čudan čovjek čudnog imena

SMS: « Ako napišem priču o
incidentu a da glavni lik govori o
nemoći sistema, ranjen, na
samrti, hoću li objavom izazvati
sudbinu?»
SMS odgovor: « Nećeš.
Uostalom, drugačije si me učio...»
Iz žablje perspektive gledajući,
vidim meka, siva krdašca oblaka
kako klize nebom. Lijep osjećaj
nutarnje topline čini da
zanemarim vlažnu zemlju i
bockanje kapljica prošle kiše, što
su kapale s breze. Tišina oko
mene. Mir i lagani tragovi boli u
trbuhu. Prsti lijevog dlana ljepljivi
su. Krv poprima smeđu boju.
Sistem je smeđ. Zagrebački,
braun. Govno.
Prvi je dan proljeća. Jutro je tek
skinulo zavoj od mraza. 8 i 30.
Čekao sam šefa da stigne do
«Kristuševe». Da odemo zajedno
vidjeti razlog reklamacije stranke.
Čovjek nas, nervozno tapkajući,
čeka kod pedeset i drugog polja i
bez dobrojutarnjeg pozdrava
upućuje grubo pitanje tko mu je
dirao tuje iza groba.
Samopouzdana iskrenost
progovara iz mene. Ja. Jer su
trebale obnovu i malo
fazoniranje.
Faktor iznenaneđanja briše
razliku u godinama, njegovu
sijedu kosu i zaobljeni izgled.
Udarac u bradu ruši me na
susjedni grob. Ipak, preslab
napad da bih ostao na tlu.
Ustajanje prati njegovo posezanje
rukom u džep. Galama.
« Ubit ću te jebem ti...», galama,
« Zaklat ću te...»
Tračak razuma vidi srebrni metal
u njegovoj ruci. Iskustvo
prepoznaje dršku «leptira»
«Makni se! Bolje je!», govori
savjest, « Najebat ćeš ako mu
vratiš..»
Pomičem se unazad. Bijesno
kreće prema meni. Odmičem.
Stajem. Trči prema meni.
Odlazim u zgradu uprave.
Hvatam mir. Sigurnost. Gubim
dah u gorućoj cigareti. Kroz
prozor vidim varljive boje i mirise
proljeća . Radom sam natjerao
sustav da me prihvati. Upornost
se isplatila. Jutros sam potpisao
ugovor s Firmom, od prvog
travnja. S druge strane medalje,
potencijalan sam leš nosioca
ljutog glasa koji se kat ispod
mene dere na direktoricu.
Razaznajem bitno.
«branitelj...ubit ću...vratiti
se...sutra...» U misli mi dolazi
susjed. Branitelj s pokrićem.
Dobrovoljac na početku. Oluja.
Ne sije agresivu uokolo. Radi za 4
soma kuna. Divna žena. Dvoje
djece. Život za kojeg se borio.
Miran i tih. Rat je prošlo svršeno
vrijeme. Iz razmišljanja me
povlači šef. Vidno je uzrujaniji od
mene. ( ja sam optimist) . «Sami
smo», govori. Direktorica
podružnice purgerskog giganta,
ne želi zvati policiju, niti
obavijestiti «maticu» Firme.
Čuvarska služba šuti . Zaštita na
radu također. Stišćem nulu na
telefonu. Vanjska linija. Policija.
Ispostava u Bauerovoj. Za
petnaestak minuta dajemo izjave
mladim policajcima. Izvještaji nam
se podudaraju. Prekršajna prijava
upada u matricu izvršne vlasti i
pješčani sat pravde počinje
kapati. Odlazim prema svlačioni,
oprezan i sebi stran, hvatam se
kako okrećem glavu dok
prelazim mirogojske staze.
Prijetnje s kasnim djelovanjem
stišću me u prsima. Gledam
oblike biljaka. Po prvi puta vidim
groblje van konteksta parka.
Arkade me pritišću. Ljudi stvaraju
nelagodu. Estetika, kreacija,
ljubav, pravda, padaju mi na
pamet. Ideali skloni individualnim
interpretacijama. Život je jedan.
Pitam se nosi li smrt mir i tišinu.
Premlad sam da bih iskao
odgovor u praksi. Pijem kavu i
odlazim doma. Jedva čekam da
završi korizma. Sjela bi mi piva.
Okrećem glavu. Narančastobijelo
tijelo motorne pile polegnuto je
nedaleko mene. Vidim
olabavljeni lanac na vodilici i
otvoreni čep na spremniku
goriva. Nasmijao bih se svojoj
brzopletoj nespretnosti ali bol mi
probada abdomen. Osmjeh se
maskira u grč na licu. Nikog ne
čujem blizu. Da sam pažljivije
točio gorivo, buka pile bi
pokazala gdje sam i kako sam.
Sam sam ispod velike lopte
buxusa i blagih oblina
obrađenog laurusa. Moj me rad
sakriva. Estetika mi ugrožava
život. Nedaleko pile zrcale se
kapi na oštrici škara za živicu.
Kulisa prekinutog rada.
Uzladno pokušavam saznati
nešto o tijeku istrage. Šture rekla
kazala informacije u bubnju su
kontradiktornosti. Pravo kaže da
prekršajna prijava napadača
poziva i (nadam se) dovodi do
obavijesnog razgovora i valjda
nekog upozorenja. Ali. Faking šit
rekli bi Vatrogasci. Bez obzira na
višekratno ponovljene prijetnje
ubojstvom i očitoj sklonosti
agresiji i nošenju oružja, bez
kaznene prijave, policija ne može
i(ili) neće obaviti pretres stana u
potrazi za oružjem. Vatrenim.
« Ali, ako je čovjek toliko munjen
da na groblje sa sobom nosi nož
u džepu od jakne, sigurno mu
nije bed doći s pištoljem i početi
pucati», govorio sam policajcu
« Nije on rekao ubit ću te, pa
otišao po nož u auto ili ga tražio
po džepovima», nadovezao se
šef, « Razumijete? On ima mrcinu
od desetak centimetara drške
samo u džepu jakne!!Sigurno ne
misli guliti jabuke s tim.»
«Razumijemo mi što želite reći
gospodine..», strpljivim glasom
govorio nam je
policajac.
