HIPOKRIZIJA

jezerce, paklenica

penjačke stijene, paklenica

" Teško je zamisliti bilo koju osobu u čijem utemeljenju nema nekog osjećanja doma...mog mjesta, odakle potičem, kome pripadam, u koje želim da se vratim.U "Smrti najamnika" Robert Frost je rekao da je dom "mjesto gdje, kada moraš da se tamo vratiš, moraju da te prime..."

To što neki ljudi bauljaju i ne znaju kamo primapadju, što žele, za čim lutaju...hm..."svaki čovjek osjeća potrebu za kontinuitetom, za istovjetnošću koji nam pružaju oslonac, uporište, i svatko od nas na sebi svojstven, poseban način nalazi svoj "dom". Avantura je samo drugi kraj...stabilnosti. Istovremeno, osjećanje da smo kod kuće sadrži i arhetipsku tamnu stranu, čežnju za bijegom, za nečim uzvišenim, za svojim putem.

U knjizi "Junak sa hiljadu lica", koji napušta svoj dom u želji da odraste, da stekne mudrost i da spozna istinu, ima hiljadu lica jer se nalazi u mitologijama hiljadu različitih kultura. Da bismo našli sebe, moramo da napustimo svoj dom.

Dom se pretvara u zatvor, ograničen prostor postaje zatočenje, voljena osoba kojojj smo se stalno udvarali i za kojom smo čeznuli pretvara se u..."našu majku" ili "oca", našeg "supružnika" ii "bračne okove"...(i nadalje Stiven Mičel: Može li ljubav da traje?"

Vratih se danas u svoj dom...jer, držim do riječi i dogovora za razliku od drugih i nepotrebno, no trebalo je. Jer, upravo gornje riječi dokaz su da sam ispravno postupila...kada moram, moj dom će me primiti! I primio me. Moj krevet, moj lap, moj dobro rashlađeni bambus! Moj grad koji je samo toliko moj da ga još živo pamtim od prije 50 let i da mogu, sutra bih otišla.

Daleko sam od neke retrospektiva, kao što mi je i daleka moja posljednja (ne i zadnja) ljubav prije osam godina na koju me podsjetio fejs upravo ovim zapisom

! U mom domu nema mjesta za pseudo ljubav. Pobjeći ću i ja opet, kako kaže gornji tekst, i ja ću bauljati...ali znam mjesto gdje će me morati primiti!

ove fotke gore, podsjećaju na jedno krasno druženje prije četiri godine (vjerojatno ste zaboravili kaj nam je radila korona), jednog krasnog prijatelja s kojim sam obišla paklenicu a kojeg, eto već tri godine, nema! i sve je više ljudi kojih nema. bilo da su pokojni ili su bivši! danas sam upravo čula da nema sutra, jer sutra ne postoji. da li je netko iskusio sutra? nije! zato danas se sjećam jučer, a sutra...tko zna što će biti sutra?





i da, znam da vam ovi škampi neće sjesti kao niti prije četiri godine (ali nadam se da ovo osvježenje od jezerca i prekrasne šume i prirode, hoće), ali meni je to ljeto nakon korone bilo FENOMENALNO (lipanj)! nažalost, moj frend je pokojni....a nažalost, više niti lipanj nije za otić nekamo na izlet a kamoli na more, barem što se mene tiče!

https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/kazaliste/predstava-zivjet-cemo-bolj

e-opora-prica-koja-zapinje-u-ustima/


Na ovaj naslov podsjetio me i danas moj fejs…moja objava prije osam godina, preciznije 2016.g. Ne sjećam se da sam ikad izašla zadovoljnija iz kazališta jer to veče je desetak žena tako brilljantno odigralo parodiju (ili satiru kako vam drago) a ne onak primitivno ko što to radi Tarik i njegova glumačka škvadra, već fino i suptilo po esejima S. Drakulić. Žene to uvijek čine bolje.
A na ovaj zapis me nagnala i današnja objava tj. komentar i prosvjed dviju žena: Puljak I Orešković!

https://www.index.hr/vijesti/clanak/hdz-napao-oreskovic-jer-je-htjela-da-sa

bor-radi-za-vrijeme-utakmice-odgovorila-im/2575200.aspx


Ma bravo žene! Kao da si mene pitala!

A kako me neki ne bi proglasili zluradom, evo im malo zelene boje za smirenje…jer sve što emitiramo prema drugima, smo mi sami!

Neka Toscana, jedan bazenić uz kućicu i…život je lijep ako si ga takvim napraviš! Nažalost, teško da si hrvati to mogu priuštit, ali zato ovi "manji" hrvati kaj su vani mogu to bez beda. Znam da ste u koroti, ali...živjet ćemo bolje, kad tad!

Kruno 39 (ima 42 godine) i izgleda jebeno dobro! I sad takav tip meni napiše komentar na moju fotku (istina prije par godina) da sam ja jebeno dobra!

A onda pak jedan drugi tip star više od 50 ali nešto manje od 60 godina,(flying) napiše danas za mene da sam cit

„pokondirena tikva“

i stade ismijavat moju "kockastu" glavu cit:

a i mi na zidiću bi isto rekli da vidimo Saru kad ulazi u dućan Neko bi odmah reko „vid joj glave“!

Čime sam to zasužila?

Neumjesno, čak za svaku ženu, i da ti je baka ili mama po godinama, tako se ne obraća ženama (to je onaj K und K).
Krunu ne poznajem, al mu vidim fotku (nije moja ciljana skupina jer je dečko premlad) u profilu a fly-a osobno poznajem iz jednog susreta prije deset let! Uvijek sam se divila njegovom umu i visprenosti, normalno na blogu! Bio je dosta mlađi od mene iako sam imala posla i s dečkima njegovih godina, ali dotični mi nikad nije bio fizički privlačan! Čak niti tada prije deset let kad smo se gledali onak po dijagonali na jednom božićnom domjenku gdje sam bila pozvana upravo zato da „bloško jato“ vidi tko je ta mai uživo?

Bilo je to društvance od jedno cca desetak ljudi, od kojih smo najviše pričali upravo krelec (domaćin) i ja? Čudno, s obzirom da je bilo mlađih, elokventnih ljudi (osobito blogeri poput marte i filipa)! I tada sam zaključila da mi taj muškarac nimalo nije privlačan i rekoh sebi: šteta…ima vrhunski um koji mi jako paše, ali fizički no chance! Ali, žene na blogu su bile lude za njim (neke znam i osobno). Sve to bje prije 10 let.

