HIPOKRIZIJA

Baš sam ovih dana pokušala objasnit da doći i nadoći nije isto? Pa koristim ovu priliku (ima ih puno koji nikako da nadođu) objasnit glagol nadoći koji sam upotrijebila u slučaju naslova (sva sreća imam šuštavi tj papirnati pravopis i klaićev rječnik za razliku od wikipedi koja je najčešće tako nemušta):

“gl. svrš., prez. nadođem, imp. nadođi - dići se u odnosu na prethodni nivo (npr. voda i sl.); nabujati; nakvasati (o tijestu); naći rješenje za neki problem, dosjetiti se.”

Dakle, radi se o tome da se netko dosjeti i shvati i dođe na viši nivo a ne da dođe nekamo!
nekako me i fejs ovih dana podsjetio na jedan tekst (kako moj zapis tako i knjigu koju sam tada čitala) koji mi je opet danas prilično aktualan unatoč protoka vremena!

c/p

"Gotovo istovremeno kad me on ostavio, ostavila me i frendica (ovo prvo bje stoga što je ljubav prestala, ako je ikad i bila, a ovo drugo bje zbog ljubavi u nastanku) dohvatila sam knjigu S. Micela: može li ljubav da traje? Uz talijanske makarone i dobar bolognese (nisam ja kuhala) dobro sam potegla neki domaći istarski teran. Uz neki naribani talijanski sir sve je bilo gotovo savršeno? Osim što je ljetni solsticij kada najduži dan zove u najdužu noć! Moja prethodna noć...i ona prethodna prethodne bje ispunjena žarkim sexom.! Vaša će biti večeras...uz kockice, zastavice i potoke pive? Vi trenutno uzivate u svojoj jebacini a ja svoju analiziram? Pa zašto i kako ljudi ostvaruju odnos...vezu? Zašto je još uvijek najveća slabost današnje misli, pretjerano pridavanje značaja onome što znamo u odnosu na ono što još ne znamo.? Kažu da navika ubjja sex.zelju. Ali kako se voljena osoba pretvara u naviku? Ha ha zanimljiv odgovor"navike su veoma korisne kad je riječ o meh.poslovima poput pranja sudja i zuba ali su pogubne kad je riječ o vezama. Vjerojatno svi mi pretvarmo u odredj.mjeri one koje volimo u navike...ali smatramo nepostenim...kada netko nas smatra navikom. Pretvaranje u naviku koje često i uvijek umanjuje romanticnu ljubav... im predstavlja zaštitnu degradaciju, obranu od ranjivosti koja je svojstvena romant.ljubavi. i zašto kad više nema veze, ima sexa? E sad...ima toga toliko...da ću nastavit citat...i pisat.Morti mog slijedećeg partnera uspijem naučit da je sloboda samo još jedan izraz za situaciju u kojoj nemamo sta izgubit(citat). Ali prije no što ode tj prije no što dodje. Meni je uvijek bilo žal izgubit ljubav nakon što sam ju teško stekla? Ne možemo nikog prisiliti da nas voli...to je dar bozji. oni koju su u bjekstvu i vjeruju da je sreća stvar zemljopisa, ili klase,boje kože... teže da negdje odu.sve vrijeme dok bjeze ne napušta ih osjećaj melankolije koji se krije kao kamičak u omiljenim udobnim cipelama...Ili kao veliki trn uskracenosti emocionalnog priznanja koji nam je ušao pod kožu. Duševna patnja je uvijek tu da nas upozori da bjezimo od samih sebe (S.K)...tko zna može li? Svaka sigurno ne...ali koja da, pisat ću vam...sutra! Gutljaj vina...tekma? Pojma nemam...sve su me želje ostavile i tako je ugodn!Necu čak nit zvijezde gledati iako rekoh da hoću? Komu? Čemu? I da volim povremeno oskrnavit fejs sa malo privatnosti i intime. Ta kako biste onda (kad nema kockica) pekli kokice i gledali...tudje živote?"

nema više kokica (trenutno niti kockica koje iskaču iz tv ekrana) i bambusa! odrekoh se koječega. možda sam stoga i nadošla u svoj život?