Vidio sam shvaćanje nelogičnosti
i rupa u zakonu. I nemoć da se
to promijeni danas. Zbog nas.
Zbog napada na pomoćnog
vrtlara na Mirogoju. Nekako u
sebi odlučujem da ga neću
prijaviti krivično iako ne vjerujem
u afekt u ovom incidentu. Ne
želim čovjeku oduzeti slobodu za
koju se borio.
«Maco, rekli su mi da mogu na
bolovanje ako se bojim za
sigurnost», govorim joj dok ona
vrti sajlu za odčepljivanje odvoda
u hodniku a ja suspregnutog
daha pokušavam kroz kašu od
papira, mokraće, Mr Propera i
solne kiseline, njezin početak
usmjeriti ka prijevoju u školjci.
«Super», odgovara mi, « Onda
ćemo biti zajedno idući tjedan. Ja
imam godišnji.»
«Ali bad mi je otići na bolovanje
zbog love. Do kraja mjeseca sam
još preko Agencije a oni
bolovanje ne plaćaju kao u
Firmi.», objašnjavam, « To je
soma kuna manje»
«Pa napadnut si na radnom
mjestu!!»,nervozna je, čujem joj u
glasu i razumijem razlog
« Pas mater!!», vadim sajlu,
skidam majicu i guram ruku u
smjesu. Prstima dotičem gnjecavu
masu u rupi i sekundu poslije, uz
glasan šum, smrdljiv sadržaj tone
niz odvod. Neke situacije
podliježu drastičnim mjerama.
Otvaram slavinu nad kadom i
ribam ruku dok mi iza leđa zvoni
njezin veseli smijeh.
Ona me voli zbog takvih
spontanih, nepredvidljivih
reakcija. Smijeh nadjačava
zvonjava mobitela. Šef me
obavještava da je čuo da su tipa
priveli istražnom sucu, što naše
mozgove dovodi do zaključka da
je vjerojatno i pred policijom bio
agresivan i da će valjda sve biti
ok nakon intervencije zakona.
Njegov glas mi otkriva da nijebaš
siguran u to. Kratko
izmjenjujemo opise duševnog
stanja i prekidamo razgovor.
«Najgluplji izraz koji znam ili sam
pročitao ili čuo je da se krizna
situacija treba stabilizirati»,
jednom mi je rekao, « Kužiš!?»
«Sutra smo kod mojih na ručku
maco?», pitam je iz kupaone
«Preksutra. Sutra idemo do
bake»
«Aha...», kimnuh glavom brišući
ruke u vlažan ručnik.
Grlim je i potiskujem nelagodu u
nesvijest. Griješimo bludno na
Veliki petak.Točim nam sok od
jabuke i sjedam pored nje na
kauč . Zvuk sprženog
blockbustera ispunjava sobu.
Vjetar lupa u prozore. Pojačavam
virtual surround. Pajdo mi javlja
da je objavio priču na blogu.
Slijede dani obiteljskog druženja.
Čujem nejasne glasove. Lupanje
tvrdih đonova po asfaltu.
Nekoliko polja dalje čuje se
bager i glasne psovke grobara.
Nekako uspijevam, uz
podnošenje boli, izvaditi mobitel
iz bočnog džepa. « Vaš broj je
isključen zbog neplaćenih
računa», obavještava me
ljubazan snimljeni glas. Ona
spava. Još je rano da ustane, na
godišnjem je. Uspjevam se
nasmiješiti. Zbog potencijalne
brze zarade i zvanja TV igre za
debile i sirotinju, ukinuo sam si
mogućnost zvanja pomoći.
Grgljam neartikulirano ali
pretiho. Buka s Lašćinske je
prejaka. Decibeli guše vapaj.
Gledam u šimšir. Klizim ka
izdisaju jer sam prema pravilima
uređenja parka uljepšao i očuvao
krajobraz, podržan u hvaljenju
od nadređenih ali ostavljen sam
nakon prvog, neozbiljno
shvaćenog incidenta. Vjerovao
sam u promjene. Ovakve se
pizdarije događaju drugima.
Pokušavam puzati van staze.
Odustajem. Pitam se, hoće li ono
kovrčavo drvo na 41. polju
ostaviti da ih sjeća na mene.
Svijetlo nebo mijenja se u indigo.
Hladno je. Vibracija iz mobitela
trza mi dlan.
SMS:» Dobro jutro. Baš sam se
naspavala. Nadam se da nisi
umoran i da si smiren. Uvijek mi
govoriš , sve bu ok. Pusa»
Oči mi se sklapaju. Osjećam kako
mobitel polako klizi iz ruke.
Zavibrirao je i počeo svirati
melodiju. Zvuk kojeg ne mogu
dohvatiti. Nemam snage. O Bože
fala ti kaj purg...
« Jebote mali!!!», glas iznad
mene, « Jesi dobro!? Kaj je bilo?»
Podiže me s tla. Ne razaznajem
lice. Osjećam miris svježe
otkopane zemlje. Vlage i trulog
drva. Miris ekshumirane smrti. U
ustima mi se krv miješa s okusima
uskršnjeg objeda.
« Imaš sreće da mi se pripišalo
jebo te pas...», poznati vokabular
grobara gubi se u nesvijesti, « A
baš sam pomislil kak bum našel
mobitel...»
Počinje padati snijeg.
kraj

s obzirom da dvije premise daju konkluziju evo malo matematike. 1. Tusiras se nakon seksa. 2. Dugo nisi jeban. Konkluzija: kurac ti smrdi pa bi i guranje istog u šupak bilo ravno tuširanju. Nikad mi matka nije išla

Da li je moguće da ja kao porezni obveznik, građanin lijepe naše silovane zatražim ostavku vlade i proglasim ovaj dan danom građanskog neposluha? Na koji način to mogu zatražiti i ostvariti? Hvala.

mamu vam nesposobnu. Jedino kaj nije pobjegao u bih. Hahaha. Jebo vladu, jebo narod koji ju bira. Evo, pada snijeg da mu sakrije tragove.

Iskačem iz zapisa matrice
kad mi kao Ćaja zatitraš
na jarkoj svjetlosti opuštene,
tihe radosti svakodnevice,
baš nekako na ušću
Frankopanske
dok sedamanestica bučno
uplovljava u
čarobnu deltu Ilice.
