vrijeme je - Iskrica Weblog

Nisam mislio, ali evo opet jedan cepejić.

Ponukako me simpatično, ali ne baš pametno razmišljanje ponekih o dočeku. Samo usput meni osobno dočeci idu na neku stvar, ali koga briga za mene.
"Glavni grad s pravom veta?
Rasprava o dočeku hrvatskih rukometaša u Zagrebu brzo se pretvorila u nešto mnogo veće od pitanja glazbenog izbora ili organizacijskog modela. Otvorila je temeljnu dilemu: što uopće znači da je Zagreb glavni grad Republike Hrvatske – i ima li država u njemu pravo djelovati kao država, ili samo uz političko dopuštenje gradske vlasti?
Teza da je Vlada, preuzimanjem organizacije dočeka u suradnji s Hrvatskim rukometnim savezom, prekršila ustavom zajamčenu autonomiju lokalne samouprave zvuči ozbiljno, ali se raspada već na prvom dodiru s činjenicama. Vlada nije ukinula nijednu gradsku odluku, nije preuzela komunalne poslove, nije nametnula Gradu Zagrebu kulturnu politiku niti je suspendirala njegove ovlasti. Grad je odlučio da ne želi organizirati doček pod uvjetima koje su tražili reprezentativci. To je njegovo pravo. No iz tog prava ne proizlazi i pravo da se spriječi državu da sama organizira događaj koji je po svojoj naravi nacionalan.
Autonomija lokalne samouprave postoji kako bi se gradovima omogućilo samostalno upravljanje lokalnim poslovima. Ona ne postoji zato da bi grad dobio pravo veta nad državom u pitanjima koja se tiču države kao cjeline. U protivnom bismo došli do apsurdne situacije u kojoj bi nacionalni događaji u glavnom gradu ovisili o političkom ukusu ili svjetonazoru trenutačne gradske većine. Danas je to doček sportaša, sutra obilježavanje Dana državnosti, prekosutra komemoracija ili državni protokol. To više ne bi bila lokalna demokracija, nego lokalna blokada države.
Zato je pogrešno pitanje je li Vlada prekoračila svoje ovlasti. Pravo je pitanje je li gradska vlast, odbijajući svaki oblik prilagodbe i pritom polažući implicitno pravo da spriječi državu da preuzme organizaciju, pokušala proširiti svoje ovlasti izvan onoga što lokalna samouprava jest i smije biti. Oporba, braneći takav stav, zapravo brani opasan presedan u kojem bi svaka buduća gradska vlast mogla državu držati u šahu: ne zabranom, nego pasivnim uskraćivanjem.
U europskim demokracijama postoji jasan i uglavnom neupitan uzus: država mora moći u svom glavnom gradu obavljati temeljne simboličke i protokolarne funkcije. Ne zato što time “vlada nad gradom”, nego zato što bez toga pojam glavnog grada gubi stvarni sadržaj. Glavni grad nije scenografija ni kulturni centar koji se iznajmljuje pod uvjetima domaćina. On je prostor u kojem se državnost javno očituje. Ako država u njemu ne može dočekati strane državnike, obilježiti vlastite blagdane ili pozdraviti nacionalne reprezentacije, onda je taj status sveden na puku deklaraciju.
U ovom slučaju Grad Zagreb nije bio prisiljen ni na što. Nije mu naloženo da organizira događaj koji ne želi organizirati. Država je jednostavno preuzela odgovornost ondje gdje je ona, po svojoj prirodi, mora imati. To nije zaobilaženje lokalne vlasti, nego logična posljedica činjenice da Hrvatska ima jedan, i samo jedan, glavni grad. Ako se u njemu ne mogu održavati događaji od nacionalnog značaja, onda se oni ne mogu održavati nigdje.
Prihvatiti tezu da je Vlada morala tražiti dopuštenje gradske vlasti značilo bi prihvatiti da je Zagreb glavni grad samo dok se s time slaže gradska politika. To bi bio glavni grad s uvjetnom uporabnom dozvolom, država na probnom roku u vlastitom središtu. Takav koncept nije ni demokratski ni europski, a ponajmanje razuman.
Vlada u ovom slučaju nije oslabila lokalnu samoupravu. Ona je učinila upravo suprotno: pokazala je gdje je granica između lokalne autonomije i nacionalne odgovornosti. Bez te granice, glavni grad ne bi bio središte države, nego mjesto u kojem se državnost tolerira – dok ne postane politički nepoželjna."

Moj WebLog