajem se,ne bih se odrekla ni jednog trenutka,ni boli,ni užitka,koje je stvaralo stanje ljubavi.To je najveće blago na svijetu.Vjerujem,naime,kako živjeti znači postojati u očima onih koje volimo.Ali ljubav ne poznaje etiku.I ona možda jedina ima pravo na to.Ni danas ne bih tu vezu nazvala prevarom.Pa to je bila istina!Tu nije bilo prevare"
jednako mislim i danas...ona je pokojna, moj ljubavnik i ljubav također...ostalo je jedno svjedočanstvo ljubavi...vrijedilo je to doživjeti, vrijedilo je živjeti! a živa sam i danas pa mogu o tome svjedočiti...i osam godina nakon ovog njenog intervjua, bojim se da nije ništa drugačije. žene su i danas preljubnice a ne ljubovce! uvijek sam se pitala čemu izraz ljubavnice kad je ljubav u pitanju? nekoć su to divno zvali...ljubovca! bila sam ta....svim svojim bićem kako to Mani opisuje! ta tema je i danas tabu tema! ovom zapisu o Mani...meni...zasigurno je mjesto ovjde! znala sam da još nešto moram večeras učiniti. ne moram oprati suđe, ne moram pesu ispeljati na pišanje...ali morala sam napisati ovaj zapis sjetivši se ljubavi...i idem spati!

teško je naći mjesto gdje ja nisam bila! to mi je danas ponovio i moj frend, koji me upravo odveo na mjesto gdje nikad nisam bila! bravo! u čakovcu sam bila puno puta i to mi je prekrasan grad! ali, na HE Čakovec niisam nikad bila! dakle, cijelo to područje mi je moj frend pokazao (onak ponosno, jer je dugo tamo bio direktor i svašta nešto na još nekim HE)....jezero koje je napravljeno, odvodni kanal Drava...baš baš zanimljivo! nisam nikad bila na nekoj HE osim Gojak, ali bje to davnih godina. i tako smo mi danas proveli krasan dan...što u prirodi, što na finom (a jeftinom) ručku, što u obilasku Međimurja (Donji Kraljevec, Prelog i sva ta mala mjesta). ali, nažalost, imali smo i gumi defekt, no sve je dobro svršilo jer po autoputu nije brzo vozio iako ima zmaja od one moćne toyote (pola benzin pola struja)! pa smo se natrag do zgb vozili 80 km/h! kakogod, sretna sam što sam opet i u ovim letima doživjela nekaj kaj još nisam! u dokaz tome evo i fotka s akumulacijskoj jezera HE Čakovec!

onaj osjećaj kad pogledaš svoju fotku, učinjenu onak u hodniku, prije subotnjeg izlaska i kad si posve zadovoljna sobom! i pošalješ to kretenu koji nije svjestan s kakvom ženom ima posla?

"umjesto da si sa pravom ženom ti si....uživaj" eto, tako sam sinoć prokomentirala svoju poslanu fotku! i što reći, osim što sam i sinoć u vintage popila svoju drugu đus-votku! i na tome je i ostalo.

a glede susreta u povodu mjesečnice, zamislila sam ga kao odlazak! i rekoh u 20 minuta sve što je bilo i nije bilo a trebalo je! a on šuti...šuti. uz poneku riječ! kakav je osjećaj kad ti netko nema što za reći na tvoje: volim te? bolje da ne znate!

jednom davno, učinila sam upravo to da sam otišla od čovjeka svog života zato što sam ga voljela! i negdje sam pročitala da je najviše što možemo učiniti, otići od nekoga koga volimo. treba za to snage i muda. ili ludosti?
pada mi na pamet T.T. i njezina

Tina Turner - What's Love Got To Do With It
Link


a onda, nakon pledoajea, njegove gotovo suzne oči i molba, barem sam ju ja tako iščitala: nemoj ići! dođi, pokazat ću ti nešto (u autu)...za nas, za naše dane koji dolaze! da, lijepo je što si brižan, što me čuješ...ali ne vidiš me kako treba, kako trebam?

kako dalje? čujemo se, reče! otišla sam svojim putem, polako pješice...trebala mi je šetnja do moje kuće. doma. i sjedila sam tako koju uru u svojoj dragoj fotelji razmišljajući o rečenom, onom što čuh i onom što će biti sutra? i danas je došlo to sutra, ali i dalje sam nigdje ali u svom domu! no, znam da ću stići, kad tad. rekoh sinoć frendici da bih voljela opet svoj mir...a ona se tako nasmijala na to. i reče, imati ovakav nemir je blessing! je li?


