Laprdarij

Zašto volim blog? Zato što mogu doći ovdje i zabaviti samu sebe. A usput se dogodi da me i netko drugi zabavi. Ipak sam ja generacija 'uradi sam', i mi smo navikli sami sebi organizirati i zabavu, i posao.

A to s nožnim palcima mi nije jasno. Prvo moja kći, zatim sin, meni se raskrvario mali prst, nije palac ali je blizu, a frenda jučer pitam je li za ples, a on veli - ne mogu, nožni palac mi je u komi.

vi koji imate mačke i iskustva.. vidite link

Link

Znam dvije osobe koje se ponašaju kako ću sada opisati. Niti jednoj se ne zna uzrok takvog ponašanja. Zna se da im lijekovi pomažu, ali ih je teško nagovoriti da uzmu lijek. Jer su dovitljive i toliko su vješte da smotaju i stručnjake da im lijek ni ne treba. Vrlo su inteligentne, snalažljive, šarmantne, no imaju pomak u percepciji.

Zajedničko im je da su obje užasno bijesne na svoje roditelje. Roditelji su svemu krivi. Jedna osoba od tih je prvorođena, a druga je treća od troje. Nisu to jedina djeca u tih roditelja. Ostala djeca su ok. Ovi su toliko ogorčeni na roditelje da govore kako su ih ovi zlostavljali, pričaju gadosti o roditeljima, a za jedne od njih znam da su ljudi ok. Ni ti sami roditelji ne mogu vjerovati što vlastito dijete govori o njima.

Te osobe jednostavno percipiraju realnost na drukčiji način. Ako ih netko odbije iz sasvim razumljivih razloga, te osobe doslovno polude, i osvećuju se na vrlo ružne načine zato jer su uvjerene da je njihov doživljaj naravno ispravan. Sve je usmjereno protiv njih. Teška paranoja. Oni su ok, ali nitko drugi nije.

Te osobe naravno misle da je s njima sve u redu. I liječnici su im neprijatelji, i svi koji ih usmjeravaju ka liječnicima.

Većinu vremena fantaziraju. Stvarni život im je vrlo štur, uglavnom iskorištavaju ljude dok ih ovi ne provale. A onda drvlje i kamenje po njima. Oni jednostavno nemaju emocija. Iako se pozivaju na njih, taj dio im je odsiječen. U stanju su napraviti najsurovije stvari bez da trepnu.

Lažu, lažu i lažu. Rijetko svjesno. Znaju si pripisati tuđe zasluge, znaju prepisati nešto i sebe potpisati ispod. Ako se reagira, njima je to - pa što se uzbuđujete oko sitnica.. Ne poštuju nikog i ništa. Oni i samo oni. Često se prikazuju kao junaci, face, sve im u životu ide od ruke, najbolji, ljudi od povjerenja, a istina je potpuna suprotnost.

Nemaju jasnu granicu gdje završavaju oni, a počinju drugi. Zato ni ne znaju što je njihov autentični doživljaj, a što su preuzeli od nekog drugog. Njihove priče, koliko se god čine suvisle, zapravo nemaju smisla. Tj. nemaju veze s njima.

Nakon što sam upoznala dvije takve osobe, nekako sam se senzibilizirala za takve. A nije ih teško 'uloviti' jer nisu dosljedni. Ako se pokušaju složiti slike iz njihovih priča, tu nekaj ne štima. A nije ni čudo, jer slike - nema.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, ali je i blago impotentan, i postaje agresivan. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, ovaj je i alkoholičar, predstavlja se učenijim nego što jest. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, ovaj je nesvjesni alkoholičar, a plus je i narkić. Vidim da to ne valja, prekinem, idem dalje.

Zaljubim se, a on kao trza na mene, a zapravo mi baca mrvice i usput oblijeće sve žensko što se miče, a i na rubu je kriminala. Vidim da to ne valja, prekinem, i više ne idem dalje.

Zaključujem da je onaj prvi bio sasvim ok i da sam trebala s njim odraditi lekciju. Jer je svaki sljedeći samo gori. A lekcija ostaje...

(ovo je karikatura..)