Ti bi još volio? Još uvijek sanjaš ljubav i zanos! A moje sve ljubavne priče su završile! S tobom? Možeš tako godinama ić od ljubavi do ljubavi, s ljubavi na ljubav. A onda jednom odustaneš. Odeš. Ne možeš više, jer ne želiš! I onda počneš uživati u lijepim malim stvarima života kao što su nečija zaljubljenost u tebe! Nije loš osjećaj ali zna biti naporno? Ili uživaš u zajedničkim izletima i druženjima. Ručkovima. Seks može biti jako dobar ili pak loš, gotovo da ti je svejedno! Nema drame. Krojiš sastanke i rastanke kako tebi paše. Radiš prioritete u životu i slažeš ljude u vrstu…najbliži, bliski…i svi ostali! I nemaš grižnju savjesti, jer vidiš i znaš da i takav (bez duše) daješ više nego li većina s dušom! Gdje si se izgubio? Zašto? Kad ti ljubav svaki put donese toliko patnje i boli, čak i više no što možeš podnijeti, zastaneš! Kad ti trebaju godine da se oporaviš, ne i zaboraviš, već naprosto potisneš i počneš opet samo živjeti a ne i voljeti, shvatiš da je trenutak ljubavi i sreće satkan od milion suza i patnje, dana, mjeseci, godina! I kažeš sebi: no more! I tako živiš, day by day! I svrate mnogi u tvoj život i svi oni ištu nešto, ali ti shvatiš da ne išteš više ništa do li malo smijeha, neku toplu ruku, neki fini ručak, neki dobar izlet…buđenje uz nekog. Može li to bez ljubavi? Može! Nije isto. Nema one force, onih ushita i krila, onih jecaja u zagrljaju strasti. Nema više niti priča u kojima si posve inn! Ali nema ni svega onog drugog kada ljubav mine. Nema zalupljenih vrata, napisanih oproštajnih pisama, razvoda, pas mater i sl. Miran razlaz…bilo mi je lijepo, bilo mi je drago, ne bih više, nemojmo više etc etc. Je li to ljubav s predumišljajem? Daješ se onoliko koliko misliš da treba i da je dovoljno! Jer nitko ne zaslužuje, ne više, već…. Nada! Niente! Zero! Kakav je život s tim? Dobar! U ovim godinama zadovoljan si dobrim. Čak i ne znam što bih s odličnim jebačem? Kuharom? Tipom koji me želi voditi na putovanja po svijetu, npr Kubu? Postoji li uopće stvorenje s kojim bih htjela biti dulje od sedam dana? Davno već mi je jasno da bih željela imati nekog svog…neko biće s kojim se razumijem, s kojim mogu pričati priče, ne radi priče već istinski. Voljela bih se i maziti od vremena do vremena. To uključuje i seks i buđenje uz nekog. Ali…ali…kada i koliko mi paše! Kako uskladiti sve te svoje potrebe i želje s nečijim tuđim? Teško. Svi mi funkcioniramo na način da volimo ugađati sebi. Uglavnom tako i funkcioniramo da smo sebi prvi i jedini! Djecu apstrahiram jer uglavnom su u ovim godinama negdje drugdje! Tko ostaje osim nas? Mi sami! Svatko gleda sebe i svoje porebe…pa kad mu se ide u kino, zove nekog. Pa kad mu se pije kava zove nekog. Pa kad mu se ide u šetnju ili na ples…zove. Neki pišu pjesme pa tako zovu i prizivlju? Neki crtaju i glume dvorske lude, pa prizivlju? Neki naprosto šute i skrivaju se misleći kako je neisticanje nazanimljivije? Svi mi funkcioniramo kad mi osjetimo poriv za nešto! Ok, ponekad i nas zovu i traže i pitaju nekaj. Dobro je kad se to poklopi i s našim interesom i voljom, ali često je drugačije. Tko je važniji? Mi ili oni? Jasno je tko! I sad se opet vraćam na ljubav. Što je ljubav? Traženje naših interesa i sebe samih u drugima! Ako nam se to u velikom postotku posreći i nalazimo, sretni smo i dešava se ljubav! No, kako to obično biva u ljudskim odnosima, najprije primjećujemo kompatibilnosti a onda post festum izranjaju različitosti. Pa one rastu, pa one prerastu nas same! Razlaz. A ja sam odlučila razići se i prije susreta! Dakle, mogu biti s nekim tko ne ište ljubav, tko nije priljepak i ne traži simbiozu. Volim svoje interese, sklonosti…volim svoj život i teško da ga želim i mogu mijenjati! Mogu li prihvatiti nekog sličnog? Mogu. S vremena na vrijeme! Zadnji zajeb je bio u tome što, kad sam srela jednog takvog s kojim sam imala puno zajedničkog pomislila kako bi to moglo biti to the end? A nije. Više niti to ne mislim. Naprosto ne planiram dulje od dan ili tjedan, ali zato si taj dan ili tjedan posve isplaniram i uživam u svakom trenutku! Ta organizacija lijepih dana i sadržaja gotovo da mi je postala opsesija. Nije mi više gotovo niti važno s kim već što? Iako ovo što normalno uključuje s kim, jer ne može biti bilo tko!
"A onda, odjednom, izabereš šutnju. Više nisi zainteresiran da te razumiju, da budeš prihvaćen, zaštićen, shvaćen. Samo se želiš osjećati dobro u svojoj koži i ne dopustiti više nikome da te uznemirava, gazi tvoje osjećaje, stvara kaos .. Ponekad je tišina slamka spasa, u svijetu u kojem svi vrište i sude." (n.a)
Ovaj citat me nekako uvijek vrati k sebi…I tu sam kraj sebe. Odem danas do groblja (imala sam još jednu Anu) i završim nakon dobrog prigodnog korabljarskog ručka, na palačinkama! Na Sljemenu, kod Grofice! Volim kad me netko koga znam više od deset let, ugodno iznenadi! A i Grofičine palačinke su za svu preporuku. Volim i sebe iznenadit, iako mi neki spočitavaju da iznenadim neugodno? Ugodu sve više ostavljam sebi! Svakom prema zaslugama.
p.s.
bacam i jednu fotku od ovih dana kad sam mimohodno i u prolazu, ko prava ribica, iskočila iz svoje rutine i okupala se, zagrlila jednog magarca (tribunjskog) i vratila se u svoje more (prilično je gorko, ali uvjeravaju stalno da trebamo govoriti da je slatko?). Ovaj tekst je napisan negdje prije dva mjeseca netom što sam prestala pisati tu i kako se odmorih od svog premiuma. Nažalost, nedaju mi natrag mai? Zanimljivo, tekst je danas bolji nego tada. Meni barem, a vama kako drago?

