Laprdarij

(hm, sad sam i ja dobra ?!)

Od onih sam koji ne gledaju utakmice, ali rado zaigraju nešto... tako je i što se glazbe tiče, i pogotovo filmova koje uglavnom ne volim gledati, više volim sama nešto izvoditi nego biti u publici. Moj život mi je ionako daleko najbolji i najzanimljiviji film.

A ako već jesam u publici, volim imati puni kontakt sa zbivanjem, volim osjetiti što se zbiva. I ne volim da mi neka kritika unaprijed, ili nečije mišljenje pokvari doživljaj jer je to samo moj doživljaj. Povijest je pokazala da je to dobar pristup.

Kao mlada učila sam solo pjevanje, i volim poslušati opere. Prije sam se družila s nekima iz HNK, i bilo je to prilično zanimljivo osim kad su se prepucavali međusobno, a toga valjda nigdje ne fali. Jedan među njima glasio je kao autoritet u znanju o operama, pjevačima, i o svemu na tu temu. Njega se slušalo i njegovu kritiku. Malo mi je bilo sumnjivo što su njemu najbolji pjevači bili upravo i oni najrazvikaniji, ali pustila sam neka vrijeme pokaže.

Jednom smo zajedno išli poslušati operu u kojoj je glavnu rolu imala naša zajednička prijateljica. Bila sam trudna, sjećam se. Glavna rola je bila odrađena korektno, no pažljivo sam poslušala i ostale pjevače, one sporedne, zanimalo me kakve je kvalitete i ostatak ekipe. I jedan muški glas i zvedba su me raspametili. Naježila sam se! Tip je prodirao do kostiju, kakav glas, kakva tehnika, a tek emocija.. A neka sporedna rola, jedva sam ga našla na programu.

I tak ja sva sretna priopćim to svojem prijatelju - autoritetu, a on me bijelo gleda. Tko, on? Bez veze, pa on ti je nitko i ništa, nikad od njega pjevač... Gledam i ne mogu vjerovati. Pokušala sam mu još jednom reći, ali ne prolazi. On niti čut.

Prošla hrpa godina, i gledam ja sastav ekipe u HNK, i vidim da je taj moj favorit među glavnima. Poznat je i šire :) E, baš mi je drago, pa ta kvaliteta se nije mogla ne primijetiti, a pogotovo ne negirati.

Eto, zato se ne povodim za kritikom, niti tuđim mišljenjima. Ili nešto osjetim, ili ne osjetim. Jadni su mi oni koji se ne usude beknuti jer nisu sigurni 'što o tome autoriteti misle', pa da ne ispadnu papci.. Ili kao papige ponavljaju tuđa mišljenja bez uključivanja mozga...

Rijetko se nasmijem od srca, a pogotovo rijetko umirem od smijeha gledajući TV. A to mi se događa kad gledam Lud, zbunjen, normalan.. Kažu da je ta serija inspirirana britanskim Mućkama, ali Mućke me baš i nisu od srca nasmijavale, bilo je tu dobrih fora, ali češće sam osjećala više mučninu zbog tužne realnosti nego veselje..

Lud, zbunjen, normalan sam počela gledati jer volim Mustafu Nadarevića, on mi je najbolji glumac na ovim prostorima. A onda me cijela serija oduševila, svi glumci do zadnjega su pogođeni. I hjtela bih izdvojiti nekoliko epizoda koje smatram posebnima...

Najviše me nasmijala ona u kojoj Faruk fotografira Čombeta za omot CD-a.. To je nešto neponovljivo i neprepričljivo :))...

A genijalni su mi zapleti bili u epizodama kad je Izet pio bezalkoholnu pivu da bi vratio novac od kazne za pijanu vožnju, kao i ona u kojoj su Faruk i Damir htjeli iskamčiti lovu od Izeta (što i je ideja serije) pa su glumili kradljivce auta, a na kraju su morali još i platiti Izetu jer ih je prokužio..

