čudan čovjek čudnog imena

da ne piskaram samo...

Link

Pokraj skupog košmara parfema
pola škarnicla od čvaraka
i pola od sira i povrća
jauk praznine u drobu biva ušutkan
toplim kušinima fornetta.

Pothodnikom migolje mirisi i celzijusi
kao predziđe hladnoće na stanici
ljudi iz pozitive kroče u negativno
neinspirativni za Pirandella,
sva su lica ista
autorsko pravo neostvarenih snova
materija i očaj u simbiozi.

Cupkam s noge na nogu
pored šmrkljavih i sitnih Roma
dva tunja i slavuj sleću u ruke
pet kuna milosti i osobnog mira
dok činovnički sivo nebo
sakriva rošade zodijaka.

Smetenost me vraća u toplinu
na trenutak se uhvatim u rostfreiu zida
kutija cigareta, jeftini upaljač,
motoričko hvala i hitam ka zimi
iznad glave tutanj kompozicije
palim detektor želja
smicalicom naivnog praznovjerja
slikam te pred očima.

Kvazistvarnost nas nosi na osmjehu
a konfeti zimske idile lepršaju po zraku
saginješ se i grušaš snijeg
trkom i zagrljajem rušim ti naum
nestašica ravnoteže i sila planete
spajaju nam tijela
fleka smo na bijeloj podlozi
ljubim te, ljubim te, ljubim.

Ovisnost mi dlanom brani plamen
od propuha čistine
smjenjuje te skelet Paromlina
nisam Prevert,
šibice su rijetka nostalgija
jednom bih samo slomio tamu
da ti otrujem izgubljeni dah zadovoljstva
i zapalim cigaretu
nakon što smo vodili ljubav.

meteorološka prognoza za vlastitost
umjereni optimizam i dalje se zadražava u polju hladnog emocionalizma
i uz nadolazak vruće ciklone materijalizma i tjelesnosti
prijeti da se pretvori u ludilo nasmiješenog čovjeka
koji će bridjeti na uplakanom obrazu pesimističnog svijeta
ako ikad više bude emotivno retardirana zona civilizacije
ljubav je ludilo
toliko dobro da ne vidiš strahote

Dođi.
Preko krhotina zaleđenih šapata koje vjetar raznosi u bijesu.
Spusti se s panoa usuda kao zvijezda kojom bogovi me mame.
Ušuškaj misli na moja koljena, razvuci osmijeh crnilom prostora
i pusti da udišem tvoju raščupanu kosu.
Tu si sigurna.
Tu te more ne mogu doseći.
Tu je mrak nevin i bezopasan kao želje djeteta.
I dok kazaljke na zidu cijede dragocjene sate
a ti bodeš bedževe od janjadi na prozirno nebo odlutalih misli
ja ću slušat kako rastu ti krila s nečujnom bojazni u dahu
da ne prenem te iz snova.
Mogao bih i zatomiti disanje i s tobom plutati nirvanom sve do prvih bockanja zore.
Jednostavno je.
Dođi.

Tvoje mi ruke razvlače mrak po koži
i rose tijelo znojem žudnje,
kada napravim kompromis sa razumom
i usamljena postelja zašuška listovima
otvorene knjige čežnje.
dopušta mi tada da te gledam nagu
dok spokojno šećeš livadama snova
i sakrivaš boju zjenica iza umornih kapaka.
Drznem se i jagodicom kažiprsta
crtam bezbojne dodire po tvom vratu
pa ohrabren otetim uzdahom
nježno ti dlanom dotaknem obraz,
prignem glavu i ljubim te,
tako stvarnu
satkanu od niti neostvarenih želja.

Rijetko ali ipak,odlutam u sfere opsjene i mamurluka
pa te grlim snagom nježnosti
i ljuljam se na oblacima olakšanja
spojen s tobom, dok si nasukana
na hridima ramena
kao brodolomac na pučini htijenja.

Otrježnjenja stvarnosti vraćaju razum na tron
i zvučna kulisa je cinični cerek svjesnosti
jer odraz o ogledalu izdajnički otkriva
samo prazan prostor hladnog hodnika pored mene
i grubo me smješta u moj sudbinski kalup,
kao onda
kad mi ponekad ruka odluta prema bočnom jastuku
na kojem samo snatre krpice tame i sjene
i perje mu se napilo suzama i dahovima,
pa se razočarana zgrči u šaku i lagano,
kao da ne želi nazad, jer gladna je dodira,
spusti se na prsa i zaspe na napipanim otkucajima.

Kada razum suvereno vlada mojom psihom,
vuče me iz kreveta grubim potezima rutine
i pali plin u kuhinji,mazi razigranog psa,
pa kad voda zavre i miris minasa prolije se oko mene
budi lijene mote kavom i cigaretom
dok zbunjeni jutarnji pogled prati kroz prozor
opravdano ime listopada.

Kao đžini modeliraš se egzotična iz dima
i plešeš savitljiva dok te ne otpuhnem kašljem
i pretvorim u maglicu koja mi muti prikaz pejsaža.
«Sjeta...» otima mi se glas,
prije nego jesenja paleta skroji prve suvisle misli
«Još vjerujem u nas», nečujno ti govorim,
bezrazložno, kada napravim kompromis sa razumom.

dok se graciozna svjetlost slama na pukotinama roleta i poput nijeme tužibabe zlatnim kažiprstom prokazuje lebdeće točke prašine

sjetih se kako otkrivaš u meni, meni samom, neka zrnca dobrote za koja nisam znao da postoje i lijepiš ih u grumenja vrlina

pa kad utihneš i zacrniš se u prolivenom tušu silhueta ostavljaš me vjernog tvojem udaljenom bilu i jačeg za još jednu samoću

Jošjednom smo dokazali da pomažemo samo obećanjima...
Link

Čađa je masna
miris iza hrskave kore
mami prste da talože crno ispod nokta
držim te toplu i ukusnu
u mjerici papirnatog stožca
zgužvanu i samo moju u džepu
pa te ubacim pored sebe
kao surogat čežnje
prebacujem ruku preko tvog ramena
u šetnji smo
vrući kesteni, ti i ja
vjenčani za trenutak bliskosti
koincidencijom izmaštanog susreta
bez tijela
bez želja
u rijetkoj riječi
i bujici ugodne šutnje
na ljuljački bokova u hodu
lišće nam šapuće pod đonovima
identični u našim razlikama
vijugamo Lenuccijevom potkovom
sretni u zamišljaju
slijepi u zagrljaju.

