čudan čovjek čudnog imena

.

1.
Bio je ponedjeljak.Sunčan i sluzav
od znoja.Sparina mi je potvrdila
misli da nikako ne želim umrijeti
u ljeto.Iz samilosti prema onima
što će doći .A ljeti je i manje ljudi
u Zagrebu pa je vjerojatno tu i
strah od razočaranja da kao duh
gledam šačicu onih koji nisu imali
za godišnji.Hodao sam prema
mrtvačnici, probijajući se kroz
gomilu nepoznatih.Volim crnu
boju no na vrućini kolovoza ona
postaje svojevrstan
križ .Pomislio sam kako se Mislav
sad smije gledajući nas ovako
oznojene, s tamnijim nijansama
crne ispod pazuha.Lijes je bio
otvoren.To nikada nisam
razumio. Čemu?Zar ljudi trebaju
potvrdu da je netko mrtav?Stajao
sam negdje u razini njegovih
nogu.Ustvari u razini onog što su
bile noge.Oko mene plutali su
šmrkljavi jecaji i promuklo
ridanje.Nisam znao plaču li zbog
smrti ili zbog groteskne prikaze
mrtvaca. Plač je zvučao
iskreno.Mislav nije trebao
narikače .Sjećam se,glupe li božje
povlastice, ja sam bio posljednji
koji je vidio kako koristi svoje
udove za kretanje.
2.
Zapeli smo u nekoj vukojebini u
Lici, kao zaostale lokve nakon
oluje.Oko nas samo kosturi
negdašnjih kuća .Crkotine krava i
svinja.Pokoja poludjela ovca i
janje ili zalutalo kljuse. Razmišljali
smo da li da naciljamo u
meketavog janjca i priuštimo mu
laganu vatricu na koži i kolac
kroz tijelo.Dok smo mi razmišljali,
netko iz voda već ga je gulio
pjevajući neku kretensku
poskočicu.Njuškali smo oko
ruševina tražeći nešto
vrijedno. Sjećam se, najdraži
suvenir iz pustošenja bila mi je
kolekcija pornića s Traci
Lords.Nitko nije razumio zašto a
dječak masturbator u meni
čuvao ju je kao škrinju s
blagom.Niti ja nisam razumio što
će njima iščupane utičnice ili
kičasti lusteri.Rat valjda čini
ljude kolekcionarima
beskorisnog.
Mislav je bio najsretniji kada bi
naišli na podrum pun rakije.
-Znaš kaj?-rekao bi- Bore se ko
pičkice al imaju brlju za bogove...
Onda bi dobro potegao iz boce
dok se oko njega širio miris
pečenih šljiva.Nismo se dugo
poznavali.Kojih tjedan-dva dana
zajedničkog provlačenja kroz
kaljuže i izbjegavanja zalutalih
metaka.No među poklonicima
novokomponirane glazbe, koji
nikako nisu mogli shvatiti da se i
protiv toga bore, on je bio jedan
od rijetkih koji je znao razvuči
zvukove Azre na gitari.Neki moj
fantom slobode.Ostatak ekipe
skupljao je granje za vatru a mi
smo kao dva alkoholičara u
apstinenscijskoj krizi lunjali oko
pepela i čađe srušenih kuća.Imao
je neki nos, neko šesto osjetilo za
rakiju.
-Bingo!- veselo je uzviknuo i
počeo se zavlačiti ispod
poluspaljenih vrata neke
jednokatnice.Sve u svemu, ta je
kuća još i dobro prošla.
Pogledavali smo okolo, savjesni i
oprezni koliko i pijanac ostavljen
zatvoren u Badelovom
postrojenju i ubrzo smo odložili
oružje i sjeli na male drvene
stolčiće.Mislav je potego prvi.
-Yesss..- siktao je na svom lošem
engleskom.
Jednom sam mu rekao da mu
engleski leži koliko i
Štuliću.Nikako.Usrano.Balkanski.
- Mater im...svaka im čast- nije se
mogao odlučiti između psovke i
pohvale
Pijuckali smo naizmjence ne
suviše glasni u razgovoru, da
nam netko od warkolega ne bi
oteo koji gutljaj.Ionako smo bili
drugi svijet.
-Jesi ikad razmišljao kak bi htio
umrijeti?- odjednom je ispalio
Gledao sam ga tupim pogledom
lagano pripitog adolescenta.
-A je ti pitanje u pičku materinu..
-Zakaj!?Pa rat je.Mi smo tu i lako
se može dogoditi..
-Nisam.- odgovorio sam – Ali ne
bi htio da se gušim.Znaš ono
davljenje pod vodom ili
manualno i ta sranja...jebote
pitanje
Šutio je kratko vrijeme u stavu
dubokog razmišljanja.Onda me
pogledao.Najiskrenije i
najintimnijim pogledom kojeg
sam susreo u životu.
-Ja bih mogao prestati disati dok
ližem pičku svoje žene.Ne mogu
zamisliti bolju i ljepšu smrt.Kakav
rat i heroji, puca mi kurac za te
spike.Htio bih da raširi noge i
sjedne na mene, da svrši s mojim
posljednjim dahom...
-Isuse...-prekinuo sam ga u
vokabularnom cinnilingusu i oteo
mu flašu iz ruke
Nije se bunio.Posegnuo je rukom
unutar prsluka i negdje iz
predjela prsa, s one strane gdje
je veči dio srca izvukao
novčanik.Vadio je neke papiriće
iz njega.Kopao po pronađenim
srpskim novčanicama i zgužvanim
kuglicama krunice.
-Evo je!- rekao je glasom
znanstvenika netom poslije
epohalnog otkrića i ispružio ruku
prema meni.U drhtavom dlanu,
među prljavim prstima držao je ,
na rubovima zgužvanu,
fotografiju.
U istom trenutku neki se
predmet dokoturao do
nas. Poveće metalno jaje stalo je
na metar od naših tijela i
bešumno otkucavalo.Tik.Tak.Kao
da smo mogli čuti zlokobne
otkucaje.Instinktivno smo se
bacili prema onim sakatim
vratima kad se začula
eksplozija.Nakon što su se dim i
prašina razišli ustanovio sam da
osim laganog gušenja prašinom
ništa ne nedostaje.Čovjek nakon
eksplozije automatski prelazi
rukama po cijelom trupu i osjeti
neopisivo olakšanje kad shvati da
je čitav.Da ga neki kurac čuva u
jednom komadu.Hvala ti Bože!
Začuo sam Mislavovo
stenjanje.Ležao je sav prašnjav
ispod onih vrata koja su se
izgubila u smjesi kamena i
uništene žbuke .U ruci je još
držao fotografiju.Otpuzao sam
do njega.
-Jesi ok?- pitao sam
-Mislim da mi je sjebalo
noge... uopće ih ne osjećam-
