Laprdarij

Zato jer njegova familija je dugoživuća, nitko ispod cca 100 godina... I svi zdravi. A to je sve zato jer se britanksa kraljevska obitelj liječi jednim sustavom liječenja koji im to omogućuje. Dakle, ima i toga.

Nešto o tom sustavu. Prije cca 200 godina postojao je jedan liječnik koji je bio nezadovoljan tadašnjim načinima liječenja. Naime, pacijenti su tada bili liječeni živom, arsenom i sl. i tko preživi, dobro je. Ljudi su se obraćali liječniku iz očaja, kad više ionako nisu imali što izgubiti. A taj liječnik je usput i prepisivao starije medicinske knjige jer je naravno baratao stranim jezicima, kao i svaki liječnik. I tako je naišao na zapis o malariji. Pisalo je da malariju liječi biljka kininovac zato jer je - gorka. To mu je bilo malo čudno jer bi značilo da svaka gorka biljka liječi bolesti.

Sad ovaj dio nije jasan, naime pročitala sam dvije verzije. Jedna je koja je meni prihvatljivija, da je taj liječnik u prepisivanju naišao i na podatke o trovanju kininovcem. Iz tih podataka uočio je da su simptomi trovanja kininovcem vrlo slični malariji. Tada je vjerojatno i sam uzeo malo kininovca da vidi simptome i potvrdio je to. Zaključio je (genijalno!!) da kininovac liječi malariju upravo zato jer u zdravih izaziva simptome slične malariji. Nakon toga je isprobao niz supstanci i potvrdio je taj prirodni zakon.

Osim tog genijalnog zaključka, otkrio je još i način kako pojačati lijek, niti to nije jasno otkud mu. A to je - razjređivanjem i mućkanjem. Tu se kvantni fizičari lome, i znanost još nije dovoljno zrela da bi to objasnila. Što je otopina razrjeđenija, efekt je jači.

Uglavnom, taj je liječnik utemeljio taj sustav liječenja, i razradio ga, neki su nakon njega još to usavršavali, i tako već 200 godina postoji taj sustav koji je paralelan sa medicinom kakvu znamo danas. Protiv tog sustava su više ili manje stalne hajke, ali sustav opstaje jer - daje rezultate.

U GB taj sustav ima veliku podršku upravo zbog kraljevske obitelji koja ga zagovara, a i u ostatku svijeta se širi. I kod nas, ali vrlo sramežljivo. Moji i ja desetak se godina liječimo na taj način, i gotovo da ne uzimamo lijekove klasične medicine.

Namjerno nisam spomenula ime jer se neki na sam spomen tog imena naroguše i prestanu slušati.

Ovaj ću Božić, kao i onih prijašnjih, sama sebi nešto staviti pod bor, poput Mr. Beana. I onda ću poklon raspakirati i jako se razveseliti :)) Ma i djeca mi stave ponešto, učim ih da mi poklanjaju nešto što sami naprave. Tako imam jednu kolekciju drvenih aviona, niz papirnatih kućica, bezbroj slika, neke su i uokvirene. Nedavno sam dobila mali kažun od glinamola, kao pravi. Imam i jednu prekrasnu kolekciju skakavaca. Moj ih je sin lovio, pa ih je kuhao(!) kako bi ih preparirao (s tim ja nemam niš, radio je to daleko od mene) i špenadlima ih je prikucao za drvenu letvicu. Sad su ti skakavci stari već nekoliko godina i još uvijek izgledaju kao živi :)

No, da, razmišljam danima što si kupiti... Za djecu sam smislila... I danas sam smislila za sebe. Kupit ću si pekač kruha, to si želim od kad sam prije desetak godina čula da postoje. Čula sam da ima u Getrou jeftin, a dobar. Već sad se veselim :)) Samo ne znam hoću li dočekati Božić ili ću si ga prije pokloniti..