U vrijeme utišanog kaosa.
S očekivanjima u ledenici misli.
U nevinom jutru, krmeljivom,
radničkom ,
s mrvicama prenutih snova na
licu.
Tad minute grle napetost.
Neugoda.
Poput opipljive šutnje
koja tinja međuprostorom
istrošenih ljubavnika.
Strepnja mi se podvlači pod
korake
koncima tvojih nesuvislih,
strasnih, udaljenih dodira.
Posrćem pod gorkim okusom
svijeta
u kojem je dobrota glasna vijest
kolportera.
Zagreb me opet spašava.
Bojama, golotinjom krošanja,
bojama.
Friškim dodirom lista na obrazu.
Primam ga u dlan, mrvim
prstima,
otpuhujem prolaznost i hitam,
pjevušeći neki jesenji refren,
s falšem u stihovima, tamo
gdje miruju sjećanja.
Šećerim dan sa smiješkom.
Prošlost je sadašnjost s greškom.
Savršena u svojoj nesavršenosti.

ispričavam se tankoćutnima na naslovu ali to je odraz moje radničke skepse. Molio bih intelektualne i kvazitakve veličine ovdje da mi objasne odnosno jednim cvrstim dokazom obrazlože koji će nam dobri kurac donijeti ulazak u raspadajuću EU? Hvala

1. Koliko vas pljačku banke smatra zločinom?
2.ajmo provesti peticiju da se u medijima mogu izreći divne naše riječi- kurac i pička

Ponekad se stidim nekih
postupaka u svom
životu .Ponekad se nasmiješim u
sjećanju na neke situacije.Mnogo
toga činim ponekad.Čak i ono
što ne želim.No, rastem.Mijenjam
se na bolje.Gradim se
svakodnevno ustrajan u želji da
budem dostojan onoga što
najviše cijenim.Spokoj ljubavi.A
nekada, priznajem, nisam znao
voljeti.
U meni, od prve pomisli na život
i njegove sudbinske labirinte,
tinja želja za novim dijelom mog
bića.Za djetetom koje će niknuti
na mekom jastuku neke ljubljene
nutrine.Za životom koji će do
vječnosti spojiti dva daha spojena
u ljubavi.Od prvih koraka i
vlastitih suza zbog boli djetinjstva
i masnog crnila grubosti kojom
sam bio okružen znao sam da ću
tebi dati više.Da neku dozu
nježnosti čuvam u sebi samo za
tebe.Da moje ruke nemaju grijeh
kažnjavanja za tvoje tijelo.Od
prvog ljuljuškanja malene sestre
znao sam što najviše
želim.Skladnu obitelj.Ono što
nisam imao kada sam bio nevin i
zaigran na obalama mog
jezera.Kada sam prigrlio prvi
ožiljak na koži, vatren i vječan i
toliko dječji i nevin naspram svih
kasnijih brazgotina.Osjećam da
ću biti nemiran i obavijen
maglicama sjete i s nekom
pritajenom tugom u pogledu, sve
dok te ne ugledam mirno
usnulog na grudima majke.
Znaš , nerođeno moje, jednom si
imao sestru.Ona je najveća rana
na mom srcu.Nisam bio svjestan
njenog postojanja sve dok njeno
isprekidano disanje nije prekinula
oštrica mržnje nekog zlog i
neznanog čovjeka.Tebe ću čuvati
od svih zala.
Znaš , nerođeno moje, nikada ti
neću okrenuti leđa.Biti ću uvijek
uz tebe.Neću bluditi u odsustvu
dok ćeš činiti prve korake.Pažljivo
ću pratit kretnje tvojih mali
udova, mimiku tvog lišca,
smiješne grčeve tvojih usana u
želji da progovore.Nije mi važno
što ćeš prvo reći.Važno mi je da
ti zvuci budu u mojoj blizini.Da
ječe u meni kao najdivnije
sjećanje negdje u nekom
vremenu kada ću ponosan na
Naš život otpustiti zadnji dah iz
tijela.Želim te učiti pisati iako je to
najsamotniji put koji postoji.Želim
ti nježno držati ručice i
usmjeravati linije prvih
crteža .Modelirat ću ti životinjice
od plastelina i šapnuti na uho da
iako divno miriše, nije jestiv.Brisat
ću ti musava ustašca i šmrkljavi
nosić.Neću ti pjevati jer te ne
želim plašiti.Pričat ću ti priče,
smišljati bajke, graditi zamke i
plašiti s tobom golubove na
nekom trgu, u nekom gradu, u
nekoj zemlji, dok će tvoja majka
ozarena osmjehom govoriti
svijetu koliko je sretna.Imat ćemo
psića i mačku.I zidove u bojama
duge.
Znam da postojiš kao obris
jedinstva tvoje majke i mene.I
znam da ću najsretniji biti kada
ćemo našom ljubavlju i nježnošću
umijesiti tvoje postojanje.Trčat
ćemo po kiši jednom, obećajem
ti.I graditi snjegoviće i roniti
školjke i....milijun lijepih stvari
čuvam za tebe.Sasvim je nebitno
hoćeš li jednom htjeti trčati za
loptom kao kuštravi dječak ili me
htjeti šminkati kao plavokosa
djevojčica.Voljet ću te.I sada te
volim jer znam, negdje pod
osunčanim danom ili u noći s
velikim mjesečevim okom valjaš
se sretno na oblaku iskrenih želja
tvoje majke.
I vidiš ove riječi.I znaš da su
najiskrenije koje mogu dati.
Jednom, u nekom sretnom danu
u nekom sretnom gradu
kad primim te ko najveće blago
na dlanu, kao tijelo koje živi
nadu
u nekoj zimi, proljeću, ljetu ili
jeseni nekoj prepunoj boja
u radosti najvećoj na svijetu, kad
šapnem ti da duša si moja
ptice će cvrkutati samo vesele
note i cvijeće će odreći se mirisa.
Pčele će zujati tiše, a točkaste
bubamare letjeti zrakom
samo to želim i ništa više, da
usnemo kao trojac s kormilarom
od sreće
i noć nas nježno pokrije
mrakom.....
