čudan čovjek čudnog imena

Voda mi je razbuđivala pore kad
si me zagrlila
kliznuvši s emajla kao pjena s
mirisom badema.
Uzeo sam te dlanovima i umio s
tobom lice
dok si bešumno skrivala moju
nagost.
Tako prokleto jako želim voditi
ljubav s tobom.
Uzeti je na povodnik probuđene
požude i prošetati
tratinama tijela zvučnim koracima
poljubaca.
Ustao sam i izložio muškost
nijemim zidovima
dok sam zaostale cumuluse
mirisne pjene
brisao pamučnim obrazima
ručnika.
Još si u meni jer želja se ne
briše žeđu šugamana.
Omotala si mi se oko glave
umirujućim ritmom dima cigarete
i plutaš mi nutrinom s drskom
flotom žudnje i pohote.
Zamišljam te bez obzira na
intenzitet svijetla.
Prodirem u tebe i pod krinkom
tame i na mekom snopu
užarenih volframovih niti.
Jednostavno.
Tako prokleto jako želim sadizam
tvojih noktiju
strasnu nježnost usana ,
toplu skliskost oznojenih dodira i
tonalitet vriska i uzdaha
dok ti otkrivam boju zjenica na
samom vrhu grčeva ushita.

Postoji li statistički podatak o broju domicilnog stanovništva u 300 i kusur tisuća nezaposlenih?

Stela je, kako i dolikuje ženi tog
imena, ušla u moj život poput
kometa, bljesnula i nestala u
sazviježđu izgubljenih duša.
Uvijek je dobila što je htjela a
nitko ustvari nije znao njene
želje. Možda smo trebali voditi
ljubav. A, možda je bolje da
nismo.
Ne znam više tko sam ni što
želim pisalo je u poruci.
POŠALJI?
IZBRIŠI?
SPREMI?
POŠALJI
Sreli smo se jednog običnog,
oblačnog dana u rujnu. Ona je
poznavala mene a ja sam samo
ponekad znao susresti njezinu
sjenu. Sjenu kažem, jer sva u
crnini, sa svojih četrdesetak
kilograma i blijedim licem, ništa
drugo nije ni bila. Silueta kćeri
bogate obitelji, srasla s mrakom
svoje samoće. To je bila Stela.
Rekla je da ne zna, da nije u
stanju, da ne može nikoga voljeti
no niti sama nije vjerovala u to.
Pričala je kako me gledala sa
zaljubljenošću djeteta dok sam
prolazio pored njene škole.
Laskalo mi je no rekao sam da je
bila djevojčica, da je sve to samo
prošlost. I, ništa više.
«Koji ti je kurac!», viknula je, «Ne
mislim biti s tobom.»
Rekao sam da znam i :»Ne deri
se. Sve se u životu može riješiti
potiho.»
Spustila je glavu a ja sam onako
pripit pomislio da će zaplakati.
Ali nije. Oboje smo lutali u
potrazi za vlastitim identitetom
bez uplitanja svih onih cinika i
mudraca iz okoline. Tražio sam
svoje stepenice za raj. Ipak sam
bio vlasnik ugaslog talenta. Ili
samo pijani pjesnik?
NOVA PORUKA.
OTVORI
A, što misliš kako je meni?
Bila je škrta na riječima. Nismo
poznavali jedno drugo, tek iz
priča s mjesta gdje smo oboje
izlazili. Ona apstinira od heroina.
Treći put. Ja sam neregistrirani
samoliječeni alkoholičar.
Doza heroina prosječne kvalitete
je petsto kuna. Pet piva i isto
tolika količina Stocka je oko
stotinjak
Pet puta niža cijena za
samouništenje.
«Mi iz besperspektivni iz radničke
klase prisiljeni smo na alkohol.»
«Meni je tata svako jutro
ostavljao love koliko sam htjela
na ormariću pokraj kreveta.»
Oboje smo dotakli dno, samo na
različite načine. Pričali smo samo
jednu večer uz bocu crnog piva
za mene i nekog energetskog
otrova za nju. Sreli smo se baš u
trenutku kada sam pomislio da
sam sretan u svojoj
dugogodišnjoj vezi. I ona je bila u
nečem sličnom ali manje
sretnom. Ljudi se s godinama
otuđe. Olinjaju. Izližu im se
osjećaji i jednostavno kroče kroz
vrijeme udubljeni u svoju
besmislenu rutinu. Pitao sam je
da li bi se naljutila kada bih
napisao priču o nama iako MI
uopće ne postojimo kao cjelina
već samo kao neka jednokratno
uporabljiva ramena za plakanje,
bez suza. Svi ponekad bivamo
povrijeđeni.
ODGOVORI
Da smo se sreli u neko drugo
vrijeme, što bi bilo?
POŠALJI
Pričala je da se sa svima
posvađala, da je starom rekla
kako je dvadeset godina nije
pitao ništa, pa nema ni sada
razloga da joj se obraća. Pomislio
sam da ipak nije sve u lovi ali
ona je nažalost pokretač svega u
naše vrijeme. Tko je nema taj je
želi a tko ima želi još više ili glumi
da mu ništa ne znači. Stela je
izuzetak. Ona bi htjela vidjeti
Egipat. Krstariti Nilom. Sjesti na
vrh Keopsova tihog doma. Pitao
sam je da li može zamisliti nas
dvoje usred
pustinje. Potpuno same.
«Zašto ne?»
«Ti si luda. Pa, ubili bi jedno
drugo. Suviše smo auto
destruktivni.»
Smijala se. Bila je lijepa kad se
smijala. Pomislio sam da možda
nikada u svom životu nije bila
uistinu sretna.
NOVA PORUKA
OTVORI
Želim spavati s tobom. Dolazi!
Stela je voljela naređivati, možda
i nesvjesno.
Žao mi je. Previše bi ljudi moglo
puno toga izgubiti. Uključujući i
nas dvoje.
ODGOVORI
POŠALJI
Vjerojatno uistinu volim iskreno.
Nikada nisam vjerovao u one
fore da ću žaliti u starosti za
nečim što sam mogao ostvariti.
Volio bih da je te večeri
zaplakala. Ali ona je rekla da
neopisivo želi dop. Zamolio sam
je, iako možda ni sam nisam
vjerovao da je to moguće, da
zbog sebe a malo i zbog drugih,
pokuša što dulje zanemarivati tu
želju. Zamolio sam je i otpio
gutljaj pive. Koji licemjer! Na
radiju je svirala neka laganica,
ona što čovjeka odmah dirne.
Nešto kao «ANGIE». Otvorio sam
vrata auta, zaobišao ga i kroz
otvoren prozor ispružio ruku i
zamolio je za ples. Promet je
brujao nekoliko metara od nas.
«Netko će nas vidjeti.»
«Neće. Sada smo ovdje samo ti i
ja i naši bedovi i ova stvar.»
Ljuljali smo se u ritmu. Zagrljeni.
Bila je sretna. I ja sam se slično
osjećao. Bilo je samo tih par
minuta neprekinute sadašnjosti.
Vječnosti. Tada smo prvi i
posljednji puta bili MI.
NOVA PORUKA
OTVORI
Ti zbilja ne znaš što želiš!
Gledao sam je kako hoda prema
kući. Oporavljena barem za
jednu noć. Ženstvena. Krhka.
Jednu večer sretna..Nestala je iza
čempresa. Zauvijek. Pitao sam se
kako joj jednom reći zaista sve
što mislim, kako razgovarati sa
ženom i u njoj vidjeti sebe, svoje
grijehe i strahove. Rekao sam joj
na odlasku da ću joj poslati priču
iako smo oboje prešutno znali
kako će vjerojatno završiti.
Dovršio sam priču. Zbogom!
POŠALJI
Display je bio obasjan svojom
neprirodnom svjetlošću. Držao
sam u ruci jedan od uzroka
ljudske otuđenosti i udaljavanja
od stvarnih potreba.
«Valjda će doživjeti tridesetu.»,
pomislio sam i pritisnuo tipku.
PORUKE
IZBRIŠI SVE