Dlan u dlanu
ti izabireš stranu
kroz Marićev prolaz
sa glasnim smijehom
krivoj intonaciji francuske fraze
i znatiželjom darovanom izlozima
po Ulici Lažnjaka
do trga cvijeća, pjesnika i pravoslavja
gdje krizanteme čekaju kupce
a klinčići plutaju u kuhanom vinu
Zadnji kesten,
vraćam te tvome dijelu neba
imao sam te koliko mi treba
da zamaknem u Ilicu
kroz masu onih
koji ne ljube zagrebačku jesen.

Jutro je imalo boju svježeg betona. Po zraku se šuljala ne tako daleka zima. Psi su lajali za mnom. Noćne ptice lepršale po šumi. Nudim zavist uspavanima. Ne vide čaroliju zornice i ljepotu koju kriju jesenje tamne kose i njezine vlažne vlasi.

Tada sam bio nevin u duhu i tijelu. U meni su kiptjele želje. Nadanja i snovi strani svim drugima. Stigla je kao miris Neostika. Kao uvijeni pjev najlona. Kao kisela zabluda lošeg vina. Otkriće novog svijeta.
Predvečerje na Ribnjaku plazilo je po krošnjama a njena je ruka kao smjerokaz mojoj, mirno počivala među njenim nogama. Drugom je hinila nevini zagrljaj.
- Daj mi ruku..- tiho je rekla
Drhtava i neiskusna ljevica ubrzo je bila u njezinim gaćicama. Bila je ukazanje postojanja. Kurir s dobrim vijestima. Probuđeni nespokoj mojih prepona. Toplo. Meko. Vlažno. Ćutio sam sigurnost fetusa i vrištao u glavi.
« Ne želim van!!»
Ustala je. Uzela me za ruku. Požuda je postala povodnik kojim me dresirala za budućnost. Otkopčanih hlača pronašli smo zid koji dijeli crkvenu učmalost Kaptola. Zatajene grijehe i dogme od užitaka smrtnika.
Nježno me je, naslonivši se na lišaje zida, uvela u odaju tajni. Vrijeme je stalo. Upilo se u jecaje. Dahtanje. Grčevi. Prosipanje prvog sjemena. Početak kraja.
Ona je danas mrtva. Smiješim se vjerujući da razbija rajsku dosadu anđela nudeći im milost svoje pohote.
Te sam noći ljubio oluju. Šibala je nebo munjama a ja sam bio jahač spoznaje. Pokisao. Malaksao od ugode. Sretan što sam ugledao svjetlost na obzoru svog puta.
Nebo je bilo boje svježeg betona.

u smiraju kao ovaj,
što baš uskače u kompoziciju silhueta
sa stupova žarulje navlače krinku dana,
mačke se klupčaju ispod prozora
magla se upliće u konture
zamućuje osjenčane kuće,
osjetim kako smo zanemarili noć,
zanijemili pred njenim čudnim svijetom tajni
koji čeka svoje pustolove probdijenih snova
da se obznani kako kontrapunkt umornom bljesku.

možda strah od istine, one što šuti
kad smo sami pred samim sobom,
gura nas u san,
da joj ne unakazimo ljepotu,
odmara nam dan.

Opušak u zadnjem izdisaju kao zviježđe rasipa se cestom
tamna tišina sobe čuva mi leđa,
ljubav ostavlja suze i prkos u jučer

a s prozora...

S prozora iluminator kasnih sati u punom sjaju,
u mjeni prepunoj sjena
reflektor male noćne muzike ptica.

Kao da su čekale da ljudi utihnu u nesvjesti.
Njihova ljubav i note ne pune tabloide.
Tek ih poneki voajer umirene nutrine
osluhne i s osmjehom nestane u snu.

Prošao sam asfaltne brazgotine i vodene žile posramljene planete.
Gutao sam prašinu bezobzirnih putnika i upijao znoj usputnih ljubavi.
I dok u zgrčenom dlanu umorne ljevice pomno čuvam zgnječenu melasu rijetkih mudraca, tanki gležnjevi me mole kuknjavom žuljeva da otpustim škripavi vagon doživljene gluposti.
U daljini tračnice se igraju sa percepcijom očiju i glume kraj beskonačnosti gdje paralelni putevi postaju jedno.

Ostavljam većinu portreta nakupljenih u memoriji na ranžirnom kolodvoru nepotrebnih.
Koraci su zahvalni a prsti koji služe nijemi kao otisci pismenosti uma pokazuju broj sasvim dovoljnih jedinki za ispunjen život.

Uzimam kvalitetu i gnušam se kvantitete.
I hurt myself today....

Meki potez žiletom, tiši od same tišine, raskužuje kromosome i sve cite i tankom linijom lijene i guste tekućine vraća me u život dok jezik prinosi nepcu crveni zadah krvi.
Svi životni likvidi nose sol u sebi.

Zašto su iskrene emocije onda gorke?...

-Pojebao bi pticu letu- kaže ona
- Hoćeš me naučiti letjeti?