iskočih kao ona ribica iz vode, iz svoje rutine! burne noći, ali ne zbog sexa već zbog "tamburanja" iz donjeg kafića noću do 3 ure! pa onda boravak u neklimatiziranom prostoru na moru? gdje toga ima danas? a ima. čovjek (prijateljev prijatelj) ima kuću na tri kata u centru, stara jezgra, grada, s pogledaom na kafić ispod, pa me pozvao da mu četiri dana pravim društvo! a ja se poželjela okupat, pa požalila? gradska vreva tijekom dana i taj pogled iz sobe mogu podnijet. ali kad dođe noć, ajme meni! nemreš zatvorit vrata od balkoa jer je kao kuhalo, bez klime, a kad otvoriš nemreš spati od buke! i tako tri dana. a jutrom te budi zvono sa crkvenog tornja koje ti je ponad glave! normalno, buđenje i zvonjaka u sedam uri ujutro! pitam se ponekad što nas godi da ponavljamo greške u životu? pa tako ja već skoro 30 godina ne idem na more ljeti! gungula, rajetina, svuda kamo kreneš...kafić, dućan, plaža...ma nemreš proć! i još k tome nepodnošljiva vrućina . jedino mi je pasao zagrljaj mora a inače, mozak na 220W! i sad ti uživaj? istina, bio je jedan krasan restoran na moru, terasa...osjećaj kad jedeš jadranske lignje i fino te hladi vjetrić! e to je bio gušt. istina zagrlila sam i jednog magarca (tribunjskog) a vodička obala i šetnica je tlaka. u povratku, lučko u drugom smjeru ka moru kolona do bosiljeva? jbt ne bih išla na more u tim uvjetima da mi netko plati! a jutros, moja kavica, moja rutina...istina u zegeju je jebeno, klima radi veći dio dana...uobičajena kava sa frendom! rekla bih, stanje redovno ko i svako ljeto. nadam se da mi neće više pasti na pamet otići (makar i na par dana) u srpnju i kolovozu na more? to je čista glupost, ali ponekad valjda moramo učinit glupost da bismo znali razlikovati normalu!
a evo, malo sam se (su me) i uslikala!

ovu noć sam sanjala kako trčim i bježim! a onu noć prije kako se borim. ta borba je bila tako snažna da sam se probudila u jednu uru i svi mišići su me boljeli, toliko je to bilo stvarno? morala sam popit nešto da mi se mišići opuste da bih mogla zaspati. jutros razmišljam o tim morama i jasno mi je! svi su me ostavili! jučer mi kćer s unučicom šalje fotke sa norveških predivnih fjordova! i uživaju oni tamo. pa mi kćer druga danima slala fotke sa putešestvija francuskom...od provanse do monte karla! jedna frendica me malo malo pa nazove s mora! ja nju ne baš. a druga je danas otišla na more! treća je tamo već danima i ne znam kad se vraća? tako obično biva ljeto u mene. nigdje nikog. ja nikako da se ljeti zaputim nekud na more. a nemam koga tko bi samnom npr negdje u šumu i planine? jedino tko mi ostao ovih dana u zagrebu je moj dragi frend s kojim ionako jedino kavu pijem! kaj bi on ošo samnom npr večeras na samoborski festival slušat z. kovačićek? no chance! ima ljudi koji godinama svaki dan isto! i imam svog bivšeg...ne bih s njim opet nešto? dovoljno je bilo neki dan na classicu! valjda zato i takvi snovi...pale sam na svijetu? nije baš neki osjećaj...uvuče se čovjeka neki strah...biti stalno sam! a ja to jesam već desetljećima. tu i tamo zađe netko u moj život, onak...u prolazu! poneki, kao ovaj prošli zadrži se i koju godinu (2,5), ali sve u svemu, tak je kak je. a ja nikako da konačno prigrlim tu svoju samoću. još uvijek se nadam da ću imat nekog...da me zagrli, da mi uskoči s nekom kunom kad mi zaškripi bojler npr...ili da ću imat s kim šetat, otić na ručak, neku čagicu ili koncert. uglavnom i kad ih je bilo, nije ih bilo! stalno sam birala (pogrešne) ljude koji me nisu mogli pratit. ili nisu imali iste interese ili kapacitet? no problem je u meni....meni je uvijek bila dovoljna (neko vrijeme) sama misao da imam nekog i da je uz mene. čak i ako nije bio i bilo svega toga kaj sam trebala...nekak sam se šćućurila i durala. normalno, iskala sam ja svoj komad kolača. ali kako je on obično izostajao (ili sex npr), običavala sam otić. ili su oni otišli prije mene, na čemu sam im zahvalna. ne sjećam se kad sam (ako ikad) bila zadovoljna s nekim onak 80%. matematika je neumoljiva...tako precizno izrazi omjer datog i dobivenog! eto, nedjelja je još uvijek valjkova...prokleta! kad nemaš obitelj nemaš niti nedjelju. a dojadilo mi skupljat svoje s jednog kraja svijeta (ili grada) na drugi? snovi su jedno, a sanje nešto posve drugo. iako povremeno budna sanjam, svjesna sam da mi ostaju samo ovi snovi (ne baš lijepi). no, nije loše znati gdje si kako bi znao i kamo ideš. ja, kak veli đuro, definitivno u pičku materinu! još malo i puni krug je gotov (prošla sam ja više od tri četvrtine)!

baš sam si sinoć nešto razmišljala dok sam tako sjedila na dekici i jastučeku, na travi! onoj zrinjevačkoj. kako bi izgledao taj travnjak nakon napuštanja nas uživalaca klasične (oliti ozbiljne) glazbe? nisam dočekala jutro na travnjaku ali pretpostavljam da su nakon što smo mi otišli negdje oko 23 h da su nastupili zege ulični čistači? i čistili nered i smeće koje smo mi ostavili. ali, sigurna sam da nismo ostavili onakav nered kakav su prošli (ilii pretprošli) tjedan ostavili posjetitelji i korisnici glavnog zege trga nakon gledanja nogometne tekme? naime, uslikali su neki taj i takav trg? strašno je to bilo za vidjet. da je stoka (sitnog i krupnog zuba) bila tamo ostavila bi evenutalno kakvu balegu ali ne i svinjac (isprika svim svinjcima) koji su tamošnji "ljudi" ostavili za sobom! eto, to je taj "naš" zagreb...to su dva različita svijeta. sinoć se mirno i tiho ispod glasa eventualno nešto komentiralo, a glazba je svirala! poneko djetešce je trčkaralo...ali većina ljudi je pozorno slušala, uživala...neki ležeći na dekicama, neki sjedeći na travi, stojeći...jednom rječju sklad života i ljudi! eto, zbog toga i takvih ljudi sam valjda još u mom gradu? osobito ljeti kad u njemu ostanu baš baš ljudi! "stoka" u vidu nomada odjuri na more pa onda urinira tam po splitu, naroljava se po uvalama naše divne obale, pišaju i seru u moru, hoteli ispuštaju kanalizaciju jer je sve pretrpano...hvala, ne hvala na takvom odmoru i moru! kad svi odu i kad se more pročisti, kad utihne drečanje dječurlije i nadobudne mladosti...eto mene put mora! do tada, uživam u gradu koji je poluprazan, ali pun događanja ala ovo koje je trajalo cijeli tjedan. lijepo je ostati i doma, ali dobar je osjećaj kad imaš mogućnosti...pa onda izabereš i nemogućnost!