"..fiziološka mašinerija prikvačena na drugu fiziološku mašineriju, smrdljivu po govnu, ukiseljenom mlijeku i bljuvotini.."

Ako sam dobro razumjela, to bi bio opis majke i djeteta, i dojenja?

Bome, Vegs, nadmašila si samu sebe. Očito te nekaj fest žulja u vezi s ovom temom.

Ovo mi je bio tjedan kulture.

U ponedjeljak sam trebala ići na prijateljičinu predstavu, ali je maličkoj bilo loše pa sam ostala s njom.

U utorak smo išli svi troje u Lisinski slušati orgulje, to je u sklopu fesitvala orgulja (Heferer). Uz orgulje pjevale su sopran i mezzosopran, izvrsne! Mezzosopran naša Diana Haller - aaaa, ta žena sve može! Briljirala je na Vivaldiju, preteška stvar (Nisi Dominus rv608). Ne znam što mi se više kod nje dopalo, je li to boja glasa, tehnika, emocija, žena je SAVRŠENA! To čuti je čast! A naše gore list, riječanka! E, da, suze mi krenule na Vivaldiju.. nek i to napišem.

Sopranistica je bila Larissa Ciulei, Rumunjka, ajme.. isto predobra! U najavi je rečeno da je bolesna, ali da će ipak nastupati. A žena je rasturila! Niti u jednom času se nije osjetilo da ima problema s grlom. Isto - prva liga. Nemre bolje, to je ta kategorija. Svuda je najbolja, a najnajbolja mi je bila u izvedbi Rossinija - Stabat Mater.

A da ne spominjem te orgulje u Lisinskom, i to je doživljaj za sebe. Uglavnom, pun pogodak. Ako imate priliku, svakako idite to poslušati.

A jučer smo bili u HNK na baletu, Orašar. Jedva karte nabavila, praktički se cijela sezona rasproda prvi dan prodaje. Jednom rječju: prekrasno! Prvi čin izvrstan, ali drugi je bajka! Hit za hitom što se glazbe tiče, a izvedba vrhunska. Bilo je dosta stranih plesača koliko sam vidjela. I opet nemam niti jednu zamjerku. A kako moj sin pleše i balet, objašnjavao nam je neke detalje. Tko nije pogledao, svakako treba.

Iako se ne doimaš takvim kad druge vrijeđaš...

Čitam neki dan na index.hr mislim, analizu situacije u Hrvatskoj nakon izbora i moguće scenarije. Most lijevo ili desno, ili stvaranje velike koalicije. Ok. I piše novinar otprilike - ako se stvori velika koalicija, zamrijet će politička scena u Hrvata. Čitam ja to, razmišljam o tomu, i zazvoni mi riječ 'scena'. Znam i ja za taj izraz 'politička scena', ali sam tek čitajući taj članak osvijestila tu frazu.

Dakle, na našoj 'političkoj sceni' se neće događati više ništa zanimljivog. Pa da, scena, SCENA! Shvatila sam! Scena je u kazalištu, kaj ne? Sve ove političke igre - to su igre za narod, nek se narod zabavlja! To je kazalište za puk. A na sceni će se odvijati nešto da zabavi narod. Kakva demokracija! To nije vladavina naroda, to je zabava naroda. Da znam grčki sad bih sklepala neku složenicu demo... radost narodu. Kaže da se radost na grčkom veli - kara. Demokaranje (demokracija - ima sličnosti). Ne znam ni latinski ali evo pokušaja. Gaudium populi.

I tako, narodu se ponudi demokracija, narod misli kako ima nekakvu moć jer može birati strane, a zapravo je namjerno podijeljen kako bi se lakše vladalo njime. Što više stranaka, lakše je upravljati njime. Iluzija slobode. Ionako konce vuku neki sivi, nevidljivi.. A na sceni veselo!

O čemu bi narod razgovarao, oko čega bismo se dijelili da nema - demokracije? Podijeli narod na plave i crvene i ajmo se natezati, zabavljati, do krvi! Bliskog roda se odreći jer je za krive.

Eto, nek se narod zabavlja. Kruha i igara..