Link

Lupi dlan o dlan, kad si sretan lupi nogama o pod….. tak nekak ide ona dječja pjesmica! A kad nemaš sreće ko ja, a jebiga, lupi glavom o pod! A nije da nisam jučer bila sretna, onako jutrom već kako sam krenula! Obično kad idem nešto obavljati, usput dogovorim i neku kavu. Pa tako bje i ovaj put. I usrećili su me u ZET-u jer su mi odmah izradili novu kartu za besplatnu vožnju tramvajem! Uf, kako male stvari mogu čovjeka u ovoj jebenoj birokrtskoj državi učinit sretnim.

I tako ja tako sretna (ha ha koj silogizam ili kak se to već zove), zvrcnem frenda i kažem hej, ajdmo se nać pol ure ranije ako nije problem (jer smo dan ranije dogovorili i mjesto i vrijeme za kavu jer je bio u bedu zbog Švice)! To je onaj isti frend koji je išo u Švicarsku poradi iskrice! I popušio kurac (sram me bilo prostačenja, ali to kaj se njemu sve izdogađalo kaj mi je pričao je valjda jednako toj radnji, jer meni barem nikad nije bilo to nekaj ugodnog, pače…ježila sam se tog pušenja)!

Da se vratim na kavu…i sjednem ja tako na kafe u svoj bivši kvart u kojem sam živjela više od 25 let (Remiza)! Jadno i prejadno zgleda, gore nego prije 25 let. I još k tome loša kava. Ako išta mrzim mrzim lošu kavu! I kako sam ja došla 10 minuta ranije, oteglo se to moje čekanje…ali strpljivo čekam. Pa kad on kasni 10 minuta (uz mojih preranih 10 to je već 20) ja zvrcnem njega…i pitam pa gdje si? A on meni ko iz topa, pa ja tebe čekam tu na terasi već dugo. Kojoj terasi? Pa ovoj tu na Trešnjevačkom placu (obično pijemo tamo kavu)! Pa čovječe, pa kako pa zašto pa dogovorili drugo…sve u svemu, moja sreća se istopila u trenu!

Kako su male stvari dovoljne da je čovjek sretan ili da te raspizde? Ali nije to jedina stvar koja me „usrećila“ tog dana! Nazovem ja njega navečer oko pola devet a on kaže, oprosti vani sam javim ti se za pola sata dok dođem doma! I prođe pola, pa ura, pa dvije…pol 11 navečer, zvrcnem ja ipak da više ne čekam jer pizdim skroz! Ja sam užasno čovjek od riječi, kad nekaj velim, to i jest tako i nikako drugačije! A on se ne javlja? Pa u 23h zgasim svu mrežu i odem spati. Normalno, raspižđena od tog dana, tih ljudi s kojima imam posla.

Ali, gle vraga…jutrom stiže poruka (od sinoć pola 12)…spavaš? Ha ha. Jebem ja vas ljude! Zašto ja još sve mogu, hoću, znam? Jebeš mene! Ljude od riječi i djela treba zatuć, kvare dojam i prosjek…mediokritetima, ljušturama, alzhaimerima i svim ostalim kretenizmima! Nije nit čudno što sam zadnjih 15 let uglavnom imala posla sa životinjom! S njom uvijek znaš na čemu si. Nema muljanja, nema zajeba, nema hoću pa neću…samo čista duša. Ona (životinja) ak te zajebe onda to učini zato što mora i što je priroda jača a ne zato jer je nije briga, jer je retardirana ili kaj već.

