Laprdarij

Tek počinje svitanje. Čujem kosa kako metalno štekće, valjda tjera neku mačku. Znači, ovdje ih ima, nisu stradali kao u Americi :)

Sjećam se kako sam prije desetak godina u Americi radila na jednom projektu. Cilj je bio naći selektivne otrove za pojedine životinjske vrste, podvrste, rodove. Projekt je išao tako daleko da se htjelo unutar vrste čak i određenu dobnu skupinu targetirati. A sve u svrhu poljoprivrede i zaštite kultura. Neke životinje su nanosile velike štete pa je bio cilj selektivno ih ukloniti. Primjerice - krtice, ili čvorke, ili krumpirovu zlaticu.

S insektima i nižim organizmima je lakše, ali ptice i sisavci su bili problem. Otrov nije smio djelovati na ljude, naravno, i trebao je biti kratkog vijeka, ili karence.

Nakon što bismo našli neki zanimljiv otrov, trebalo ga je isprobati. Prvo u laboratorijskim uvjetima. Tu je obično sve funkcioniralo. Zatim bismo napravili test u prirodi. To je već bio problem, kako dizajnirati pokus, a da sve to još nema utjecaj na poljoprivredu, i da ne izazove pitanja javnosti. Znači, pokus treba biti zimi, kad zemlja miruje. Za ptice problem je bio raspršiti otrov zrakom, a da ne bude uočljivo. Genijalna ideja bila je staviti otrov u novogodišnju pirotehniku. Ispucat će se tone toga, otrov će se raširiti zrakom, i tako djelovati na ptice.

Ovih je dana, vidim, pokus jako uspješno proveden :( Jedino što su, osim ptica, reagirale i ribe, što nije bio cilj. Ali je naknadnom analizom to ispalo logično jer dotične ribe i targetirane ptice slučajno sadrže isti gen, gen na koji je otrov usmjeren.

(SF, svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna)

U ponoćni poljubac ne vjerujem. Niti u pšenicu. Ali vjerujem u to da treba napraviti mjesta u životu kako bi nove stvari ušle. Prirodni zakon. Pa sam se na Staru Godinu fokusirala na to da očistim svoj mali dom od prošlo i inogodišnjeg smeća.

Postoji mi u stanu nekoliko malih mjesta na kojima se gomila kramica. Otkad znam za sebe, oko mene su bila takva mjesta. I koliko se god trudila takva mjesta razbucati, opet se pojave. Jedno takvo mjesto je ormarić u hodniku. Na njemu nema što nema, u nekoliko sati se nagomilaju čuda. Praktičan je jer je na prolazu, kad ugledamo praznu površinu samo spustimo na njega i u trenu je već pun rukavica, kapa, torbica, nožića, ključeva, raznog dječjeg pribora, ubrzo sve pada s njega..

Drugo mjesto je ladica u kuhinjskom stolu. Stari je to stol, taj bi imao što za ispričati :), s ladicom na sredini. U njoj se skrivaju sitnice. Olovke, škare, šibice, šerafići, nekakvi dijelovi tko zna čega jer možda im jednog dana otkrijemo svrhu. Stavila sam kutijice kao pretince u tu ladicu kako bi malo organizirala nered, ali ne pomaže.

Jedino se pitam: dolazi li umesto starog smeća nešto vrijedno, ili samo - novo smeće?

Link

Dijete mi je noćas sanjalo da smo lovili zmiju po stanu, da se zavukla među flaše s vinom, i da sam je ja uspjela dohvatiti i izbaciti iz kuće. A nakon toga došla nam je srna pred vrata - a mi joj nismo imali što za ponuditi..