Danas, kad vidim njegove fotke ne mogu ne krenut i ja ad hominem (on to stalno čini) pa reć da me više podsjeća na babu nego li na muško! Ali, ima i jedan dobar izraz za takvog muškarca: krkan!

E sad, jednom zgodom sam ga upravo tako i oglasila (K und K blog koji je bio pežorativan) ali se ispričala, jer sam ga zamijenila za kumeka umjesto je trebalo stajati: krkan! Bje to u povodu njegove čuvene izjave da su „klečavci demokracija“, pa sam se ja drznula reći da sam sigurna da njegove kćeri ne bi tako mislile, pače, mislile bi da takvi muškarci nemaju kaj određivati ženama kako će se oblačiti, živjeti i sl.

Dakle, muškarac od 120 kg mi nadjene kojekakva ružna imena a muškarac od 49 g. i pristalog izgleda, kaže da sam…wow?
Ali, moram se referirati na još nekaj! Lijepi je običaj i pravilo ponašanja, da se nekaj komentira kod nekog na blogu…ili se na svom blogu nešto ili nekog komentira (ja u pravilu komentiram temu, ponašanje a rijetko osobu, ali kad me netko nagazi, uzvratim trostruko)!
Pa sam tako danas referirajući se na donin komentar kod mene na blogu (i moj na njezinom) uočila i flyjev jako ružan komentar i skomentirala sam ga! Kod sebe, kako nalaže pristojnost, s donom koja je bila napadnuta (oglašena zluradom od strane fly), osvrnuh se na „prekomjerno granatiranje“ done od strane fly-a! Ne bje u mojim komentarima (može se provjerit jer ja ništ ne brišem) niti jedne ad hominem riječi za njega! Ali, onda ulijeće brkata zmija sa svojim blogom i opet se rasteže priča o eliti, spominju se pokondirene tikve i ostale aluzije na mene! Sjajno! Pričaš o nekom ne na svom, ne na njegovom, već na trećem blogu?

Danas su mu baš puna usta mene bila, kaj ne fly? Pa da malo pojasnim još jednu njegovu nedoumicu (tam na brkinom blogu) a glede riječi „egzemplar“ (lat)…pa kaže klaić: primjer, komad, uzorak, koji može biti za ugled, naveden samo primjera radi bez namjere iscrpnog nabrajanja svih slučajeva, za primjer! Koju sam ja jednoć nekom prilikom (pretpostavljam i kojom) upotrijebila!

Pa mene dotični fly proziva da nisam baš vješta s riječima (valjda ih ne rabim nego samo na bogu), pa sugerira da bi primjerenija riječ u dotičnom slučaju bila: eklatantan (franc) sjajan, blistav, svjetao, koji udara u oči,očigledan, izvanredan,odličan, izvrstan, veoma jasan, uvjerljiv, bučan, upadljiv, izrazit, izričit.

A ja točno znam u kom kontekstu i zašto sam ga upravo takvim oglasila! Jer, dopustit ćete da pisac tj ja kao autor nekog teksta znam najbolje što sam stvarno mislila a ne da drugi pričaju, „što je pisac htio reći“? Da bih možda pojasnila razliku ta dva pojma, recimo uzeti ću za primjer romana i fly-a!
Roman je EKLATANTAN primjer blogera (znam ga i osobno pa sudim po tome i pisanju više od 15 let ovdje na blogu) koji govori o tome kako taj bloger nema pojma o čemu govori i piše tj. to što on piše nema veze sa stvarnošću! Dakle, eklatantna glupost na djelu!
Fly (osobno ga poznajem a razmijenili smo i neke bravurozne misli) pak ima fenomenalan um i koristi ga, ali je EGZEMPLALRNI primjerak krkana iz svog podneblja koji, unatoč inteligenciji i obrazovanju, nije utekao iz svoje pripizdine (tamo oklen i klečavci dolaze)!
Eto, od mene toliko! Ne volim ostat ljudima dužna kad me apostrofiraju. Dužna mogu bit samo bankama. Uživajte malo u sebi a ne samo u meni!

danas sam na svom fejsu objavila ovaj status:

Pitali smo se frend i ja baš jučer na kavi, kamo da čovjek pobjegne od ovog nogometnog ludila na svakom koraku? Ima netko neki dobar prijedlog? Npr...da mi "nenormalni" koji ne svršavaju na nogomet osnujemo neki svoj klub..pa počnemo isto tako na trgovima maltretirati na mega Tv ekranima sve koji nas maltretiraju...pa počnemo npr puštat Mozarta, čitati glasno neku poeziju, gledati neki ljubić...svi prijedlozi su dobrodošli! Normalno, kod nas se ne vrti lova i zapovjed: Kupite!

pa sam večeras pobjegla u Vintage Garden! a drugi tjedan fala bogu počinje Zagreb classic kada će čovjek moći uživati u klasičnoj glazbi na zrinjevačkim livadama!
e sad, nastavno na nastavno, ne mogu ne primijetit kako je ipak izgleda nepoćudno ovdje na blogu napisati iole drugačiji blog od rijeke navijača koje maltretiraju građane svojim arlaukanjem? pa sam tako danas vozeći se tramvajem morala slušati rulju od dječurlije u "kockastim" majcama kako urlaju u tramvaju neke pjesme o pijanstvu, o mati hrvatskoj i slične pjesme koje samo pijani navijači mogu urlat!

e sad, ako je zabranjeno tj nije poželjno o tome pisat, ne sjećam se da je netko takvo što zabranio? znam, nije poželjno bit drugačiji hrvat od ostalih rvata! ali, pomirite se s tim da nas ima! u dokaz tome je i ova mjuza koju sam večeras slušala u gardenu! uživajte malo sada vi na mom plaćenom prostoru (dakle, privatni prostor a ne tram, trg, ulica i slično) u buci koji ću vam pustit u ovi kasni sat! otkuda pravo svim tim ljudima uzurpirati i moj trg, moj tram, moju ulicu? zar nije i to narušavanje javnog reda i mira?

da se radi npr o drugim sportovima...rukometu, košarci, odbojci, tenisu, vaterpolu...ja bih to zdušno barem tu i tamo pogledala ako već ne i navijala. ali ti sportovi su kulturni sportovi u kojima se igra uglavnom iz entuzijazma a ne profi i ne za milione! zato i ne podnosim nogomet, jer nije to sport...to je biznis a ja nisam za kapital i kapitalizam! btw ne sjećam se jel ikad bio kakav referendum da ova raja (nas cca 4 miliona) ikad glasala za kapitalizam kao društveno uređenje? glasali smo za HR i samostalnost onak cca 90%, ja kao i gotovo svi. ali, jel to negdje proklamirano, zapisano u ustavu...ili sam ja nekaj propustila još od devedesetih naovamo? stalno nam guraju pod nos 30.5. kad je konstituiran sabor ali nemamo državni blagdan zbog naše odluke (naroda) da smo samostalna i suverena RH? jeste li se to zapitali, dragi moj narode, koliko se cijeni vaša volja? ili samo kad treba arlaukat za nogomet s kojim se poistovjećuje HR. na svu sreću, HR je ipak nešto drugo! dakle, whatever i want!, to i mogu!

