Laprdarij

Nailazim često da ljudi napišu kako mogu živjeti sami. I kao da je to neko postignuće. Pa danas je koncepcija društva takva da se osamljuje, uz hrpu kućnih pomagača na struju, interneta, komu još netko treba osim da mu doma zanovijeta? Obitelj je razorena! Tu se sjetim Lanene i njezinih zapisa o zavjeri na tu temu. Cilj je uvjeriti ljude kako je temelj društva izbirljivi individualac, a ne prilagođeni obiteljski čovjek. A zato jer smo u obitelji jači, kao grupa smo jači i otporniji, a to nikomu ne treba. Kako vladati zadovoljnim čovjekom? Nikako. Treba ga unesrećiti, izmaknuti mu tepih ispod nogu, pa će se takav uhvatiti za svaku slamku.

Osim toga, obitelj kao i svaka grupa ljudi - treba vođu. Jer smo plemenska bića. I potrebna nam je hijerarhija. Obitelj treba imati gazdu, i onda se tog gazdu sluša. Njegova je zadnja. Sjetim se svojeg prvog braka, i kad smo moj prvi muž i ja išli ploviti, on je rekao - ja sam kapetan i bit će onako kako ja kažem. Ok. I to je izvrsno funkcioniralo. I izvan broda je bio kapetan, a meni je to pasalo.

Velike obitelji koje funkcioniraju imaju gazdu kojeg se sluša, to je obično najstariji član. Ne može svatko biti gazda, ili više njih, ili se netko funjiti zato jer nije po njegovom. Kako kažu u 'Grčkom vjenčanju': muškarac je glava kuće (a žena je vrat koja okreće tu glavu kamo želi).

Udaljili smo se jako od prirode, a u prirodi ima bezbroj primjera hijerarhije u grupama.

(Bert Hellinger je u plemenu Zulu promatrao dinamiku obitelji, i spoznao da je muškarac predodređen za glavu obitelji. I kad je tako, obitelj je skladna. Ako žena preuzme ulogu glave obitelji, ne postoji više ravnoteža. Točnije, svatko ima svoje mjesto u obitelji i kad se ta mjesta poštivaju, obitelj je sretna i zdrava. Hellinger je uočio da su te zakonitosti univerzalne.)

Volim si pogledati Duck Dinasty na tv. To je primjer velike obitelji, bogate, dobro organizirane, a opet se svi dobro zabavljaju. U kojoj je gazda stari otac i njegova je zadnja.

Mišići koji sudjeluju..

A kad ja savjetujem da pročitate Louise Hay, onda je to bedasto. Ona kaže: ako poštujete tuđi trud i rad, i platite pošteno, po mogućnosti ostavite i napojnicu, tada će i drugi cijeniti vaš rad.

Zato jer u Svemiru vrijedi - koliko daš, toliko primaš natrag - u svim mogućim oblicima i varijantama.

Već ne znam koji put tu čitam Vegu kako cendra koliko je skupo da ti staklar dođe doma, a koliko kad mu sam doneseš prozor. Za mene je to jednostavni račun. Ako ne možeš odnijeti prozor staklaru, platiš da ti dođe doma, jer njega to košta i vremena i novca - koji dio tu nije jasan? Ili se potrudiš recimo sam skinuti staklo iz prozora, izmjeriti, otići staklaru po takvo staklo - to je najjeftinija varijanta kod staklara, nabaviti malo kita i one metalne listiće i sam si zamijeniti staklo. Da, i taj trud i rad i pribor košta, to je ona razlika u cijeni. Ako pak nemaš love i nisi toliko sposoban da sam zamijeniš staklo, onda zalijepiš najlon preko strganog prozora i čekaš bolja vremena. Jbga, nema se i ne zna se.

E, ali netko tko puši, hvali se da jede oblizeke, popije butelju na dan ili dva, taj pozove prijatelja da mu odnese prozor staklaru i vjerojatno da mu ga vrati natrag. U redu je to ako daš tu razliku u cijeni prijatelju umjesto staklaru. Jer tog prijatelja sve to košta, i vremenski, i možda materijalno, upravo za onu razliku u cijeni. Vega doduše nigdje nije navela da mu je nešto dala. Nadam se da je. A dotični ako je sretan, u najboljem slučaju ne bude završio na blogu kao netko komu se nikako ne može oprostiti, ili nedajblože vonja. Iako nije isključeno.