Turpijam rešetke pokorne šutnje
u samici tjelesne horizontale
dok žarulja odbija posluh svijetlu
i kvislinškim manirom baca na
mene snopove mraka.
Poput ejakulacije dioksida iz
zatvora vodenih minerala
razljevaš se kožom i opakom
kaznom s Olimpa
mamiš me u putene zamke
neopipljivog.
Shvaćam Tantala.
Posežem nesaničnim drhtajima
za bludom koji kaplje s ruba
tvoje haljine.
Između nas je prozirni zid
plinovitog horizonta
obljepljen posterima zviježđa
i Sahara što curi niz stijenke
eona.
Tik.Tak.
Kapci se gase, predstava počinje.
Surround galami vriskom
nervoznih kukaca.
Rekvijem dalmatinskih sutona.
Ležiš gola, kraljica oblutaka,
pjena ti ljubi stopala, a vjetar
njiše kosu,
kao nijemo strujanje mora dok
ziba trave na tratinama dubine.
Mijenjam rolu, trgam spokojnu
tminu pogleda
Zidovi su stage za treperavu
mimiku čađavih kontura.
Osvajam vertikalu i himničnim
kašljem
likujem nad još jednim porazom
sna,
dok zabadam WW light stijeg u
kut usta.
Ljubio bih te.
Bockao jezikom zone na vratu,
slavodobitno pratio kako se
ježiš ,
kako svlačiš čednu sputanost
tkanine
i nestrpljivim dlanom,
režući predigru na sitne fete
usputnih pečata usana,
utišavaš pulsiranje zbijene krvi
požude
i puštaš me u hram sjedinjenja.
Duboki udisaj, katraniziram
nutrinu,
budim toksičnu zvijezdu s vrha
cigarete,
ogledalo mi prokazuje lice,
iskrenije od svake riječi,
kratkim rezom po zastoru tame,
vidim oči koje zovu snove,
bez dubine, u sekundi ostakljene
istine,
portret čežnje...tebe nigdje.

