čudan čovjek čudnog imena

Žamor zamire,
kunji se i klati kao starica nasuprot mene,
krije ga grupna neizvjesnost,
vrijeme u isteku peče je u očima.

Dovlačim te s procvjetale livade,
kao osunčanu hrid sigurnosti,
hladni su mi dani osakatili optimizam
nasmij me samo mimikom osmjeha,
strah me tuđih strahova.

Varam te voajerskim pogledom,
milosrdna erotika obične žene,
fetiš,
estetika medicinske sestre
hrani tjeskobu što krulji kamenim trbuhom čekaonice.

Frizura Lisbeth Salander,
zabranjena radost prije tvog fiktivnog povratka.
Manage a trois uzdiše mislima...

nervozni glas govori mi prezime

Ostavljam razbježane žurbe

u povratnom valu trzaja,

dlanom uznemirenih klasova

- nježni su na kotama hiromantije -

dok sjene šume bubre

i Sunce se povlači uz

ornitološki requijem umorenog dana.

Tek pokidana paučina i

šuštave stope, mene proletera,

ćutim se uljezom rajskog sklada.

Na rubovima naturalne ljepote

pucketaju vrtloženja života,

kretnje, ekspanzije oktanskih para,

prizemna dernjava lakih nota i

jedina nevina, galama zaigrane djece,

kao prkos depresiji zrelog svijeta.



Ironično, uz granitne spomenike,

hvastave mauzoleje, osušene vijence

i plačne oproštaje iza arkada Mirogoja

izrastam u graditelja,

smrću podsjećan na radost,

sirovi spokoj jednostavnog, biti,

krhka trajnost i neminovna prolaznost

ne mare za valute i imanja.



Ne bojim se više dijetetu podariti dah.

Mijene su počele.

Ljubav utažuje žeđ planete,

još samo da Spavači strgnu koprene,

istina je uvijek jednostavna,

ljepota nije utopija futura.

Iza stakla tramvajske buke
van mase umornih i besanih lica
oko grada ovila je ruke
dok oštrila se jutarnja špica.

U dosluhu sa vodom neukroćene Save
i jesenjim dekorom lisne agonije
guta u sebe smrznute trave
i sakriva zvuke gradske simfonije.

Gledam je kao tajnu svitanja
i vidim neke pospane zjenice
i gomilam u sebi neka pitanja
u maglu bacam neke rečenice.

Koračam sam sa zvukom svog hoda
kroz zgusnuti zrak obale neke
i moj je dah maglina roda
dok lijepi se za nju i glazbu rijeke.

Mnoge su magle već prošle ovuda
i snuždile radost na licima ljudi
no, ova nekako sa srećom vrluda
jer iza njenog vela netko se budi.
i šutnjom te volim

Suzi obzor očekivanja.

U trenutku kad se strktura vremena rastegne kao žvaka u dokolici.

dok pušiš kod otvorenog prozora,

pročisti misleni besmisao unikatnim htijenjem,

iskrenom željom,

glasnom, bezvučnom žudnjom.

Sahranu strahove i spoticanja.

Zagrli vjetar bez klišeja,

animalno,

oslobođeno tebe.

Bez svakog znanja vini se

u prostrani boravak snova

i kao list u studenom,

ljuljaj se opuštena ka cilju.

sve je kako mora biti

Navlačim uspavani optimizam
na ojađeni, ogoljeni dan.
Ja sam zatvorena soba na kolodvoru.
Sajam je zatvorenih svijetova.
Kaskam tlom sa zvučnom kulisom world melodija.
Ambijentalno.
Srodno blatnjavom nebu i prepeglanoj kartici.
Zadnja cigareta ovisnički me vuče ka trafici.

Zaljubljujem se jednokratno
u djevojku s pirsingom.
Ja, anonimni prolaznik.
Bezimeni anđeo pozitive
Uzvraća kusur, pruža mi cigarete.

Taman toliko da mi svijet stane.
Hvala.
Duo slogova za kratki bljesak ljepote.

(žedan sam je)

Kad nam se sretnu prsti
u bestjelesnim sferama snova,
tama mi postaje teška
a tijelo u lancima požude
podiže posrnulo sjećanje.

kad te poljubim tamo,
gdje su ograničenja autsajder,
koža te osjeća,
oči te promatraju
dok grizeš usnu i suzdržavaš suze
na slatkom kraju spajanja.