Jer Svemir ko Svemir, sve vidi. Aha, radije pušiš i piješ nego da daš majstoru za njegov posao, onda se niti tvoj posao ne bude cijenio.

I tak, tko škrtati kad treba tuđi rad cijeniti, taj ne može naplatiti svoj posao. Lijepo je to poravnato.

Nisam ekonomist, no znam ponešto oko formiranja cijena. U samu cijenu ne ulaze samo troškovi tog posla i satnica radnika, već i potražnja. Ako je nešto rijetko, a traženo je, skupo je. Znači da je netko spreman puno platiti za to. Jer inače ne bi ni zlato bilo skupo. Recimo, oni koji provaljuju po pozivu kad izgubite ključ, traže čini mi se 400 kn. E, sad, ne moraš ti platiti 400 kn, možeš si sam provaliti i napraviti štete za 1000 kn. Pak odvagneš.

A s aspekta pravne države, kad se gleda satnica onda je satnica koju netko plaća za nas otprilike 4 puta veća od one koju mi dobijemo. Moja je satnica 7 puta manja od onog što drugi plate za moj rad zbog skupe opreme na kojoj radim. I ne mogu ja sad na crno tražiti 7 puta više nego što zaradim - doduše, u mojem poslu ni ne postoji rad na crno. Ukratko, izračunajte svoju netto satnicu. E, sad, ljudi radije plaćaju na crno jer je jeftinije, a onda plaču što ne funkcionira pravna država. Odlučite se.

Bolje ikad nego nikad. Eto, kao što sam samoj sebi obećala, krenula sam na nordijsko hodanje. Kao mlada često sam upražnjavala skijaško trčanje i to mi je jedan od najdražih sportova jer se cijelo tijelo giba, na zraku sam, a i krećem se, prolazi krajolik pokraj mene.. Onaj miris snijega pri recimo -5, pa škripanje pod skijama, nebo tamnije plavo nego ljeti, kontrasti.. Aaaa.. Štipa za lice, magli se izdah..

E, ali kako živim gdje živim, nisam u nekom nordijskom selu s vječnim snijegom, takvo skijaško trčanje zahtijeva slobodni dan, odlazak nekamo dalje od Zagreba, pa i društvo, a to nije jedostavno sve uklopiti. Rolanje je slično tomu, no isto staza mora biti glatka, rinzoli smetaju..

I tako mi je ekipa s posla rekla da se bavi nordijskim hodanjem i nek im se priključim. To! A da bih tako hodala u ekipi, moram proći tečaj od mjesec dana. Nema veze, vjerojatno znam više o tomu od prosječnih obzirom na background, ali volim učiti i čuti nešto novo.

Prošli sam tjedan bila na prvom satu hodanja. A prvi sat je izgledao ovako: instruktor nas je pustio da hodamo "kao da hodamo gradom", niti presporo, niti prebrzo. Pa smo hodali recimo 50m, i onda je svakomu rekao kakav mu je stil hodanja, što radi krivo, od držanja do kretnji, i koje posljedice može na zdravlje imati to što radimo krivo. Wow!

Malo nam je pričao, malo smo hodali, bez štapova, padala je kiša ali nam nije smetalo. Rekao nam je - sutra ćete vjerojatno imati muskulfiber. Ma daj, od to malo hodanja, običnog hodanja. A to je bilo sve drugo samo ne obično hodanje, jer smo hodali cijelim tijelom što inače ne činimo. Ko bi reko, kobili se nado! I fakat mene drugi dan bolio vrat (pazi, vrat!), ramena, nadlaktice, oko struka, malo leđa.. noge najmanje. To je to!

Najvažniji osjećaj mi je da mi krv cirkulira. Nekako osjećam tu krv, i osjećam kad 'se vleče' po žilama. Ponekad imam osjećaj da stoji, ili da mi pijesak teče žilama. Tad sam jako loše. Nakon ovog hodanja sam živnula. Usput, u grupi je moja generacija, nekoliko žena i jedan muškarac, zasad. Još će ih se priključiti, navodno. Dok smo tako hodale paralelno jedna žena i ja, komentiramo je li nam je kasno za ovakve spoznaje? Nije, zaključismo, bolje ikad nego nikad, još se krećemo, nije kasno.

Jučer navečer čekam kćer da stigne busom, a ja došla ranije, i sjetim se - idem hodati 'na taj način'. I tako ja hodam gore-dolje cijelim tijelom jedno 15 minuta, i ne mogu vam opisati kako je to dobar osjećaj!