zakašljao se nakon objašnjenja
Počeo sam raskapati i odmicati
šutu s njega, da mu oslobodim
noge kad sam ugledao neku
sjenu kako se primiče iz drugog
dijela kuće.Iz onog pravca odakle
je stigla bomba.Nisam mogao do
oružja .Sjena se približavala i brzo
sam uvidio da drži pušku u
ruci.Začuo se pucanj.Sjena se
stropoštala na pod, nimalo
nježno i bešumno kako sam
mislio da sjene padaju.Iza mene
dolazio je netko iz našeg voda.
Prekoračio nas je i odšetao
prema truplu.
- Baba krezuba...- rekao je i još
jednom pucao
Nekoliko dana kasnije posjetio
sam Mislava u bolnici u
Zagrebu.Amputirali su mu
noge.Nisam primjetio onu
zajebantsku iskru u njegovim
očima.Razgovor je tekao kako
takvi razgovori obično teku.Nije
kraj svijeta i te
pizdarije. Bezrazložne i isprazne
riječi nemoguće utjehe.Onda je
posegnuo u ladicu do kreveta i
izvukao fotografiju.
-Za ovo vrijedi živjeti.Nisam li ti
rekao kako želim umrijeti.-
smiješak mu je uljepšao do tada
smrknuto lice
Prihvatio sam sliku i pogledao
je. Šutio sam dok sam promatrao
velike smeđe oči na skladnim
crtama lica, raspletenu smeđu
kosu u slobodnom padu niz
ramena.Bujne grudi pritajene
crvenom bojom tkanine. Skužio
sam ga odmah.Znao sam što je
htio reći.Jednom sam i ja uživao
u tom biću.Jednom. Ne tako
davno.
3.
Prišao mi je svećenik.
-Vi ste iz obitelji?
-Ne.Nisam.Prijatelj sam.Poznajem
ga iz rata.- odgovorio sam
- Možete li pomoći pri nošenju
lijesa?- upitao je
Sranje!Nije da se bojim smrti,
daleko od toga ali nisam baš bio
raspoložen za ovo.Nisam volio
sprovode ljudi koji su mi tako
snažno bili upleteni u
život.Najgore od svega, razočarat
ću očekivanja svih prisutnih jer
ne mogu plakati.Jebiga Bože!Ne
mogu i točka.
-Naravno.Samo recite kada.-
izrekao sam protivno svim
razmišljanjima
Svećenik se udaljio a ja sam stao
postrance i promatrao ljude
kako se naginju nad odar i
plaču .Neki su vidljivo susprezali
suze.Očito je da su ga ljudi
voljeli.Ili su samo bili
samilosni.Suze sažaljenja.Za
obitelj suze olakšanja.Potražio
sam pogledom poznajem li
nekoga.Neka lica su mi postala
jasnija i izišla su iz maglice
nepoznatih.
Neki suborci.Neki
zapovjednici.Ustuknuo sam korak
znajući da če procesija oko lijesa
potrajati i da neka žena mora
par puta pasti na lijes i ridati i
tražiti da nju uzme.Tako
predvidljivi i deja vu scenarij
pogreba.Sprovodi i svadbe. Vidiš
jednu, vidio si sve.Tradicija je tako
nemaštovita .Sakriven iza zelenih
iglica vijenaca i plastičnih traka s
posvetama, nehajno naslonjen
na čempres, potražio sam u
hlačama kutiju cigareta.Lijepo je
biti izdvojen iz mase.Znao sam da
sam trenutno nebitan.Da nitko
ne mari za mene.Stavio
sam jednu cigaretu u usta i
pokušavao zapaliti upaljač.Pas
mater!Kao da je plin iscurio.U
tom trenutku, taman kad sam iza
lijesa mrtvog kolege htio opsovati
moj vječni rat vatre i cigarete,
neka je ruka ispružila plamen
prema mojem nosu.Nisam
pogledao.Uvukao sam dim i
otpuhnuo ga.Tada sam podigao
glavu i pogledao u pravcu
ispružene ruke.
-Bok!- rekla je blago nasmiješena
iako su joj oči bile otečene od
suza
Gledao sam je u oči.Šutio.Pognuo
glavu kao da se sramim pa opet
podigao u razinu njenih očiju.
-Bok...sorry al kaj ne bi trebala
biti tamo?- uputio sam jedno od
glupljih pitanja u svom životu
Odmah sam požalio.Zajecala je
tiho.Drhteći.
-Morala sam se
maknuti... povraćala sam tu
iza..stari mi je otišao po neke
tablete u auto
Nježno sam je zagrlio i onu
zatajenu psovku uputio sebi.
4.
Nisam mu nikada rekao.Otišao
sam iz bolnice s uvjerenjem da
ne želim biti blizu njega dok je
ona blizu.Kako ostati priseban uz
nekog koga si toliko želio?Kako
reći frajeru bez nogu da si mu
jebao ženu?Dosta prije njega ali
ipak.Muški to ne vole čuti.Da se
slažeš snjim kako je njegova vizija
željene smrti izvrsna i da se ne
možeš sjetiti
bolje.Primamljivije.Ukusnije.Držim
se one stare i mudre.Što ne znaš
ne može boljeti.Tako i prema
drugima.Bilo je dovoljno što smo
podijelili trenutke njegova
sakaćenja .Nismo morali dijeliti
slike pohote njegove žene.
Bio je to sam kraj srednje
škole .Zadnja jebena godina koju
sam se htio provući pošto
poto.Ona je bila treća
godina.Zamamna samo pažljivom
oku jer ispod majica Maidena ili
Metallice disale su grudi
pohote.Htjela me je još od
prošlog ljeta.Ja sam glumio
nedostupnog.Neosvojivog.Koja
zabluda.Kad mi je ugurala jezik
na stanici u Vukovarskoj, odmah
ispred škole, znao sam da me
ima.Onako kako žena može
manipulirati muškarcem koji misli
samo kurcem.Trošili smo se iza
škole.U školi.Bježali sa satova
radi ševe na brzaka u wc-u.
Bježali iz «Poola» na Savskom
mostu jer nas je baba uhvatila in
flagranti. Osjećao sam se kao
car.Najpoželjniji komad na školi
tuče sve moguće
konkurentice.Jednu malu sprema
u traumatološku jer ju je uspjela
uhvatiti u
Pauku.Babinjak.Stross.Jarun.Krov
njene zgrade.Nije bilo mjesta gdje
nije željela.A onda je došao kraj.
Školovanja, mislim.Nekako bez
svakodnevnog viđanja izgubili
smo se u mimoilaženju.Kao da je
neka ruka sudbine, nazovimo to
tako, odlučila da više ne trebamo
jedno drugome.Bez svađe.Bez
mnogo riječi.Otišla je u Novu
Gradišku.Rekla da me voli i
nestala.Popizdio sam.Zapakirao
