čudan čovjek čudnog imena

Odmakle su pokisle rode na
bočnim pejsažima putnika
i akne lošeg asfalta ugasile motor
pred vratima odmora.
Čim vjeđama dopustim da sakriju
predvečerje
ušetam u predvorje "Libido inn-
a".
Čekaš me umotana u komplet
požudnog pamuka
raskošna kao divlji valovi
uzburkane pučine.
Dobra večer divna budnice mojih
prepona.
Kleknut ću pred tebe i noktima
kliznuti od ramena,
preko pritajenih grudi iza košulje,
sve do nesigurnih, klecavih
koljena.
Prilazim ti straga kao tat u nakani
krađe tvog uštirkanog mira
i nervoznim prstima, nestrpljivim
od znatiželje, svlačim ti suvišnost.
Razmičem tanku nit obrane u
klancu mjesečevih polutki
i prodirem u tebe silinom groma
i otiskom pohotne munje u
pogledu.
Tvoja koža zna koliko te želim i
upija poljupce kao more kapi
kiše .
Plešemo ritmom uznemirene krvi
i koracima oznojenih dlanova.
Otima te neka buka!
Lavež jave koji diže kapke.
Nestaješ na obzoru.
Guta te magla neostvarenih želja.
Gledat ću te u usamljenoj tmini
linijama hiromantije tražeći
vrhunac.
Linijom života zabijelit će se se
sjeme.

Jednom, kada ćeš čitati ove riječi
ušuškana u stereotipnu
scenografiju hollywoodskih
melodrama,
uz noćnu lampu pokraj kreveta,
s naočalama debelog okvira
koje tvoja taština taji od javnosti,
dok pored tebe tihim snom
prede tvoj voljeni
i zaboraviš na nekoliko trenutaka
vješto spletenu paučinu iznad
žarulje
i zauvijek djevojčica u tebi izgubi
strah
zbog grotesknih likova budnih i
tamnih sjena
bit ćeš sretna zbog ovog
ambijenta
jer znat ćeš da iako ti nisam ni
potreba ni čežnja
imaš me još uvijek u nesigurnim
rukama stihova.

Protezes tijelo koje s jutrom se
ljubi
i prasina snova iz oka se gubi
dok ja ponirem u bezdane sanja
tada mi daljina izgleda manja
i pruzam ruku po mekoci
pamuka
koja jedina lezi uz mene
i skriva slast ljubavnih jauka i
uzdahe neke daleke zene.
Ti umivas lice pred zrcalom istine
i vodom okrjepljen pogled se
budi
dok zelim da kap sam sto klizi
niz padine
da smoci tvoje drhtave grudi...
i mozda me osjetis u trncima
koze
jer u miru mog tijela zelje se
mnoze
prilazim ti kao sablast pohote
i rasipam poljupce na gola leda,
gubim se usred tvoje ljepote
vidim te iza sklopljenih vjeda
uoblicen u tvoje prste
letim kroz raskos mekih oblina i
nestajem,
guta me tvoja gladna nutrina
razapinjem krijepost nevine zore
na bedra tvoja koja sa strascu se
bore
i padam pred oltar tvog toplog i
vlaznog hrama...
dok znoj mi napusta pore...
ja sam u tebi,ti nisi sama...

Oni koji plešu proglašeni su ludima od onih koji ne čuju glazbu.