Eto, takav sport mi treba, kojeg mogu upražnjavati dok čekam autobus. Bilo gdje i bilo kada. Toplo preporučam.

Sretnem jednom frenda gdje šeta s djetetom. Malo popričamo, i pita on mene da gdje su mi djeca. A ja velim - na Susku. Dijete se umiješa i veli - misliš u Sisku. Ne, velim ja, na Susku su. Ne postoji Susak, veli dijete, oni su u Sisku. Sad ja strpljivo počnem objašnjavati, imaš grad Sisak, ali imaš otok Susak. Dijete me ni ne sluša, već kaže - Susak ne postoji, krivo si rekla. Oni su u Sisku. Dijete od 9-10 godina.

Pogledam oca, a on slegne ramenima. Da, takav je.. Idemo na terapije, pokušavamo ga nekako povezati s okolinom jer on živi u svojem svijetu. U poznatoj okolini je nemoguć i agresivan, teško je doprijeti do njega, dok se u nepoznatoj čak i relativno dobro ponaša, dosta je ustrašen.

Takvo dijete nije senzorno integrirano. Evo, izdvojila bih (ovdje pod osjetom se smatra svaka informacija koja je dostupna našem tijelu i umu, kroz sva osjetila):

"Senzorna integracija je najvažniji tip senzorne obrade. Živežne namirnice hrane tijelo, ali da bi to činile moraju biti probavljene. Osjete tako nazivamo „hranom za mozak“, ali bez dobro organiziranog procesa senzorne obrade, osjeti ne mogu biti probavljeni i ne mogu hraniti mozak."

"Poremećaj senzorne integracije za mozak je isto što i loša probava za probavni trakt. Mozak ne obrađuje ili ne organizira tijek senzornih impulsa na način koji pojedincu pruža dobru i preciznu informaciju o sebi i svom svijetu. Kada mozak dobro ne obrađuje senzorni unos, on također efikasno ne upravlja ponašanjem. "

Link

..po meni. Dokle mi je god dobro u tomu nečemu, zvalo se to veza ili već kako, a ne košta me previše, zašto ne?

Prvo da defniram DOBRO: osjećam se ugodno, idemo na izlete, beremo kestenje, gljive, bazgu za sok, šetamo gradom, pričamo male i velike razgovore, odemo u kino, na predstavu.. seksić.. to je dobro.

CIJENA: osjećaj sigurnosti, recimo. Možda se s njim ne osjećam sigurno u smislu da je to doživotna veza. Možda osjećam da je između nas još netko, pa bila to bivša, neka sadašnja, nešto prešućeno.. To naravno osjetimo. A opet, tko u našim godinama nema neki teret?

I pitanje svih pitanja je koliko želim znati. Jer eto, možda i ne želim znati ako mi je dobro. Već si mislim - dok ide ide, dok mi je dobro, dobro mi je, bolje s tim nego bez toga. Dok me ne košta previše. Cost/benefit.

Znači, jedan ekstrem je - ne želim ništa znati. To je kao da slušam pjesmu nekog pjevača, i uživam u tomu. A ne znam tuče li on svoju ženu doma. Je li to uopće bitan podatak za slušanje pjesme? Nekomu je. Meni nije.

Drugi ekstrem je - želim znati sve o njemu, želim ući u njegovu glavu.

Ja sam bliže ovom prvom ekstremu. Nije da baš ne želim ništa znati. Neka ja znam ono što on misli da ja trebam znati. A ja ću već prema onom gore opisanom osjećaju sigurnosti znati gdje sam. Ali to vrijedi i za njega, znat će o meni onoliko koliko sam mu ja spremna reći i pokazati. Ako skužim da me uhodi, gotov je. Ja ne želim ući u njegovu glavu. Ne želim ni ja da netko ulazi u moju. Polako, možda jednog dalekog dana.. Ne želim mučiti samu sebe sumnjama.

A ima i ono: kad nekomu pristupiš s povjerenjem, to je obaveza na neki način. I opterećenje je ako taj nešto skriva. Pak će se prije ili kasnije otkriti. Ako mu pak pristupiš sa sumnjom, njemu je sve dozvoljeno. A uz to mučiš samoga sebe.

Uostalom, koliko vremena treba da se upozna nekog o komu ne znamo baš ništa? Hrpa vremena. I vjerojatno je jedan život prekratak jer su uvijek moguće situacije u kojima se još nismo testirali.