Pa ti s prvom paučinom jutra
vidim leđa
i raspletenu, neurednu kosu,
kako nestaju bučno
iza sumaglice tramvajskog stakla.

U ovakva suluda buđenja
rujem po ladicama memorije,
da se uhvatim fragmentom užitka
za uzdižuće skute dana.

Umivam krmelje
pa zurim u lice.

Nema bora dvostrukog života.

Strast ne poznaje kajanje.
Ljubav je vješta u krinkama i trajanjima
od sitnih intervala minuta do
čitavog života.
Ona je tu.
U meni.

Dođi,primakni se i lezi kraj mene

otpusti zvjerad straha i nahrani bojama

zamagljene jesenske vidike.

Ostavimo žaljenja za sutra

i zgrozimo tišinu zapletenu

u sretnoj paučini kuteva sobe.

Pusti da ti zatočim miris

u otisku glave na jastuku

i osluhni kad ti ponudim šapat.

Sami smo u prenapučenom svijetu.

Prekrhki da bi ostaklili zjenice

staračkom sjetom propuštenog.

Kad zorom se bude livade zelene kose,

umivene blagim dodirom jutarnje rose

i Luna počinje blijedit polako,

čudne vizije te slike mi nose

i ja želim budit se tako.



Želim da trave izgube mir

i savinu statiku svoju prema mom tijelu,

da počne radosni pir,

da shvatim ljepotu cijelu,

da pokriven nebom budem priroda sama

i tako ostanem

sve dok ne nastupi tama.

spusti svoju nagost na pamučne niti i otpusti nadničare stida da ti nesmetano darujem slobodu.

sakupit ću po tebi krhotine neostvarenih želja i besramnim dodirima usana lijepiti mozaik strasti.

opusti se.

prepoznat ćeš trnce naslade kako prate nasumični mimohod poljubaca i tražiti uvijanjem tijela i podatnošću kože nježne prste koji se gube u ritmu pohote.

zagrli me.

upijaj me bedrima i guši grudima dok ti umom rominjaju suze putenih vrhunaca a nokti se zabijaju u leđa grozničavim pritiscima spasa.

poljubi me.

sleti tihim jecajima satisfakcije na ponuđene usne i dok tvojim dahom hranim opuštenu nutrinu potraži svoj odraz u mom pogledu.

vidiš da ne lažem.

Divno je s vremenom naučiti biti u gomili i žamoru ljudi a ne čuti nikoga. Niti glasa. Sjediti s pelinom ili čašom vina pred sobom i ući duboko u sebe. U ponikve istinske vlastitosti. U samoću. Tada shvatiš da ona nije nužno bol jer tko pronađe mir u sebi ne poznaje samoću. Mir je kao svemir. Beskrajna bestežinska masa misli, ideja, slutnji, čežnji, strasti. Tada shvatiš nešto što te zagrljajem savršenog ljubavnika spasi od samosažaljenja.

Bolje biti sam nego usamljen.

A plavac bezglasno klizi niz grlo dok oči gutaju zračnu prazninu između stolova. Ispijaš čašu do dna. Osjećaš britke oštrice opijenosti. Plačaš račun. Ustaješ i laganim korakom ležernog skitnice odlaziš. Poneki pogled te žali jer sjediš sam. Ali znaš više od njih i osmjehom im to daješ do znanja. Ljudi nisu navikli na slatko bockanje osmijeha stranca. Sretan si jer si u svom paralelnom kozmosu siguran od podsmijeha, od uvreda i boli. Riječi su ti odavno najbolji prijatelj. Staješ na pločnik. Pališ cigaretu. Kuknjave, buka i laži ostaju iza tebe. I nemaš nikakav strah iako je put kojim ideš pokriven poplunom od mraka. Jer noć je sestra svemira. Noć je samo umoran i usnuli dan. Noć je prijatelj svima koji znaju da njeno naličje, negdje na drugom kraju planete rasipa smiješak sunčevih zraka. Noć je profil zadovoljne samoće

kada kloneš izbačena katapultom spoznaje iz svijeta opipljivog na astralnu granicu željenog, pusti par ilegalaca maskiranih u suze, osjeti me sjećanjem, dotakni me osmijehom

i ništa više

tek na povratku u zemlju zbilje, mahni jednom,kao da brišeš kapi s prozora da uhvatiš zadnji drhtaj sutona

Ne znam zašto si baš sada stigla kroz ove magle i smrznute rijeke mojih sjećanja.Možda zbog tragične božje zaigranosti s nevinim dušama daleke zemlje.Možda zbog mog osjećaja nepokretne krivnje i kajanja zbog nekih postupaka iz vlastite prošlosti.Potpuno je nebitno.