status quo, whatever you want

Link

janet jett i love rock and roll

Link

večeras bih mogla pisati o ovom cvijeću, npr...ali neću. mogla bih pisati o jednom nemiru zbog susreta koji se dogodio ali i onog koji nije. koji je bio veći? ne znam, ne mogu si reći. možda je ovaj kraj novi početak? ili neki drugi početak kraja. sve znam što bi trebalo i što ne bi, ali...ali, miruj, miruj srce moje!

P.Preradović (miruj,miruj srce moje)
Tko je, srce, u te dirno
Da si tako sad nemirno?
Kao ptica u zatvoru
Za svietom te želje moru:
Nij' u svietu nebo tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Ne udaraj toli jako,
Razbit možeš prsi lako:
Preslabe su, izmučene,
A da puknu, bez koprene
Bile ti sve rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Ah, stisni se u tvom kutu
I pregori želju ljutu;
Tople su ti ove grudi,
Sebični su vani ljudi:
3Svaki grije srce svoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Oj mani se svieta, mani,
U bolesti što ćeš vani?
Sviet boluje viek dovieka,
Ni sam za se nema lieka,
Kamol' za bol rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
U svietu bi bokče bilo,
Plačuć prage oblazilo,
Svak bi mislio da ti treba
Za utjehu mrva hljeba.
Tko bi pozno suze tvoje?
Miruj, miruj, srce moje!
Znam ja, ti bi mah na vrata
Poletjelo tvoga zlata!
Nije Milka tvoja više,
Već za drugog ona diše,
Drugi ljubi zlato tvoje.
Miruj, miruj, srce moje!

Prije 20 godina, na današnji dan, ponovo sam rekla DA!
Godišnjica mog drugog vjenčanja! Danas je upravo 20 godina od tog dana. Ja bjah nadomak pol stoljeća a njemu bje skoro pa 60! Nakon cca 15 godina ljubovanja, veze došao je na red i brak! To je nekako bilo pitanje časti (prvenstveno je on to htio), jer smo oboje zbog naše ljubavi sjebali dva braka, on svoj i ja svoj!
Bila je to ljubav iz snova! U firmi smo bili ljubavna priča koja je trajala skoro 20 let! Ništa nismo imalii zajedničko (ni djecu, ni imovinu) već samo ljubav. A onda smo se raziši. Ja sam opet bila ta koja je rekla dosta! No, bila je to priča za pamćenje.

Neki ovdje često spominju nekakva svoja postignuća u smislu „bila sam žena uvaženog tog i tog a ja mogu reći da sam bila žena managera (i to jedne od najvećih firmi u HR, po zaradama i po broju zaposlenih) prije 20 let! Ako to što znači ovim ženama koje bi danas managera, mogu vam reći…nije to bog zna što! Dapače, da danas biram ne bih!
No, ljubav ne bira hoćeš li zavoljeti zidara ili direktora! Gotovo sam ih jednako voljela. Što nakon 20 godina od tog dana?

Njegov pepeo (umro je par godina nakon našeg razlaza od tuge jer je post festum shvatio što je radio i koliko sam mu značila) razasut je Kamenjakom! Ja eto još živa i relativno zdrava, čak i na iskrici! Davne 2007.g. kad sam ja tek počela pisati blogove, javljao se i on ovdje na blogu uz ne baš lijepe komentare. Teško čovjek prihvaća svoju glupost pa ju često pripisuje drugoj strani. Ništa nije vječno, pa niti ljubav! A život, znamo da nije. Još nije nitko preživio život ili barem ja nemam takva saznanja?
I da, poruka za ove mlađahne koji misle da se ljubav ne događa sa pola stoljeća. Imate šanse, bez brige...jedino je pitanje možda post festum i požalite ako vam se želja ispuni?

Kakogod, godišnjica koja mi znači, iako su mi više značile sve te godine naše ljubavi nego li naš brak, koji u stvari nije uspio. Imali smo sve preduvjete…ljubav, materijalnu sređenost, zdravlje…mogli smo i danas biti dva starčeka kaj se drže za ruku? Najgore kaj čovjek može napraviti je da zasere svoje dobre šanse za dobar život! Dobro je jedino u tome, ako i kada si svjestan toga i više nemaš namjeru to ponavljati. Treći put se udajem samo iz koristi, jer ova dva puta iz ljubavi su se pokazala lošim. Iako su moji loši brakovi bili bolji od većine „dobrih“. Moj moto u životu je, biti full a ako i kada to nije tako, bolje je otići nego li svaki dan gledati i doživljavati mizeriju u dvoje! Bolje dobar samački život nego li to.
P.S. zatvoreno komentiranje

Zamislila sam tvoj kurac i tebe kako mi se približavaš! Ja spremna čekam! I dok si mi prilazio, vidjela sam tvoj kurac, ali ne i tebe. Ne tvoje lice! Njega sam nekako zaboravila u ovih petnaest dana, ali kurca se sjećam! Iako je bilo još i dulje, biće valjda i mjesec dana? A kurac je impozantan, onak nabrekao taman za mene! Nevjerojatna je ta transformacija muškarca iz jednog malog mlohavog puža u batinu! Nije primjereno ženi moje dobi pisati na ovaj način, ali jebe mi se! I pojebala sam se, sama sa sobom! I svršila bez problema. Ne znam kako to muškarci rade, koga zamišljaju? Meni je dovoljan bio on, ali ne i lice! Muškima je važnije (pretpostavljam) da zamisle neki lik žene nego li samu nju? Ali, nekako si mislim da nam je prodiranje (koitus) zajednička slast i užitak! Eto, toliko od mene za danas! Nema slike, nema tona…samo snošaj i orgazam! Ni za to mi više nije potreban muškarac!
Bje to u nedjelju!
A onda, noćas, u dvi ure, probudila me želja! I opet sam te vidjela, ali ovaj puta i tvoje lice a ne samo tvoj kurac! Možda zato što si mi oprostio što sam te poslala u pičku materinu? Polako si mi opet prilazio, i opet u mom krevetu jer nekako nam je u njem uvijek bilo dobro! I gledali smo se u oči i zvala sam te: jebi me! A ti si krenuo i okrenuo me, pa potom dok si mi ga stavljao, petljao nešto po glazbi…jer si htio valjda neki ugođaj, nešto da nam bude. A meni je samo trebalo biti tebe u meni! I putila sam te, pusti, daj, daj mi ga! I ta želja koja se događa, probudila me. Tada, u dvi ure, stvarno a ne samo u snu…i pojebala sam se sama sa sobom, opet! Tako i toliko da sam ustala iz kreveta kako bih shvatila što je java a što san! Sigurna sam samo da je vani pljuštala kiša i da sam se opet zavukla natrag u krevet, mirna nakon mentalnog ili fizičkog orgazma? Kišilo je cijelu noć a jutrom još i više! Kiša je sprala sve što se sprati dalo. Što je ostalo? Stanje redovno! Danas je utorak, dobar kišni dan za biti budan ili samo sanjati?