sam u ruksak bambus napravljen
u plastičnoj ambalaži od cole i
krenuo put slavonije.Bez ikakvog
obrazloženja starcima.Nije ih baš
bilo briga.
S prvih nekoliko koraka počela je
mora.Javio sam joj iz govornice
da sam tamo i ubrzo je
stigla. Čudna.Daleka.Nepoznata
ali poželjna.Objasnila je da mogu
spavati kod nekog frenda blizu
bazena.Pored kožare.Nema
bada.Glavno da smo blizu.Počinje
košmar.Nju kid in taun!Dolaze
njeni poznanici.Bivši frajer.Ok
tip.Frendica.Jebežljiva i totalno
narajcana cura koja se nije mogla
dobro navlažiti.Saznao sam to
osobno nekoliko dana poslije u
smradu stare kožare, nakon svih
saznanja o mojoj princezi.
Ševili smo se u inat njoj.Suha
prijateljica mi je uz kavu, nimalo
suptilno rekla da je Maja dan
prije mog dolaska potrošila
nekog tipa.Lokalnog
jebača .Tražio sam ga.Nisam ga
našao.Možda i bolje jer baratao
je neki istočnjačkim sranjem.Neki
pojas.Neki dan.Moja cura.Neki
dan.
Moj domaćin me malo odvukao
od ljubomore i
kretenizma.Spavali smo u sobi
male prizemnice.On i ja u
jednoj.Zid nas je dijelio od sobe
gdje mu je žena «spavala» s
ljubavnikom.Goran mi je bio
cooler.Htio ju je vratiti.Tada
nisam znao da žene kad unište
žudnju prema nekome, nema
više.To je to.U to vrijeme koliko
sam proveo kod njega, za
nadnicu od litre pelina pisao sam
mu ljubavna pisma.Gorki soneti
za gorki pelin.Ne znam jesmo li
uspjeli u nakani da je
vratimo.Zadnju večer kod njega
iza tankih žbukanih zidova čuo
sam stenjanje.On je pio u
Astoriji.Ja sam trusio pelin.
Par mjeseci kasnije Goran je bio
perjanica belih orlova a ja naivni
pripadnik HOS-a.
Ironično.Zar ne?
Sutradan sam otišao za Zagreb.S
nogom u guzici.S nogom od
Majina tetka.
Poslala mi je pismo.S otiskom
poljupca.Crveni ruž.Od onda ne
volim ruževe.
Vratila se krajem
ljeta. Željna.Poželjna.Potrošila me
u svojoj sobi i nekoliko sati
kasnije, sjedeći meni u krilu, uz
glasan smijeh pričala frendicama
ispred škole kako sam obilno
svršio.Tako je voljela seks.Njezino
poslanje.
5.
Treperila je u drhtajima dok sam
je lagano grlio pokušavajući
bezuspješnu akciju utjehe.Tada je
došao njezin stari.Sjećam ga
se.Brkati policajac.
-Je li sve u redu Maja?Evo ti
maramice i tableta.
Odmaknula se od mene i
okrenula ocu.
-Ovo je Eugen.Bio je s Mislavom
u ratu..- rekla je i progutala
tabletu
Otac je ispružio ruku.Prihvatio
sam je.
-Drago mi je...
-Bili ste mi poznati od nekud.S
fotografija vjerojatno.
-Da..- rakla je Maja i pogledala
me – S fotografija s fronta...
Primio ju je pod ruku i laganim
korakom odveo prema lijesu.
Gledao sam u njih.Kroz
njega.Vidio sam samo nju.Tako
poželjnu u uskoj haljini, kao miče
bokovima dok nestaje u mirisu
smrti.Znala je da smo bili zajedno
u ratu.Nebitna činjenica mrtvom
Mislavu ali nije me napuštala ta
misao.Izašao sam iza pogrebnih
dekoracija i zgazio cigaretu
đonom .Filter je ostao deformiran
kao mrtvi fetus.Tada me pozvao
svećenik .Jednim pokretom
ruke.Prišao sam lijesu i uz još
nekoliko muškaraca, kršnijih od
mene, uhvatio ručku boje bakra i
prebacio kovčeg na rame.Bio je
začuđujuće lagan.Vjerojatno
zbog nedostatka nogu osobe
položene na meki baršun.Hodali
smo lagano, u nekom prividnom
skladu s limenom glazbom.Ispred
mene neko je dijete nosilo
križ .Svećenikova halja vukla se
po prašini.Maja je micala
bokovima boginje seksa.Opustio
sam se. Zažmirio i jednakim
razmakom koraka hodao uz
usklađenu masu.Vidio sam
ga.Mislava.Vidio sam ga
izvan miješanja mirisa voštanog
kapanja i početka truljenja
njegova nekompletna
tijela.Gledao sam kako leži na
postelji, bezbrižan i uzbuđen u
glavi.Bez erekcije penisa.Bez
razmišljanja što su učinili s
njegovim odrezanim nogama.Bez
strahova. Nasmiješen i friško
obrijan promatrao je Maju kako
svlači crnu haljinu korote.Isteže
noge i kotrlja najlonke niz
kožu .Prilazi mu
četveronoške.Polako.Ljubi ga po
pupku, kao da traži mjesto gdje
uspavana leži njegova krutost.On
je povlači prema sebi.Gore.Na
lice.Stavlja joj jezik na klitoris i
prelazi po njemu kao po
omiljenom macho sladoledu.Ona
ga prima za kosu.Onako kako
samo ona zna.Kao da želi cijelu
glavu u sebi.Da se okupa u
mokroj nutrini.Stavlja prste na
usmine. Širi ih.Mislav gura jezik u
nju.Osjeća miris njene želje.Guta
okus.Gura prst.Dva.Tri.Maja se
trza. Širi usmine još jače.Mislav je
čvrsto prima za guzu.Na licu
osjeća treperenje njenog tijela.Još
malo pa će je osloboditi!Pritišće
njenu težinu na sebe.Ona se
grči.Trese.Škaklja je mali tok
sokova što joj klizi niz
nogu.Vrišti.Mislav popušta
stisak.Sperma njegova uma
proljeva se u njegov mozak.
Ejakulira usporedno sa zadnjim
dahom.
Zapinjem za neki kamen. Posrćem
ali ostajem na nogama.Oči su mi
otvorene.Nitko ništa ne
govori.Dostojanstveno
šute .Prilazimo raki.Spuštamo lijes
na fosne i pomičemo se
unazad.Gledam samo u
Maju. Želim je.Svećenik počinje
molitvu.Spuštam prekrižene
dlanove.Maja tiho jeca.Grudi joj
drhte.Haljina želi pokidati
šavove.Netko se glasno
zakašljao.Truba svira «Fala».
Već odavno nisam tu.Dlanovi mi
stišću ukrućeni penis.Mislav i ja
znamo veličinu malih smrti.
Znamo cijenu davanja i slobode.
Znamo kako je voljeti ženu.
Znamo koliko požuda stvara
odmak od stvarnosti.