Prestala sam pušiti u svojoj 29-oj, nakon desetak godina pušenja po dvije-tri kutije dnevno. Pušila sam čak i dok jedem, dok kuham, dok vozim naravno... Odlučila sam prestati nakon što je moj tata umro zbog problema s plućima - vjerojatno i od pušenja. I prestala sam tako da sam jedno jutro probala ne zapaliti tu prvu kritičnu cigaretu što je dulje moguće. Imala sam i cigarete i upaljač sa sobom još dugo. Bila sam vrlo nježna prema sebi. Sad je prošlo 20 godina i još uvijek nisam zapalila tu prvu jutarnju, čak niti poželjela..

Stalo mi je do mojih pluća. I do mene. Bez hrane možemo tridesetak dana, bez vode dan-dva, bez zraka jedva 5 minuta. I sad da si još kradem zrak? Pa nek ta moja pluća dišu barem zrak bez dima, kad već ne mogu u prirodu često.

Podijelit ću s vama što znam o pušenju.

Kao što rekoh, nama je najdragocjenije - disanje. Proces disanja. Bez toga možemo izdržati tek 5 minuta. Sve drugo nam neće faliti tako brzo. Ali nekako podrazumijevamo da ako zrak udahnemo, da ćemo ga i izdahnuti, i opet, pa opet. A sve se to odvija automatski. Niti ne primjećujemo taj naš najvažniji proces u tijelu. I tu najvažniju interakciju s okolinom.

Disanje je - život. Kad smo sretni - dišemo punim plućima, a kad smo tužni, zaustavljamo dah. Pluća su organ koji najviše trpi kada smo tužni. Pluća predstavljaju našu sposobnost uzimanja i davanja u životu. Kada imamo problema s plućima, znači da se bojimo uzeti što nam pripada, da nemamo pravo sudjelovati u potpunosti u životu, ili da nam nije dozvoljeno živjeti onako kako mi želimo.

Pušenjem oduzimamo zrak našim (i tuđim!) plućima, oduzimamo si mogućnost da budemo sretni jer se pluća ne mogu raširiti i primiti radost u sebe. Ili ih namjerno gušimo - da nam ne stvaraju probleme. Jer tada nema niti razočarenja. Ne dozvoljavamo si živjeti 'punim plućima'. Bojimo se povrede. Ne volimo sebe. Nismo si dovoljno vrijedni da si dozvolimo disanje. Gušimo sami sebe. Polako se ubijamo, barem jedan dio sebe želimo ubiti, dio koji ne volimo.

Meni najzanimljiviji dio priče o pušenju je - dimna zavjesa. Pušač je stalno u oblaku dima. I skriva se iza njega. To mu je zaklon, i maska. On je sigurniji iza dima. Nitko ga ne vidi jasno, ne vidi njegovu nesigurnost, strah. A isto tako je i samom pušaču zamagljen vid. On ne vidi stvari jasno oko sebe, ne uživa u prizorima u potpunosti, sve je obavijeno dimom. On se boji pogledati drugima u oči... Boji se vidjeti i biti viđen.

Pušač se odriče i uživanja u mirisima i okusima. Sve ima miris i okus po dimu. I on ima miris (i okus!) po dimu, bljak. Naravno, jači mirisi se probijaju kroz tu dimnu barijeru, ali slabiji i nijanse su izgubljeni za njega.

I onda mu ili trebaju sve jači poticaji za otrovane receptore, ili odustaje jer 'život više nema okus'..

Pušenje je odustajanje. Od života.

I još - kako nekome pomoći prestati pušiti? Teško, ako taj nije niti blizu odluke i svjesnosti o svemu ovome. Kao i kod svake ovisnosti, traži se psihoterapijom trenutak u kojem je osoba prestala voljeti sebe, trenutak u kojem je odustala, i u kojem je počela iščekivati smrt.

A kako sebi pomoći? Kažu - zavoljeti sebe. Nije niti lako niti jednostavno, ali nije niti teško i nemoguće. Za početak, prestati okrivljavati druge za naše nevolje, pogotovo roditelje. Nitko nam nije kriv. I svima oprostiti. A najviše - sebi... (bla.. sad već ulazim u šablone, ali velika je to istina)

Eh, lako meni kad sam zračna u podznaku :)
Uredi zapis

05.03.2011. u 14:20

Ugodna vam nedjelja..