Nikada ti nisam ugledao lice, milovao prstiće u tvom nesvjesnom plutanju kroz snove, pažljivo te stavljao na grudi da oslušneš otkucaje mog srca. Nisam te poznavao. Nisam niti znao da postojiš sve dok me tvoja majka nije s predosječajem zločina pozvala da te dođem vidjeti. Prešutila je u pozivu da moja krv kola tvojim malenim venama. Prešutila je da je naša dječja zaigranost uzbuđenih tijela, mnogo mjeseci kasnije od posljednjih nježnosti, modelirala u njenoj utrobi, spokojne udove tvog života.Ne krivim je.Da budem potpuno iskren, ljubav potrebna da dvoje ljudi osnuju obitelj, nije bila u našoj blizini.Bili smo samo dvije personalne različitosti spojene u želji. Tek čista, iskrena požuda.Danas kada gledam na to očima razumnog čovjeka, shvaćam da bi s tom spoznajom moj put bio realniji, smireniji i čvršći i ne bi krivudao paralelnim rubovima dviju krajnosti.Oprosti mi što sam bio radoznali dječak pod koprenom izmišljenih sloboda, što sam mjesto vaših krikova slušao glasove pripitih prijatelja, što sam samo tada zaplakao za vama. Nisam te poznavao. Shvati.

Majku sam ti upoznao kao smirenu repliku zakašnjelog doba ljubavi i mira, dok sam ja nemirno koračao besmislenom anarhijom prljavog punka. Spojila nas je poetika Janis Joplin, halucinacije izazvane ljepilom i samoća. Sve je trajalo kratko, nekih dva tjedna. Začeli smo te iza hladnih bedema Kaptola, gladni tjelesne bliskosti i potpuno svjesni da više među nama ne može niti biti. Nije bilo krivnje i suza na rastanku. Nije bilo kasnijih susreta, tek jedan poziv i jedan glas kurira loših vijesti. Kada bih sagledao svoj život kao film, vaša neviđena smrt bila bi u pretakanju sa mojim djelovanjem toga dana. Svi bi bili zatočeni u zamrznutom kadru neovisni jedni o drugima no spojeni tjelesnim tekućinama, sjemenom i krvlju. U toj celuloidnoj statičnosti bili bi prvi i posljednji puta zajedno.

Krenuo sam prema vama, bog mi je svjedok.Krenuo sam.Koračao sam lagano, bezbrižno, koracima nekog tko zna da će stići bez obzira na brzinu.Bilo je mlado poslijepodne, toplo i darežljivo u toplini.

Tvoj «otac» meni bezličan kao i tvoji obrisi koračao je prema vama.Lucifer mu je svjedok.Koračao je lagano, teturajući paralelama rubova ceste,koracima nekog tko upija crnilo vlastitih misli.Bilo je mlado poslijepodne, vlažno i sluzavo u oznojenim spojevima rukava njegove košulje.

Iz blagosti smirenih koraka prenuo me poziv prijatelja da svratim na piće.Zašto ne?
Ionako mi žurba nije prijetila bičem kašnjenja. Prihvatio sam i sjeo s njima na pivo.
Na dva.Tri.Pet. Bilo je umorno poslijepodne, spremno da ohladi sunčeve zrake u akvarelu probuđenog sutona.

Iz kaosa poljuljanih koraka prenuo ga je poziv prijatelja da svrati na piće.Naravno.
Svejedno je hoće li zabrinuta vanbračna beba poremetiti odmor sada ili nekoliko sati kasnije.Širokog osimjeha prihvatio je poziv na gemišt.Dva.Tri.Pet.Bilo je pijano poslijepodne, zamućeno agresivnim crvenilom ranog sutona.