Dođi,primakni se i lezi kraj mene
otpusti zvjerad straha i nahrani
bojama
zamagljene jesenske vidike.
Ostavimo žaljenja za sutra
i zgrozimo tišinu zapletenu
u sretnoj paučini kuteva sobe.
Pusti da ti zatočim miris
u otisku glave na jastuku
i osluhni kad ti ponudim šapat.
Sami smo u prenapučenom
svijetu.
Prekrhki da bi ostaklili zjenice
staračkom sjetom propuštenog.

Ne znam zašto si baš sada stigla
kroz ove magle i smrznute rijeke
mojih sjećanja.Možda zbog
tragične božje zaigranosti s
nevinim dušama daleke
zemlje.Možda zbog mog osjećaja
nepokretne krivnje i kajanja zbog
nekih postupaka iz vlastite
prošlosti .Potpuno je nebitno.
Nikada ti nisam ugledao lice,
milovao prstiće u tvom
nesvjesnom plutanju kroz snove,
pažljivo te stavljao na grudi da
oslušneš otkucaje mog srca.
Nisam te poznavao. Nisam niti
znao da postojiš sve dok me
tvoja majka nije s predosječajem
zločina pozvala da te dođem
vidjeti. Prešutila je u pozivu da
moja krv kola tvojim malenim
venama. Prešutila je da je naša
dječja zaigranost uzbuđenih
tijela, mnogo mjeseci kasnije od
posljednjih nježnosti, modelirala
u njenoj utrobi, spokojne udove
tvog života.Ne krivim je.Da
budem potpuno iskren, ljubav
potrebna da dvoje ljudi osnuju
obitelj, nije bila u našoj blizini.Bili
smo samo dvije personalne
različitosti spojene u želji. Tek
čista, iskrena požuda.Danas kada
gledam na to očima razumnog
čovjeka, shvaćam da bi s tom
spoznajom moj put bio realniji,
smireniji i čvršći i ne bi krivudao
paralelnim rubovima dviju
krajnosti.Oprosti mi što sam bio
radoznali dječak pod koprenom
izmišljenih sloboda, što sam
mjesto vaših krikova slušao
glasove pripitih prijatelja, što sam
samo tada zaplakao za vama.
Nisam te poznavao. Shvati.
Majku sam ti upoznao kao
smirenu repliku zakašnjelog
doba ljubavi i mira, dok sam ja
nemirno koračao besmislenom
anarhijom prljavog punka. Spojila
nas je poetika Janis Joplin,
halucinacije izazvane ljepilom i
samoća . Sve je trajalo kratko,
nekih dva tjedna. Začeli smo te
iza hladnih bedema Kaptola,
gladni tjelesne bliskosti i potpuno
svjesni da više među nama ne
može niti biti. Nije bilo krivnje i
suza na rastanku. Nije bilo
kasnijih susreta, tek jedan poziv i
jedan glas kurira loših vijesti.
Kada bih sagledao svoj život kao
film, vaša neviđena smrt bila bi u
pretakanju sa mojim djelovanjem
toga dana. Svi bi bili zatočeni u
zamrznutom kadru neovisni jedni
o drugima no spojeni tjelesnim
tekućinama , sjemenom i krvlju. U
toj celuloidnoj statičnosti bili bi
prvi i posljednji puta zajedno.
Krenuo sam prema vama, bog
mi je svjedok.Krenuo
sam. Koračao sam lagano,
bezbrižno, koracima nekog tko
zna da će stići bez obzira na
brzinu.Bilo je mlado
poslijepodne, toplo i darežljivo u
toplini. Tvoj «otac» meni bezličan
kao i tvoji obrisi koračao je
prema vama.Lucifer mu je
svjedok. Koračao je lagano,
teturajući paralelama rubova
ceste,koracima nekog tko upija
crnilo vlastitih misli.Bilo je mlado
poslijepodne, vlažno i sluzavo u
oznojenim spojevima rukava
njegove košulje. Iz blagosti
smirenih koraka prenuo me
poziv prijatelja da svratim na
piće .Zašto ne? Ionako mi žurba
nije prijetila bičem kašnjenja.
Prihvatio sam i sjeo s njima na
pivo. Na dva.Tri.Pet. Bilo je
umorno poslijepodne, spremno
da ohladi sunčeve zrake u
akvarelu probuđenog sutona. Iz
kaosa poljuljanih koraka prenuo
ga je poziv prijatelja da svrati na
piće .Naravno. Svejedno je hoće li
zabrinuta vanbračna beba
poremetiti odmor sada ili
nekoliko sati kasnije. Širokog
osimjeha prihvatio je poziv na
gemišt .Dva.Tri.Pet.Bilo je pijano
poslijepodne, zamućeno
agresivnim crvenilom ranog
sutona. Prelazim na teqilu,
oslobođen razuma i stopljen s
bukom jukeboxa i pijanih
glasova. Ljuljam se u ritmu
glazbe. Osjećam
slabost.Neodoljivu potrebu za
zrakom, očišćenim od mirisa
nikotina, od meteža tonova.
Promatram lice tame. Mračnije je
nego obično. On ulazi bučan i
smrdljiv od dima i lošeg vina,
ispražnjenih džepova i
mozga.Mlatara rukama po zraku
glasno, preglasno se obračajući
licu tvoje majke.Njeno lice je
tužno . Prkosno no tužnije nego u
mom sjećanju. Izbacijem
izmiješane otrove iz sebe. Brišem
zaostalu slinu rukavom.
Pozdravljam tugu poznatu
opijenim ljudima. Zagrlim strah i