Ja sam šetač. Koraci mi izgaraju u
onoj istoj gladi kojom pohlepno
pogledom žderem sastojke
vizualnih prizora. Hodam
lepršajući i savijajući se u
umornom luku kičme.
Brzo. Polako. Gordo. Nespretno.
Posjedujem paletu raznih
hodova. Hodam da dostignem
vrijeme. Da sakupim čestice
prostora u potplatama svog
bivanja. Motus vitae est. I, često
stignem u polumrak Kamenitih
vrata i mijenjam kisik i dušik za
duhovnu raskoš rastopljenog
voska jer tamo je krenuo moj
hod. Tamo je u propuhu prolaza
nade izgarala moja svijeća.
Svijeća upaljena za ponovno
kretanje stajala je nasuprot one
upaljene za moju doživotnu
statiku. Tamo sam spoznao
dobro. Ali i moć iluzije. To je
svetište mog mira i konstanta
mog duhovnog pokreta.
Bila je posljednja godina sedmog
desetljeća dvadesetog stoljeća.
Moje mlade godine izgarale su u
igri i skakutanju po livadama i
vrbicima Jaruna. Još je daleko u
futuru bilo neminovno betonsko
onećišćenje mog rodnog grada.
Prsti su mi skupljali prve ožiljke
igranja s vatrom. Strijele sa
zapaljenim najlonom bile su
vatromet razigrane mašte
dječaka. Bilo je divlje usred
velegrada. Neiskvareno. Nevino.
Božanstveno .
Danas sagledavam osobni
slikopis kroz oči velikog učitelja
Saturna i vidim razgovjetnije. No
kaotičnije . Tražim uzroke ove
posljedice. Lipanj je neobično
važan u mojim životnim pričama.
Dakle, lipanj 1979. Dijete
kuštrave i neukrotive kose ustaje
iz svog kreveta u sobičku
radničke kuće. Ustaje. Zijeva.
Rasteže udove. Pada. Ulazi majka
urešena plavim krugom oko oka.
Profesionalna deformacija mlade
kuharice ili bijes kojeg nije mogla
ispucati na suprugu kipti iz nje.
Uzima kuhaču i ostavlja njezine
tragove na nemoćnoj stražnjici.
Nježna koža prelako puca. Plač.
Mir tijela i nemir očiju djeteta.
Suze zbog nepovjerenja.
- Diži se!!- krvavi prizvuk naredbe
prolio se s njenih usana
-Ne mogu mama...- više šapat
nego razgovjetne riječi
Nije u šaptu prepoznala vapaj.
Krik je bio nečujan. Zamah ruke.
Okrugli trag s repićem na guzi.
Otisak kuhače ima oblik
punoglavca iz jezera. Odjednom
panika u njenom pogledu. Kao
da pomalo shvaća.
«Pa ne zajebava te! Nekaj nije u
redu!»
Pokušava me osoviti na noge.
One su sada samo viseći ostaci
tijela zakržljalog u evoluciji.
- Zagrli me sine...- kajanje,
prijekor prema samoj sebi
- Ne mogu mama..!- krik kroz
suze
Stavlja me na kreveta kao lutku
koju sam oduvijek želio. Koja u
sebi ima baterije i govori i love
you, dok su joj ruke i noge tek
predmeti za pomicanje u igri
gospodara lutaka. Bio sam lutak
od krvi i mesa. Gospodar je
negdje zaspao. Odložio me na
nekoliko mjeseci u skladište
nezanimljivih marioneta.
Mama se vraća sa susjedom tek
pristiglom iz Njemačke. Odlazimo
prema čokoladno-formalinskom
mirisu Rebra. Primarijus, tašt i
nedokučiv još i danas, jer igrati se
Boga je jedno a od djeteta učiniti
predmet bez imalo truda nešto
sasvim drugo, konstatira
poliomejilitis. Upućuje me, bez
ikakvog nadanja u oporavak, ka
dvorcu u Bistri. Plač majke. Plač
susjede. Uviđam da su žene
solidarne u suzama.
Iz tog kaosa nazire se neki lik u
bijeloj kuti. Mlad. Željan života.
Nevin u svojoj dobroti. Govori
majci žuđene riječi.
- Gospođo, ne brinite se. Izlječite
ćemo ga...
Nada. Spas.Majka prepušta kriz
svoje maternice na pleća
nepoznatom čovjeku. Liječnici su
jedini stranci kojima vjerujemo.
Krist je sišao? Ili je tek gospodar
lutaka shvatio svoju grubost?
Dolazi otac. Miriše po kolačima.
Tada nisam znao djelovanje
ruma. I danas ga vežem uz
kolače i sliku pretile crnkinje s
maramom na glavi. Vidim u
očevu pogledu besmislenost
njegova života.
On je isto lutak no gospodar ga
vodi kroz užitke i kušnje,
labirintima mamurluka i
obiteljskih problema, da bi
spoznao vrijednosti. On je neuk i
umoran. Tada je počelo
zatezanje one niti koja marioneti
daje uspravan stav, koja je čini
smisleno živom. Apstinencija.
Hvala ti gospodaru na mojoj
nepokretnosti.
Svi odlaze. Ostajem u sobi s
Benitom iz Španjolske. Pogledi se
sporazumijevaju bez riječi.
Ostajemo položeni u krevete s
nađom žudnjom za trkom i
krastama na koljenima. Mi i
lagani šum vjetra u krošnjama.
Tko vjetru vuče niti?
Od tada želim biti vjetar.
Neukrotiv. Nevidljiv i beskrajan.
No, netko želi smrt mojih udova.
Majka dolazi u posjetu. Plače.
Nevina i slaba. Sama u svom
neznanju. Praznovjerna. Tetka joj
je prišapnula jezikom mržnje da
je zapalila svijeću na Kamenitim
vratima. Da nikada ne
prohodam. Mama pali jednu za
pokret.
Gospa me voli. Tada to nismo
znali i gubili smo snagu u
jecajima. Utapali nespokoj u
suzama. Lipanj. Statika. Srpanj.
Statika. Kolovoz. Šesti rođendan
dočekan na nogama.
Još mi se povlači lutka slona po
sadašnjosti. Ganesh mog
kretanja. Puštaju me iz bolnice.
Otac ne pije. Ostat će živ. Ja ću
trčati. Slijedeće tri godine
doslovce sam teret na leđima
majke jer svakodnevno odlazim
po reanimaciju živaca. Po
elektrošokove u tabanima. Po
golemu srebrnu iglu u kičmi.
Postajem nosač voltaže. Struja u
tijelu djeteta. Hodam.
Ja sam šetač kroz život. Koračam
kroz nemilost i beskraj jave. Ja
sam miris voska mog voljenog
grada. Lutak sam koji sam vuče
svoje niti i voli neizvjesnost svog
puta.
Ljubim pokret kao što uvijam se
u podatnosti dok krećem se po
tijelima koračajući poljupcima. Ja
sam kretanje samo i dok
ponirem u san, strah me
vremena u bijegu i prostora koji
mi nestaje pred očima.