Što točno želim? Ne znam. Sad znam da ne znam. A saznala sam to tako što mi se ono što mi se činilo da želim - ostvarilo. Imam prijateljicu s kojom premećem događaje, želje, strahove, i moram paziti što izgovorim pogotovo kad sam s njom, jer kao da netko prisluškuje i ubrzo ostvari tu neku moju želju koja i nije baš promišljena uvijek.

I tako ja poželjela da mi život postane miran, bez bure, da rijeka teče mirnim koritom, poželjela sam predvidljivost, sigurnost, nek se netko brine o meni da ne moram sve ja.

I ubrzo nakon toga počinje bajka. Dolazi zlatna kočija, u nju upregnuti najljepši konji - već kakvi budu u bajkama, možda i s krilima, i došli su gotovo nečujno. Iz kočije izlazi kralj (malo sam prestara za princa, jel, doduše princ Charles je još uvijek princ, hm, ali ovo je ipak bajka), lijep, uspravnog držanja, primjerenih godina, i krene prema meni. I reče: tebe sam tražio. Želim upravo tebe. Budi moja. Uh, a ja počela petljati - gle, nisam sama, imam djecu, posao, obaveze razne, ne mogu samo tako. A on - to što imaš djecu samo je prednost, ne brini, u mojem dvorcu ima mjesta i za njih, svako će imati svoju sobu, ići će u najbolje škole, bit ću ima dobar otac. A tebi ću biti uzoran muž. Ja zbunjena - sanjam li ili što.. Kaže on dalje - samo mi pokloni ljubav, i imat ćeš me zauvijek. U mojem kraljevstvu fali kraljica, a to si ti. Bivša kraljica bila je prekrasna žena, velika je to ljubav među nama bila, no bolest mi ju je oduzela. Sad sam sam, i pozivam te da sa mnom dođeš u moje kraljevstvo... Ti si upravo žena kakvu želim. Tebe želim.

Ostala sam u šoku. Ja, tam neka s Borongaja, a meni da se dogodi takvo što? Pa ja sam skromna, ne treba meni puno, mučilo me kako bih se ja snašla na tim svečanostima, pa kako bih ja goste primala, pa ti protokoli... Ok, ajde sve ću maknuti na stranu, ipak je bitno kakav je on kao muškarac.. Nisam ga dobro ni zagledala.. llijep je muškarac, blag, ali čvrst. Poželjan. Pristojan. Ali, prenaglo mi je. Kažem ja njemu - trebam vrijeme. Veze među ljudima se stvaraju, ja nisam od naglih poteza, svoje veze sam gradila danima, mjesecima... Pogotovo za stvaranje naboja trebam vrijeme...

On da bi ubrzao moju odluku, a i vjerojatno da bi preispitao svoju, pozove me u svoje dvore.. Nećkala sam se, prerano mi je kažem mu, bojim se, ne poznam te dovoljno... Bio je odlučan i popustila sam. Pristala sam na popodnevni čaj. Dočekao me kako dolikuje, pokazao mi je dvorac, opisivao čemu koja soba služi, i s terase smo pogledali Zagreb..

Proletjelo mi je glavom - iako je sve prazno, u tom prostoru nema mjesta za mene.. Bivša kraljica još se kreće tim prostorom, njezin duh je prisutan u svakoj sitnici, ona ne namjerava tako skoro osloboditi svoje mjesto. Tada mi se i ukazala. Stajala je pokraj vratiju koja vode na tu prekrasnu terasu s pogledom na Zagreb, na mjestu gdje je prošle godine stajala božićna jelka. Bila je ispred mene, gledala sam pravo u nju, a njemu je stajala postrance. Okrenula se prema njemu, i on je osjetio da je ona tu, ali kao da je čekao moju reakciju. Bio je pretužan i dosta mu je bilo tuge. Čekao je moj poziv, čekao je moj topli pogled, čekao je moju ljubav, ruku da ga odvedem u novi život.

Ostala sam ukočena. Kraljica je donijela odluku. Izostao je moj topli pogled, stisak ruke, moja ljubav se usukala nekamo unutra i sakrila, usta su mi utrnula.. Vidjela sam kako on ostaje sam, na vjetrometini, poput dječačića, smrznut, preslabo obučen, obavio je sam sebe rukama i trese se..