bez pozdrava odlazim u noć,
tiho, krivudavo putujući prema
postelji. Tamo je mir.U njoj nema
krivnje. Pomislim na vas. Majka
ga pokušava utišati govoreći da
će te probuditi.Nemoguća
misija.Vrijeđa je, zamahuje rukom
i ostavlja otiske prstiju na njenom
obrazu.Psuje dok se ti plačnim
glasom javljaš iz krevetića.Do
njega dolaze glasovi istine. Bijes
je bijesniji nego ikada.Ti plačeš.
«Nije moje!!??» Majka ti bježi
instinktivno u sobu, da te obrani
nemoćnim instinktom.Djed i baka
dolaze iz susjedne kućice,
uznemireni vikom. Magla zločina
baca veo preko njegova
pogleda. Predgrađe nečujno
spava. Sanjao sam u bunilu,
nekoliko puta ustajući.Pripisivao
sam more djelovanju alkohola.
Strah sam pridružio pijanstvu.
Nisam znao. Nisam mogao znati.
Taj dan proveo sam u krevetu,
slab, potpuno malaksao od
prošle noći . Blijedo sam buljio u
još blijeđi trop i ćutio krivnju,
neodređenu i nepotrebnu tada,
što ipak nisam dospio do vas.
Vjerovao sam da ću imati još
prilika. Zahvaljivao sam šutljivosti
telefona i s predznacima večeri
usnio spokojan i smiren. Sjećam
se dan je bio divan, osunčan i tih.
Danas bih rekao zločudno tih jer
vaša je sudbina visjela u zraku
poput maligne novinske vijesti.
Sjedio sam za šankom i pijuckao
kavu sretan što nema više
posljedica pijanstva. «Paint it
black» razlijevalo se sa zvučnika
zamračujući prostoriju, kada je
došla ona. Ona koja mi je i
prenijela poziv tvoje majke. Ona
izabrana da nam bude spona,
bodež stvarnosti koji mi se zario
duboko u srce. U um. Gledao
sam je iznenađen i uznemiren jer
suze su joj rušile brane od
maskare i u velikom slivu klizile,
crne i guste niz obraze. Šutila je i
pružila mi novine. Stavila je prst
na masna, prijeteća slova
naslova. «Užas u okolici
Zagreba» Podivljao je zbog
prijekora tvojeg djeda i bake
počeo ih je oboje udarati.
Pobjegli su na dvorište pa u
drvarnicu.Sjekirom je zamrznuo
njihove vriskove u zraku dok su
im usta zadržala agoniju
trenutačne smrti. Odbacio je
sjekiru i krenuo u kuću, uz put
uzevši u okrvavljene ruke dasku
koja je nevina bila naslonjena na
zid. Upitio se prema sobi. Majka
te pokušavala umiriti ne
sumnjajući ništa, pomalo
naviknuta na grubost.Shvatila je
kasno vidjevši krv na košulji.
Odgurnuo ju je od tebe. Sjeo je
na nju. Položio joj dasku na bijeli
vrat i pritisnuo je svojom
teženom . Život se izgubio u
posljednjem pokušaju udisaja. Ti
si plakala. Ti si bila jedino ono
što si znala biti. Maleni život
nesvjestan svoje iritantne buke.
Stavio ti je jastuk preko lica.
Zanijemila si. Utišala se. Legao je
na krevet. Zaspao.Trgnula si ga
svojom djetinjom voljom za
život .Ukrala si dah smrti i
zaplakala.Posljednji put.Opaka i
divlja oštrica ludila zarila se u
tebe.Jednom.Dvaput.Četrnaest
puta.Tišina ga je oraspoložila.
Vrag je razvukao svoj podli
osmijeh. To sam vidio. To je
proizišlo iz šturog novinskog
teksta i ugledane poznate kuće
na fotografiji. Ostao sam nijem,
tupo gledajući u papir. Zaplakao
sam. Kroz jecaje sam žalio što
vas nisam vidio. Ona me gledala.
Ona je shvatila. - Nisi bio?Onda
ne znaš...Isuse! - Što ne znam?
Kratka šutnja zlokobno se uvukla
u prazninu među nama. -
Ništa...- pognula je glavu -
Reci...što ne znam!? - Pa..da je
mala možda bila tvoje dijete....
Istina me skoro srušila na pod.
Počeo sam drhtati. Morao sam
izići. Nestati. Ishlapiti iz
novopridošle boli. Mislim da je
tada počela kiša. Pljusak. Sada
znaš. Sada znaš da mi je lakše.
Prošle su mnoge godine krivih
skretanja, lutanja od ludila do
razuma. Mnoge su suze potekle
od tada i mnogima sam ja bio
uzrok. Trebalo je svo ovo vrijeme
da oprostim sebi. Da mišlju i
sjećanjem odem na sva mjesta na
koja nisam stigao a krenuo sam.
Nisam zaboravio neučinjene i
poklonjene boli koje sam znavao
dati. Sada znaš da se trudim biti
dobar čovjek. Bolji čovjek. Možda
onaj kakva bi ti bila da si živa. To
nikada neću znati. Žao mi je što
sam toliko puta prešutio
strahove. Što sam vrijeđao
grubošću. Nadam se da ću
jednom dobiti priliku da
nježnošću obasipam tijelo od
moje krvi. Srce od moga srca.
Ljubav od moje ljubavi. Nadam
se da mirno snivaš tamo gdje si
sada.Meni ostaje vrijeme, trud i
nada. Za bebu, N. i sve koje sam
povrijedio