Ugašeni televizor,
crna rupa dvodomenzionalnog
svijeta.
Jutro je traka svijetla.
Nit Sunca prošla je kroz filtar
zavjesa,
fotoni prkose nijemom tkanju
crne,
prišili su se za ekran.
Blijeda traka šumova buđenja
preko ušutkanih vijesti
i crnih kronika.
Vikend lijenost drži me pod
krovom.
Sve vani je u bučnoj dostupnosti,
razgrađuje nutarnju tišinu
prostora i misli
i dnevnog boravka i mene.
Dimenzija osjeta gutala je noćas
previše.
Smrznute slike,
razlomljeni slide show uspavanog
umora,
ponekad me prebace na
periferiju apatije.
Kava i užarena aroma
autodestrukcije,
odškrinuta vrata utočišta.
Kad se tope nadanja,
kao šminka brzopoteznih starleta
pod reflektorima,
i putar s glave nemoćnih
moćnika,
ciljevi su fleke u daljini
a hrabrost se dvoumi koraknuti,
baš kao u jutrošnjem
prigradskom osvješčivanju,
uz povremene drhtaje,
shake svježine novog dana i
nepriznate bojazni
za nas, za njih, za tebe i mene,
za one u slatkim i čistim okovima
oznojene moralnosti,
prihranim optimizam aerobnim
mislima,
udahnem duboko, spretno
izbjegnem kašalj i šljam,
....ljudi u opreci s Gradom,
slijepi šeću trendove...
....listopad škripi kroz sipinu...
....koraci gnjave usnulo lišće...
....lirika zagrebačke jeseni dimi se
iz kartonske čaše...
...mlado vino, cimet, klinčići...
....udaljene mrlje mijenjaju
strukturu...
I sitna radost je naposlijetku
radost.

kak taj hajduk misli i govori da vrijedi? Ne kužim, kaj je tak teško priznati da ste za kurac.!?

Ako ne volim pedere jesam li samim time homofob?

između pahulja, na ćilimu
mašte, ležala si
prostrta na stolu, uzela me
natašte ...