I pričam ja tu priču (još uvijek imam par ljudi s kojima mogu pričati o svemu) svom drugom frendu s kojim znam da mi se takvo što nemre dogodit. Mi se družimo više od deset let ali nikad nam se nije dogodio neki takav „nesporazum“ oliti pizdarija. Dogovor je s njim dogovor. Kao i samnom. Imam samo dvije mogućnosti, prva je da se ne družim s takvim ljudima i da ih izbjegavam u širokom luku (iako sam već izabrala ovu prvu) ili drugu (možda bolju i pametniju) da se prestanem uzrujavati zbog takvih ljudi i shvatim da su ljudi stoka! Isprika stoci. I da, idem sad na kavu, onu ziherašku koja nikad ne omane!
I da, imam jednu utjehu, što o svemu mogu i hoću i dalje pisati. Ovo pisanje mi je najbolji drug, jer kome ćeš ako ne reći sebi sve!

Što bih ja bez svog spomenara (bloga)?

(knjiga „Djevojke iz Rijada“):
Cit
„…Može li žena voljeti muškarca kojeg više ne poštuje? Koliko je ljubavnih priča završilo poput moje nakon godina trajanja, u jednoj noći, zato jer je žena odjednom vidjela muškarca onakvim kakav stvarno jest?
Muškarci ne vole nužno one koje poštuju, a kod žena je obrnuto. One poštuju samo one koje vole!
…Sadima je, prvi put u četiri godine, osjetila da joj Firas nije više potreban kako bi preživjela. On više nije bio njezin zrak i voda…“
„…što da kažem o najjačem među muškarcima Kada je i on mali tihi bubanj u rukama svojih mame i tate?
Koji u njega udaraju ritam svoga plemena jer je šupalj! Prazan je kao pijesak
Iako je imao ljubav koju bi samo nezahvalnik odbio, neka Božja milost bude nad njim u svim dalekim zemljama!
I onda mi još kaže, ja sam muškarac! Um me savjetuje i poslušala sam ga. I zato ja kažem njemu, ja sam žena!
Tražila sam mudrost srca i u srce vjerujem!...
…Nije bilo suza, ni štrajka glađu, ni tužnih pjesama-ne ovaj put! Kraj duge i tragične priče o zabranjenoj ljubavi i gubitku bio je gluplji i banalniji no što je mogla i zamisliti…“


Ovih dana jedan čovo mi reče onako, usput, u razgovoru nakon kave, „ pa mogao bih ti ja srediti te….a ti napravi onaj tvoj oso buco (nije čak znao niti reći)“ Dogovoreno rekoh! I uglavismo dan, čak i sat! Veče uoči nazvao je i ispričao se nekim prozaičnim razlogom! A ja se dala u trošak, pa oso buco (teleća koljenica) , pa bijelo vino koje samo on pije, pa štrudla, pa svašta još nešto…avaj!
Čovjeka se drži za riječ a volove za rogove!

Ovih dana jedan drugi čovo mi reče, cijeni me po djelima a ne po riječima! A potom su uslijedila nedjela! Treba imati muda za riječi jer iza riječi slijede…djela, rekoh mu na to ovih dana!
A potom je uslijedila njegova šutnja a ne može me nitko uvjeriti, bez obzira na razloge ljutnje, da je to ispravan način komunikacije i prekida?
Za mene su to nedjela, jer treba imati muda u facu reći kaj se ima!

Čovjeka se drži za riječ (djelo) a volove za rogove!
Pa sam u jednom danu dva puta uhvatila volove za rogove umjesto čovjeka za riječ!
I da, žena da bi mogla voljeti muškarca, mora ga poštivati! Ako ga ne poštuje, neće ga niti voljeti.
A muškarac može voljeti ženu koju ne poštuje!

Odgledala sam izvrstan film pod gornjim naslovom („Nedostaci“) koji mi je tako legao na moju priču koju živim već desetak dana! O ljubavi, muškarcu, ženi, odnosima…spajanjima i razdvajanjima. Svemu onom što partnerstvo donosi i odnosi.
I taman kad preživiš još jednu kalvariju, kad pustiš sve i pomisliš, eto, konačno kraj priče, zazvoni mobitel! Nova nada ili zajeb?

Završna scena filma…on (azijat) trči s koferom i avio kartom u džepu, vidjeti svoju Miko, ali ona sjedi u kafiću kraj njihova stana sa svojim novim tipom! I on konačno shvaća, da voljeli smo se ali nismo mogli dalje!
I sllijedi novi početak, za nju i njega!