Stavi dlan na moj dlan i zareži
iskrama repatice crnu svilu neba
u koroti.
Podijelimo kozmos na dva
jednaka dijela i igrajmo se sjena i
gospodara.
Poziraj mi na fresci istočnog
grijeha.
Poleći ću te na zvjezdano krzno
velikog medvjeda i otapati tvoj
stid.
Smirenim kistom jezika brisat ću
zaboravljene sunčeve pjege s
tvojih obraza.
Ti si delicija na trpezi u slavu
Erosa.
Udisat ću šumove dalekih valova
iz tvojih slušnih školjaka.
Odazvat ću se timpanima koji
tuku iza tvojih grudiju.
Ja sam plaćenik tvoje požude i
ovi prsti crtaju kartu tvojih
drhtavih erogenih zona.
Raširi noge.
Budi slutnja snošaja.
Pusti da kušam okus kojim si
ispunjena.
Drži mi glavu u rašljama
omamljene kušnje i ne puštaj je
sve do ruba svemira.
Tamo, s tvoje strane, gdje kipi
blještava Venera slomi moja
koplja štitovima cjelova.
Ja sad ležim nemoćan pod
tvojom vlašću.
Uzmi me za saveznika kad izvori
zore poteku i isperu ugalj noći.
Biti ćemo užarena lava koja mrvi
kruto stijenje čekanja.
Tek u horizontali olakšanja
pripast će nam sjene.