kaj je hrvati, dan žalosti? nije važno kaj je stotine tisuća mladih ljudi otišlo van iz ove jadne državice? nije važno kaj stotine tisuća radnika je ostalo bez posla posljednjih 30 godina i moralo otić u mirovinu (ako su mogli), a ostali na ulicu? nije važno kaj i danas stotine tisuća starih baulja po kontejnerima u potrazi za hranom? nije važno što se bolesni nemaju gdje liječiti jer su bolnice još od onoh prijašnjeg 2. svj.rata? nije važno kaj roditelji rade od ve do ve a dječica sama doma? nije važno što su tisuće branitelja i civila poginuli za bolju državu? izgleda da su se svi oni žrtvovali za ovu bijedu od naguravanja lopte i ove mlade ljude koji za guranje lopte zarađuju milione eura! za čim to vi plačete? za koga? sram vas bilo! i mene koja sam dio tog naroda koji nije bio nikad spreman izaći na ulicu i odati počast svima ovima gore spomenutima i izboriti se za njihovo dobro. ali za nogometaše, eto vas rvatine na trgu! u boj u boj za narod svoj, kaj ne? sram me te i takve moje države i domovine! i vas, mojih sugrađana!

kaže on (a nema razloga da mu ne vjerujem da misli ozbiljno) da je slobodan! a potom napiše da ima obvezu a u zagradu napiše i koju? ženu!! i kaže on opet (mislim ozbiljno) da voli sex! i napiše, opet u zagrade, felatio! jebote felatio! otkad je to sex? možda za njega tj muškarca al za ženu baš i ne vjerujem? ili samo meni nije. smiješno mi je da muškarci cca 60 i više koji više nemreju umjesto da normalno napišu da više nemreju napišu da vole sex a felatio je za njih taj sex? ha ha...nemrem se nego nasmijat. i kak si slobodan ak imaš doma ženu? jbt ja i kad sam pesa imala pisala sam da nisam slobodna! i tak, ak je i od mog istranina, previše je! nekoć sam pisala u profilu da volim sex i to je upravo to i značilo. danas nema niti s od sexa u profilu i jasno piše što ne želim. nažalost, svakodnevno mi dečkići ispod mamine sise (kako drugačije nazvati ove od 30, 40 pa i 50 g) upućuju takve komplimente i uzdahe da se pitam, jel ima uopće žena na ovom svijetu koje se jebu? iz požude dotičnih dalo bi se zaključit da baš i nema? i žene su konačno danas postale malo pametnije...nema više džabe ni u stare babe! jedino krelec nikako da se prosvijetli pa uredno još uvijek omalovažava i vrijeđa žene svoje generacije. zato valjda i postoji kesa da je se odriješi!? sve u svemu, na zapadu ništa novo osim slovka kojeg ovim putem pozdravljam! eto, reklo bi se da su sve više sve ovce na broju! čak i ove koje se ne vide! haha

na ovaj moj tekst, podsjetio me danas fejs! bje to prije gotovo deset godina. što je danas drugačije? ništa. još tužnije i jadnije, barem za nas koji smo maleni pod zvijezdama! zato c/p

kaže jedan zapis niže da su bolnice kolabirale, nema reagensa etc...a ne samo tim povodom eto malo drugačijeg pogleda na ovo guranje lopte. glavno da se ima za najveću svjetsku glupost! 24 stupnja je u stanu! vani pakao. no, cijeli dan sam testirala izdržljivost tako što sam bila u autu od 10 h do 15h. da, kak veli jedna cura na svom blogu...mogu ja to! e sad, zakaj ne bi tam neki dripci mogli za neke milione eura (danas sam slušala kolki je budžet fife) i baš si nekaj mislim, kaj bi moglo ovu raju (svjetsku) natjerat da npr odustane od tih silnih milijardi dolara (radi se o nagradama za svjetsko nogometno prvenstvo)? da npr svi kažu da odustaju od nogometanja i natjeravanja lopte slijedećih mjesec dana i da sve te novce treba dat za one gladne pos vijetu, one beskućnike ispod mostova u najbogatijoj zemlji svijeta, za ove naše kontejner-ljude? hm...kaj je u dnk kodu čovjeka lop(a)tanje tako važno? igra kao igra...pa mogu to natjeravat na svakom uličnom igralištu s nekom krpenom loptom. ali brus! nije stvar do igre već je stvar do zarade! uložit će se koja milijarda putem fife a izvući će bilijun (u moje doba ta jedinica bje veća od miljarde? al ne garantiram kak je danas jer mi teško sastat se i sa više od koje tisuće). pa se pitam je li moguće da raja (svjetska) to ne vidi? istina, ovi brazilci to i vide pa prosvjeduju već danima, mjesecima...al tko ih šljivi! njih nema na naslovnicama...a i naši rvatine će doć koji dan na svoje. mozak na ispašu a galama na sva usta! mili moji da mi je pobjeć odavle na mjesec dana. negdje med ovce. za njih znam da ritmički bleje. testosteroni naprijed, pamet stoj! no, tak sam se dobro nasmijala jučer na otvorenom kad su komentirali jedno statističko istraživanje kak će hrvati radije ovo vrijeme gledat tekme neg bit sa svojm ženama u krevetu sexat se? na to je jedan ha ha..normalan konačno...muškarac reko onak javno, samo dajte dečki! a sve žene, cure, supruge koje će muževi zapostaviti te dane...slobodno se javite! meni je sex važniji od tekme! e ne samo da smo impotentna nacija glede ekonomije već i sexa. kak i ne bi bili kad je dečkima važnije nožno guralo od lopte neg ono....međunožno!