eto, fiume gubi i na poluvremenu prebacih na onaj reklamni program. I nekak si mislim kak bi radije otišao na pivu s pittom nego ševio anorecsic chic od njegove jolliece. Ko biska i šljiva su.

Vidiš li me ranjenog i krvavog od
sjećanja kako lunjam krošnjama i
travama, porozne kože i tvrde
površine jagodica kao stoljetni
virtuoz gitare?Vidiš li me gdje
gnječim vlastitost kamenim i
teškim stopalima na kojima
žuljevi grade svoju izmorenu
civilizaciju i upijaju korake kao
ova zagađena zemlja koju pritišće
vrućina?Vidiš li me umorenog u
zagrljaju kopnenih mora
jednoličnog kolora ukradenog
smaragdima gdje ležim statičniji
od naježene kose livada i tiši od
bestjelesne i bešumne galame
zraka?Vidiš li me uplašenog pred
očima svijeta i drhtavog s nožem
u ruci kako koljem bezdušnost
ljudstva i ispijam iz modificiranih
tučaka mržnju i patnju, suze i
boli, tugu, tugu, tugu?Vidiš li me
kako se provlačim sklizak i ljigav
kao jegulja kroz šipražja i
arhipelage pokušanih shvaćanja i
gulim kožu ispod koje opet
ljigavost i skliskost čeka? Vidiš li
me kako sjedim na kokicama
oblaka i bacam se put bezdana
bezosjećajnosti i nebrige kako bih
skončao kao crveno-siva fleka na
stijenju kontinenta da zagnojim
još nepostojeće živote ?Pogledaj
me sada! U oči i bez misli.U
tijelo prošarano alfabetom
ožiljaka i ludilom nesaničnih
delirijuma. U obraz ispunjen
koncima kirurških krojača. U
usne nepresušne riječima i
artikuliranim promišljanjima
nezadovoljnika koji gnušanjem
obožava život. Zapamti molim te.
Ne vidiš me kad sam sam. Ili ne
gledaš Bože? Možda snujemo u
isto vrijeme i ne vidiš kako te
kroz tminu čupam za crnu
bradu silhueta i brojim akne na
tvom čađavom ponoćnom
profilu. Ali tješim se nadanjima i
vjerovanjem da udahneš
ponekad koju moju misao jer
vidim te kao kolektor svake
tlapnje i svake misli koja se rodila
na površini planete. Ljudi mi više
nisu dostatna utjeha.

Upali mrak kistom svojih gladnih
dlanova i
obuci zamišljenu togu svoje
svetosti.
U tami ćemo biti djeca bogova i
žrtvene
lutke od mesa i krvi.
Polegni namijenjen mi križ u
horizontalu iščekivanja i
uzmi u ruke svilene konope
sputanosti.
Veži me.
Propodi mi stegna izdajničkim
kopljima svojih prstiju.
jezikom mi obriši crvene tokove
prešućene boli.
Budi ono što jesi.
Hodočasnik obasjan katarzom.
Pokloni se slavi naše tjelesnosti
dok te moje oči
zamagljene rosom uzbuđenja
motre u molitvi za još.
Prekorači me raspetog i uzmi me
u sebe.
Jednim pokornim
pokretom.Naglo. Žestoko.
Zaplešimo.
Neka stope zanosa kaskaju ka
nesvjesnom.
Upij kapi moje besramnosti i
dopuzi mi nemoćna i opsjednuta
do suhih, ispucalih linija usana.
Približi mi kalež svoje
ženstvenosti i gledaj me u
pohlepne zjenice
kada ispijam sebe iz tebe.
Tada me poljubi.Nježno i bojazno
kao da je posljednji put.
Jedno smo dok gutamo naznaku
čovjeka u slanom
i reskom okusu i mirisu svježih
kestena.
Neka nas uspava ljepljivi trag
umora što bridi na nepcima kao
hostija.
Kad se probudimo,slavit ćemo
dušu.