Ti budi more, ja biti ću tišina.
Šutjet ću na obzoru kao tvoja
dubina.
Kroz vrijeme ćemo teći
a opet stajat mirno,
tek rijetki će shvatit koliko nam je
divno.
Ponekad me vjetrom i valom
probudi
da postanem fijuk u luci
i šum oko barki,
da čuju me ljudi.
A onda me zagrli na mjestu
onom
gdje nebo izvire,
da skladom tog spoja
duše nam se smire.

Sjećanje na tebe noćas mi je
korisno
i vodi mi ruku putem prepona
kao gladnog slijepca
ka prostrtoj gozbi naslade.
Ubirem plodove s oblih sljemena
tvojih grudiju .
Pohotno i nezasitno.
Dlanom milujem obelisk moje
požude
dok izranjaš iza nabora zastora
probuđenih uspomena.
Dahom zamagljujem prozore
nemirnih snova
dok kročim stopama prstiju po
luku tvojih svinutih leđa.
Neću još dugo...
Tek kratak pogled na žubor
našeg srastanja.
Gubiš se u vrisku prosipanog
sjemena
izbrisana trzajima konačnosti
opuštenog falusa.
Oprosti što ti kradem tijelo dok
umirena ležiš
ispod baldahina snovilenda.

dok se koprena od oblaka rašiva
i pomalo otkriva iza mekih
rubova vodenih krpica blistave
oči nježne noći
ogrni me velom dlanova i poljubi
strašću zvijezda

Voda mi je razbuđivala pore kad
si me zagrlila
kliznuvši s emajla kao pjena s
mirisom badema.
Uzeo sam te dlanovima i umio s
tobom lice
dok si bešumno skrivala moju
nagost.
Tako prokleto jako želim voditi
ljubav s tobom.
Uzeti je na povodnik probuđene
požude i prošetati
tratinama tijela zvučnim koracima
poljubaca.
Ustao sam i izložio muškost
nijemim zidovima
dok sam zaostale cumuluse
mirisne pjene
brisao pamučnim obrazima
ručnika.
Još si u meni jer želja se ne
briše žeđu šugamana.
Omotala si mi se oko glave
umirujućim ritmom dima cigarete
i plutaš mi nutrinom s drskom
flotom žudnje i pohote.
Zamišljam te bez obzira na
intenzitet svijetla.
Prodirem u tebe i pod krinkom
tame i na mekom snopu
užarenih volframovih niti.
Jednostavno.
Tako prokleto jako želim sadizam
tvojih noktiju
strasnu nježnost usana ,
toplu skliskost oznojenih dodira i
tonalitet vriska i uzdaha
dok ti otkrivam boju zjenica na
samom vrhu grčeva ushita.