Do tada spokojan čekam, jer
znam da postojiš.
Ovo
volim te
čišće je od svih riječi.

Nepokretna dinamika zraka,
neopipljivo plavo tijelo stropa
atmosfere,
svijeno zrcalo isparene kiše.
Veznik nedoumice.
"Ako" tka sparinu.
Čovjek bez obrane, ja bez ega,
raspršen kao cirus kroz masne
mrlje otisaka na prozoru,
spremam dan na počinak.
U napornom dosegu nebeskog
pejzaža ,
smrznute kapi vode,
rep zrakoplova postaje manji,
tanji,
rasipa se dok metalni trup
nestaje u utrobi,
siestom opterećenog juga.
U urni kremirane potrebe.
Iz škrinje memoriranih zvukova,
vjerni nakani podrške budnosti,
heroji protiv odagnanih umora,
rifovi, bubnjevi,
dostatni za proces samoće u
gomili,
klize, lete, miluju me
osvježavajući sumrak.
Prožima me namjera dobrote
dok večer tromo poteže sunce
i ostavlja me bez emotivnih
utisaka pri kraju mirnog dnevnog
zapisa.
Albino fraktali duše napuštaju
vrućinu u klepsidri od neba i
zemlje
golim tijelim slavimo govor
požude .
Kapi kiše zacjeljuju kožu sa
brazdama noktiju.
Dok sam u tebi okrećem leđa
svijetu.
Jedna sjena, prevara oka,
pokrivač bez težine, obavija
koljena.
Fali mi žena.

ne boli vas duša od tolike bešćutnosti?

Raznovrsnost i lutanje držali su
me godinama iznad vode. Samo
glavu mislim jer tijelo je bilo
umočeno u tekućinu bez
naznaka perspektive. Glad za
znanjem ali i crvi u guzici vodili
su me po spektru poslovanja,
tako da sam jednom prilikom bio
i fotograf mjesta zločina, što opet
s druge strane zahvaljujem
anarhiji i ne baš prebistrim
mozgovima naše policije. Ili pak
zaigranom crtaču mog usuda.
Kasne devedesete,
preciznije,jesen na odmaku
devedeset i osme. Nedjelja,
omražena i beznadna oduvijek.
Klatio sam se u sjedećem
položaju nad Unisovom pisaćom
mašinom, uzdrman mamurlukom
i ogađenog okusa i mirisa u
ustima. Vino je ishlapilo ali talog
je čvrsto prijanjao uz nekoliko
puta oprane zube. To je onaj
toliko puta proživljen i ponovljen
osjećaj koji obično prate riječi
Poeovog gavrana. Nikad više.
Jedino je uspjeh repke od te
godine i dalje ostao dosljedan
tom citatu. Pisao sam neku
molbu za neki posao. Toliko
puta viđena i doživljena situacija,
kao ispijanje kave ili masturbacija
uz vhs prikaz lika i djela Traci
Lords. Baš kad sam mislio dodati
neku skoro pa bezazlenu laž u
zamolbu stresao me zvuk
crvenog Iskrinog telefona iz
hodnika.
- Molim?- promuklo od cuge,
cigareta i preduge šutnje
- Eugen? Bok, Branko je. Imaš
vremena jedno dvije čuke? Jedan
poslić imam za tebe.
- Poslić? Ak nije nikaj teško za
nositi ili za razmišljati imam. O
čemu se radi?
- Sjetio sam se da si mi rekao na
onom tulumu kod Sikija da bi
jednom baš išao samnom na job.
Sjećaš se?- dramaturška stanka s
druge strane
Par sekundi sam razmišljao i
sjetio se tuluma.
- Aha! Sjećam se. Znači to bi bilo
danas?
- Da. Ali bed je što bi morao sam
ići jer ja fakat ne mogu.
- OK. Nemaš frke. A gdje i kaj
trebam napraviti? Kome se javiti?
- Ajde spremi se. Pokupim te za
petnaest minuta pa ti sve
objasnim usput. Ne idemo
daleko ali ja u dva moram biti
obavezno u Maksimiru pa zato
ne mogu.
- OK. Ajde, pa se vidimo. Bok
- Bok.- muk
Navukao sam traperice, oprao
još jednom zube, staroj čvaknuo
komad pohanog piceka iz
posude i izašao pred kuću. Bio je
lijep dan. Kao stvoren za neki
poseban doživljaj. Mamurluk je
popuštao dok sam pratio lijene
oblake kako se kreću od
Medvednice prema jugu.
Poluoblačno je definitivno moje
vrijeme. Granično kao i ja.
Pogledao sam na sat. Podne.
Točnije i ljepše od onog Cary
Granta. Nema prašine i
dramatičnih odlazaka. Niti
plavuše divnog lica i sjetnog
pogleda. Samo prekrasna,
šarena jesen. I neka
neuobičajena i nepoznata
situacija koja će mi donijeti
nekoliko kunica. U podne i pet
Branko je zaustavio svoj escort
pred mojom kućom i krenuli smo
prema cilju. On ne spada u krug
ljudi koje nazivam prijateljima ali
donekle smo dobri poznanici i
znao sam čime se bavi. Kao
profesionalni fotograf radio je za
neke novine ali i za MUP kao
povremeni fotograf poprišta.
Nakon uobičajenih ljudskih kako
si i ima kaj novog, prešao je na
predmet našeg susreta. Objasnio
mi je da u dva mora biti u
Maksimiru jer si je nekako sredio
razgovor s Dinamom da bude
njihov fotograf. Job iz snova za
nekoga tko toliko voli taj klub i
nogomet. Razumio sam ga.
Zagreb i ljubav prema
purgerskim ikonama kojih je sve
manje bila je jedna od poveznica
naših kontakata.
- Koliko je para u igri?- bubnuo
sam drito u glavu prije nego je
nastavio s objašnjavanjem
- Dvije glave. Jel dosta?
- Dosta.- složio sam se s
ponuđenim misleći kako je i
previše s obzirom da samo nešto
trebam fotografirati i da sve to
traje možda dva sata
- Idemo u Stupnik. Neki se frajer
objesio i trebaš fotkati njega i
okoliš i ako ima nekakav sumnjivi
predmet, pismo ili tak nešto.