Traci Lords ponosno je iznijela
klitoris pred nekog glupog,
brkatog tipa koji je ševio drugu
žensku.
’Koji kreten!’, mislio sam.
Raširila je stidne usne koje nisu
izgledale stidljivo i dala mu da
pomiriše prst koji je umočila u
sebe. Kako sam bio ljubomoran
na frajera! Taman mu je rekla
jednu dubokoumnu rečenicu
tipa: ‘Pa ti jebi ovu polovnjaču,
debilu jedan!’, kad je zazvonio
telefon.
-Pas mater!
Odgegao sam do aparata i javio
se.
-Dobra večer, oprostite što
smetam, trebala bih Eugena...
-Ja sam.
-Ej, bok. Sanja je. Kaj radiš?
-Drkam.- volim te iskrene i
kratke rečenice i ono što slijedi
iza njih.
Šutnja . Muk.
-Ma zajebavam se. Reci.
- Šeki je mrtav.- ovaj direkt jači je
od mojeg, priznajem. -Našli su ga
predoziranog.
Rampa požude spustila se da
propusti jureći vlak realnosti.
-Jebote pas! Ajde da se nađemo
sutra...u pičku materinu, ja uvijek
sve zadnji saznam…Može sutra?
-Može. Javim ti se ujutro.
-OK. Hvala ti .-koji stupidan
povod za zahvalu, ali kad čovjek
bolje pogleda, ipak stoji, jer tko
zna kada bih saznao, da mi nije
javila.
Ugasio sam media player, ostavio
nezadovoljenu Traci na videu i
svoj prosječni europski pimpek u
gaćama i otišao u kuhinju
zapaliti. Pored sudopera našao
sam bocu crvenog vina.
Domaćeg . Plafonskog. Sjećanje je
kapalo u čaše.
***
Bilo je doba čarobnih mijena,
laganog hoda, neposluha uma.
Nijekanja zakona, pljuvanja po
cesti, trovanja vlastitih tijela. Bilo
je doba ‘Stocka’ i cole. I hladnog
piva. Bio sam totalni anti-macho
tip koji duboko u sebi gaji ljubav
prema nekome tko još nije
stigao. Bili smo mladi, izolirani u
svojoj skupini, vječno u nekim
drugim stanjima svijesti, za neke
bolesni i jadni, a za neke
prešućeni idoli.
Dogovorio sam se sa Šekijem da
se nađemo na starom mjestu.
Sjedio sam na klupici kod ulaza u
Botanički vrt i promatrao
rascvjetano bilje. Bio je kolovoz,
obasjan i opečen suncem. Suh i
nepodnošljiv. Znojan i dosadan.
Nekoliko starica raspravljalo je
na klupici nasuprot moje, s
vremena na vrijeme
pogledavajući prema meni i
mrmljajući nešto kroz svoje
gebise. Isplazio sam im jezik.
-Bok.- prekinuo me Šeki u mom
kulturnom nastupu.
Podigao sam glavu i ugledao
svoju izduženu repliku. Kuštrav,
neuredan, obilježen
podočnjacima, ali sretan u
svojem prikazu.
-Bok.
-Imam dva ‘panja’. Izvrsna roba.
Idemo?
Ustao sam i pridružio mu se
kratkim koracima usmjerenim
prema staroj zgradi na južnom
dijelu vrta iza koje je rasadnik i
nekoliko starih vagona na izlazu
iz Glavnog kolodvora. Ili na
ulazu. Ovisi.
Smjestili smo se na stepenice i
šuteći obavljali pripreme za let u
prostranstva vlastitog uma.
Jebeni utjecaj Huxleya ili
Castanede. Svejedno. Glupost s
dva prezimena.
Pušili smo lulu iz koje se širio
smrad osušenog, ljepljivog hašiša.
On je zapalio i povukao par
dimova, pa mi je predao. Udisaj.
Zadržani dah. Izdisaj. Repete.
Glava mi postaje laka. Gledam
vlak kako ubrzava do visina
modre i zelene boje. I Šeki i
mirisno raslinje i starice s ulaza i
cijeli Zagreb lebde sa mnom u
veselju i bezbrižnosti.
-Gle kaj imam!- spustio me
promukli Šekijev glas na zemlju.
Skinuo je ruksak s leđa. Onaj
stari JNA zeleni, omiljen u doba
moga školovanja. Ukazala mi se
tuba s natpisom ‘Neostik’ i dvije
najlonske vrećice uz par boca
piva.
-Ma daj! Pa ubit ćemo se!- rekoh
uvjerljivo k’o nimfomanka na
orgijama.
-Pa kaj onda. Život nam je tak i
tak usran.
’Jebeš žabu kaj se ne da u vodu
nagovoriti’, rekao bi naš narod.
Otvorio sam upaljačem pivo.
Zapalio cigaretu i smireno
promatrao kako Šeki puni
vrećice gustim, žućkastim
ljepilom. Spustio sam žuju na
pod i prihvatio jednu vrećicu.
Približio sam je ustima, držeći je
objema rukama. Duboko sam
udahnuo. Više sam volio ‘Tigar’,
ali Juga se raspala, pa ga nije
bilo. Nema veze. Zapljusnuo me
val snažnog mirisa koji je ulazio u
mozak, u udove. Bio sam
omamljen srećom, što god ona
bila. Ljepilo mijenja percepciju
prostora i vremena. Snifajući
desetak minuta, uvjeren si da su
prošli sati. Živopisno uvjerljive
slike. Jednom me Debeli u vreći
nosio staroj da joj kaže kako me
ljepilo pojelo. Tada sam se
zguštao zveknuvši mu šamar bez
straha da ću ostati bez zubiju.
No, to je druga priča.
Naslonio sam leđa na stepenice i
položio glavu na pod. Gledao
sam komadiće neba kroz
procvalu krošnju bezimenog
drveta. Nebo se prepolovilo na
dvije cjeline različitih boja.
Krošnja se razmaknula i povila
prema tlu. Plava i zelena vodile
su bitku za prevlast. Dobro i Zlo?
Ljubav i Mržnja? Smisao i …?
Nisam znao.
Visina je naglo pocrvenila.
Zgusnula se. Počela je kapati
prema meni.
’ Otkrit ću smisao!’, pomislio sam.
Ubrzavao sam udisaje i slušao
šuštanje najlona u izvijanju. Kapi
su padale. Krupne. Crvene.
Lijepe i opasne. Nebo je krvarilo.
Bio sam sretan. Začuo sam
vrisak. Milijune sitnih vrisaka
listova krošnje. Samo sam ih ja
čuo. I razumio. Krošnja je plakala
nada mnom. Za mirom. Za
tišinom . Žalila je sebe. Mene.
Šekija. Cijeli [beep]ni svijet.
Tada sam i ja kriknuo. Odbacio
vrećicu . Strah i ludilo u njoj.
Počeo sam koračati gore dolje
po stepenicama. Šekija nisam
primjećivao. Pokušao sam se
sabrati. Sjeo sam. Popio nekoliko
gutljaja piva. Zurio u oblačke
duhanskog dima. Šeki je spavao
leđima naslonjen na zid. U kutu
usana imao je žućkastu mrlju.
’Bože izvuci me.’, vapio sam.
Osjetio sam nemir u želucu.
Morao sam povraćati. Gadio sam
se sam sebi. Omamljen i
polusvjestan. Smrdljiv i usamljen.
Začuo sam glas. Nisam otvarao
oči. Uplašen od muke.
-Pogledaj me!- naređivao je
piskutavi glas.
Otvorio sam oči. Bljuvotina je
imala oblik koji me zaprepastio.
Imala je oblik djeteta. Tek
rođenog djeteta. Shvatio sam
znamen. Izbacio sam se iz tijela.
Izrigao svoju dušu.
Dijete je plakalo. Nije više bilo
riječi od njega. I ja sam plakao.
’Tko sam ja bez duše!?’, mislio
sam.
Bio sam nitko. Bio sam ništa. Tek
tijelo. Meso što trune samo od
sebe. Počeo sam bježati.
Šmrkljav. Natečen od suza.
Trčao sam i trčao. Ostavio iza
sebe i krvavu krošnju i vlakove
na odlasku i Šekija. Prazan i
težak ujedno…
Onda. Odjednom nada. Počela je
ispunjavati moju prazninu.
Upijala me u svojoj dobroti i
počela činiti svjesnim. Vratila mi
dušu. Otvorila oči. Nasmiješen,
sjeo sam u tramvaj. Veselio sam
se sutrašnjem danu. Pozdravio
sam prošlost i mrak koji je nosila.
S čežnjom obojanom u plavo
utonuo sam u mirnoću
oslobođenih misli. Odlučio sam
ozdraviti od straha prema samoći
u betonu rodnog grada.
***
Šeki me probudio navečer.
Dogovorili smo se za susret u
Sloboštini . Oko ponoći gledali
smo utrku puževa iza vrtića.
Napušeni. Pijani. Ne znam čiji je
puž pobijedio.