Link

e moja brkata, da te citiram (samo mi je šlagvort);

"....Živjeti bez traga, bez težine, bez sjene, bez emocije, bez sukoba, bez nježnosti, bez bijesa, bez razmišljanja, bez smjeha...."

bez brige il pameti, bez imalo svjesnosti..e tako živi većina ljudi danas na planeti, a ovdje u HR kao da se utrkuju i nadmašuju tko će više tako i dalje tako! dakle, ima nas....a ima i njih! što uopće ne znači da je neki život vrijedniji a drugi manje vrijedan. naprosto je drugačiji, a onaj drugačiji nema uopće svijest o tome kako trati i što čini sa svojim životom. mučila sam se cijeli život ukazivati, poučavati, prokazivati...ali zalud! najgluplje je nekom pričati nešto što uopće ne razumije i nekako se sve više klonim toga. i ja sve manje želim biti svjesna, iako mi ne uspijeva danima nikako bit nesvjesna!
ali, trud će se kad tad isplatiti...ako se treniraš u majmuna, postaneš majmun....i uglavnom i ostaneš! ali, i za to treba imati snage. ja bih htjela samo....živjeti kao što većina živi (nesvjesno) svoj život!
a umiranje, ipak je najgore umiranje nesvjesni život, ali poštujem svačije pravo na život pa i da si ga oduzme ili da ga nesvjesno živi!
p.s. zatvaram komentiranje jer nemam potrebu pričati, samo sam imala potrebu pročitati i napisati to kaj jesam.

Moj se život sveo na četiri (nejednake ali vremenski vrlo slične) četvrtine! Prva počinje u 7 h buđenjem (nažalost, ljeti je to ranije a zimi ipak malo kasnije), druga započinje oko podneva s mojim ručkom (između 12 i 13 h), treća počinje iza 18h večerom i traje najdulje do ponoći! Potom posljednja, i najdulja četvrtina u trajanju od sedam sati počinje oko ponoći i traje do onih već spomenutih 7h! Svoj život sam svela i ugurala u te četiri četvrtine ima tome dvije godine kada sam morala promijeniti svoj život i podvrći se režimu prehrane i stila života kada sve moram planirati! Nema više stihijskih izlazaka na ručak, kavu, pijenja alkohola koliko bih htjela u večernjem izlasku u društvu već upravo dozirano (2 dcl) uz jelo ili izlazak!
Prve naznake ovakve moje organizacije života su počele prije šest godina kada sam otišla u mirovinu! Jurnjavu koju sam nazivala svojim životom do tada zamijenila sam ovim redom i gospodarenjem svog vremena! Posao mi je bio organizirati posao, pa sam nakon odlaska u mirovinu, počela organizirati svoj život koji je bio prilično u rasulu a da toga nisam uopće bila svjesna! Osim brige o sebi, tada sam brinula I o mojoj pesi!
Moram priznati da su mi te stečene organizacijske vještine u poslu jako pomogle u mom privat životu! Obično ljudi kad dođu u mirovinu, izgube se u dosadi ili si natovare nove obveze (čuvanje unučadi, dodatni posao, te se prepuste letargiji i penzioinerskom očaju (što zbog niskih mirovina a što zbog osjećaja nepotrebnosti nikome i ničemu). Nažalost, muškarci su skloniji tom osjećaju beznadežnosti jer mi žene uvijek imamo nešto za raditi po kući i kad ne želimo! Tih dana prije šest godina meni su se otvorila polja zemaljskog raja!
I tako sam ja zadnjih šest godina lutala “bespućima svoje povijesne zbiljnosti (isprika kaj citiram omraženog mi F.Tuđmana)”, sređivala sve stvari u svom životu…a zadnje tri odselila iz jednog zajedničkog života koji je po svemu ličio na brak, vratila se u svoj iznajmljivani stan (nakon šest let), sredila svoj životni prostor i financije, odcvikala masu nepotrebnih ljudi i “ljudi” koji su se muvali od nekad po mom životu.
Čak toliko da u ovih šest godina niti jednom nisam otišla u bivšu firmu u kojoj sam radilka 30 let (osim kad sam spremila apšit) te sam ostala na, slovom i brojkom, četvoro ljudi s kojima se družim stalno! I tu i tamo poneki “partner” koji uleti, ali prije je out nego li in, tu i tamo od vremena do vremena, poneki stari frend ili bivši koji onako u prolazu me se sjeti ili ja njega?
No, nakon šest let i svih “velikih čišćenja” kako stana tako i ljudi, prilično mi se život ispraznio jer sam sve uredno…pospremila! Gotovo da namam više što čistiti…osim onog unutra u sebi! A tu smeća ima ko u priči! Zato valjda i slušam svaki dan Sadhgurua.
No ne miješam ko neki, sexualnu i emocionalnu anoreksiju (ljudi koji izbjegavaju dodire s drugima) sa oporavljanjem! Očistila sam i svoj booti call, tako da mi se najčešće dnevno javlja moj mjerač šećera, kad je visoki ili po noći kad je niski, umjesto poziva z zvrckanja mobitela!
Sve u svemu idila koju ponekad poremeti moja kćer sa svojim smećem! Životnim, koje nikako da očisti! A ja više nisam spremna biti niti svoja kanta za smeće a kamoli njezina!
Što će biti samnom? Kako dalje?
Teoretski, ništa mi se ne može dogoditi kojim god putem života krenem, bit ću na svom putu!
Ovih dana će uskoro i ljetni solsticij, kada su dan i noć jednaki! Ono što ne možeš promijeniti, prihvatiš!
Ko ovaj “Napoleon” na slici u nekoj Zelenoj laguni jedne davne godine (biće i deset ljeta) kada me uhvatio okom kamere jedan krasan čovjek, koji tko zna, je li uopće živ? Ali, slika jest vrlo!