Hoćeš moći?- upitao me
sumnjičavo
- A zašto ne?Mrtvi ne grizu..-
pokušao sam sakriti nelagodu
- Ma znam da nisi šupak i da te
smrt ne pere ali može biti malo
onak..znaš..grdo za vidjeti.
- Nemaš frke. Ovaj je želudac ko
kanta za smeće a glava se
nagledala i napamtila svakakvih
pizdarija.
Vožnja je trajala nekih
petnaestak minuta s obzirom da
Stupnik nije udaljen od mog
prigradskog sela. Neku baku u
crnini smo upitali za smjer i
uskoro smo parkirali auto pred
ulazom u šumu. Bio sam već kao
klinac u toj šumi i znao sam
njezinu veličinu i ljepotu. Njezin
jedan dio bio je i kulisa za zločin
monstruma iz Rakovog potoka.
Dakle, pomalo grubo rečeno,
šuma i krošnje s dosieom.
Branko je pričao s nekim
policajcem dok sam ja pušio
naslonjen na jedno drvo. Krenuo
je prema meni.
- Sve je sređeno. Onaj policajac
će ti sve pokazati. Zove se Robert
i slušaj što ti govori jer ovo ne bi
smjeli raditi.
- U redu Brane. Nemoj brinuti.
Samo ti donesi dvjesto kunića
kad se vratiš. Ajde bok.
- Ajde vidimo se..
Upoznao sam se s Robertom koji
mi je pojasnio što smijem a što
ne, upalio Olympus i krenuo za
njim. Pričao mi je kako mu je već
pun kurac tih samoubojica jer
ovo je već treći slučaj u njegovoj
smjeni ovaj mjesec. Rekao sam
mu da postljetna depresija valjda
djeluje na ljude i spremno je
prihvatio tu teoriju. Iako je već
bio kod drva na kome se jedva
primjetno ali ipak u gibanju
ljuljalo zauvijek statično tijelo
muškarca, ispričao se i rekao da
nema želudac za ponovno
gledanje. Ali bit će blizu tako da
ne brinem. Nisam brinuo. Smrt
sam već odavno prihvatio kao
neminovnost. Kao začin životu.
Božji dokaz da je nedostižan. Ali
smrt je jedno a truljenje i
ništavnost naše materije sasvim
druga, nimalo poetična niti
dubokoumna stvar. Visio je
ispred mene. Brojao sam korake
da ubijem nelagodu. Osam
koraka. Prvo mi je zapela za oko
minijaturna razdaljina vrhova
prstiju od tla. Izmjerio sam
poslije. Jedan i pol centimetar.
Veličina nokta na palcu noge.
Nedaleko nogu ležala je
prevrnuta stoličica. Fotografirao
sam ga iz svih kuteva. Iz žablje
perspektive. I cijelo tijelo i lice. Uz
zanemarivi zvuk aparata idilu
šume kidalo je zujanje muha.
Visio je četiri dana tamo a s
obzirom da je zadnjih tjedan
dana bilo toplo, smrad i trulež
bili su normalni odnosno
neizbježni . Nosio je neke
poderane traperice i običnu
majicu s placa. Na stopalima je
imao radničke, crne cipele. Nije
bio mnogo stariji od mene. Ipak,
lice me zaokupilo. Ne zbog
ljepote ili opozicijske joj genetički
kodirane ružnoće već zbog
lijevog oka koje je kao
nalijepljeno tamo visilo
naslonjeno na jagodičnu kost.
«To se zove šupalj pogled.»,
pomislih. No kada gledaš
raspadanje pripadnika svoje vrste
niti loše ideje i šale ti ne pomažu.
Shvaćaš da nešto manje nasilnije
ali isto čeka i tebe. Objesio se za
sajlu tanku nekih možda pet
milimetara. Sagnuo sam pogled i
počeo slikati okoliš. Tragove
stopa ili ugažene trave.
Nešto što bi pomoglo
istražiteljima ali i meni da ne
pokleknem pred morbidnom
znatiželjom i pogledam opet
iscureno lijevo oko kako prkosi
bijesnim i gladnim muhama.
Približivši se truplu zumirao sam
dijelove tijela i onda sam
primjetio vrh papirića kako viri iz
stražnjeg džepa hlača.
«Jebi ga Eugen», pomislio sam
kako ne bih smio.
Ipak, primio sam aparat u desnu
ruku i provjerivši da li me netko
vidi izvukao lijevom papirić iz
hlača. Bio je presavijen nekoliko
puta pa sam ga otklopio i malo
poravnao na jednoj praznini
između trava. Oproštajno pismo
naravno. Čim sam vidio ručno
pisana gusta slova znao sam da
je to tako. Sada više nisam
mogao nazad jer bi me murija
unakazila predavanjima oko
ometanja mjesta samoubojstva i
neovlaštenog diranja
potencijalnih dokaza. Vjerojatno
bi to tako nazvali. Moja prokleta
radoznalost je to učinila gospon
polismen!!Ne ja. Preletio sam
riječi pogledom iskusnog čitača
tražeći nešto, niti sam ne znajući
što. Ali nešto je bilo jako čudno
u tom pismu. Samo jedno veliko
slovo.Vratio sam se na početak
misleći da je autor vjerojatno
nevješt i ne baš učtiv u pisanju,
kada sam čuo šuštanje koje je
dolazilo iza mojih leđa. Zgužvao
sam papir u šaci i strpao ga u
džep. Vidio sam krupnog
policajca kako se uspravlja i
povlači hlače prema gore čvrsto
zatežući remen na trbuhu koji
mu se ipak prolio preko kopče.
Tek mi je tada glavom prostrujala
misao da mi je odmah na
početku bilo čudno što je samo
Robert tamo. Znao sam da
trebaju doći mrtvozornik i auto
da preveze tijelo no jedan
policajac na uviđaju bio mi je
premalo. Normalno kad je drugi
srao u grmlju svega dvadesetak
metara od mrtvaca. Toliko o
crijevnoj flori i pažnji na uviđaju.
Kad si je namjestio kapu na
(neka mi netko jednom da
odgovor zašto je tome tako)
prevelikoj glavi, ponosnim je
korakom punim šerifske
bahatosti krenuo prema meni.