Ili neki drugi nastavak, sve se ponavlja, sve role su iste, samo se statisti (glumci) mijenjaju.

Kad shvatiš svoje i njegove nedostatke, možeš dalje! Kamo? Makar i u pičku materinu!

O kako je čovjek ne malen ispod zvijezda, već satkan od njih! Danas sam (konačno) uz moldavski merlot i domaće tortilje u kojima je bilo svega previše (imam izvrstan recept, ali kao i svaki recept treba puno kvalitetnih sastojaka da bi hrana bila dobra), ali taman za nas dvije! Jer, pričale smo i iscrpile se u punih pet sati druženja! Obišli smo sva zvježđa i sazvježđa, proučili dva natalna horoskopa i pretresli svoj (i malo tuđih) života! Tako je to kad se vještaci (netko bi rekao vještice) života druže. I to nakon godinu dana, žena je ipak došla! I ja sretna što sam ju mogla ugostit u svom domu, iako se ona ljutila što ju zovem gostom! I što sam saznala? Ponešto što nisam znala…o sebi, o njemu! Puno toga što sam znala…o sebi…o njemu! Hm…mjesec u škorpionu! Ili mjesec u ribi! Ili mars u škorpionu! Venera u jarcu! Mjesec u ovnu! Ajme…koliko riba, vodenjaka, škorpiona! Koji spajaju i razdvajaju! Čitam ovih dana kako se razvode J.Lo i B. Affleck! Vole se ljudi ali se razilaze, jer očito njihov ZOO (mislim na horoskopske znakove, podznakove i ostala sranja) se ne može složiti, podnijeti, biti i rasti zajedno! Često to tako biva u životu (o tome sam toliko puta pisala) da se ljudi vole, pa ipak…pa ipak…ne ustraju! I izrekle smo danas jedna i druga jednu herezu (ali suštinu života i istine)! Kako smo mi muškarci i žene različiti, kako smo mi ljudi različiti! I kako nas onda spojit, makar na dulje vrijeme, a kamoli zauvijek? Jer, on ne može dati zagrljaj i emocije, ali može peglanje kartice! A ti ženo, ne možeš prihvatiti život bez emocija a peglanje kartica ti ne znači ništa! A onda smo gromoglasno prasnule u smijeh i rekle: a možda smo trebale, možda bi ipak mogle…peglati kartice? Sada sa gotovo sedam banki? Bi! Ali…ali…prošlo je 50 godina i trebalo je onda znati stati, ostati…i peglati ! A doista smo svi samo zvjezdana prašina satkani od snova i sanja i…. stvarnosti od koje bježimo! Možda bi život bio lakše kada bismo ko u golfu, upiknuli neku boju zastavice za svako sranje koje nam se događa u životu i onda tek pošto riješimo dotičnu „rupu“ otišli na slijedeću, pa opet slijedeću…pa ako treba se i vratili na onu prvu! Istina, igra bi tada izgubila na dinamici, na manje polja bismo zapiknuli svoje zastavice (osvojeni teritorij i uspjesi), ali bismo manje bježali! Od sebe i drugih. I možda bi se više prepoznali…sebe u njemu, njega u sebi? Što sam danas naučila o tebi (vraćam se opet tome jer mi je to bitno)? Što sam danas naučila o sebi kroz tebe, zbog tebe? I to mi je bitno. Hvala ti ženo što si bivala samnom danas pet sati kada smo pričale, onako istinski kako dvije žene mogu i znaju, kako bi dva čovjeka kao i svaki čovjek, trebao! Osobito ljudi koji su si bliski, do kojih nam je stalo…koji su tu negdje pokraj nas! Čak i kada su samo pokraj sebe…ponekad je puno samo sjesti kraj nekog tko plače i pomoći mu plakati! Nije lako biti sa sobom načistu, a još je teže biti s drugima načistu? Je li uopće potrebno biti načistu? Meni jest! Kako dalje? Moram dalje, makar ostala i tu, pokraj sebe ili otišla…važno je da ne izgubim sebe. A želim se i naći opet, jer sam se nekako ovih dana pogubila. No, kad silno želiš naći izgubljenog sebe, moraš htjeti i moći i naći ono što nisi želio, i prihvatiti ono što si našao! Možeš ti to, mai sarai, ti koja nikad nikom nisi (prijevod značenja riječi mai sarai), moraš moći sebi! Obrisali su mi na iskrici taj nick, ali unatoč prahu i pepelu, zvjezdana prašina njenog bića i danas je tu. Ne zato što želi, već stoga što nikad nikom nije!