Bajka se rasplinula.. Između nas ostao je ledeni zrak, i čaj koji se ohladio. Otpratio me do izlaza..

Sutradan mi je rekao: mogla si me imati zauvijek, šteta što nisi prepoznala trenutak...

Ne spominjući mu ništa samo sam rekla štiteći samu sebe - loš je odnos koji ovisi o samo jednom trenutku...

Svim srcem želim mu sreću, i ljubav, puno ljubavi...

Zvonko Špišić
Link

(iz ljetne kolekcije)

Na tom mjestu nije bilo duboko, ali je dno prošarano stijenama, kao noževima od oko pola metra visine.. između tih noževa je pijesak.. Ona se rano ustala, sjela u pomoćni gumeni čamac i doveslala do te pličine... Voli pecati i pripremila je udicu i mamac.. Na kanalu su bili valovi i nosila je jaka struja, pa se odlučila skloniti u zavjetrinu blizu malenog otočića.. Ne očekujući neki ulov, bacila je udicu među te stjenovite noževe... Nešto je povuklo udicu, ali ju je pustilo... Ona se nagnula i ugledala je ugora, koji je izvukao glavu ispod stijene, okrenuo je bočno i pogledao ju žutim okom kao da joj kaže "mene si našla zezati?" Praktički joj je bio nadohvat ruke... Pušku nije imala pri sebi, a s ovakvom udicom ne može uloviti ugora, sve bi progrizao, za njega se stavljaju udice na čelične sajlice, koliko jake zube ima...

Gledali su se još neko vrijeme, on se povukao u mrak ispod stijene... a ona se pokušavala osloboditi lovačke groznice... Ne mogavši drugo, pozdravila ga je i odveslala do jedrilice..

Ne sjećam se je li mi se ikad dogodila.. Obično prvi susret bude bez ičega, u meni.. Pomislim možda da je simpatičan, ili da nije 'moj broj', ili da smo dva različita svijeta, ali kako vrijeme ide, i susreti se događaju, veza jača.. I dogodi mi se da me u jednom trenutku preplavi nekakav osjećaj, nešto poput treme.. valjda zaljubljenost..

Trebam vrijeme.. Na temelju prvog susreta i prvog dojma ne mogu znati što će biti dalje, povijest mi je tako pokazala.. Pri prvom susretu jednostavno 'ne vidim'.. Tek mi se s vremenom oči otvaraju..

Jedan iskričar je tako ostao razočaran, jer mi nije 'kliknuo' odmah. Ja njemu navodno jesam. Uzalud mu objašnjavam da to kod mene ne ide tako. On, vatreni tip, ne razumije me. A niš... Nadam se da će naći neku kojoj se klik dogodi pri prvom susretu.

Iz nekog razloga, nebitnog, šogor me pokušao nešto kao hipnotizirati. Zapravo me vođenjem htio uvesti u nekakvo stanje svijesti koje je tek trebalo biti preduvjet za nešto dalje. Puno mi je pričao o tome, znala sam što je to, pristala i mi krenuli.

I tako on mene 'spušta' u to nekakvo stanje, i ja idem kako i kamo me on vodi. Kad smo već bili prilično duboko, veli on meni - a sada nađi neko mjesto gdje se osjećaš sigurno, to može biti kuća, obala rijeke, šuma, bilo što. Lutaj malo, veli on, i nađi takvo mjesto.

I ja lutam, ali ne nalazim. Tražim i dalje, idem lijevo, desno, nekamo unutra, pa iz nečega van, vrtim se u krug, silazim po stubama, penjem se po nečemu, ali sigurnog mjesta - nigdje. Ne mogu se smjestiti. Šogor mi ne vjeruje i pomaže, ali ja ne mogu i ne mogu naći takvo mjesto.

I tada me uhvatio strah, i panika. U mojem životu NE POSTOJI sigurno mjesto, ne samo u mojem životu nego ni u mojem umu. Ni emocijama. Nismo uspjeli zgotoviti seansu, ja sam htjela van. I rekla sam mu da ne želim to više probati.