Osvrnut ću se na ovotjedni događaj u Hr, na izbacivanje Prgometa iz Mosta. Po meni, to je odraz političke nezrelosti. Jer kažu u Mostu, nakon što su izbacili Prgometa, da čuvaju integritet Mosta i da ne daju ni HDZ ni SDP da ih razori. A upravo je to što su izbacili Prgometa - početak razaranja Mosta.

To se jednostavno tako ne radi (osim ako nije neka dublja politička igra u pozadini, igrokazi neki). To se radi tako da se prema van kaže da je Prgomet nastupio u ime stranke, ili se barem šuti kao - to je u skladu s politikom stranke, a u 4 oka ga se našamponira ako je nešto zgriješio. Jer su upravo tim izbacivanjem Prgometa pokazali koliko su krhki. I kako ih je lako razoriti. Šteta!

Što se tiče događanja u Parizu, strašno! S jedne strane sam sretna što smo mali i beznačajni, i nismo meta ekstremista. A s druge, nedavno smo prošli rat.. Ljudskki duh očito ne miruje, valjda je ljudima (muškarcima) potrebno ratovanje, agresija, demonstracija sile, kočoperenje, a jadni ljudi, ni krivi ni dužni stradavaju. Strah me dalje i misliti.. Društvo i nije baš sazrilo..

I izbori su iza nas, barem ovaj dio. Zanimljivo! Prvi put sam išla na izbore potpuno mirna, nekaj mi je šaptalo - dogodit će se najbolje za Hrvtasku. Ok. Uostalom, što god se dogodilo najbolje je što se može dogoditi. Jer da može bolje, dogodilo bi se.

Moja su razmišljanja sljedeća: ne trebaju nam klaunovi, niti sukobi, niti emotivni ispadi. Ne trebaju nam velike zastave, dovoljne su i male. Ne trebaju nam svađe, prepucavanje, podjele na vaše i naše, čiste i nečiste. Treba nam akcija, treba se napraviti uvjete za gospodarski napredak, udruživanjem, a ne dijeljenjem. Dijeljenje nigdje nije dovelo do napretka.

Po meni bi u sadašnjoj situaciji najbolja bila koalicija - SDP i HDZ. Zato jer i jedni i drugi imaju iskustva s vođenjem države, ok, mogli su i bolje, ali ipak barem nešto znaju o tomu. A ako se udruže, ušutkali bi se cirkusanti s obje strane, a oni koji žele raditi bi došli na svoje. Ne bi se gubila energija na prepucavanja i ne bi rad Vlade bio blokiran zbog prevelikih ega, i emocija, i svega suvišnog..

Recimo, kao kad je Kolinda obukla crvenu haljinu i otišla među neke ne-HDZ žene, već sam zaboravila koje, i rekla da su njoj svi jednaki. Taj čas se HDZ struja smirila. Prestali su ju zaljubljeno gledati, a nisu ju prestali poštivati. Eto, TO bih ja htjela, da dođe kraj tim slijepim zaljubljenostima, a da se Hrvatska, tj. njezin narod počne zdravo voljeti. I uvažavati jedni druge. Da se politički navijači otrijezne i zasuču rukave.

A MOST? Ne znam.. Lako je brundati iz prikrajka, lako je tuđu djecu odgajati, lako je dizati revolucije za šankom.. Malo karikiram. Nisu nemoguće reforme koje predlaže MOST, ali da ih je bilo jednostavno provesti već bi s provele. Kako masu od toliko tisuća ljudi kao što je u državnoj upravi smanjiti? Imate li vi ideje?

Masovni otkazi nisu rješenje. Ok, nije loš prijedlog - uvesti minimalac, pa će prirodno otpasti dio ljudi koji imaju bolja rješenja. Ja bih svakako smanjila plaće na recimo godinu dana, uvela metriku - tj. mjerio bi se učinak - i to bi trebalo biti dobro definirano. Tj. svaki šef neke veće grupe bi smislio metriku za svoju grupu, a njegov šef bi smislio metriku za njega, od glave prema dole. I svatko nadređeni bi odgovarao za njezino sprovođenje. Ukinula bih im fejs i društvene mreže, i ostavila samo mreže nužne za obavljanje posla.