Stvarno premalo spavam
a godine se lijepe za kosti kao
kauguma u kosi.
Iritantno.
Panično i brzopleto reže se
pramen.
Morat ću odrezati budnost za
nekoliko sati.
Mamurluk vapnenog lica
srušio je ritam jutra.
Katran i udah u masovnoj tuči.
Vino na caklini zuba a istina
nedosegnuta.
Leiner s činelama u kostima
lubanje.
Mp3 zapis vitezova zagrebačkog
rnr-a.
Pauk,90-te,šest piva,Azra je ime
žene.
Previše slijepih lijeganja.
Previše blatnjavih koljena.
Previše negiranja stvarnosti.
Previše Štulića za odmak.
A osmjeh je ipak bedž
današnjeg osjećanja.
Jer slova se lijepe za jagodice
dok ekran nakrilnjaka šutljivo
blista i uvjerljivo namigivanjem
kursora
odrađuje svoju ulogu praznog i
gladnog papira.
Bijela postoji da bi bila zaprljana.
Život je prepun mrlja.
Riječi sa mog kaputa deterđženti
ne peru.
Madež u srcu.
Pjesma je postojana.
Kad oženiš pisanje
ne pomišljaš na rastavu jer....
valjda znate što je ljubav.
2006.

Balansiram kretnje na paučini
poklonjenog dana.
Vjesnik.
Neboder, relikvija arhitekture
utopije
kao ofucani falus marketinga
zavlači se pod skute fleksibilnih
oblaka.
Sitno je nebesko sito,
vlaga se lijepo polako.
Osjećaju neizbježno .
Jesam li ti rekao da sam kišofan?
Da mi fobija gnuša kišobran?
Ljudski ponizno i naivno
vjerujem da mi kapi ispiru
pokleknuća kušnji .
Potoci stvaraju meandre
u slijevanju niz lice.
Fluvijalna erozija grijeha.
Osjećaj kao ures pamćenja,
da u sutrašnjem danas
ostanem dosljedan dobroti.

blistaš kao inje na vlasima sna,
hladna,cakliš se u kristalima vode
pa u jutromdanom trzaju jave,
kapneš na usne i poljupcem
zaostalim u pamćenju, svežeš
žnirance dana i sigurnim me
korakom predaješ njemu