ufatih se danas post festum od frizera...pa onako zadovoljna sobom rekoh idem još malo vadit mast bloškim vedetama i vedutama (nije zajeb, već namjerno...pročitajte u encikl. ak ne znate kaj je kaj)...babac nadomak sedmog desetljeća! može li gore? ja kažem, bolje ne može! ne bih ja to, ali iskali me da vide frisku pa se ufatila i tak...ponekad je ego jedino za kaj se imaš primit! u stvari, zadovoljna sam! ne toliko izgledom svojim već onim što sam sve učinila i obavila ovih dana, pa to unutarnje zadovoljstvo zrači! još uvijek sam radoholičarka i aktivnost me drži. čak sam i second hand pohodila! za 100 kunića (onih ex) kupila čak četiri krpice! mogla sam, istina za te novce uplatit i premium, ali u stvari...vi i iskrica bi meni trebali platit da ovdje pišem? još samo danas cirkus u vašemu gradu!

ŠTO MI JE NA UMU U OVU KASNU URU?
pa možda Intervju Mani Gotovac,2012.g.:...
"ponosna sam što sam se usudilla govoritii o ženi preljubnici.O onoj o kojoj se kod nas šuti ili šapuće na uho...o kojoj je nepristojno govoriti,neprimjereno je uopće govoriti o ljubavi u Hrvatskoj ako ona nije društveno ozakonjena,ako nije bračna,majčinska...o ljubavnicima koji se osjećaju kao izgnanici...sve je to nepristojno...bila sam mlada,u prolječu svog života,i bila smrtno zaljubljena....vodili smo tada suludu i tajnu ljubav,oboje smo bili u braku,nisam se osjećala krivom,ne osjećam se ni danas.Usudila sam se ljubiti.U toj sam vezi postajala ženom,ta me veza stvarala....ne kajem se,ne bih se odrekla ni jednog trenutka,ni boli,ni užitka,koje je stvaralo stanje ljubavi.To je najveće blago na svijetu.Vjerujem,naime,kako živjeti znači postojati u očima onih koje volimo.Ali ljubav ne poznaje etiku.I ona možda jedina ima pravo na to.Ni danas ne bih tu vezu nazvala prevarom.Pa to je bila istina!Tu nije bilo prevare"

zapisah tada, prije tri godine svoje riječi na Manine riječi:

"jednako mislim i danas...ona je pokojna, moj ljubavnik i ljubav također...ostalo je jedno svjedočanstvo ljubavi...vrijedilo je to doživjeti, vrijedilo je živjeti! a živa sam i danas pa mogu o tome svjedočiti...i osam godina nakon ovog njenog intervjua, bojim se da nije ništa drugačije. žene su i danas preljubnice a ne ljubovce! uvijek sam se pitala čemu izraz ljubavnice kad je ljubav u pitanju? nekoć su to divno zvali...ljubovca! bila sam ta....svim svojim bićem kako to Mani opisuje! ta tema je i danas tabu tema! ovom zapisu o Mani...meni...zasigurno je mjesto ovjde! znala sam da još nešto moram večeras učiniti. ne moram oprati suđe, ne moram pesu ispeljati na pišanje...ali morala sam napisati ovaj zapis sjetivši se ljubavi...i idem spati!"

a večeras, u ne tako kasne sate mogu samo zazvati još jednu rundu moga bloga (ističe još jedan premium koji neću obnovit), u ovoj birtiji gdje nitko ne pije, gdje nitko ne psuje, gdje nitko ne priča svoje priče, čak niti rundu ne naručuje...moš rezat zrak riječima kolko ih je malo? nekako me ovaj dan (možda i blog od alis) podsjetio na još jedan summertime.... koji dolazi...na onaj lelujavi zrak ustajao od znoja, krvi i uzaludnosti nas životnih robova! osobito onih "robova ljubavi". i u tom ritmu polako odlazimo (u suton, reče šejn)!

nenadjebiva ella i satchmo!

Link

p.s.
(a sad patriša jopet na vrh! nije tebi lako...probaj malo zguza?)

Podsjetio me fejs danas na jednu fotku i tekst od prije pet ljeta…pa rekoh hajde da baš danas podijelim! Vidim, nekima smeta moja pojavnost pa u to ime kako bih još jednom ponovila kako se sama sebi sviđam da objavim par fotki. A fejs me podsjetio i na par događaja (roštiljade na jarunu) koje je nekoć imala udruga 50+ kada smo se baš dobro zabavljali! Nadam se da mi neće neki s fotke zamjeriti kaj sam ju objavila (svi smo bili ljepši i mlađi tad), a nažalost, kako to biva u ovim letima, ima i pokojnih! Najbolje u svemu je to kaj sam ja i danas zadovoljna sobom (kak veli ovaj zapis dolje). Eto, ja objavih svoje konje za trku (može i kljusad) a da vidimo kak vi s konjima stojite? Nećemo im brojati zube, kaj ne?