Mijenjam ručkice na kuhinjskom ormaru (a mijenjam ih jer sam bila u Bauhausu po ležište za roletu - jer sam se eto primila i popravljanja roleta, pa sam usput kupila nove ručkice) i raskapajući ladicu da mogu otšerafiti ručkicu nađem žarulju, onu koju više ne proizvode. A da sam jednaput gledala.. bila je nevidljiva. Danas mi se ukazala. Jeeee, i odmah ju zmontiram.

Krenem baciti žaruljinu kartonsku kutiju pak si pomislim, ček idem pogledati na internet možda je još negdje u prodaji. I na kutiji mi upadne u oko energetska klasa F. F! Ima još samo G koja je gora od F. A mi danas tu spominjali A+++. Pa da, zato je izbačena iz proizvodnje. I usput nađem isti format žarulje na netu, ali LED. Ima već i kod nas za kupiti. Naravno, A klasa. Ne žurim jer će mi ova F klasa izdržati oko 6 mj.

Otvorim blog, a u reklamama što? LED lampe. Fakat je to scary. Gledaš LED na internetu? E pa gledaj, koji god site otvoriš, gledaj LED. Uh!

Što se fotografija i selfija tiče.. i u najosnovnijim priručnicima piše - fotka MORA biti oštra. To je uvjet broj 0. Onda tek slijedi ostalo, motiv, kompozicija, raspon boja, kontrast, dubina.. Fotka može biti mutna iz više razloga. Glavni je da fotić nije miran dok fotkamo već ga stresemo. Zato fotografi koriste stativ. Dok se snima - NE DISATI! Zatim, pri slaboj rasvjeti je slabiji autofokus. A onda si mislim zašto fotka u ogledalu ne može biti oštra ako snimamo autofokusom? Nisam sigurna, ali pretpostavljam da je to zato jer pri autofokusiranju ogledalo smeta na neki način, zbunjuje autofokus. Zato treba nabaviti selfi-štap. I izbjegavati selfije u ogledalima.

I tak sad imamo nekaj kaj se zove štrajk profesora i učitelja. A moja djeca ne znaju trebaju li u školu ili ne. Pitaju profesore, a oni slegnu ramenima. Velim ja djeci, ako nije NE onda idite u školu. Pa onda od 6 školskih sati 3 imaju, a 3 nemaju.

A u školi kažu: ako djeca dođu u školu, profesori su dužni održati nastavu, tj. biti s učenicima. Raspitala se ja i ovako je: postoje profesori koji su u sindikatu, i oni koji to nisu. Država ne plaća profesorima one dane kad štrajkaju. Onima koji su u sindikatu, taj sindikat im umjesto države plaća dane kad štrajkaju.

Profesorima koji nisu u sindikatu, a solidariziraju se sa štrajkačima, nitko ne nadoknađuje plaću za vrijeme štrajka.

Zaključujem: da bi sindikat pokrenuo štrajk, mora imati dovoljno novaca za nadoknadu plaća. Ne znam otkud se sindikat financira, ali pretpostavljam - iz članarina. U sindikatu koji mene vrbuje članarina je 1% godišnjeg neto (ili bruto?) primanja. Ako iz toga plaćam i ekipu koja vodi sindikat kao i ostale troškove vezane za smještaj sindikata i poslovanje, recimo da od tih 1% pola ode na to poslovanje, ostaje 0,5%. Ako u godini ima oko 200 radnih dana, 0,5% je cijena jednog mojeg radnog dana. Dakle, sindikat kojem plaćam članarinu mogao bi mi platiti jedan dan štrajka, ili 2 dana ako cijela moja članarina ostane netaknuta.

Drugim riječima - sindikat nema love za financiranje štrajka. A otkud onda lova? Netko to plaća.

I uz sve to, sve se svede da će profesori štrajkati ako djeca ne dođu u školu. Što znači da je zapravo teret štrajka prebačen na djecu. To sam i rekla danas u školi. Za popiz...

O timingu da ne govorim. I kak da se to sve shvati ozbiljno?