To je bilo prije više godina. I godinama razmišljam o tom sigurnom mjestu koje ne nalazim, o toj čvrstoj točki koja drži poput sidra, kojoj se vraćamo, koja nam je polazište, koja je uvijek prisutna i daje nam sigurnost dok lutamo.

Danas sam se ipak sjetila jednog sigurnog mjesta, kojeg više nema, ni fizički a ni drukčije. To je bio rijetki trenutak kad sam se osjetila sigurnom i zaštićenom. Trenutak kojeg se sjećam. Bilo je to kad sam se uvukla majci u krevet. To nisam radila niti kao klinka, a tada sam imala 24 godine, i jednostavno sam poželila tu toplinu, taj miris...

Hoću li ikada više naći krevet u koji ću se moći tako nekome uvući? Topao i mirisan? I mirno zaspati?

Pričao mi je prijatelj, davno, kako je bio u Južnoj Americi. Proputovao Argentinu, Brazil, Peru, s fotoaparatom, amaterski. I tako držeći fotoaparat stalno u ruci, sve je počeo gledati u formatu objektiva. Veli da se nije mogao osloboditi te misli - kako nešto strpati u objektiv. Nakon što se vratio, još je danima 'formatirao', i dok je razgovarao sa mnom, i mene je kadrirao..

Ima jedna paralela u meni dragoj knjizi 'Zen i umjetnost održavanja motocikla', tamo se spominje šofer-šajba kao 'format', ograničavajući. Pa ionako je svaki format ograničavajući s jedne, a kreativno poticajan s druge strane. Izazov je nešto formatirati :) A svako ograničenje stvara kreativnost. Proizlazi - sloboda umrtvljuje. Znam, tu se mnogi neće složiti...

Tako i ja sebe ulovim kako razmišljam o nekom događaju ili nekoj ideji - u formatu zapisa na blogu. Svejedno jel bi to bila samo jedna rečenica, slika, ili tekst, kraći ili dulji. Nekoliko tema mi dnevno protutnji glavom, ali ako ne sjednem isti čas za komp, izvjetre... Poslije se pokušavam sjetiti o čemu sam razmišljala, no nove misli su već istjerale one stare. Valjda to znači da trenutno nemam neki akutni problem koji bi potrajao dovoljno dugo kako bi se uobličio u tekst..

Sarah Vaughan ♫ Tea for Two
Link

U kvartu imamo našu pitomu vranu. Nedavno sam je vidjela kako navlači nekakvu žičicu koja je virila ispod fara jednog auta, čupa vrana i navlači, i mislim si: kad dođe gazda i vidi raščerupanu žicu, sigurno neće posumnjati u - vranu.

Danas vrana stoji na jednom autu i čupa antenu. Meni malo bio žao antene pa je lagano rukom potjeram. I ona siđe, ali na cestu. Eh, sad mi je pak bilo žao vrane pa je nogom polago odguravam prema ločniku da ne strada. A ona meni - čup žniranac i odveže mi tenisicu. Ej, stara, čekaj, nismo se tak dogovorile! Ali sam prihvatila igru, vezivala sam žnirance, a ona ih navlačila i razvezivala...

Prekinule smo igru kad je sa žniranaca prešla na čarape, e to je već boljelo :( ciao ragazza...

Bili su to prvi dani iskričarenja. Svaka poruka koju sam dobila bila mi je posebna, baš meni namijenjena, osjećala sam se okružena ljudima i njihovim zanimanjem... za mene, naravno... kao da su mnogi samo mene čekali... Vjerovala sam ti porukama, pa se i zaljubila.. Bilo je to lijepo, najljepše razdoblje.. I sretna sam što je postojalo...

Da sam barem naišla na nekog tko je bio početnik kao i ja, možda smo i mogli nešto... Meni je sve bilo novo, i otvoreno sam ulazila u priče, bez fige u džepu..