To sa zmijom, to mi je ok. Napokon! Ta zmija puno nam je zla napravila, jučer nam je zadala posljednji udarac. Znam da je posljednji jer sam jučer shvatila da je od zmije ostalo samo kućište, tj. tijelo. Vanjski hardware. One bitne komponente su se rastočile, elektronske kartice skurile, memorija je potpuno pobrkana. A i to kućište jedva je prepoznatljivo.. Gledam u oči i vidim - nikog nema doma. Pitam se sastoji li se duša od jednog komada, ili od više dijelova? Je li moguće da ode dio duše, a neki maleni dio ostane?.. Ako je netko u komi, gdje mu je duša? A tijelo ipak živi.. E, taj komadić duše koji još omogućava disanje i rad crijeva, taj je još uvijek prisutan. Ali dio duše koji osjeća, a pogotovo onaj koji suosjeća, taj je nekamo odmaglio.. I onaj dio duše koji drži do svoje riječi, koji ima obzira, koji želi usrećiti nekog drugog, ma ne nekog drugog već svoju djecu, pa i samog sebe, taj dio je ispario. Ili se rastopio. Čudno je to: gledam, prepoznajem vanjštinu, ali to više nije on. Njega više nema. Nema onog kojeg sam poznavala, čak i voljela.. Jučer, on je za mene - umro. Nemam bolju riječ. Jučer sam se oprostila s njim. I zapalila mu svijeću.

Zaokružila sam 2010., a s njom i jedan period od trinaestak godina.

Sad me brine: ako i kad se ta srna konačno pojavi pred našim vratima, zar joj mi stvarno nemamo što ponuditi?

Brdo prekriveno snijegom.

Na blagoj padini bile su skupine meni dragih ljudi, međusobno udaljene. Prijatelji uglavnom, a u ponekima je bio po jedan značajan muškarac u mojem životu. Promatrala sam samu sebe u snu. Kojoj skupini težim? Kamo bih htjela? Razum mi je govorio jedno, naravno. Nešto drugo (nije razum, nije srce, ili oboje podjednako) mi je govorilo drugo. Sjetivši se u snu da mogu letjeti kad hoću, počela sam mahati rukama i podiglo me od zemlje, s lakoćom sam poletjela na visinu na koju sam željela. Prepustila sam se, i ubrzo dostigla jednu udaljeniju skupinu. I mene je iznenadio izbor. Nešto me navigavalo, ni sama ne znam što.. Stigla sam u skupinu u kojoj je bio On.

Mjesto mi je pokraj njega. Što god drugi mislili, i što god ja pokušala misliti ili ne misliti, nešto me dovelo do njega. Razum mi je dijelom čak to i odbijao. Ali neke više sile su odlučile. Znači li to samo još jednu rundu 'učenja', bolnog učenja? Čemu onda uopće razum i razmišljanje, kad sve ode nekim neočekivanim smjerom? Pitam se imam li uopće izbora... Znam iz iskustva da me odluke na silu nikamo nisu odvele, samo u slijepu ulicu iz koje je povratak bio kompliciran, valjda je ulica bila uska pa sam morala van u rikvercu, vjerojatno po zaleđenom, a sigurno je i uzbrdica kakva bila.

Doletjela sam do te skupine ipak sretna u sebi. Razmišljajući kako bih se osjećala da me je let odveo u neku drugu skupinu, zaključila sam da je jedino ovo pravi izbor. Unatoč svim otporima, i mojim i tuđim, i 'smetnjama', ja sam tu gdje jesam. To nije bio moj izbor (nije li?), ali osjećam da je jedini ispravan. Sada. I ovdje.

Nakon buđenja više nisam bila sigurna tko je On... šteta..

Ako mi cijela sljedeća godina ovisi o tome koga ću prvog poljubiti nakon ponoći, onda su te sile nebeske vrlo jednostavne. A ne vjerujem da jesu. Vjerujem da postoje 'kritični' trenuci, ali te prepoznamo ili ne, i nisu vezani uz kalendar.

Prošlu Novu sam prekrasno dočekala, po tome to je trebala biti godina snova, a bila je godina straha, tuge i suza. Bez pretjerivanja. I dubokih uvida. Godinu prije dočekala sam s bivšim mužem stjecajem okolnosti jer se auto na minus 23 zaledio pa nisam mogla u Zg, uz svađu, digao mi je tlak kako sam on može (sad više ne može :), a ta godina mi je donijela prekrasna poznanstva i trenutke.