(tekst face, 2018.g.)

me, my self and i (mijenjajući profilnu fotku zabilježih)

mimohodno, u odlasku na jutarnji kafe srela sam se u ogledalu! primijetih zgodnu 60. godišnju poželjnu ženu. znajući ju u dušu, pomisih...valja to ovjekovječit! jer, tko zna koja će sutra ruina tuda proći? ishlapit će ta jedrost i osmjeh, a ostat samo duša koju u stvari rijetko tko može (hoće) vidjet. sve češće i sve više bilježim te trenutke prolaznosti. i volim kad se sebi sviđam, jer se sebi sviđam, onak u prolazu. i boli me dupe (isprika, imam posve dobro dupe) kaj tko misli o tome ili bilo čemu? nekak mi baš ovaj donji pjevni link paše! općenito, zadovoljna sam sobom. a kroz par dana ću biti još i zadovojnija. naima, kad legne penzija moći ću...ou jea...moći ću do deema! do tada, vegetiram! a vi? sam pitam iako ne očekujem odgovor. i tu sam...do daljnjega! ha ha...dobro reče moj stari znanac...i ovo je mjesto postalo ko mrtvo more. kažu da su uvjeti života tamo vrlo okrutni, jer nema živog stvora koje tamo obitava. biće da smo mi žilavi pa uspijevamo vegetirat u ovom našem mrtvom moru! mene ipak drži jedna dobra stvar (inače je poznato da tamo gdje ima puno soli nije problem plutat na površini)...kad tad bit ću svoja na svome! pa zato sada već tražim cimera ili cimericu (jedan frend se našalio tu na fejsu pa reče da kućica uključuje dotičnog/u bez obzira bio crnac ili bijelac)! radi se o kućicama-staračkim domovima!

Link
pri kraju svog premiuma, nekako sam jedino njoj ostala dužna? odgledala sam večeras njezin biografski fim pod gornjim naslovom i mogu samo reći (opet), bravo ženo! kraljica rocka. jedna i jedina. neponovljiva! imala je zanimljivu životnu priču i čini mi se (tako kažu i kritike) da je film snimljen prema njezinoj autobiografiji, posve ok! i glavna glumica (složila bih se sa pokojnom tinom) je jako uvjerljivo odglumila nju! sve u svemu, dobar blues, dobar rock...jedno ispunjeno veče uz dobar film. još jedna velika glazbenica je otišla. nama malima ostaju ti velikani da nam učine život podnošljivijim. što bi npr bez njezine glazbe i pokreta koji dižu iz mrtvih! da, ljubav ima nešto s tom ženom, definitivno! sve što je činila činila je srcem i dušom. kapa dolje!
Link

jesam li vam rekla za st. tropez? u zagrebu, na jarunu, zadnji kafić u nizu! konačno je došlo lijepo vrijeme i moš se zavalit u ligeštul. tam u st. tropezu. nemaš istina dojam da si na azurnoj obali, ali osjećaj je jako dobar. osobito zbog tih raznobojnih ligeštula...a panjevi su stolovi! uz jarunski povjetarac, danas je bio dan dušu dao. osim prilične gužvetine mimohodno, no kako sam ja tamo doma, pješice smo moj pratitelj i ja odgibali tamo. i uživali u popodnevnom suncu, povjetarcu i pogledu na jezero koje se mreškalo. zagrebačko more! povjetarac je bio taman, mrsi kosu al ne tjera doma. i tako smo mi uživali u blagodatima moje trešnjevke. davno sam otkrila taj san trope...s ljetnih večeri je još i bolji...svjetla grada u daljini a tamo se miješaju lagani zvuci glazbe i tišine. moj današnji pratilac, dečko s centra, bil je oduševljen! u stvari tek povremeno shvatim kak živim već više od pola stoljeća u dobrom kvartu, zvanom trešnjevka! istina, nekoć je bilo fensi živjeti u centru, ali nakon ovog potresa svi nekak bježe iz grada pa je trešnjevka postala, čitam ovih dana, najtraženiji (i najskuplji) kvart grada! no, ne zanima me trgovina već čisti gušt. ovdje ima još dosta naselja (jarun, prečko, vrbani) koja imaju hrpu parkova i nisu nagruvane kuće jedna uz druge (osim u novim vrbanima)! pa tako sa svog prozora mogu bez beda vidjeti i samoborsko gorje i sljeme...i dobar komad zagreba! dobro je biti na periferiji. ako ništa, moš se svaki dan put pod noge i otić u dulju šetnju na jarun, savu i slične parkove! treba mi cca 10 minuta hoda do navedenih destinacija. osobito u tjednu nije gužva...tu i tamo koji čovjek. sugovornik je bio zanimljiv a teme još više (raspravljali smo o tome zašto je muškarcima u svim dobima primamljivije njihovo muško društo do li bilo koja žena, barem ne zadugo), nisam još srela muškarca koji je imun na alkohol i "blagodati" muškog čopora tzv pubova? no, sve se više iskristalizirala jedna notorna činjenica? tam, u pubu, oni mogu trkeljat kaj god...i nitko ih neće ispravit niti će im reć (bar ne suvislo i trijezno) da su šupci? ili da nešto ne znaju ili ne rade dobro. tamo će si svi povlađivati i suosjećati jedni s drugima dok ih "monstrumi" od vlastitih žena ili partnerica čekaju kod kuće? a kad i da ih pitaš, a zakaj idu doma kad su one, žene, tak grozne, nema odgovora? licemjerno je dragi moji, imati takvo loše mišljenje o ženama a onda se uvlačit u njihov krevet, srkat iz njihova tanjura i sl. ne mislim da su žene manje "krvoločne" i oštre...dapače, i one u svojim "ženskim druženjima" nemaju pametnija posla već opanjkavaju svoje "lošije polovice". pa su ipak s njima, očekuju da im oni poprave, plate i slično. kojeg li licemjerja, složili smo se moj pratilac i ja, oboje soleri! njemu obično kažu; blago tebi kak i meni vele, blago meni! but, koji k* ste s nekim tko vam ide na k*? tišina, kak ima biti! rekel mi je moj pratilac da bih ja trebala doć tam med njih u pub...da bi sigurno bilo dobro? moš mislit, s budalama raspravljat! alkohol im je najbolji prijatelj jer jedino s njim mogu podnijet sami sebe, jer ih nitko drugi nit nemre podnijet osim njihovih supruga i...alkohola! ako ima izuzetaka, nek digne dva prsta muškarac koji se nikad u životu nije napio? normalno, da je...jer ako nije, to nije muškarac (tako barem veli biblija)!
nema slike, nema linka...samo slova! natrag u prvi razred, prvašići i ponavljači života!
p.s. na koncu ću u blog ipak objesit jednu fotku...njegovog veličanstva...konja! pa nek si ko kaj misli kaj i zakaj?