Nat King Cole - Stardust

Link

Link
What a Diff'rence a Day Makes √ Amy Winehouse √ Dinah Washington

.....rijetko kad mi je kopija bolja od originala. ovdje možda ne bih rekla da je bolja, ali je jednako dobra A. Winehouse D. Washington!
kako sam došla do ove pjesme baš sada...danas? pa tako što sam odgledala francuski film "ljubav je u zraku"! vječna tema rastanka ljudi koji se vole i eventualnog ponovnog sastanka! i priče kako obično trice i kučine budu razlogom razlaza. koje ak se ne verbaliziraju, narastu ko gora! olimp čak, na koji onda poslažemo neke bogove, minotaure i ostale životinje! suvišna izmišljena lica. i čujemo ono što nije rečeno ili kažemo što nismo mislili.

pametni telefoni su dušu dali za zajeb. nekoć, dok ih nije bilo razgovarali smo face to face! danas, kaže mi neki dan kćer, ljudi (mladi) uglavnom prekidaju tako da nekog skinu s neta! ne skinu s kurca, ne pošalju u pičku matrinu...naprosto kliknu gumbom na skip...delate ili kako već sve to ide na fejsu, instagramu, tik toku i ostalim "društvenim događanjima".

nekoć smo se opijali kad smo prekidali i raskidali. pa tri dana nismo dolazili k sebi. jednom sam čitala da žene kad prekinu (ili kad ih tip ostavi) tjedan dana nakon žaluju i plaču! potom se pridignu i krenu dalje kao da ništa nije bilo!

muškarci pak, tjedan dana piju i vesele se sa društvom ili drugim ženama a onda nakon tjedan dana im dođe iz dupeta u glavu i shvate kaj su sjebali i propustili! i onda pate, dugo, dugo...predugo!

još uvijek sam žena ako po ničem a ono po prekidanju! u čemu je ovaj dan drugačiji? i što čini uopće dan drugačijim? ništa osim brige za sebe. uvijek nakon brige za druge, vratimo se sebi i brizi za sebe! jer nam treba ljubav (volimo se i grlimo), treba nam utjeha (isplačimo se), treba nam svijest o ovom sada! postoji samo to! i bol. kako manje patiti. treba nestati san i misli. ovo što ostaje je stvarnost.

nije problem stvarnost, svijest ovog sad! beznaporno stanje tj svijest! i intuicija! što činiti za sebe? obično slušamo emocije (koje su kaže salopek, najniže), potom slušamo razum koji je iznad...a rijetko ili nikad ne slušamo intuiciju! čak i kad je čujemo i vidimo, ne postupimo po njoj! zašto? eh...sve i svašta smo učili u školama, faksevima...ali samospoznaju i kako to činiti, nismo. batrgamo se, bauljamo, padamo i podižemo se! za koji dan će i ovaj tjedan završiti! hoće li doći dan koji će biti drugačiji? možda hoće, jer ću ja biti drugačija!

puno vike nizašto! nisam sinoć (kao ni desetljeća prije) gledala niti slušala eurosong, ali čitajući jutros blog od fly-a gotovo da sam ubrala cijelu veče! a dečec ko dečec, puno skače, nešto pjeva i thats it! za raju puno šarenih laža i boja, puno vike i urlanja...to danas zovu mjuza? vjerujte mi, da sam odgledala, teško da bih ikog od njih razlikovala? kak veli dovla, ja preferiram neku drugu i drugačiju mjuzu! no, tko voli nek izvoli. ali da sam tomaševiću na objavi spočitnula doček na trgu, jesam. sva ta vikanja po trgovima, dočeci, ispraćaji...nisu to nikad bili gradski običaji! no, kako su građani odavno već napustili grad kao svoj položaj (ili se povukli na neki drugi rezervni) osta pustoš! najbolje to (kulturu i sve ostalo) pokazuju slike trga jutros...i sve je rečeno!

odgledah večeras film "Ponoć u raju"! i pregršt misli izrečenih u njemu (neću o glumcima, glumi i sadržaju jer je sve deja vu), ali ću...