Pogotovo cijenim u toj seriji što se često osjeti da se i sami glumci dobro zabavljaju, jer se i oni sami počnu smijati nekim skečevima, onako od srca, i vidi se da nije gluma... A i volim taj izvorni bosanski, i tu njihovu šalu na svoj račun...

... nekaj, jer u ovoj jadnoj državi većina stvari ne štima. Barem ja ne vidim da štima, samo ide na gore. Ali ima jedna stvar koja mi se čini da štima i nadam se da se neće pokvariti ako pohvalim.

A to je - promet. Recimo gradski promet. Sviđa mi se signalizacija, koja je dovoljno velika da se ju uoči, dobre boje, znakovi fluoresciraju, boje na asfaltu su trajne i obnavljaju se. I ono čemu se stvarno divim je - regulacija prometa. Stalno sam u autu i promatram kako su semafori naštimani dobro. Sve je dobro izračunato i ako baš nije prometna špica kad nema spasa, sve funkcionira gotovo savršeno. Razlika se primijeti kad recimo policajci reguliraju promet umjesto semafora, odmah se napravi gužva jer čovjek ne može biti tako točan i proračunat. Jedino sam čula primjedbu stranaca da su ulice loše označene, putokazi za važnije smjerove u gradu... To ne mogu procijeniti, ali vjerujem.

Sviđaju mi se i promjene, jer ako se na jednom semaforu počne gomilati promet, onda nešto promijene, ili duljinu faze, ili redoslijed otvaranja smjerova. Znači, netko se brine oko toga.

Još kad bi vozači (a bome i ostali) poštivali prometna pravila igre, bio bi gušt voziti se gradom.

I izvan gradova mi je isto ok, to je više lokalna stvar čini se, ali opet - znakovi su veliki, fluoresciraju, oznake na cestama su jasne.. Od svih država kojima sam vozila po Europi kod nas su mi najjasnije i najbolje oznake. U Italiji je koma, znakovi mali, ne fluoresciraju, oznake putokaza jednake za neki veći grad ili za frizera. Pa kažu da su nam i tuneli najbolje opremljeni u Europi.

Eto, neka tako i ostane, i daj blože da i u ostalim područjima bude tako..

... prvi put. Pomislila sam - što će mi to? Samo se zagađujem. Osjećam se mučno kao da sam odgledala TV dnevnik, a to izbjegavam... Nekak me više niš ne vuče sim...

Obzirom u kojoj mjeri i na koji način hrvatski intelektualci i avangarda prihvaćaju različitost, sreća je što imamo malo crnaca u Hrvatskoj, ili nekih drugih obojenih... ili onih s turbanima i haljinama koje nisu iz naše kulture.. , Biće da ti 'intelektualci' nisu iskorarčili iz svojeg kvarta, a pogotovo iz domaje, ili nedaj blože posjetili neki svjetski grad kao Pariz, pa vidjeli svjetsko šarenilo...

a neke stotinu očiju prati.. e, takve treba izbjegavati :)

Sjećam se kad mi je kolegica rekla: Zamisli, moj muž je počeo pušiti, sa 40! Tad sam još pušila i valjda sam je čudno pogledala, a ona meni - pa pušenje je način života! Ona je bila izgubljena.... Zanimljivo, način života. Nisam je razumjela dok nisam sama prestala pušiti i uvidjela razliku. Fakat je to način života... No, neću u detalje, prestanite pušiti pa ćete vidjeti razliku :)..

Kao što je pušenje, tako je i bavljenje znanošću način života, moj način života.

I tako kupila ja eko-kuglu za pranje, i u prirodi mi je odmah napraviti istraživanje.. Da ne opisujem sve korake preliminarnog istraživanja, napisat ću samo zaključke.

- eko-kugla možda i otpušta nešto iz sebe, ali čini mi se da to nije presudno za pranje (možda dulje iskustvo pokaže drukčije). Kako se perilica vrti, tako ta kugla trlja veš kao rifljačica, kao kuglični mlin, i na taj način skida nečistoću.