u muci bloga danima već, ne preostaje nego s vremena na vrijeme zavirit u zapise svog bloga i tako podsjetit sebe i druge da je misao, koja razlikuje čovjeka od drugih životinja, najvažnija!

"stvarno si mi pomogao ovih dana da se opet vratim sebi, pisanju...najprije kroz čitanje mojih starih blogova jer ih ti želiš čitati, a potom i tvojim opaskama da bih trebala opet pisati? dotični su i danas tako aktualni, a prošlo je desetljeće! zašto ih danas "reprintam"? možda im je opet vrijeme ugledati svjetlo dana, i samoj mi ih pročitati u ovaj preljepi dan (vikend).

i da, ne slažem se s tobom stipsa da su blogeri lošiji od drugih ljudi samo zato što pišu o svom životu (koji nas povezuje i s drugim ljudima). i blogeri su samo ljudi! istina, ja sam imala posla samo s jednim, a srela sam ih mnogo i bili su samo prolaznici u mom životu, kao i većina ljudi koje sam mimohodno sretala. istina da nigdje i nikad nisam srela tako živopisne (meni uglavnom čudne) ljude kao ovdje. ali i nadalje ću radije pročitati npr vedranu rudan nego li bilo kojeg pisca umotanog u celofan! istina je, najjača vjera ma kako gorka ponekad bila!

"bilo bi dobro sve ponovo istražiti, šarene trenutke naše mladosti, melodiju naših riječi...sve i neznane, zaboravljene uzroke svega što nam se dogodilo, one koji se zasigurno skrivaju u sivim dubinama izumrlih ili začahurenih dana iza nekog tajanstvenog zastora naše duše.

bilo bi dobro - jer od svih stvari na ovome velikom svijetu ipak sam sama sebi najzanimljivija - ako jednom sve izgubi svoju boju a krajolik oko nas posivi,

izgubili smo doista samo dane kojih se ne sjećamo" (margit kafka)

moj blog 09/05/07,


Ovaj davni blog nagnao me da napišem ovaj danas. Ne o dogođenom već o nedogođenom. Gotovo da nema dana, mjesta, trenutka kada ne srećem neke događaje i trenutke koje sam dijelila s ljudima…kafić, plac, slastičarna, livada, planina, more. I bolna su ta sjećanja jer su izgubljena. Na neki način. A opet, sve su to mrtve slike živih događaja. Al, večeras, zato što je nedjelja sjećam se jednog događaja koji se nije dogodio. Bje nedjelja istom, predvečer, oprala sam kosu kao sada. Bje to neko moje praško proljeće. A ti na splitskoj rivi ili negdje ponad nje. Svirao si mi na pianu …proco harum i blijede sjene. Nije da mi nisu i drugi svirali. Benjo čak. Naš susret koji se nije dogodio, ljubav i maštanja koja su ostala nedogođena nisu se izgubila.

A i ovaj danas je opet...pase! Danas neću o sjećanjima, već o sposobnosti nesposobnih da onesposobe sposobne. U prometu. U poslu. U sexu. U ljubavnoj vezi. I danas čitam o nekim novim klincima koji (ono što nisam razumjela barem sam pokušavala ne osuđivati) koji opet ne razumiju. Jer nisu bili tamo? Al oni znaju kako je tamo biti! Ja sam bila tamo i znam! Biti mlad nosi svoje prednosti. Stoga što misliš da sve možeš i sve znaš. A onda te događaji demantiraju. Pa te sjebu, onak da se jedva pridigneš! I činiš to day by day. I tako je normalno dizati se kad si mlad. U tome i prođe mladost. U trčanju za...bićem! Bilo da su to naša produžena bića (djeca) bilo da je to karijera jer valja se dokazati za svoje tiće. Bilo da je stoga što se hranimo uzletima, poletima i ostalim pregnućima. I bje tako. I jest tako. No, potom dođu neke druge godine...neke druge boje! Pa nam siva više nije tako mrska. Pa suton sve više govori a manje šuti. I čovjek sve više sluša a manje priča. Jer je uglavnom već naučio da ga ne čuju. Ili čuju pogrešno. No zašto mladi uporno misle kako stari pričaju bajke kad pričaju o svom pregnuću, o svojoj mogućnosti. Jel stoga što se stide svojih nemogućnosti? A što ću ja sirotim japancima i njihovim spermićima. Ne znači im niti 25 let. Oni ne mogu. Naprosto su sporopokretni. Ili njoj koja ima dvoje malodobne djece normalno ne samo da joj nije do sexa već je to nemoguća misija. Nakon svih domaćih zadaća, nakon svih pranja zmazanog veša i ostalih kućnih poslova koji je moraju napraviti. Hm, ta kome je do bilo čega? Razumijem „mlađe djeve“ (al dovoljno stare da shvate da više nisu tak mlade) nadomak 40. kako shvaćaju da žive u vakumu. I čupaju se rukama i nogama da ih ne usisa! I zato ovdje na blogu uvjeravaju sve i svakog kako je biti star...ne biti! Jer imati mengu znak je da je žensko? I razumijem muškarce kojima su pomalo omlohavili trbusi (i um) uslijed ispijanja pive sa dečkima iz kvarta, faksa, škole. Koji uporno trče...na nasipu na Savi (upravo se vratih otamo i pomalo je otužno ih gledat)...jer kile se samo ljepe! I pričaju ribičke priče. Al ak trebaju pojebat neku ženu onak s nogu...ili ne daj bože još nešto zahtjevnije...e to je već za Ginisovu knjigu? Zato im i G točka zvuči kao izmišljena invazija marsovaca. Od nikog ne očekujem nit tražim da bude sposoban? Al očekujem da nesposobni svoju sposobnost primijene na sebe a ne da tim aršinom mjere druge. A ono što im nije pojmljivo nek ostave po strani. Vratit će se i uzeti to onkraj puta kad im dođe vrijeme. Ni ja nisam Haidegera čitala u mladosti. Nisam nit u zrelosti. A bome neću nit u starosti. Sve u svoje vrijeme, dragi moji blogeri!"
(moj blog, 2012.g)