Danas sam ispekla štrudlu od trešanja! Skupe su u p.m. (pet eura kila) ali svejedno sam to učinila. Za sebe, za unučicu koja će mi možda doći…možda za još nekog putnika namjernika iako već tri godine nisam blizu kolodvora niti vlakova, pa tako nema niti putnika namjernika! Dobar je to život, ali nisam zaboravila sanjati ona polja od jučer koja sam spomenula! Još uvijek mislim da nisu daleko…samo valja željeti biti na njima! Hoće li mi se netko pridružiti ne ovisi samo o meni!

Uvijek sam imala jaki svoj unutarnji život! Sjećam se ko klinka, tamo u nekoj debeloj provinciji, dok su bili ljetni praznici svi su ljeti jurcali vani a ja sam u zamračenoj sobi ležala na podu i čitala knjige! Moja mama se obično snebivala i iznenađivala kad me tamo zaticala, uvjerena kak sam ja vani? A nisam imala nikad baš prijateljice, čak niti onu jednu najbolju! Češće su to bili prijatelji mog buraza s kojima sam haračila po pustopoljinama. Bila sam ko dečko (ponašanjem, ne i stasom)!

Imala sam plave uvojke i anđeosko lice s čime sam kasnije, u srednjoj, mogla biti fakinka ko i ostala škvadra, ali meni se opraštalo.. em sam bila dobra učenica (odlikašica) em sam imala takvo lice i kosicu da su me svi obožavali! Osim ja sama sebe, pa sam kao djevojka, dok su se nosile kaciga frizure (ravna kosa) obavezno se šišala skoro na nulericu jer sam imala rudlavu plavu kosu!

Kasnije, puno kasnije zavoljela sam tu svoju rudlavu kosu a i neki meni važni ljudi su je obožavali! Pače, jednom dosta davno jedan tip (zgodan i samouvjeren), dok je bog s bradom hodal po iskrici, me pitao: da li bih te prepoznao među 100 žena, ispalila sam ko iz topa (a imala sam tada više od pol stoljeća): BI! Po čemu? Po mojoj posebnoj rudlavoj plavoj kosi!

No, da se vratim u sadašanjost. I sada imam svoj unutarnji život, koji u pravilu ne dijelim s nikim. I koliko god sam brakova imala (dva), i koliko sam zajedničkih života imala (dva), koliko sam ljubavi, veza i ludovanja imala, nikad nisam imala druga! Čovjeka (muškarca ili ženu) s kojim sam mogla podijeliti svoj unutarnji život! Par puta sam pomislila da imam, jurnula sva sretna zbog toga…a onda opet otkrila da je to bila pusta želja? Obično sam se iz tog razloga i zaljubljivala u nekog svog čovjeka, jer sam imala osjećaj da imamo „ono nešto naše“! kakav je to zajeb svaki put kad pomisliš da si sreo nekog bliskog sebi, nekog kome ne trebaš objašnjavati zakaj ovo ili ono, zakaj tak ili ovak…netko tko razumije pogledom, dodirom…netko "tvoj", svjetonazorski, misaono, taktilno! Nitko! I ovaj zadnji zajeb bje wow, sretoh vodenjaka i povjerovah, gle…razumijemo se jako! I bje tako par dana, par tjedana…a onda rasap! Posvemašnji!

Bolje da s nekim nemaš ništ nego da imaš pa nemaš! U tome je Wasy jako u pravu, najgore je imati, pa nemati! I tako, ne ležim ja više u zatamljenoj sobi ljeti, ali navučem sve rolete i vegetiram. Tu u Zagrebu, jer na moru ne mogu biti ljeti. Iako, kako stvari stoje, ovo ljeto će se i to promijeniti? A još nisam srela nikog tko bi htio biti izvan mora ljeti tj ljeti biti negdje u planinama ili u hladovini npr Like, Gorskog gotara i sl.?

uglavnom, uopće ne srećem više ljude kojij bi igdje, ikamo išli kuda i kako ja želim? Uglavnom su polupokretni, polupismeni, polusiromašni, polusjebani u glavu, polumutavi…jer, sve što su imali (a bili su bogati) podijelili su svojoj djeci a sebe sveli na vegetiranje! Sve (uglavnom) što sam imala, imam i sada! Dapače, ništa nisam dala djeci osim obrazovanja (faks). I poštuju me danas više nego li da sam im dala sve, jer one su same (u svojim brakovima) stekle sve! I imaju sve. Čak i toliko da meni pomognu i daju!

Koji je to glupi balkanski običaj djeci dati sve? Moji roditelji meni nikad nisu ništa dali, čak niti svadbu! I nikad ništa nisam naslijedila niti nakon smrti! Možda grobno mjesto, koje moram plaćati iako ga neću koristit, jer urnu može hitit gdje hoće, u mom slučaju, po Kamenjaku!

Jesam li ja uvijek bila neki izrod, wagabund, neshvaćena ili samo sjebana i neuklopljena cura koja i danas uživa (silom prilika jer nema s kim) u zamračenom boravku, pišući ovakve nebuloze i očekujući da s nekim može pričati…ne o vremenu, ne o tome što ćemo jesti i kuhati već o….esenciji života? Slušati nekog gurua koji priča o esenciji života! Je li taj i takav život promašen? Jest! Ja sam se rodila u pogrešno vrijeme. Romantizam je davno skončao, kao i toliki romantičari…pisci, pjesnici, glumci, filozofi….prosjaci ljubavi i čovjeka! Je, možda je trebalo živjeti drugačije, možda je trebalo brojati škude i stjecati novce i imanje umjesto ljudi i njihovih sudbina? Meni je ipak svaki čovjek u mom životu vrijedniji od svih onih apartmana, stanova, kuća, vikendica koje sam trebala steći i podijeliti! Podijelila sam sebe a opet je doteklo i za mene! Omnia mea mecum porto!

Možda sam ja u svemu tome ko Odisej, vječni putnik, samo što sam ja putovala u svojoj glavi. Ta vječna emotivna iskorijenjenost i moja potreba da se isključim je možda baš zato bila potrebna što mi je prebolno bilo biti emotivno ukorijenjena…još od majke, prve ljubavi, brakova kao i svih kasnijih „Saturnovih satelita“ zvanih veze?