eku
Nedostajao je samo Pimpek da bi
nekadašnja ekipa bila potpuna
na sporoj nedjeljnoj kavi. Nije ga
nitko vidio nekoliko dana ali
nitko nije niti obraćao pozornost
na tu činjenicu jer bavio se
terenskim poslom. Tako ga je
običavao zvati iako je ustvari
radio za neku firmu koja mijenja
tračnice na prugama diljem
zemlje. Terenski posao je zvučalo
bolje. Kao nešto tajnovito i
unosno. Kada bi se vratio se
jednog od takvih poslova, uvijek
bi zvao rundu za sve i « Đurđa»
bi postala poprište pijanih
kretenizama i alkoholnih suza. I
besmislenih prisjećanja na neka
prošla vremena. Živjeli smo u
nekom sanduku prepunom
zabluda. Jedna od njih bila je da
će Dinamo razbiti sve u ligi. Te se
godine borio za ostanak. Kao i
mi za opstanak.
Pili smo jutarnje kavice
mumljajući nešto međusobno
kad je Pajcek podigao glas.
- Gle! D.J (31) iz Zagreba uhićen
u Rijeci pod sumnjom da je
izmasakrirao prostitutku
u luci. Namamio ju je u prostor
luke pokazavši dopuštenje za
ulazak. Bla, bla, bla..- govorio je
Pajcek začuđujuće čitkim glasom
- I? Kaj sad? – upitao je Picek
- Kak kaj!?- narogušio se Pajcek-
D.J.? Davor Jurić? Žišku majmune
mutavi?
Obožavao je dijeliti životinjske
epitete sugovornicima iako je on
jedini zaista imao predispozicije
da jednom u nekom hrvatskom
SF filmu bude zamijena za
čovjeka svinju. Po konstituciji i po
ponašanju. Iako, znanstveno je
dokazano da svinje nisu prljave
po svojoj prirodi nego zbog
lijenosti i lošeg odnosa vlasnika
prema njima.
-Damir Jurišić? Drago Jukić?
Domagoj Jarak?- uključih se- Pa
postoji milion imena s tim
inicijalima i sigurno bar stotinjak s
tim godištem
- Konju jedan!- kimnuo sam mu
glavom na taj pridjev jer konji su
ipak plemenite životinje
- Kada si vidio Pimpeka zadnji
put?- nastavio je- Koliko ja znam,
zadnji put kad smo
cugali tu rekao je da ide na teren
u Rijeku. Negdje kod nekog
boksačkog kluba.
Šutio sam. U tome je bio u
pravu. Ali nije valjda Pimpek
jedini 31- godišnji purger u Rijeci.
A opet, socijalna stvarnost mi je
nalagala da je veća mogućnost
da u Zagrebu bude deset
istoimenih Riječana. Ipak, složio
sam se s Pajcekom.
- Imaš pravo u tome.- rekao sam
Pajcek je izgledao ponosno što se
slažem s njim. Iz nekog
nepoznatog razloga sviđalo mu
se to. Valjda zbog negdašnjih
zajedničkih izlazaka.
- Je, može biti.- važno će Picek-
Znate kak je mrzil kurve?
2.
Pimpek se doselio na periferiju
negdje u trećoj godini mog
srednjoškolskog obrazovanja. Bio
je neki polualbino ili tako nešto.
Izrazito blijed. Žute kose. Žutih
obrva. Žutih paperjastih brčića.
Brzo se uklopio jer nas je do
tada bilo samo troje dotepenaca
iz grada. A i trebao nam je netko
kao on u subotnjim gužvama.
Znao je, i to vrlo dobro, neko
istočnjačko sranje, tako da je
počesto bio ona kap koja je vodu
nosila na naš mlin. Maja geri ili
tako nešto i tipovi su padali kao
pšenica pri otkosu.
Živio je samo sa majkom. Neko je
vrijeme skrivao gubitak oca no
selo kao selo brzo je pronašlo
tragove koji vode do rasvjetljenja
njegova života s majkom. On
nam je potanko ispričao sve što
je znao kad smo sjedili iza
Supanove kuće kod plastenika i
nemilice trošili Neostik ili Tigar,
ovisi do čega bi došli. Supan se
nije bunio jer je potražio sreću,
negdje s početkom rata, u
Kanadi a kupaca za kuću i nije
bilo previše.
Barem ne onih s lovom. Zvali su
nas četiri P. Pizdeka
pretpostavljam, poznavajući
mentalitet sela. Pajcek. Picek,
kojeg smo tako nazvali jer je srao
gdje god bi bili, kao pilić na
dvorištu. Pimpek, jer je imao
najvećeg među nama. Pjesnik, jer
živim u idealističkoj zabludi
poetskog izražavanja.
- Kaj ti je bilo sa starim?- upitao
ga je Pajcek, dobrano zamusan
žutom smjesom oko ustiju.
Snifanje mu nikad nije išlo od
ruke. Odnosno, od vrećice.
Pimpek je kratko šutio i onda se
razvezao. Vjerojatno zbog
inhaliranja osjećao se slobodnije.
Spokojnije.
Napravili smo četverokut i
povremeno prekidali priču
šuškanjem najlona. Ipak, hvatali
smo svaku riječ. Mi smo, naime,
svi imali oba roditelja i zaista smo
izgarali od želje da saznamo
čistu, nepatvorenu istinu.
- Moji u to doba baš nisu bili u
dobrim odnosima.Meni je bilo
oko 7 godina kad se to
dogodilo.- započeo je
Buljili smo u njega razjapljenih
usta. Mislim da bi neupućenom
promatraču ličili na žive
muholovke. Srećom, muha nije
bilo. Pimpek je nastavio.
- Stari mi je bio nekakav direktor
u Ini i često je bio na poslovnim
putovanjima. Tak da sam bio
privrženiji staroj jer sam ga rijetko
viđao. Na prvi pogled djelovali su
sretno no kak to već ide u
idiličnim familijama, kad se
zagrebe ispod površine sasvim je
druga slika. Jedan dan je stari
morao ići u Kutinu, mislim u
Petrokemiju na neki sastanak.
Otišao je rano u jutro. Poljubio
me u čelo i rekao da se vraća
navečer. Ono, znate, klasična
slika posljednjeg rastanka iz
filmova. Navečer je murija zvala
staru i rekla da je tata mrtav.
Najebao je u saobraćajki.
- Pa kak je doživio prometnu?-
pitao je Picek
Sad su vrećice neuglednog
izgleda i sastava ležale na podu i
nikakav zvuk nije kvario priču.
Radoznalost te može odmaći od
nekih radnji.
- E tu je kvaka! Tu se zagreblo
debelo ispod površine.- nastavio
je – Imao je neku fuksu i taj ju je
dan poveo sa sobom. Poslije se
ispostavilo da joj je uredno
plaćao stan i davao joj dosta love