IMATI HRABROSTI NE SVIDJETI SE DRUGIMA!

pao mi je na pamet uvod u knjigu pod gornjim naslovom kao spasonosna rečenica i postulat u životu:

c/p
"Ovaj filozofski roman vrlo je brzo postao bestseler, a na Zapadu je proglašen japanskim književnim fenomenom – jedan filozof i jedan pisac udružili su znanje i vještinu kako bi odgovorili na mnoga egzistencijalna pitanja u obliku dijaloga između filozofa i mladića, formi podučavanja poznatoj od Sokratova vremena. Filozofske se ideje oslanjaju na teorije Alfreda Adlera, jednog od trojice velikana psihologije 19. stoljeća. Iako su Adlerove ideje manje poznate od Freudovih i Jungovih, itekako su aktualne i primjenjive te nam mogu pomoći da preuzmemo odgovornost za svoj život i pronađemo svoje mjesto u zajednici stvaranjem uravnoteženih međuljudskih odnosa. Možemo li živjeti bez potvrde drugih? Možemo li biti sretni bez obzira na okolnosti? Je li tijek našeg života u našim rukama? Određuje li nas prošlost ili tek naša težnja prema ciljevima u budućnosti? Na nježan i razumljiv način ova knjiga nam pokazuje zašto se često vrtimo u začaranom krugu svojih negativnih uvjerenja, nesigurnosti i ponašanja zbog kojih ne napredujemo te pokazuje kako ponovno vratiti uzde svog života u vlastite ruke. Ona će vas podučiti da je za sreću potrebna hrabrost, za ljubav i zajedništvo individualnost, a za promjenu – svjež pogled na život."

Autori: FUMITAKE KOGA I ICHIRO HISHIMI

iako sam tu misao objavila još prije više od dvije godine na svom blogu, mogu reći da se toga držim!
(17.10.2021.)

Slušajući ovaj nenadjebivi blues cijelo popodne ne mogu ne zapitati se: što bi bilo da je bilo? Ne ovo sada, već onda prije? Tada vjerojatno ne bismo niti došli do ovog sada? Ili možda ipak bismo? Je li neminovno da svaka ljubav prestaje? Bilo zbog nerazumijevanja, prijevara…ili naprosto ode! Nije mi se još dogodilo da je otišla. Naprasno, da. Prekinute veze (jasno mi je zašto postoji i muzej takvih) su najčešće veze! Nekako se ne sjećam svojih prekinutih. A nije da ih nije bilo. I brakove sam prekinula a kako ne bih veze. Pa ipak, pamtimo one druge, kako su s nama prekidali! Često pamtimo od tada trenutak, mjesto, boju glasa, čak i riječi…od riječi do riječi! I zašto ovaj blues baš tako djeluje? Valjda je sazdan od boli. Ako ju negiramo, ona nije nestala…samo je negdje zatomljena. Pohranjena sa svim onim lijepim i ružnim trenucima i slikama. Keleidoskop života! Ili još bolje, mrtve slike živih događaja. Kažu da su sve velike ljubavi, one neostvarene. One ostvarene zovu se brak, djeca i svakodnevica. Je li to uz blues žal za nekim danima? Koliko često sam se znala pitati: zašto je baš tako završilo? A onda sam shvaćala da je moglo, bilo bi drugačije. Sve s razlogom. Koji je najčešće u nama. Mi ili možemo ili ne možemo. A i ovo sada je moglo biti, da nije bilo onog prije? Nisam asexualna i teško da bih mogla samo spavati kraj muškarca u mom krevetu. Pa ipak jesam. Jer, slušajući ovaj blues shvaćam da nema ničega. Ne bi me dirao (ne on već blues) tako i toliko da ima nečega. Ima li? Jedino se ne mogu sjetiti na što me to podsjeća? Na koje nešto? Na nekoga? Prije na sebe samu dok sam voljela, žudila, željela…a više toga nema. Nit će biti. Važnije nam je da mi volimo nego li da nas vole, iako svaka jednosmjerna ulica je samo beskonačni pravac koji nigdje ne završava. Pljesak jedne ruke nije pljesak, za to je potreban i dlan druge ruke. Obično sahrane i karmine organiziramo za druge. Kako je s nama? Tko sahranjuje nas za života? Ovaj blues otkida komad po komad…nečega…nekog. Znali su crnci zašto i kako su ga stvorili. Čast bjelačkom, but…znate kako je nastao? Crnci na plantažama pamuka nisu smjeli razgovarati pa su pjevali blues! I ja danas ne mogu razgovarati pa slušam blues. Imam riječi ali nemam kome. A i dok sam imala kome, bile su ugalvnom uzaludne. Interakcija s drugima nam je važna kao i mi sami. Čak i ovakva, sa samom sobom daje osjećaj govora i razgovora. Ako me nitko i ne sluša, čujem sama sebe!


Link