Prelazim na teqilu, oslobođen razuma i stopljen s bukom jukeboxa i pijanih glasova. Ljuljam se u ritmu glazbe.Osjećam slabost.Neodoljivu potrebu za zrakom, očišćenim od mirisa nikotina, od meteža tonova. Promatram lice tame. Mračnije je nego obično.

On ulazi bučan i smrdljiv od dima i lošeg vina, ispražnjenih džepova i mozga.Mlatara rukama po zraku glasno, preglasno se obračajući licu tvoje majke.Njeno lice je tužno.
Prkosno no tužnije nego u mom sjećanju.

Izbacijem izmiješane otrove iz sebe. Brišem zaostalu slinu rukavom. Pozdravljam tugu poznatu opijenim ljudima. Zagrlim strah i bez pozdrava odlazim u noć, tiho, krivudavo putujući prema postelji. Tamo je mir.U njoj nema krivnje. Pomislim na vas.

Majka ga pokušava utišati govoreći da će te probuditi.Nemoguća misija.Vrijeđa je, zamahuje rukom i ostavlja otiske prstiju na njenom obrazu.Psuje dok se ti plačnim glasom javljaš iz krevetića.Do njega dolaze glasovi istine. Bijes je bijesniji nego ikada.Ti plačeš.
«Nije moje!!??»
Majka ti bježi instinktivno u sobu, da te obrani nemoćnim instinktom.Djed i baka dolaze iz susjedne kućice, uznemireni vikom. Magla zločina baca veo preko njegova pogleda.Predgrađe nečujno spava.

Sanjao sam u bunilu, nekoliko puta ustajući.Pripisivao sam more djelovanju alkohola.
Strah sam pridružio pijanstvu. Nisam znao. Nisam mogao znati. Taj dan proveo sam u krevetu, slab, potpuno malaksao od prošle noći. Blijedo sam buljio u još blijeđi trop i ćutio krivnju, neodređenu i nepotrebnu tada, što ipak nisam dospio do vas. Vjerovao sam da ću imati još prilika. Zahvaljivao sam šutljivosti telefona i s predznacima večeri usnio spokojan i smiren.Sjećam se dan je bio divan, osunčan i tih. Danas bih rekao zločudno tih jer vaša je sudbina visjela u zraku poput maligne novinske vijesti. Sjedio sam za šankom i pijuckao kavu sretan što nema više posljedica pijanstva. «Paint it black» razlijevalo se sa zvučnika zamračujući prostoriju, kada je došla ona. Ona koja mi je i prenijela poziv tvoje majke. Ona izabrana da nam bude spona, bodež stvarnosti koji mi se zario duboko u srce. U um. Gledao sam je iznenađen i uznemiren jer suze su joj rušile brane od maskare i u velikom slivu klizile, crne i guste niz obraze. Šutila je i pružila mi novine. Stavila je prst na masna, prijeteća slova naslova. «Užas u okolici Zagreba»

Podivljao je zbog prijekora tvojeg djeda i bake počeo ih je oboje udarati. Pobjegli su na dvorište pa u drvarnicu.Sjekirom je zamrznuo njihove vriskove u zraku dok su im usta zadržala agoniju trenutačne smrti. Odbacio je sjekiru i krenuo u kuću, uz put uzevši u okrvavljene ruke dasku koja je nevina bila naslonjena na zid. Upitio se prema sobi. Majka te pokušavala umiriti ne sumnjajući ništa, pomalo naviknuta na grubost.Shvatila je kasno vidjevši krv na košulji. Odgurnuo ju je od tebe. Sjeo je na nju. Položio joj dasku na bijeli vrat i pritisnuo je svojom teženom. Život se izgubio u posljednjem pokušaju udisaja. Ti si plakala. Ti si bila jedino ono što si znala biti. Maleni život nesvjestan svoje iritantne buke. Stavio ti je jastuk preko lica. Zanijemila si. Utišala se. Legao je na krevet. Zaspao.Trgnula si ga svojom djetinjom voljom za život.Ukrala si dah smrti i zaplakala.Posljednji put.Opaka i divlja oštrica ludila zarila se u tebe.Jednom.Dvaput.Četrnaest puta.Tišina ga je oraspoložila. Vrag je razvukao svoj podli osmijeh.