Ima jedna misao cit. : “ništa nije gore od izvjesnosti trajanja i nemogućnosti izbora!
Pa ipak, jedna druga misao se cijeli moj život provlačila kroz moj “unutarnji svijet” I nije me niti do danas napustila:

“…Ne bi li bilo lijepo da zajedno trčimo poljima? Polja nisu jako daleko, znaš! Nije teško stići do njih, samo ako čovjek želi!...”

Link

Jel vi uopće shvaćate o čem ja pišem? možda da pogledate ovaj link sadhgurua o tome...tko smo, što smo i tko nismo?

a i ova slika tijela govori o "unutarnjem životu" nas! sve ono što ne vidimo (kak veli torre) i sve ono što vidimo...što je to?



p.s. ovaj blog sam napisala istog dana kada i ovaj „Gola istina“ pa se neke misli i preklapaju. Oprostit ćete mi vi koji samo čitate a ne pišete?

(gola istina, berlin, povijesna fotka 1900.g.)

Uvijek sam se bojala da ću ga izgubiti! Njega, čovjeka kojeg sam voljela! I zato sam bila blaga. A onda sam ga izgubila i mogu glasno reći: JEBITE SE! Ti i tvoja ex žena i ex obitelj (razvedena ili pokojna)! Jer, ona ti je peglala kartice, ostala u tvom stanu a ti postao beskućnik, djeci si ostavio sve što si stekao u svom životu teškim radom koja te ne cijene! A sebe ostavio jedva na nekoj bijedi od penzije i nekom stančiću u koji jedva i sam staneš? Djeca imaju sve a ti ništa!
I s tim ništa dođeš k meni i želiš mene koja imam svoj sređen život. Svoj stan, svoju dobru mirovinu (više od 800 eura s kojima se jedva može pristojno živjeti), dobro zdravlje i zdravu pamet, željna još koječega u životu, najviše života samog!
Pitajte me kaj su meni moji roditelji ostavili i dali? Osim nešto obveznog školovanja, ništa! Pitajte me kaj sam ja svojoj djeci dala? Ništa, osim dobrog odgoja i obrazovanja, pa su tako sve postigle same u životu, jedna doktorica znanosti a druga managerica u EU! Eh, da dala sam im lijepe zelene oči, prekrasno lice i dušu! Vrijednije od svih nekretnina, pokretnina i ostalih sranja koje roditelji poklanjaju svojoj djeci. Iako sam možda trebala (tako misli starija kćer), nisam se djeci nikad iskupljivala materijalno za neke svoje grijehe ala Mani Gotovac! Uvijek sam bila svoja i snosila kaznu za svoje postupke i djela (pa i nedjela)!

I sad bih ja takva trebala bedinat tebe od Alzheimera ili srčanog udara, bez svog mjesta za život, tebe koji jedva imaš za život i jedva si živ od svih tih trauma, moraš okrenut svaki eura umjesto da sebi i partnerici priuštiš neki izlet, koji radiš od ve do ve sa sedam banki kako bi imao za neki dobar život, tebi zamišljeni život u kojem mora postojati brod ali ne i žena koju voliš, jer meni je dovoljno dobar život…odlazak u kino, na koncert, neko sitno putovanje, izlet, kava, šetnja…zagrljaj u i van kreveta. Sadržaja koje želimo oboje?

I očekuješ da ti ja fino kuham, jer se ti hraniš u menzi i uglavnom jedeš smeće i nemaš pojma o kuhanju. Jer, ona je peglala tvoje kartice dok si ti radio od ve do ve po bijelom svijetu i zarađivao, a ona nije nit kuhala bog zna kaj? I napoj je bolji od toga kaj si mi pričao? I onda uživaš svaki dan u mom kuhanju jer, eto, dalmoških smo korijena oboje…i tak bih mogla nabrajati za sve ove moje priče zadnjih 30 i više let! I unatoč toga što sam ja (po vašim riječima) bila puno bolja od njih, ipak ste napravili raspelo i pijedestal od svojih pokojnih i ex supruga! Zašto niste bili takvi prema njima kakvi ste bili prema meni? Šupci prema meni a prema njima kuš?

Zašto bih ja bila tu za vas? Kaj ste vi to meni mogli pružiti? Ja vama puno…čak i u sexu (iako ste uglavnom impotentni ili tu negdje svi vi preko šest banki)! Niste se znali ljubiti, zagrljaj i nježnosti su vam znanstvena fantastika, seks vam je bio pučkoškolski gdje sam često morala objašnjavati sve osim misionarskog. Kakvi su vam to brakovi bili i to vaše višegodišnje životarenje za kojim žalite i iz kojeg ne možete otići, iako ste odavno otišli? Često pomislim da ništa drugo niste znali nit pružit osim peglanja kartica? Ljubav, strast, pripadanje za vas nisu postojali. Vaše nemogućnosti su sve vaše mogućnosti. Neću o svojim godinama, desetljećima čak kad sam uživala u sexualnim virtuoznostima koja sam pružala ne jednom svom čovjeku! Jednom čak skoro 20 godina. Možda i jest problem u tome što me dotični razmazio i volio do bola…a seks nam je bio fantastičan! Ali, nismo ništa stvorili zajedničko…nemamo djecu, nemamo imovinu, imali smo samo ljubav! I njegov ego do neba. Dok ga nije upravo ta ljubav i njegov ego dotukla do posljednjeg daha. Nema ga više, nema nas više…nema ničega! Osim sjećanja na jednog čovjeka par excellance s kojim sam mogla bistriti um, koji mi je jedini bio par po intelektu i obrazovanju, po ljubavi. Možda je moj problem što sam imala posla s takvim čovjekom (btw bio je rođeni zagrepčanec, tu sa britanca iz imućne obitelji i nije mario za materijalno, uvaženi stručnjak i direktor velike državne firme a ja njegova ljubavnica a potom i žena). Moram priznati da mi je to pomalo imponiralo i zato sam valjda i trpjela sva ta njegova sranja?

Kakogod, bilo pa prošlo! Najduže u mom životu sam s njim bila i ostavio je najveći trag…u bolu i sreći!
A što ja to mogu što druge žene ne mogu? Ispeći kolač kakav nemrete pojest u slastičarni u tjednu a ne samo za vikend ili neki božić. Ne nije mi teško. I spraviti jelo kakvo nikad u životu niste možda niti jeli, doma osobito a morti niti u restoranu? Zato što mi značite meni znači da vam dajem, da se dajem a ne uzimam. Žena od glave do pete, stasom i glasom! Možete samnom pričati o svemu i svačemu, ja baš s vama ne.

