čudan čovjek čudnog imena

zna li netko proceduru ili možda čak i osobu za izdavanje knjige? Hvala

Ljudi neiskorištenog i nesvjesnog
znanja
u sistemima kaosa s prividom
moći ,
u trpljenju normi i sakaćenju
morala,
u razočarenjima propalih
očekivanja,
sa željama usađenim u toksičnu
misao,
bivaju zamućene vizije.
Smiono, začuđen pobunom
protiv ega,
izdvajam duh iz buke.
Jednostavan kao voda, prozirne
istine,
molekularno minoran kompleksu
tijela
ostavljam tjelesno i sebe kao
tajnu utjehu
u jednokratnom znoju zalogaja
tame i
zaboravljenim uzdasima na
sjenama soba,
neophodan i bitan, čestičan u
poredbi sa svijetom,
šav u konstrukciji kozmičke
pravilnosti,
prevaga protiv svih griješenja
vlastitosti,
plutam tišinom.
Atom svemirskog bratstva
u nježnosti s prašinom i sa
zvijezdom.
Element nesputanosti uma
u potrazi za aurom planete.
Ljubav.
Čovjek je tek osjenčana vizija
anđela,
skicirana rastresenim dahom
stvoritelja.
Proključala Svjetlost uzburkanih
valova
zatočena u strahovima
uramljenim kožom.
Ecce homo.
Sloboda od zapetljanih htijenja je
u nama.
U danu spoznajnog futura,
bez blamaže koncentracije mira
u galami,
bez usiljene snošljivosti prema
životu,
danu bešumnom kao rast trave.
Dozvoljavam si to vrijeme.
Upijam ljepotu.
Dar.
Dar je samo Biti.

Nostalgično si pričala o ludosti,
mladosti,
radosti.
Pomireno.
Žurila si djeci, bez nervoze.
Bez drhtaja ruku koji te odavao
prije nego smo sobi dali identitet.
Događa se da ljudi otuđe
vrijeme.
Ljudi koji nikada nisu bili,
svjesni da neće niti biti,
ponekad jesu.
Oni kao mi.
Platneni tulipan.
Oštrice prigušenog svjetla padaju
po tijelu
neopipljive sige ubodene u
nagost.
Olakšanje .
Umoreni intenzitet privlačnosti
zapinje u dahu,
kao pokora budućoj šutnji.
Nebo je zamusana lica večeralo
sumrak.
Kiša je stala.
Oluje su utišane.
Moramo poći.
Konspirativno
rastežemo ukradeno popodne
i odvlačimo odlaske na različite
strane.
Bili smo jedno.
Taman koliko u pjesmu stane.

Duboka brazda sumnje
bridi na polju nadanja.
Grijem ruke na cvrkutu osvita.
U tom nedonošću dana
puderom optimizma
krpam brazgotinu.
Vjerujem u nas,
u hrabrost da vratimo
raj konfisciran od pohlepe.
Božja smo djeca bez rodovnika.
Trebamo samo Sinova muda,
perpetum mobile vjere
i smislenost Oca,
dobrotu i radost kreacije
bez nakane uništenja.
Raščlanimo dva na
jedan i jedan.
Ti trebaš ljubav kao i ja, zar ne?

.

.

Pažljivo,
dosljedan sitničavosti zodijačkog
odabira,
vršcima prstiju utišavam
feromone na njenom trbuhu.
Krotim energiju požude.
Pa, naočigled preslab za
suzdržanost,
čvrsto joj primam obraze,
grizem vrat, usnu
-mali trag krvi draži mi nepce-
dok mitska vulva upija poraze,
posrnula očekivanja,
konture stvarnosti.
Gledam je u oči.
Vidim štovanje užitka,
doticaj oslobođene zvijeri.
Znam, pobjegla bi,
da joj trunom istine dodirnem
uho,
nekim nježnim citatom,
svojom tugom i strahom.
Mene u njoj nema kao kompleta.
Kurac je njena furka.

Horizontom dominira jesen, vjetrom raznesene boje šapuću trepčući listovima.
Rukom na krutosti,
osjećam bilo pod prstima,
donosim te golu ispod kiše
da me proždreš nutrinom.

nekak mi se čini da se šuica i kunst troše, da ne kažem jebu

kiša
afrodizijak tvoje slobode
sjeme što kaplje po nagosti

uzimam te fraktalno
u poklonjenim dozama slikovne milosti...

Mjesec iznad Savske blijedi
pod olovnim velom smoga
sluzava kulisa grada,
prijeteća svijetla automobila,
histerična sirena tramvaja
ljudi su stranci
glazba, sneno odabrana ujutro,
meteorološki savršeno pristaje uz
pejzaže kretanja
dvojka,
groteskna u neskladu starosti
i brzine,
svojim slideom po šinama odvlači
lišće i rasipa ga po asfaltu
stefanovski,čisto i skladno
poželjeh tvoje prste na ramenima
i drhtaj od iznenadnog daha,
predan ti potpuno, upijam
kožom vlažnost jezika,
tražim ti lice dlanovima,
u panici preplašenog djeteta
utiskujem ti paragraf kapitulacije
usnama
gomila želja za tri i pol minute
pozadinske gitare, neumjeren
sam u čežnji
moja stanica, par koraka do
pretile rijeke,pola sata do topline
palim cigaretu, para upija dim,
psorijazna ograda mosta mrzne
prste
sjenke sa zvučnim potplatama
promiču iza leđa
ljudi su stranci
pokojni cash, Bridge Over
Troubled Water
gasim svjesnost proteklog dana
netko izgovara tvoje ime

maksimir je zrcalo stanja nakon dvije dekade...

Usporavam život, bez kočenja, kao na ugaženom snijegu. Poput malog djeteta, noći me plaše, dajem mu ruku da me vodi. Sluga sam pokorni. S manom kašnjenja.

Sumrak umata jesen tamnim celofanom zvijezda. Neki koraci te plaše dok mi sjediš u krilu, omataš me sobom. Ćutim svoje bilo u tebi, šapćem ti pohotu..a platane, nage, šute.