za one kurvanjske zahtjeve...
- Dobro, jebeš sad to!- prekinuo
sam ga – Kak je nadrapao u
saobraćajki?
- Evo, evo. Nemam kaj puno
pričati . Išli su po staroj cesti, tam
nekam kroz Popovaču.
Stari je lijepo otkopčao hlače i
ova mu je pušila u vožnji. Kaj ja
znam, valjda kad je prešao preko
rupe, ugrizla ga. On je izgubio
kontrolu nad autom i spičkali su
se u neki stup. Mislim kod
Mustafine klade. Jebate ime za
selo.
-Uf!- uzdahnuo je Picek
- Ali ostali su živi. Bar kaj se
posljedica udarca tiče. Stari je bio
živ još neko vrijeme ali je ubrzo
umro od krvarenja. Gledajte sad!
Od udarca mu je odgrizla kitu i
ugušila se s njom!!Pas mater i
kurvetini!- opsovao je i ustao –
Idem pišati....
Blenuli smo u njega i čudili se
kao pura dreku. Takvoj se priči
nismo nadali. Pratili smo ga
pogledom dok je zamicao iza
kuta kuće pa zvjerali jedan u
drugoga naizmjence.
- Pas mater!- javio se Pajcek –
Trebao sam šutiti.
- Da...- složili smo se obojica
Od tog dana nikada ga više niti
jedan od nas nije ništa pitao
vezano uz oca. On se vratio u
naš mali sniferski kružok. Oči su
mu bile nekako suzne. Tako nam
se činilo.
Bez riječi nastavili smo natezati
vrećice. Odmak od njegove priče
priuštio nam je Pajcek koji se
odjednom digao i držeći vrećicu
u rukama kao da nosi dijete
krenuo prema mojoj kući.
Uhvatili smo ga par koraka prije
ograde. Mrmljao je da je mene
pojelo ljepilo i glasno se pitao
kak će to reći mojoj staroj. Ta
njegova neostik nebuloza
priuštila mi je nevjerojatan gušt
da ga ošamarim. Prvi i zadnji put.
3.
- Daj nam tri pelina i pive.-
viknuo je Pajcek Đurđi
Nevezano smo pričali laktareći se
za šankom. Od nogometa do
smisla života. Sasvim obični
razgovori pripitih mužjaka u
lijeno nedjeljno poslijepodne. Nije
bilo prvi put da smo zaboravili
na ručak. Taman smo se zabuljili
u neku ženu u nekoj od
besmislenih mozaik emisija HTV-
a. Piceku samo što nisu sline
počele curiti. Bolestan je na
velike grudi. Bolestan je na sve
što nosi pridjev žensko.
- Kaj je bagro lijena!?- glasno
pitanje vratilo nas je u stvarnost i
goleme grudi žene zamijenio je
ogroman Pimpekov osmjeh
Šutili smo. Gledali u njega. Pa u
pod. Pa jedan u drugoga. Kao da
ga nismo nikada vidjeli. Zabluda
novinskog članka i krivo
iščitavanje crne kronike
rasplinulo se pred veseljem
došlog prijatelja. Vidio je da mu
se čudimo.
- Kao da ste vidjeli duha!?-
razumljivo pitanje i konstatacija
Pajcek mu je bez riječi otvorio
novine i stavio svoj čevap-prst na
članak koji nas je nasamario.
Pimpek je pozorno čitao. Do
kraja.
- I? Ne kužim?
Višeglasjem nerazumnih promila
pokušali smo mu objasniti.
Shvatio je mogućnost zamjene za
ime ali nije mogao razumjeti
zašto smo pomislili da je on u
stanju tako
nešto napraviti.
- Pa ti dovoljno mrziš kurve da bi
tak nekaj napravil.- objasnio je
Picek pogledom
podrazumjevajučeg
Ovaj ga je gledao začuđeno.
- Od kud ti to da mrzim kurve?
Nije da ih volim. Ne bi nikada
išao kod kurve ali ih ne mrzim. A
i da mrzim nemrem vjerovati da
ste pomislili da bih je mogao
koknuti..- zvučao je iznenađeno i
razočarano odjednom
- Pa zbog onog sa tvojim starim.-
rekao sam prekinuvši
višegodišnju šutnju o toj među
nama zabranjenoj temi
- Zbog čega!?- izgledao je još
začuđeniji – Kakve veze ima moj
stari s tim?
- Daj ne seri!- nervozno mu se
obratio Pajcek- Kaj nas
zajebavaš ? Znaš na što mislimo.
Sam si nam ispričao priču...
-Kakvu priču!? Fakat ne kužim!-
iskreno je pitao
Na to smo se iznervirali sva
trojica. Ostatak gostiju je gladan
makljaže i novih tračeva pozorno
pratio razvoj događaja.
- Kako koju priču!?- počeo sam-
Ne sjećaš se što si nam pričao
kod Supana prije nekoliko
godina?
- Kad smo snifali iz kuće..-
nadovezao se Picek
Pimpek je zauzeo stav mislioca i
naborao čelo. Osmjehom je
pokazao da se sjeća.
- Ahaa! Ta priča...- počeo se
smijati
Promatrali smo ga sve nervozniji.
Čovjek kad je u nedoumici
najviše mrzi nerazumljive provale
smijeha.
- Koji kurac se smiješ!?- pitao
sam ga gotovo vriskom
- Evo, sad ću vam objasniti...-
hvatao je dah i dlanom
pokazivao da se umirimo - Samo
se malo još strpite...
Povjerovali smo mu u ime
prijateljstva i sjeli nazad na
stolice. Pozvao nas je rukom da
mu se pridružimo u separeu. Sjeli
smo kao urotnici. Pogledi su nas
pratili ispod obrva. Suptilni kao
slon u staklani. Počeo je pričati
još uvijek se smiješeći.
- Ne mogu vjerovati! Sjećam se
tog dana. Ubili smo se od ljepila.
Onda te je Pajcek nosio staroj u
vrećici ....
- To nam je poznato.- prekinuo
ga je Picek – Nemoj mijenjati
temu
- Ok. Ukratko. Sve sam izmislio.-
izgovorio je hladan kao izvorska
voda
- ?- tri pogleda. Isto pitanje bez
riječi
- Pa nasnifali smo se kreteni
jedni!! Palo mi na pamet i
ispričao sam vam priču. Nema se
tu kaj filozoforati. Istina je da je
mene i mamu stari ostavio radi
neke ženske ali živ je i dalje iako
ne komuniciramo. Ha, Pjesniče!!
Izmisli ti tak uvjerljivu priču!!- uz
glasan smijeh divio se svojoj mašti
– Ej Đuka!! Daj ovim konjima kaj
piju i daj meni
Red bill i vodku. Nego, tukci,
nabavil sam u Rijeci dobar panj
šita ....
Čovjek na takvu vijest odmah
zaboravi nesuglasice. «Daj
djetetu sladoled i prestat će
cmizdriti», rekao bi susjed Pero.
Ali mudriji nam nisu rekli da se
dragi ljudi gube po putu. Štulić je
znao prolaznost oznojenih
šampiona .