Jer, zaostali ste u vremenu i prostoru svog ex braka, ex supruge, pokojne, bivšeg braka, bivšeg posla u nemuštoj komunikaciji…što ćemo danas jesti, vani pada kiša i ajmo kupiti novi komad namještaja ili nekretnine…sve je u vama i s vama bivše! Osim mene! Ja sam sadašnja.
I što ću vam ja, pitala sam na samom početku svaki put, jer sam odmah vidjela da mi nisu dorasli, da im ja ne trebam (jer oni imaju svoju prošlost i svoje bjegove u posao, cugu, prijatelje, djecu)…oni godinama nakon raskida, smrti…i dalje bježe i ne znaju kaj bi sa sobom?
Ja ne samo da znam što ne bih s vama već znam i što bih sa sobom i s vama! Ali, vi to ne možete! I onda kažu (neki koje sam odbila a da nisam niti probala ili sam probala pa odustala)…ti si zahtjevna!

Ne dragi moji, nisam ja zahtjevna već ste vi puni nemogućnosti! Vaše mogućnosti su sve vaše nemogućnosti! Zašto da ja ovako mogućna i moćna pristajem na vaše nemogućnosti i nemoć? Jelda, nema razloga nikakvog. Jer sve što jesam mogu i sama. Za sve to mi ne trebate vi!
Ja vama trebam, ali u osnovi…vi ne znate kaj bi samnom, jer sam vam ja previše! I vi ste meni previše premalo!
U potvrdu toga, citiram jednu poruku koju sam dobila danas! Prilično me uznemirila, jer u osnovi to nije kompliment. Pomalo sam zabrinuta za muškarce i njihovo mentalno zdravlje u ovim nekim godinama.

Dakle, on je, nakon što smo malo tipkali, razmijenili brojeve i čuli se, poslao svoju fotku. I očito temeljem mojih i svojih fotki (iako sam ja bila vrlo ljubezna i nisam nimalo kritizirala njegov izgled, dapače, rekla sam da ne sudim ljude po izgledu), našeg razgovora ugodnog (reče da sam vrlo elokventna), doslovce post festum poslao poruku:“… želim ti sve dobro, nisam ti ravan. Mogu ti eventualno noge obrisati!
„

I za kraj, još jedan vrh, jednog 30 godišnjeg muškarca koji mi je jučer poslao ovakvu poruku:
“Jebao bi te pod tušem, u sobi, u hodniku, u kuhinji, na balkonu, na wcu, podrumu, autu, svuda”

E vala, mogu se samo (a) jebat nakon ovog, jer koliko mora da je muškarac glup i jadan kad napiše ovakvu poruku meni?!
E nakon ovakvog vrha, ostaneš bez teksta! Čovjek stvarno može najviše sam sebe uniziti, a ja sam to poradi ljubavi učinila ne jednom! Ovih dana sam opet naišla na interwiew Mani Gotovac, vrhunske žene koja je rekla da je ljubav najvrjednija od svega i svih!


Ova fotka gore, iako u svoje vrijeme nešto jako revolucionarno, danas je samo hrpa gole istine o hrpi...mesa! Muškog, ovaj put za razliku od uobičajeno ženskog koje gledamo svaki dan! Ispada da je naprednije bilo to 20 stoljeće nego ovo 21.?

Voljela sam i davala im se zadnjih 30 godina neštedimice (sebe). Ima toga još, ali...komu! Čemu!

c/p by me:

1. lipnja 2020.
ŠTO MI JE NA UMU (pita me fejs) U OVU KASNU URU?

pa možda Intervju Mani Gotovac,2012.g.:..."ponosna sam što sam se usudilla govoritii o ženi preljubnici.O onoj o kojoj se kod nas šuti ili šapuće na uho...o kojoj je nepristojno govoriti,neprimjereno je uopće govoriti o ljubavi u Hrvatskoj ako ona nije društveno ozakonjena,ako nije bračna,majčinska...o ljubavnicima koji se osjećaju kao izgnanici...sve je to nepristojno...bila sam mlada,u prolječu svog života,i bila smrtno zaljubljena....vodili smo tada suludu i tajnu ljubav,oboje smo bili u braku,nisam se osjećala krivom,ne osjećam se ni danas.Usudila sam se ljubiti.U toj sam vezi postajala ženom,ta me veza stvarala....ne kajem se,ne bih se odrekla ni jednog trenutka,ni boli,ni užitka,koje je stvaralo stanje ljubavi.To je najveće blago na svijetu.Vjerujem,naime,kako živjeti znači postojati u očima onih koje volimo.Ali ljubav ne poznaje etiku.I ona možda jedina ima pravo na to.Ni danas ne bih tu vezu nazvala prevarom.Pa to je bila istina!Tu nije bilo prevare"
jednako mislim i danas...ona je pokojna, moj ljubavnik i ljubav također...ostalo je jedno svjedočanstvo ljubavi...vrijedilo je to doživjeti, vrijedilo je živjeti! a živa sam i danas pa mogu o tome svjedočiti...i osam godina nakon ovog njenog intervjua, bojim se da nije ništa drugačije. žene su i danas preljubnice a ne ljubovce! uvijek sam se pitala čemu izraz ljubavnice kad je ljubav u pitanju? nekoć su to divno zvali...ljubovca! bila sam ta....svim svojim bićem kako to Mani opisuje! ta tema je i danas tabu tema! ovom zapisu o Mani...meni...zasigurno je mjesto ovjde! znala sam da još nešto moram večeras učiniti. ne moram oprati suđe, ne moram pesu ispeljati na pišanje...ali morala sam napisati ovaj zapis sjetivši se ljubavi...i idem spati!

teško je naći mjesto gdje ja nisam bila! to mi je danas ponovio i moj frend, koji me upravo odveo na mjesto gdje nikad nisam bila! bravo! u čakovcu sam bila puno puta i to mi je prekrasan grad! ali, na HE Čakovec niisam nikad bila! dakle, cijelo to područje mi je moj frend pokazao (onak ponosno, jer je dugo tamo bio direktor i svašta nešto na još nekim HE)....jezero koje je napravljeno, odvodni kanal Drava...baš baš zanimljivo! nisam nikad bila na nekoj HE osim Gojak, ali bje to davnih godina. i tako smo mi danas proveli krasan dan...što u prirodi, što na finom (a jeftinom) ručku, što u obilasku Međimurja (Donji Kraljevec, Prelog i sva ta mala mjesta). ali, nažalost, imali smo i gumi defekt, no sve je dobro svršilo jer po autoputu nije brzo vozio iako ima zmaja od one moćne toyote (pola benzin pola struja)! pa smo se natrag do zgb vozili 80 km/h! kakogod, sretna sam što sam opet i u ovim letima doživjela nekaj kaj još nisam! u dokaz tome evo i fotka s akumulacijskoj jezera HE Čakovec!

onaj osjećaj kad pogledaš svoju fotku, učinjenu onak u hodniku, prije subotnjeg izlaska i kad si posve zadovoljna sobom! i pošalješ to kretenu koji nije svjestan s kakvom ženom ima posla?