Naravno da je ljepše poljubiti princa nego žabu u tom trenutku, ali samo zbog tog samog trenutka. A sljedeća godina će biti ionako svoja.. i bilo bi lijepo svaki dan provesti ljubeći princa :)

I božićna pšenica nije neki znak. Ima godina kad mi je rasla kako luda, a iduće godine sam ipak grcala u dugovima i trošila na kapaljku. Bilo je godina kad nije niti jedno zrno niknulo, a godina ispala plodna. Ove godine mi izgleda kao brada tinejdžera, dugo niš pa vlat, pa tri duge i dvije kratke. A ipak očekujem rješavanje svih svojih financijskih problema u idućoj :)

I jedna lijepa - Toše Proeski - Zajdi, zajdi
Link

Ne volim gledati filmove i zato što se rascmizdrim na najmanju glupost. A ovi božićni dani su stvoreni za cmizdrenje. Cmizdravi film do još cmizdravijeg filma! Jučer sam cmizdrila nad sudbinom jednog miša, i ajd ptičice, i hrpe mrava. Danas sam se upravo iscmizdrila nad kletom sudbom jednog odojka, koji je ipak eto spašen, živ, a spasila ga je paučica (šmrc) koja je nakon toga uginula (šmrrrrc), ali je srećom (jupi!) iza sebe ostavila 514 malih paučića beba koji su srećom svi preživjeli (šmrc, kako dirljivo!)... Važno je djeci prenijeti ispravne poruke! Ok, to su barem živa bića, a prekjučer sam ocmizdrila hrpu železa zvanu nekakvim robotom. Samo čekam neki film u kojem ću se na bačeni klozet papir ili jadni drekec rascmizdriti..

Ljubav je u zraku, dišite duboko :)

Htjela mu je reći nešto o svojem bivšem. A on njoj: "Pusti, neka naš odnos ostane čist"... I to mi se jako svidjelo :) Nije lako održati odnos 'čistim', ali treba se truditi. A opet, treba paziti da ta 'čistoća' nije ono što udaljava.

Kaže Sylvia Browne - riječi su predmeti. Tamo gdje se izgovore, tamo i ostaju. Zato ona ne da psovati niti izgovarati ružne riječi u svojem domu. Na isti način ti 'predmeti' ostaju i u odnosu. Kako riječi tako i postupci, neki zablate odnos nepovratno.

Želim vam da iščistite svoje odnose, pobacate smeće, i da ih od sada pa nadalje uspijevate održavati što čišćima :)

za drage blogerice i blogere i sve ostale na iskrici koji ovaj Badnjak i Božić ne mogu više podijeliti da svojima najdražima

Link

na taj dan sam se trebala udati, davno..

Oni nervozni su me umorili

Doživljavaju me kao jaku. Jučer sam čula kako sam snažna osoba. A to misle zato jer ne kukam. A ne kukam zato jer - ne znam kukati. Kad kažem da mi nešto ne štima, onda je to korak pred propast, kad više odavno nemam ni rezervu. I onda se obično zatvorim u sebe, jer mi ionako nitko ne vjeruje. Kak mi sad odjedanput niš ne štima, a do sada nisam ništa govorila? Eh, to je valjda tako kad se od malena nema uho za pritužbe i jadikovke. I tu je moja navodna snaga. A zapravo je to moja najveća slabost.

Sretni su oni koji mogu otvoreno pričati o svojoj nesreći... Čine se slabima, a zapravo u toj 'slabosti' je njihova prava snaga.

Za Božić i u N.g. si želim - naučiti kukati :)

kuk.... kuk... kuuuuk..

Slika iz kalendara. Ovaj me čeka u siječnju. Nadam se da će takva cijela 2011. biti :)) I kam da obesim taj kalendar?