alka vuica, gdje dunav ljubi nebo

Jutro je imalo boju svježeg
betona. Po zraku se šuljala ne
tako daleka zima. Psi su lajali za
mnom. Noćne ptice lepršale po
šumi. Nudim zavist uspavanima.
Ne vide čaroliju zornice i ljepotu
koju kriju jesenje tamne kose i
njezine vlažne vlasi.
Tada sam bio nevin kao jutarnja
rosa prije nego je kosac ili noge
neke uplašene srne ne otrasu s
uspavane vlati trave. U meni su
kiptjele želje. Nadanja i snovi
strani svim drugima. Stigla je kao
miris Neostika. Kao uvijeni pjev
najlona. Kao kisela zabluda lošeg
vina. Otkriće novog svijeta.
Predvečerje na Ribnjaku plazilo je
po krošnjama a njena je ruka
kao smjerokaz mojoj, mirno
počivala među njenim nogama.
Drugom je hinila nevini zagrljaj.
- Daj mi ruku..- tiho je rekla
Drhtava i neiskusna ljevica ubrzo
je bila u njezinim gaćicama. Bila
je ukazanje postojanja. Kurir s
dobrim vijestima. Probuđeni
nespokoj mojih prepona. Toplo.
Meko. Vlažno. Ćutio sam
sigurnost fetusa i vrištao u glavi.
« Ne želim van!!»
Ustala je. Uzela me za ruku.
Požuda je postala povodnik
kojim me dresirala za budućnost.
Otkopčanih hlača pronašli smo
zid koji dijeli crkvenu učmalost
Kaptola. Zatajene grijehe i
dogme od užitaka smrtnika.
Nježno me je, naslonivši se na
lišaje zida, uvela u odaju tajni.
Vrijeme je stalo. Upilo se u jecaje.
Dahtanje. Grčevi. Prosipanje
prvog sjemena. Početak kraja.
Ona je danas mrtva. Smiješim se
vjerujući da razbija rajsku dosadu
anđela nudeći im milost svoje
pohote.
Te samnoći ljubio oluju. Šibala je
nebo munjama a ja sam bio
jahač spoznaje. Pokisao.
Malaksao od ugode. Sretan što
sam ugledao svjetlost na obzoru
svog puta.
Nebo je bilo boje svježeg betona.