Pitao sam se hoće li mi pružiti
ruku. Normalno pitanje s
obzirom da je netom prije
obrisao guzicu nekim lišćem iz
jesenske lepeze ponuđenih
prirodnih guzobrisa. Srećom po
moju higijensku zaštitu krasila ga
je lažna veličina i važnost
uskladištena u mozgu iz vremena
bratstva i jedinstva. Pravi Mile iz
anegdota.
- Ej!- očekivani pristup neznancu
– Šta radiš?
«Gledam budalu i mislim si kak bi
takvi trebali visjeti a ne ovaj jadni
anonimac iza mene!», naravno
pomislio sam samo.
- Fotografiram mjesto.- izustio
sam jedini mogući odgovor
- Nemoj me zajebavati!!- već
vidno ljut približio mi se na dva
tri metra objesivši palce dlanova
revolveraški na remen
- Slavko!Smiri se. U redu je!-
spasio me Robertov glas
- Idemo. Došla je ekipa. Jesi ti
gotov?- nastavio je
- Jesam. Što se mene tiče možete
ga nositi.- odgovorio sam
Nešto smo još kratko razgovarali
i ubrzo me Robert odveo
službenim autom do stare
Karlovačke da sačekam bus,
napomenuvši mi nekoliko puta
da smo mogli svi najebati i da
pazim na film i da ga obavezno
predam što prije Branku.
Pozdravili smo se. Sjeo sam na
rub bankine, zapalio cigaretu i
čekao bus. Ne znam kako sam u
sebi našao dozu strpljivosti da
odgodim pomno čitanje pisma
no uspio sam. Negdje oko dva
bio sam doma i pažljivo spuštao
iglu na ploču koja se vrtila na
gramofonu. Otežao sam je
kovanicom od deset lipa. Ravno
do dna. Live. Savršena zvučna
kulisa. Rasklopio sam papir i
položio ga na stol. Zapalio sam
cigaretu i krenuo.
« Kad si zaposlen kao pečenjar
odojaka i janjaca i kozlića i
truneš zamotan u mirise
pečenog mesa na plus dvjesto
stupnjeva i živiš sa starom koja
se propila od tuge za pokojnim
mužem koji je umro od ciroze
jetre uzrokovane stalnim
pijenjem svega što sadrži
alkohol u sebi i ne znaš jel
njezina tuga izraz ljubavi ili
bijesa jer ne može više
maltretirati supružnika svojim
histeričnim i pesimističkim
napadajima dok tebe začudo
ostavlja na miru dok god joj
donosiš nakupljene kapi
zemljotresa iz birtije i pokupiš
je tu i tamo s hladnih pločica
kupaone gdje je pala jer je
krenula pišati pa je promašila
svojom velikom masnom
guzicom školjku i s gaćama na
gležnjevima izrigala se po
svemu u krugu od metra te
potom otišla u blaženu
nesvjest i staviš je u krevet
hladan kao da stavljaš meso
zaklane svinje u duboko
zamrzavanje kod gazde marka
bez obzira što ti ponekad
svane misao o gađenju dok joj
skidaš zapišane gaće i praznog
pogleda bez ljubavi djeteta
prema majci zuriš u njeno
međunožje bez da se pitaš
kako je iz nečega tako
smrdljivog mogao izaći život
tebe i tvog mrtvog brata koji
je sa nepunih devetnaest
skončao negdje u slavoniji
razrezanih udova i iskopanih
očiju jer je osjećao veliko
domoljublje i u trapericama
jedno nedjeljno popodne
pozdravio sve doma i otišao s
tandžarom na ramenu braniti
tebe malog i zaplakanog i
zamusanog i oca koji se nije
sjećao odlaska jer je pijan
teturao po dvorištu i vikao na
vladu i na srbe i na hrvate i
na jugu dok je tada trijezna
mama lomila ruke prema
nebu i dozivala sve svece
toliko glasno da su susjedi
zvali hitnu koja je nije odvela u
vrapče samo zahvaljujući
sedativu koji su joj piknuli u
ruku i koji ju je nakon nekoliko
trenutaka bacio na krevet iz
kojeg nije izlazila dva dana u
kojima si ti jeo stari kruh i
paštetu a stari je cjedio zadnje
kapi vina iz bačve i živčano
trijezan u krizi te poslao po
flašu vina kod stričeka đure
koji je bio sam kod kuće i
stavio te u krilo pa ti dao
bronhi i počeo ti otkapčati
flekave hlače i dirati te po
pimpaču i govoriti kako ga i on
ima u isto vrijeme stavljajući
tvoju rukicu na njegov veliki i
tvrdi pimpek za kojeg je rakao
da je sladak kao njofra pa ti
ga veselo stenjući stpao u usta
i prolio u tebe neku gustu
tekućinu koja uopće nije imala
okus sladoleda nego je bila
slana a za koju si nekoliko
godina kasnije u domu saznao
da se zove sperma i da ste iz
nje nastali i ti i brat i svi ljudi
koje nije donijela roda ili
stvorio bog koji sve vidi pa si
bio siguran da je vidio i tatinog
prijatelja sa pruge tomu dok je
mučio tvoju mamu i stisnuo je
iza kuće svom težinom na
travu dok je ona stenjala i
teško disala i mrmljala nešto
sve dok ti nisi došao s vilama i
zabio ih u tomu koji te pošteno
namlatio i pozvao policiju koja
nije pitala ništa već te samo
nakon nekih papira potpisanih
od majke koja je rekla da je
tako najbolje za tebe i sve oko
tebe odvela u dom u kojem si
naučio čitati i pisati i krasti i
tući se i voditi ljubav muški i u
kojem bi i skončao kao onaj
mali miro kojeg su našli kako
pluta na površini jezera iza
zgrade da nije došla teta ljilja
kojoj si se svidio i koja je
vidjela bistroću u tvojim
očima pa te uzela u svoju
zaštitu i često te mazila u
svojoj radnoj sobi tako da bi
raširila noge i čarobnim
moćima stvrdnula tvoj pimpač
i stavljala ga u sebe sve do
dana kad je zaboravila
zaključati vrata pa je upala
neka žena i počela vrištati i
zvati pomoć i policiju koja te
odvela roditeljima pa pozvala
novine u kojima su te slikali s
tom ženom a tebi pokrili oči
crnom trakicom da te nitko ne
prepozna ali je cijelo selo
znalo da si to ti pa su te počeli
pozdravljati i davali ti odjeću i
nekad ti plaćali što im cjepaš
drva ili kosiš travu kao i
gosppon marko koji te
zaposlio u pečenjari i uvijek ti
dao da uzmeš glavu od odojka
iako su tebi nogice bolje sve
dok neka gospođa u nekom
velikom autu nije rekla da joj
nisi dao kilu negoda je bilo
manje pa se marko
počeo derati na tebe i udario
bi te da mu nisi primio ruku i
svom je snagom gurnuo u
vatru pa skinuo masnu kutu i
uzeo glavu i otišao kući pa je
stavio onako vruću na stol i
rekao mami da jede a ona je
smrdila po dreku i gledala te
iz kreveta s jednim te istim
pogledom i osmjehom na licu i
bez riječi ne mičući se niti
milimetar normalno je da ćeš
otići u podrum po sajlu pa je
prebaciti preko jedne grane u
šumi i staviti je oko vrata pa
se popeti na stolicu i tu istu
stolicu odgurnuti nogama i
odmah osjetiti kako ti čelični
konci režu kožu i kako gubiš
dah dok sunce zalazi u nekoj
dalekoj zemlji tamo iznad
groblja na kojem te neće imati
tko pokopati.»