Paralelno bi se uvodio outsourcing. Izvrsna ideja od koje se je nažalost odustalo.

Kako riješiti mlade penzionere koji zarađuju sa strane masnu lovu? S jedne strane ok, nek si ljudi pomognu. Ali s druge strane, ako si u stanju raditi, a imaš mirovinu zato jer si nesposoban (to je po meni osim starosti jedini razlog za mirovinu), nije u redu trošiti državni novac. Muškarcima iznad 70 i ženama iznad 65 bih dozvolila, ali mlađima i sposobnima ne bih baš tolerirala da mlate pare, a uživaju državnu mirovinu. Dalo bi se to izregulirati. Postojalo je stavljanje mirovine u mirovanje, što je s tim?

Nisam stručnjak, imam osobno iskustvo. I ovo je moje razmišljanje. Depresija je po meni znak blagostanja. Ima se višak vremena, i nije život u opasnosti. Nismo gladni, nije nam hladno, nije rat, nismo ugroženi ni na koji način. Jer da jesmo, pokrenuli bi se mehanizmi za preživljavanje (adrenalin bi skočio) i tu nema mjesta depresiji. Drugo ime za depresiju - ne živi mi se.

Kako prepoznati jesmo li u depresiji? Hm. Ako je prvi put, nikako. Tako je barem meni bilo. U konačnici, i u centru uragana je mirno. Tako je i u centru depresije, ne vidiš gdje si. Nešto je čudno, ali ti nije jasno što. Kad stvari ozbiljnije krenu prema dnu, tada nam obično netko drugi veli - hej, ajde ti sa mnom do psihijatra..

Sljedeći nalet depresije već je prepoznatljiv, ne od prve, ali se s vremenom prepoznaju simptomi. Ja se recimo zatvaram i ne izlazim među ljude. Ne javljam se na telefon. Naporan mi je bilo kakav ljudski kontakt. Znalo me biti i strah ljudi, da ne vide na meni kako mi je, da me išta pitaju.

I sad, podleći ili se boriti? Bijeg u alkohol, tablete, drogu, hranu, spavanje, ..., nije rijedak. Moje je mišljenje da je u podlozi svake ovisnosti - depresija. Ne znam što struka o tomu kaže. Fino se oduzmeš i prije će doći zadnji čas, lakše je smrt dočekati.

A ja sam borac. Ne zanimaju me omamljivanja mozga bilo koje vrste, jer ne vidim koristi od toga. A poslije se osjećam još gore. Ne za vrijeme, nego poslije. Zanimaju me aktivnosti od kojih se poslije osjećam bolje, iako su mi možda taj čas teške. Fizički napor mi je izvrstan za dobar rad mozga. Lijepo se napregnem do krajnjih svojih granica, uspušem se, lovim zrak, proluftam pluća, krv procirkulira, i novi sam čovjek.

Urbani način života je hranjiva podloga za depresiju, ako ne i uzrok. Udaljenost od prirode, nema kopanja i znojenja u polju, nema onog veselja kad nešto posiješ pa nikne. Ne provodi se vrijeme pod nebom, pod suncem i mjesecom, što mislim da je jako važno biti izložen njima. Susjedi se ne poznavaju, nema topline među ljudima. Majke nemaju kontakt s vlastitom djecom, a tu djecu odgajaju stranci, ljubimci nadoknađuju nedostatak kontakta s ljudima, ne zna se više živjeti u dvoje, troje, ljudi se osamljuju. Sve se nešto delegira, drugim ljudima, stručnjacima ovim ili onim, ili strojevima (auto, kompjutor, kućni aparati), i život ostane - bez smisla.

Bila sam nedavno tri dana na selu, u kući u kojoj sam provela u jednom periodu godinu dana, grijući se i kuhajući na drva, bez kupaonice, sa strujom jedva za žarulje. I bilo mi je prekrasno tih godinu dana, a i ovih tri dana sam se podsjetila kako je to. Ja bih mogla tako, a i dokazala sam.. ako bude zdravlja i prilike, odoh ja tamo u penziji..