Evo, sad je došao trenutak da napišem što je meni moj dragi lagao, ili što mi je prešutio. Rekao mi je da ima manje djece nego što ima, prešutio mi je da ima kćerkicu od 11 godina, s oduzetom jednom stranom zbog izljeva krvi u mozak, koju mora svaki dan voziti u školu i ići s njom skoro svaki dan na vježbe na Goljak. A zašto mi je prešutio? Kaže, zato jer to ljudi ne vole čuti. Žene to čuju i ostave ga. Pa mi nije rekao na početku i poslije mu je nekako bilo teško.. I tako smo bili godinu i pol zajedno, a da ja to ne znam. Eto, tako je ispalo kako je ispalo.

Ja to iskreno ne razumijem. Jer sam svjesna da kad sam s nekim, da nisam samo s njim nego i s cijelim paketom koji ide uz njega. Pa bila to djeca, roditelji, prijatelji, pa i ljubimci.. On sa svojim paketom, a ja sa svojim. Pa ajmo naći načina, ako je volje..

Recimo, utvrđeno je da netko krade pekmez. I jednog dana uhvaćen je N.N. s prstima u pekmezu. Moje je pitanje: je li dovoljno to što je on uhvaćen s prstima u pekmezu, ili treba dodatno dokazivati da je on taj koji taj put, a i inače krade pekmez? Drugim riječima, koliku težinu ima to što je uhvaćen s prstima u pekmezu? Možda je samo eto slučajno umočio prste u pekmez jer je izgubio ravnotežu :)

Čitam Vegu pa si mislim - nekaj z menom ne štima? Jest da imam godina kao i ona, ali ne osjećam se tak kao da sam se jučer trebala pokopati. Ok, nemam 20, ali nemam ni 80. Eto me negdje na pola puta..

Pričamo neki dan na poslu, zezamo se za ručkom. I zaključimo što je muškarcima privlačno kod žena:

- da je mlada (može biti i debela, i nelijepa, i neobrazovana, i uvrnuta..)
- da je bezobrazno bogata (i ta može biti i debela, i nelijepa, i neobrazovana, i uvrnuta..)
- ako nije mlada, i nije bezobrazno bogata, a onda mora biti vitka, dotjerana
- pa dugo, dugo niš
- pa ako je već vitka, i nemlada, i nebogata, dobro je da je obrazovana, pametna, i zdrava u glavu što bi moji klinci rekli
- i onda nema dalje..

... od Beatlesa, puta na Mjesec, djece cvijeća, punka, procvata televizije, telefonije, kompjuterizacije, internetizacije, sastav DNK, pa jedan rat doma, inflaciju od 1000%, socijalizam, kapitalizam, rijetkih položaja zvijezda, pa sad i do ove seobe naroda...

da mi je netko prije 2 mjeseca rekao..

Pa ne moramo mi baš sve doživjeti. Nekad su narodi selili danima, mjesecima, godinama, a danas dok veliš keks pola Azije se pomakne u Europu. A nekad je jedna dinastija vladala nekoliko stotina godina.. ta vremena si ja želim. Kad si znao dvjesto godina unaprijed kako će biti. Vrijeme se je fakat ubrzalo.

Čitam džotišara Kezelea, i njegovu prognozu za 2015 (Link). Pa između ostalog kaže:

"Proširenje sukoba moguće je sredinom godine (od sredine petog mjeseca do kraja devetog). Opasnost se povećava na kraju tog razdoblja, a iznimno opasni datumi su 16. i 28.09.2015."

Pročitajte, malo me zazeblo..

Vidi ovo:

"Mračna strana polarizacije očitovat će se u daljnjem jačanju fanatizma. Nažalost, u svijesti nekih ljudi rađa se osjećaj približavanja “kraja svijeta”. Za njih, kao da je došlo vrijeme da raskrste sa svim oko sebe i po cijenu svog i tuđih života, ostvare svoja vjerska uvjerenja."

Kako inace, tako i sada dijelim svoje duboke uvide s vama. Ovaj duboki uvid dobila sam na temelju:

- blog ih oboje ne zanima, glupo mjesto
- oboje imaju po dva nicka (najmanje), i barem s jednim nickom su pri vrhu naslovnice (toliko o glupom mjestu)
- oboje se ponavljaju jer mi valjda ne razumijemo taj kompleksni i duboki njihov jezik - tu alter ego Alan vodi. Valjda misle da ce nas prosvijetliti ponavljanjem
- o pljuvanju drugih ne moram, isti stil (vidi posljednji alanov zapis)
- kod oboje je vidljiv stav: cast vam je sto gubim vrijeme za vas (hm, cijeli dan?) i na vas ovdje na blogu

pusa svim halter egima i podhalteregima