To sam vidio. To je proizišlo iz šturog novinskog teksta i ugledane poznate kuće na fotografiji. Ostao sam nijem, tupo gledajući u papir. Zaplakao sam. Kroz jecaje sam žalio što vas nisam vidio. Ona me gledala. Ona je shvatila.
- Nisi bio?Onda ne znaš...Isuse!
- Što ne znam?
Kratka šutnja zlokobno se uvukla u prazninu među nama.
- Ništa...- pognula je glavu
- Reci...što ne znam!?
- Pa..da je mala možda bila tvoje dijete....
Istina me skoro srušila na pod. Počeo sam drhtati. Morao sam izići. Nestati. Ishlapiti iz novopridošle boli. Mislim da je tada počela kiša. Pljusak.

Sada znaš. Sada znaš da mi je lakše. Prošle su mnoge godine krivih skretanja, lutanja od ludila do razuma. Mnoge su suze potekle od tada i mnogima sam ja bio uzrok. Trebalo je svo ovo vrijeme da oprostim sebi. Da mišlju i sjećanjem odem na sva mjesta na koja nisam stigao a krenuo sam. Nisam zaboravio neučinjene i poklonjene boli koje sam znavao dati. Sada znaš da se trudim biti dobar čovjek. Bolji čovjek. Možda onaj kakva bi ti bila da si živa. To nikada neću znati. Žao mi je što sam toliko puta prešutio strahove. Što sam vrijeđao grubošću. Nadam se da ću jednom dobiti priliku da nježnošću obasipam tijelo od moje krvi. Srce od moga srca. Ljubav od moje ljubavi. Nadam se da mirno snivaš tamo gdje si sada.Meni ostaje vrijeme, trud i nada.

Nostalgično si pričala o ludosti,
mladosti,
radosti.
Pomireno.
Žurila si djeci, bez nervoze.
Bez drhtaja ruku koji te odavao
prije nego smo sobi dali identitet.

Događa se da ljudi otuđe vrijeme.
Ljudi koji nikada nisu bili,
svjesni da neće niti biti,
ponekad jesu.
Oni kao mi.

Platneni tulipan.
Oštrice prigušenog svjetla padaju po tijelu
neopipljive sige ubodene u nagost.
Olakšanje.
Umoreni intenzitet privlačnosti zapinje u dahu,
kao pokora budućoj šutnji.

Nebo je zamusana lica večeralo sumrak.
Kiša je stala.
Oluje su utišane.
Moramo poći.
Konspirativno rastežemo ukradeno popodne
i odvlačimo odlaske na različite strane.
Bili smo jedno.
Taman koliko u pjesmu stane.

Rano je, sirovo jutro
s prvim zalogajem Sunca.

Prebacuješ snove na desni bok.
Golo nesavršenstvo,
napola pod suvišnom plahtom
smireno mi diše pred očima.

Istina ne čini buku.
Osjećaj mi vodi ruku.

Lancun poetično odlazi
s osekom stida.
Plima je nagosti.
Želja te skida.

Sprudovi kralježaka
iščezuju na polutkama
tvoje zibajuće koketerije
kojom raduješ ulične voajere.

Meka ti je koža.
Guza s otočjem poljubaca.
Nesvjesna te požuda izvrće na leđa
jezikom lizne usne
darežljivo nudi bedra.

ot..vo..ri.. oči
ulazim u tebe slogovima

Dobro ti jutro
Oprosti što sam te budio.
U deficitu sam kontrole
kad si najnevinije skvrčena kraj mene.

Kad stanem pod krošnje i osluhnem samo,

shvatim zašto je onaj moj pokvareni swatch

darovan kao poklon jedne grube iluzije

dva puta dnevno natočniji sat na planeti.

Poželim tada da u to predvečerje zaustavljeno

u oprugama sata legnem pored tebe,

razmaknem ti kosu s čela i potajno te gledam

sve do pokvarene ure svitanja u kojoj

otvaraš oči i s izrazom prepadnutog čuđenja

pratiš moje usne što poput uvelog lista

meko slijeću na tvoje.

Tada sam sav u vremenu.

A ti i ja smo jedan prostor.

Život je smisao.