Lice ti resi osmjeh Giocconde i
pogled zapanjenog djeteta
dok se šerpe ekspedicije koitusa
grčevito raduju vrhuncu u tvom
drobu.
Glatkom i mekom površinom
obraza bijele se kapi sjemena
i koža ti je kao platno na koje
prijanja topla ne-boja uzavrelih
mošnji .
Trenutak prije bila si
horizontalna maketa uzdisaja
a između nas bila je samo
posoljena voda iscrpljenih udova.
Trenutak prije zubima si mi
kidala usne i
izgladnjelom vulvom gutala tvrdi
spremnik pohotne krvi.
Držim ti čvrsto kosu skupljenu u
šaci i povlačim glavu unazad
dok sklopljeni kapci skrivaju
zjenice i njihovo staklasto
olakšanje .
Lizat ću ti jezikom čašicu od kože
podno vrata na koncu prsnog
koša
sve dok ne poližem gustu
tekućinu moje utrobe.
Poljubi me suhim rumenilom
usnica.
Podijelit ćemo okus nesuđenog
plača djeteta i krenuti zagrljeni u
spokoj i tišinu nepoznate noći.
Tako te volim jebati.
Tako volim kad me jebeš.

.

znam da će se naći neke osobe koje osjećaju potrebu za obranu nekoga tko nije niti napadnut, ali zanima me, pošto sam godinama u toj poetskoj struji, što je tako fascinantno u forsiranju rime kod dotičnoga? Inače, fotografije su ponekad divne. Fala.

Promatram te u kondenziranim
maglama stakla.
Tako si krhka da jednim
bezobzirnim dodirom mogu
izbrisati tvoje postojanje.Ali neću.
Dozvat ću vjetrovite sluge
hladnoće.Nek te zamrznu.Da ne
nestaneš zauvijek.
Nacrtat ću tvoj akt.Onako iz
pamćenja na jedinstvo.Biti ćeš
gola u snijegu.
Lagano ćeš tonuti u istopljenu
bjelinu.Meka si.Vrela kao oganj
paklenih grijeha.
Slamaš me na čestice želja.Pa me
slažeš i spajaš fugama ljubavi u
mozaik.
Zato vučem linije tvog lika po
papiru.Postaješ cjelovitost žudnje
iz praha ugljena lipe.
Otpuhnut ću zaostalu
prašinu.Prstima osjenčati obline.I
gledati te tako.
Nagu na krevetu od zime.
Ja te čekam ispod zdrobljenih
vlati trava.Na zemlji žednoj pod
smrznutom vodom.
Donesi Sunce kada
dolaziš .Nedostaju mi rijeke tvoje
topline.
Više ti neću pisati pjesme.
Strah me da se ne ponovim.
Samo su oči zrcalo istine.
Onaj tko gleda jedini zna.

u kojoj vjeroispovjesti je 'bradonja'?

Nisi sama u carstvu nijemih
silhueta
kada um ti iz stvarnosti odšeta
i tiho kaska putevima noći
dok ti kapci uspavljuju oči.
Ja sam sjena koja čuva te od
straha
u tmini kad si skvrčena i plaha
kada potpuno utihnu zvuci
grada
i metež abdicira a tišina
zavlada.

Ostavljam razbježane žurbe
u povratnom valu trzaja,
dlanom uznemirenih klasova
- nježni su na kotama
hiromantije -
dok sjene šume bubre
i Sunce se povlači uz
ornitološki requijem umorenog
dana.
Tek pokidana paučina i
šuštave stope, mene proletera,
ćutim se uljezom rajskog sklada.
Na rubovima naturalne ljepote
pucketaju vrtloženja života,
kretnje, ekspanzije oktanskih
para,
prizemna dernjava lakih nota i
jedina nevina, galama zaigrane
djece,
kao prkos depresiji zrelog svijeta.
Ironično, uz granitne spomenike,
hvastave mauzoleje, osušene
vijence
i plačne oproštaje iza arkada
Mirogoja
izrastam u graditelja,
smrću podsjećan na radost,
sirovi spokoj jednostavnog, biti,
krhka trajnost i neminovna
prolaznost
ne mare za valute i imanja.
Ne bojim se više dijetetu podariti
dah.
Mijene su počele.
Ljubav utažuje žeđ planete,
još samo da Spavači strgnu
koprene,
istina je uvijek jednostavna,
ljepota nije utopija futura.