- čarape koje su bile na pravu stranu okrenute, oprala ih je i bez detergenta, a one koje su bile naopako, nije. Znači, zmazane strane moraju biti prema van okrenute...

- prala sam i bijeli veš, i oprala ga je sasvim solidno, jedino sam zaboravila omekšivač dodati pa nije imao miris, što je falilo. Treba dodati omekšivač ako se pere bez detergenta.

- najbolji rezultat sam postigla kad sam ipak dodala malo detergenta, recimo četvrtinu/petinu mjerice, ili čak manje. Što i opravdava tekst uz kuglu, jer kažu da se uz nju koristi 80% manje detergenta.

Ako netko ima kakva iskustva, nek javi. Od sada sve perem s kuglom.

(japanske kuglice još nisam nabavila pa tako i izvješće s istraživanja o njima još će pričekati :)

da bi slijedilo...



.. i kako se čini završilo u pohanju :(

John Herbert Dillinger (1903-1934), američki gangster i pljačkaš banaka, i eto ubilo ga... Ali, zašto ova plahta stoji tako?

.. tak je moja baka govorila. Kupila sam naime eko-kuglu za pranje veša, upravo imam probno pranje. Nekaj mi govori da ta kugla možda i nije glupost. Hm. A ne znam ništa o njoj. Isprobat ću je pa vidjeti...

Povod ovom zapisu je stav jednog mojeg prijatelja - da sam ga ucijenila. Pa se i uvrijedio. Što me je zapravo iznenadilo. Razmišljam kakva je razlika između ucjene i postavljanja granica.

PRVO LICE:

Kao i svi imam emocionalne zone: zonu ugode, zonu neugode (dakle još je podnošljivo), i zonu boli. Ako smo unutar moje zone ugode, nikakvih problema nema. Svako prijateljstvo koji put zadire u zonu neugode, ali se komunikacijom to može lako poravnati. A ovisi naravno i koliko mi je stalo do tog odnosa. Ako ima puno emocija, lakše se prodire u više zone..

I tako je taj moj prijatelj, do kojeg mi je prilično stalo, često ponavljao nešto što mi je prvo bilo u zoni neugode, i mogla sam se s tim nositi. Ali kako je naš odnos rastao, tako se i to pomicalo prema zoni boli. Rekla sam mu to. Ponavljao je to i dalje, valjda me nije shvaćao ozbiljno. U jednom trenutku je taj prodor u zonu boli postao predubok. Bol je postala prejaka, a kompenzacije nije bilo. I to sam mu isto rekla. On je, međutim, rekao da je to dio njega i da on ne može drukčije. Rekla sam mu da se pod tim okolnostima više ne mogu družiti s njim na takav način jer mi je to postalo prebolno. Tu je jednostavno moja granica boli. To nije pitanje mojeg izbora, ili dobre volje. Ili neke igre u kojoj želim neku korist za sebe izvući... Da se nešto promijeni u tom našem odnosu, vjerojatno bi bilo prostora za nastavak..

Prvo lice postavlja granice, a drugo se lice tada osjeća ucijenjeno, vjerojatno je tako.

I žao mi je što se osjeća ucijenjeno... Ja se samo štitim od boli...


DRUGO LICE:

Druga strana priče je igra li drugo lice neku igru? Postoji ta glad u svima nama, ta glad za pozornošću, za energijom, za popunjavanjem rupa u srcu.. A kad se kopa po nečijoj rani, velika se tu energija oslobađa, i 'kopač' se tako hrani... Budući da je njemu to ugodno, on teško prestaje s tim, na nekoj bolesnoj razini on se vampirski prikvači i ruje li ruje po našoj rani, što je nama bolnije, njemu bolje... A mi se možemo upustiti u iscrpljujuće i bezizlazne pregovore, možemo poludjeti ili ako imamo sreće i snage, možemo se maknuti..