Ponovio sam nekoliko puta
čitanje . Baš kao što čitam i svoje
rečenice kada nešto dovršim.
Nekoliko zanemarivih pogrešaka.
Jedno veliko slovo. Jedna točka.
Jedna podvučena riječ.
«Jebote Eugen!!Jedna rečenica!!»
U tom jednom trenutku
zapanjenosti napisanim bio sam
ljubomoran na autora. Ne na
život . Ljubomoran na opis. Na tu
jednu jedinu rečenicu koja je
čitav njegov život i nepobitni
dokaz da je riječ o suicidu. Pao
sam u dubine suosjećajnosti
nekoliko puta do tada i grlio
patetiku poezije i slinavost
glazbenih sentiša no ta me
rečenica totalno zaokupila iako
nisam čak niti spominjana imena
zapamtio. Formirala me kao
stvaraoca i zatvorila zidove oko
mojih riječi. Zadržala me u
kraćim formama. U samoj jezgri
pripovjedanja.O slovnatim
kistovima pri slikanju rečenica.
Sadržaj mi je bio nevažan.
Mogao je govoriti i o genezi, tada
mi je bilo nebitno. Jedan mrtvi
anonimus neškolovan i sjebanog
života rekao mi je više od
novoprobuđene hrvatske
literalne elite. Odlučio sam pisati
i dalje. Jer veličinu djela ne
označuje broj točaka na kraju.
Iz samotnog mraka te rečenice
kojom sam zapečatio svoju
sudbinu u kuvertu otuđenih i
poslao je Bogu bez
povratnice, trgnula me truba
nekog auta. Bio je to Branko.
Dao sam mu aparat i filmove i
uzeo dvjesto kuna. Napomenuo
sam mu da sazna gdje će
pokopati tijelo. Zahvalio se i
otišao a ja sam produžio do
birtije. Pelin me vratio u nedjelju.
Nakon trećeg znao sam da ću
zadržati pismo. Slučaj čist. Grižnje
nema.
Ionako sam bio jedan od
četrnaest nazočnih na pogrebu
autora prvog kišnog dana nakon
dva tjedna suncem okupanog
rujna na izdahu. Stajao sam pod
gustim čempresom i pušio
neprimjećen od ostalih. Grobljem
u Lučkom dominirala je limena
glazba koju je platio neki
anonimni čovjek koji nije niti
poznavao pokojnika. Dvjesto
kuna. «Fala» je nadjačala kišu.

Rano je, sirovo jutro
s prvim zalogajem Sunca.
Prebacuješ snove na desni bok.
Golo nesavršenstvo,
napola pod suvišnom plahtom
smireno mi diše pred očima.
Istina ne čini buku.
Osjećaj mi vodi ruku.
Lancun poetično odlazi
s osekom stida.
Plima je nagosti.
Želja te skida.
Sprudovi kralježaka
iščezuju na polutkama
tvoje zibajuće koketerije
kojom raduješ ulične voajere.
Meka ti je koža.
Guza s otočjem poljubaca.
Nesvjesna te požuda izvrće na
leđa
jezikom lizne usne
darežljivo nudi bedra.
ot..vo..ri.. oči
ulazim u tebe slogovima
Dobro ti jutro
Oprosti što sam te budio.
U deficitu sam kontrole
kad si najnevinije skvrčena kraj
mene.

Ujutro rano je napravio sirni
gruš . Želio ju je iznenaditi
indijskim jelom. Na, njemu
najprikladniji način, pokazati joj
da želi riješiti nesuglasice među
njima. Palo mu je na pamet da
joj je vjerojatno pun kufer Indije i
njenih delicija no nije si mogao
pomoći . Jednostavno je želio
razveseliti je nekim kulinarskim
iznenađenjem . Paneer kao jedno
od učestalih sastojaka u
hinduskoj kuhinji činio se kao
idealan. Moći će ga koristiti
višekratno puste li mašti na volju.
Ustao je u šest i odmah otišao u
kuhinju. Stavio je tri litre mlijeka
u posudu i zakuhao.
Nekoliko trenutaka prije nego je
mlijeko provrelo dodao je
nekoliko jušnih žlica iscjeđenog
limunovog soka. Da se mlijeko
usiri. Sjeo je. Zapalio cigaretu.
Popio šalicu nesa. Nakon druge
cigarete ustao je i otišao po gazu
u sobu. Procijedio je usirenu
smjesu kroz tkaninu sve dok nije
uklonio svu sirutku i vlagu.
Dobiveni ugrušak ostavio je
umotan u gazi i pritisnuo ga
metalnim kolutom utega. Deset
kilograma željeza hladilo se u
frižideru da bi pod njegovom
težinom nastao blok, kad već ne
mogu nastati blokovi na
njegovim mišićima. Bio je prelijen
za vježbanje. Utege je nabavio
zbog nje i podigao ih možda
desetak puta. Pogledao je na
zidni sat.