Ali, bila sam samo jedna od... jedna u nizu, ili paraleli... uh, bolno saznanje.. bila sam jedna prolazna, koja je na trenutak uspjela malo ukrasti nešto za sebe, ali previše prosječna, previše slična drugima, preslaba da bi zadržala to svoje malo klimavo i prolazno mjesto u nečijem životu, ili daj blože srcu...

Dolazi Božić, Nova Godina, i razmišljam o treperenjima i tim ranim danima, i planovima s drhtanjem.. da, bilo je lijepo...

...da, bilo bi lijepo...

.. iliti japanske jabuke, lovranske.. ajme što su fine.. nekoliko ih je danas dozorilo, imam cijeli sanduk i kako koja dozori, tako nestane :)

Na pitanje: Jeste li zadovoljni sa svojom gazdaricom?, mačka odgovara: Moja gazdarica najbolja je na svijetu. Za moje dobro ne pušta me van pa se ne moram mučiti po štengama, a niti po drveću. Ona se brine i da ne moram trčati jer u kvartu ima puno pasa. Redovito me hrani, nafinije oblizeke mi srevira. Nekada sam se znala malo i uzrujati, znate došlo mi je 'ono', pa me kastrirala. Presretna sam zbog toga jer sada moja gazdarica mirno spava. Ipak, ponekad bih se i ja malo protegnula, pa znam poskočiti, i mijauknuti, ali moja gazdarica mi odmah servira apaurin i sve me isti čas prođe. Znam da je i to za moje dobro. Da, gazdarica je u pravu kad kaže da sam sretna mačka.

(nastavak od sinoć)

Moji klinci poželjeli imati mačku. Razglasila ja, i jedna prijateljica kaže da joj je mačka skotna. Rezervirali smo ženkicu, ako bude. I bila je. Okotila se 25.5.2007. Slavili smo i njezin rođendan svake godine. Nije to datum bez veze, na taj datum se štafeta nosila u Jugi!

Srećom mačke imaju 9 života jer je to ovoj našoj trebalo. Dvaput je podletjela pod auto, prvi put predamnom (brrr) i samo joj je njuška malo stradala. Drugi put je bila skotna već podosta, auto ju je lupio, pobacila je i ozlijedila zdjelicu. Mirovala je danima, i još je dugo šepala nakon toga. Dvaput se i otrovala. S time da je jedanput opet bila skotna, i pobacila je već velike mlade (opet predamnom!). Jedanput smo i metak zračnice vadili joj iz kože, srećom nije ušao duboko.

Tek je treću trudnoću uspjela iznijeti i okotila 3 mala mušketira. Kad su stasali, dvojicu smo dali, a jednog zadržali, ali smo ga odvojili od nje privremeno što ona nije mogla znati. Bila je pretužna. Tješila sam je (i ona mene), nas dvije smo bile same na moru. Jako je bila vezana uz mene, pratila me kao pas. Išle smo zajedno na plažu, ona bi ležala u hladu. Kad smo se vraćale autom prema ZG, u jednom je trenutku počela divljati, grepsti, mijaukati, trgala je kavez, i što sam mogla nego stati. To nije bilo uobičajeno za nju. Pustila sam ju nek protegne noge, a ona trk i bris u šumu. Zvala sam je, tražila, i tako 1 sat, da bih je vidjela u daljini kako se penje po obronku, a nisam mogla do nje. Nije se obazirala na moje zvanje. Zaključila sam - valjda tako mora biti. Bilo mi je jako žao i teško, ali nekako sam je pustila. Ona je morala otići, ne znam je li tražila svoje mlade ili je bilo nešto drugo, no nismo se više poslije vidjele. Bilo je to prije godinu i pol.

Da bih sinoć tu na blogu saznala kako ju je Biserna sretno spasila i udomila. Rekla sam to klincima i svi smo se rasplakali od sreće, bili smo vezani za nju, svašta smo prošli uz nju, ona je ipak naša prva mica maca... Sad imamo muškića 6 mjeseci starog, taj se (tek) jedanput otrovao i sve je sretno prošlo... Ima čini se bolju karmu, barem za sada :)

Eto, što je bolji film od samog života...