Tu je slika preludija u zrcalu
sam početak i kraj.
Trenutak.
Diram ti leđa nježnošću leptira
i titrajima kože uzbuđujem vjetar
usana
da bih nestao u tebi okupan
valovima istovremenosti.
Krhak kao postojanje.
Vjeran kao smrt.

Iza stakla tramvajske buke
van mase umornih i besanih lica
oko grada ovila je ruke
dok oštrila se jutarnja špica.
U dosluhu sa vodom neukroćene
Save
i jesenjim dekorom lisne agonije
guta u sebe smrznute trave
i sakriva zvuke gradske simfonije.
Gledam je kao tajnu svitanja
i vidim neke pospane zjenice
i gomilam u sebi neka pitanja
u maglu bacam neke rečenice.
Koračam sam sa zvukom svog
hoda
kroz zgusnuti zrak obale neke
i moj je dah maglina roda
dok lijepi se za nju i glazbu
rijeke.
Mnoge su magle već prošle
ovuda
i snuždile radost na licima ljudi
no, ova nekako sa srećom vrluda
jer iza njenog vela netko se budi.
i šutnjom te volim

Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog
svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar
zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju
crne,
prišili su se za ekran.
Blijeda traka šumova buđenja
preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.
Vikend lijenost drži me pod
krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu
prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas
previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog
umora,
ponekad me prebace na
periferiju apatije.
Kava i užarena aroma
autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.
Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta
pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih
moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem
prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i
nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima
oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim
mislima,
udahnem duboko, spretno
izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se
iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju
strukturu...
I sitna radost je naposlijetku
radost.

Kad nam se sretnu prsti
u bestjelesnim sferama snova,
tama mi postaje teška
a tijelo u lancima požude
podiže posrnulo sjećanje.
kad te poljubim tamo,
gdje su ograničenja autsajder,
koža te osjeća,
oči te promatraju
dok grizeš usnu i suzdržavaš suze
na slatkom kraju spajanja.
Pa ti s prvom paučinom jutra
vidim leđa
i raspletenu, neurednu kosu,
kako nestaju bučno
iza sumaglice tramvajskog stakla.
U ovakva suluda buđenja
rujem po ladicama memorije,
da se uhvatim fragmentom
užitka
za uzdižuće skute dana.
Umivam krmelje
pa zurim u lice.
Nema bora dvostrukog života.
Strast ne poznaje kajanje.
Ljubav je vješta u krinkama i
trajanjima
od sitnih intervala minuta do
čitavog života .
Ona je tu.
U meni.

Ti si žena u sužanjstvu hladne
pomirbe s rutinom
školovana na spoticanjima i
uzdizanju.
Ja sam rječiti nemir pred tvojim
odškrinutim vratima.
Bez očekivanja, s tinjajućom
iskrom zjenica
Kroz staklo sam pratio
kako te upija nedostižnost i
apsorbira u lijepo jutarnje
sjećanje
dok si nestajala u potrošenom
pravcu kretanja.
Koje te tkanje dodira otima zbilji
i uziba u san sjetu pogleda
dok budi znatiželjne trnce
žudnje?
Poželio sam te i, znaš,
sinopsis mašte je porazio buku
dok je sedmica tutnjala mostom
a galebovi galamili kod toplane.
Želje i žudnje.
Tako ljudske.
Abecedna začelja emotivnih
slovopisa,
ne poznaju strahove.
Nemirno su ostale snivati na
dlanu
kojim sam ti drhtavo dotaknuo
kožu .
Pošten prema smrtnom sebi,
fair play duha strategijom Erosa
vodi me u vrijeme gdje nestajem
u tebi.
Čekanje je tako lakše.

Pokraj kanjona nemogućnosti
povratka.
Sa druge strane proživljenog
sebe
ogrnut pothlađenom savješću
ne poznajem odraz prošlog
djelovanja,
mračan je u mojem tijelu.
U meni sada
samo bestežinske želje.
Trebam tvoju nježnu misao.
Neopipljivu tebe.
Bez gorčine.
S tek ponekim fraktalom
ponosne gluposti.
još se ispirem praštanjima.
Ali nekako, umotano u
stereotipnu izjavu,
deja vu svakodnevice,
najteže mi se hvata osobna
isprika .
Ostaje tek sjećanje na
destrukciju.
Moralno sjeme u začetku
evolucije
klije u kapima strpljenja.
Forma je spokoj.
Ti si sadržaj.
Život ima vijek trajanja.
Skupljam ga sa đonova,
lijepim u smisao.