"....tuga nije racionalna. ...žalite li kada zbog svojih odluka što ste se oženili ili što ste otišli? ...

a odgovor:

...život je kratak, ako zaista želiš nešto, moraš se boriti za to. iako će to neke povrijediti, iako će to i tebe povrijediti. imao sam mnogo ljubavnica i ljubavnika, no nitko od njih sada nije ovdje samnom da me njeguje do gorko-slatkog kraja. pa što! jesam li kriv što sam odabrao biti iskren oko toga što i koga želim, umjesto da to potisnem kao većina drugih? prihvaćam posljedice svojih djela! prigrlio sam ih.

a obitelj?
obitelj može preživjeti sve ako ima ljubavi! stvari se mijenjaju, i to je ok....

život je kratak i nije generalna proba, pa treba slušati instinkte i snositi posljedice...

ne trebamo li svi povremeni predah od stvarnosti. svaka veza zahtijeva zdravu dozu zavaravanja...

većina velikih ljubavnih priča na filmu ne može preživjeti svakodnevicu (do posljednjeg daha, casablanca)..."

nekako sam se držala ovih nekih postulata kroz život! i ovih dana se srećem s tim da obitelj može sve preživjeti ako ima ljubavi. a ima je!

i da, iracionalna tuga me pere ovih dana. tko o čemu, ja o filmu..."dobar dan, tugo"!

jedini čovjek koji me ikad u životu (i to cijeli svoj život, kako nedugo reče) volio, jedva da je danas bio u stanju reći pokoju rečenicu. to me potreslo. s tim čovjekom imam djecu! možda najviše što sam ikad imala u životu a nije uopće stvar do imanja. i trebala sam te prvi put danas, možda čak istinski prvi put nekog uopće zadnjih godina.

i nije te bile, kako te ne bje niti tolike dane u ovim nekim našim danima. i što reći? nemam ja nikoga. i tu rečenicu sam toliko puta danas ponovila kroz suze!

a danas ju je rekao i moj dobri i dragi frend. to je ono kad moraš navesti u nekom formularu kad biraš doktora koga obavijestiti u slučaju smrti? nemam ja nikoga, reče on! dok je on danas izgovarao tu rečenicu, nisam znala da ću je i ja danas upravo izreći! jer, nemam ja nikoga.

a mislila sam ovih dana da imam tebe. nemam, jer ti ne poštuješ moje vrijeme, pa time ne poštuješ niti mene., ok, ja sam nagla i brzopleta, ali tko god me zna, zna da sam takva, strastvena vlajinja!

gdje je tu vodenjak? pa možda tu da strast i huja minu za po ure i nastupi nirvana...svijest da je bilo to što je bilo, jer je trebalo biti. i da više nije. i kako ikome to objasniti? nikome, jer nemam ja nikoga!

i nadam se da nije danas bio zadnji put da pričam sa svojim čovjekom iz bivšeg života, ali je zadnji put da bilo kome (osobito sebi) dajem nadu za bilo što.

zajedno. ne možemo mi ništa zajedno. i da, zadnji je put, ko što je svaki dan zadnji i ne znam hoće li biti slijedeći. to nas nisu učili u životu, da ga živimo danas, ne znajući za sutra. svašta su nas učili ali susret sa ništavilom nisu.

zato je susret da nemamo nikoga tako bolan. ali, dobar je to susret. jer znaš, ne nadaš se više, ne očekuješ...nema više ljubavi, poštivanja, zajedništva! ostaješ jedinka koja baulja jedino što neki bauljaju u dvoje a neki kao ja, posve sami.

trideset i više godina kako sam ostavila tog svog čovjeka, a voljela sam ga više od petnaest! i on mene. onda su nam se puti razišli, on osnovao novu obitelj, ja osnovala svoj brak...jer, ništa nije zauvijek. kad to shvatiš (a nisu nas tome učili) prihvatiš da je sve bilo i više ničeg nema. nema...ni slike, ni lika. samo praznina prostora, duše i...