"umjesto da si sa pravom ženom ti si....uživaj" eto, tako sam sinoć prokomentirala svoju poslanu fotku! i što reći, osim što sam i sinoć u vintage popila svoju drugu đus-votku! i na tome je i ostalo.

a glede susreta u povodu mjesečnice, zamislila sam ga kao odlazak! i rekoh u 20 minuta sve što je bilo i nije bilo a trebalo je! a on šuti...šuti. uz poneku riječ! kakav je osjećaj kad ti netko nema što za reći na tvoje: volim te? bolje da ne znate!

jednom davno, učinila sam upravo to da sam otišla od čovjeka svog života zato što sam ga voljela! i negdje sam pročitala da je najviše što možemo učiniti, otići od nekoga koga volimo. treba za to snage i muda. ili ludosti?
pada mi na pamet T.T. i njezina

Tina Turner - What's Love Got To Do With It
Link


a onda, nakon pledoajea, njegove gotovo suzne oči i molba, barem sam ju ja tako iščitala: nemoj ići! dođi, pokazat ću ti nešto (u autu)...za nas, za naše dane koji dolaze! da, lijepo je što si brižan, što me čuješ...ali ne vidiš me kako treba, kako trebam?

kako dalje? čujemo se, reče! otišla sam svojim putem, polako pješice...trebala mi je šetnja do moje kuće. doma. i sjedila sam tako koju uru u svojoj dragoj fotelji razmišljajući o rečenom, onom što čuh i onom što će biti sutra? i danas je došlo to sutra, ali i dalje sam nigdje ali u svom domu! no, znam da ću stići, kad tad. rekoh sinoć frendici da bih voljela opet svoj mir...a ona se tako nasmijala na to. i reče, imati ovakav nemir je blessing! je li?


Link

Lupi dlan o dlan, kad si sretan lupi nogama o pod….. tak nekak ide ona dječja pjesmica! A kad nemaš sreće ko ja, a jebiga, lupi glavom o pod! A nije da nisam jučer bila sretna, onako jutrom već kako sam krenula! Obično kad idem nešto obavljati, usput dogovorim i neku kavu. Pa tako bje i ovaj put. I usrećili su me u ZET-u jer su mi odmah izradili novu kartu za besplatnu vožnju tramvajem! Uf, kako male stvari mogu čovjeka u ovoj jebenoj birokrtskoj državi učinit sretnim.

I tako ja tako sretna (ha ha koj silogizam ili kak se to već zove), zvrcnem frenda i kažem hej, ajdmo se nać pol ure ranije ako nije problem (jer smo dan ranije dogovorili i mjesto i vrijeme za kavu jer je bio u bedu zbog Švice)! To je onaj isti frend koji je išo u Švicarsku poradi iskrice! I popušio kurac (sram me bilo prostačenja, ali to kaj se njemu sve izdogađalo kaj mi je pričao je valjda jednako toj radnji, jer meni barem nikad nije bilo to nekaj ugodnog, pače…ježila sam se tog pušenja)!

Da se vratim na kavu…i sjednem ja tako na kafe u svoj bivši kvart u kojem sam živjela više od 25 let (Remiza)! Jadno i prejadno zgleda, gore nego prije 25 let. I još k tome loša kava. Ako išta mrzim mrzim lošu kavu! I kako sam ja došla 10 minuta ranije, oteglo se to moje čekanje…ali strpljivo čekam. Pa kad on kasni 10 minuta (uz mojih preranih 10 to je već 20) ja zvrcnem njega…i pitam pa gdje si? A on meni ko iz topa, pa ja tebe čekam tu na terasi već dugo. Kojoj terasi? Pa ovoj tu na Trešnjevačkom placu (obično pijemo tamo kavu)! Pa čovječe, pa kako pa zašto pa dogovorili drugo…sve u svemu, moja sreća se istopila u trenu!

Kako su male stvari dovoljne da je čovjek sretan ili da te raspizde? Ali nije to jedina stvar koja me „usrećila“ tog dana! Nazovem ja njega navečer oko pola devet a on kaže, oprosti vani sam javim ti se za pola sata dok dođem doma! I prođe pola, pa ura, pa dvije…pol 11 navečer, zvrcnem ja ipak da više ne čekam jer pizdim skroz! Ja sam užasno čovjek od riječi, kad nekaj velim, to i jest tako i nikako drugačije! A on se ne javlja? Pa u 23h zgasim svu mrežu i odem spati. Normalno, raspižđena od tog dana, tih ljudi s kojima imam posla.

Ali, gle vraga…jutrom stiže poruka (od sinoć pola 12)…spavaš? Ha ha. Jebem ja vas ljude! Zašto ja još sve mogu, hoću, znam? Jebeš mene! Ljude od riječi i djela treba zatuć, kvare dojam i prosjek…mediokritetima, ljušturama, alzhaimerima i svim ostalim kretenizmima! Nije nit čudno što sam zadnjih 15 let uglavnom imala posla sa životinjom! S njom uvijek znaš na čemu si. Nema muljanja, nema zajeba, nema hoću pa neću…samo čista duša. Ona (životinja) ak te zajebe onda to učini zato što mora i što je priroda jača a ne zato jer je nije briga, jer je retardirana ili kaj već.

I pričam ja tu priču (još uvijek imam par ljudi s kojima mogu pričati o svemu) svom drugom frendu s kojim znam da mi se takvo što nemre dogodit. Mi se družimo više od deset let ali nikad nam se nije dogodio neki takav „nesporazum“ oliti pizdarija. Dogovor je s njim dogovor. Kao i samnom. Imam samo dvije mogućnosti, prva je da se ne družim s takvim ljudima i da ih izbjegavam u širokom luku (iako sam već izabrala ovu prvu) ili drugu (možda bolju i pametniju) da se prestanem uzrujavati zbog takvih ljudi i shvatim da su ljudi stoka! Isprika stoci. I da, idem sad na kavu, onu ziherašku koja nikad ne omane!
I da, imam jednu utjehu, što o svemu mogu i hoću i dalje pisati. Ovo pisanje mi je najbolji drug, jer kome ćeš ako ne reći sebi sve!