Oko jedanaest već može ribati
paneer. Ili rezati. Svejedno je.
Avion joj slijeće oko tri.
Njemu od Jaruna do Plesa treba
nekih pola sata računajući i
gužvu.Ima dovoljno vremena da
napravi hrskavi kebab od
paneera sa sezamom. Ona je
vegetarijanka.
Usisao je stan. Pobrisao prašinu.
Pregledao izbor u winampu.
Složio je slinavo romantičnu listu.
Nedostajala mu je jako. Nijednu
do sada ne bi vjerno čekao dva
mjeseca dok ona volontira u
nekoj dalekoj zemlji u nekoj
humanitarnoj udruzi. Znao joj je
reći da sranja i sirotinje i siročadi
ima dovoljno i ovdje. Nije ju
uvjerio. Nekim je ljudima valjda
ljepše gacati po tuđim žrtvama
nego priznati iste u svom
dvorištu . Nešto kao ekstremni
borci za prava životinja. Jebu ih
bunde na ženama ali ne i gladna
usta prosjaka. Nije samo njena
humanost bila razlog odlaska.
Mirela je od onih žena koje u
krizi kažu da je bolje rastati se na
neko vrijeme. On je od onih
muškaraca koji to ne vide onako
kako uistinu izgleda. Telefon mu
je poremetio misli. Krivi broj.
Krenuo je dalje s pripremom za
dostojan doček. Stavio je pola
kile naribanog paneera u zdjelu.
Dodao dvije žličice garam
masale, žličicu nasjeckanog
zelenog čilija, dvije friškog
korijandra, pola žličice mljevenog
muškata, deset deka sitno
rezanog luka, sol,žličicu
mljevenog bijelog papra i
crvenog čilija u prahu. Otvorio
čašu jogurta i sipao je u smjesu
uz pedeset grama kukuruznog
brašna . Smjesu je dobro
promiješao kuhačom, sipao
brašno i miješao par minuta.
Mješavinu je podijelio na
dvadeset dijelova i od svakog
dijela
Napravio prvo kuglice pa ih
pritisnuo da dobije popečke
otprilike pet centimetara velike.
Sve je stavio na dvadeset minuta
u hladnjak i svaki komad
namazao bjelanjkom i posuo
sezamom. Ima da libido poludi,
pomislio je. Zagrijao je ulje u tavi
i črčkao komade dok nisu dobili
zlatnu boju i hrskavi izgled.
Pogledao je na sat.
Uz malo gubljenja živaca kod
Buzina, za planiranih pola sata
stigao je na aerodrom. Nije dugo
čekao . Petnaestak minuta.
Prepoznao ju je po laganom
hodu kojim se kretala, njišući se
u bokovima. Prišla mu je.
Poljubila ga sasvim nježno u usta
i zagrlila. Rekla je da će
razgovarati kad dođu doma.
- Krepana sam..
Nerado je pristao da im se
pridruži i jedan kolega kojem tek
navečer kreće autobus za Split.
Bez mnogo pitanja probijali su se
kroz prometnu špicu. Skrenuo je
na autocestu i usmjerio se prema
Zagrebu kod čvora zapad. Na
rotoru nije bilo gužve. Pomogao
joj je nositi torbe i gledao je
pomamno u narančastoj haljini,
kako se giba ispred njega po
stepenicama. Ante je išao iza njih.
Bio je šutljiv. Uostalom kao i
Mirela. Pripisao je to umoru od
puta. Ušli su u stan. Tada je
počelo. Podsjetila ga je da mu je
poslala mail u kome je pisalo da
moraju razgovarati kada se vrati.
Potpuno je smetnuo s uma tu
poruku. Takvi važni nagovještaji
obično se razjasne prekasno.
Naivno je vjerovao u happy end.
- Daljina je djelovala na mene.
Znaš , čovjek se osjeća usamljeno
u tuđoj zemlji....-govorila je
«Osjeća se usamljen i doma kad
smo već kod toga», razmišljao je
čuvši prve riječi.
Zamislio je scenarij nekog
trećerazrednog američkog
ljubića . Znao je što slijedi.
Kimao je glavom.
- Znaš, Ante je...bla....bla...bla....
Gledao je u nju i šutio. Nije mu
smetalo što je i taj tip kraj njih.
Mislio je na jelo.
Mislio je na ljepotu okusa. Mirisa.
Sjetio se truda. Sjetio se
Karapandže .
- Ti me uopće ne slušaš!- prenuo
ga je njezin povišeni glas
Promatrao ju je u tišini. Pa
pogledao njega.
- Jedna žlica vegete.- rekao je
poluglasno
- Kaj!?- pitala je Mirela
- Ništa...- ustao je i otišao u sobu
Vratio se sa hrpom njenih stvari
u rukama. Bacio ih je pred njega.
Promatrali su ga u nevjerici. Vidio
je po pogledima da su očekivali
drugačiju reakciju.
- Ovo ti je dodatna oprema.-
rekao je u Antinom pravcu
Mirela je počela vrištati. Budalo.
Gnome. Đubre. Nije više slušao.
Odšetao je do ulaznih vrata i
širom ih otvorio. Naklonio se i
kavalirskim pokretom ruke
pokazao im smjer izlaska.
Zalupio je vrata. Čuo je gunđanje
iza njih. Stubište je odbijalo
psovke. Vraćalo ih u valovima.
Sjeo je za stol. Buljio je blijed u
šalicu za kavu. Na njoj se
smiješilo srce i njihova imena
pored njega. Zgrabio ju je i uz
glasan tresak raskomadala se
pod vratima. Nedužna vrata sada
su dobila Mirelin ožiljak. Otvorio
je hladnjak. Želudac ne shvaća
emotivne krahove. Izvadio je
kolutiće i stavio ih u mikrovalnu.
Naribao je još malo paneera i
servirao obrok za samca. Pitao se
i istovremeno nasmiješio kada se
sjetio kako mu je vegeta pala na
pamet. Zbog te banalne rečenice
jednog kuhara i lopova iz
djetinjstva počeo je kuhati.
Upoznao je s vremenom i
egzotične začine i kuhinje
nepoznatih zemalja. Grickao je
hranu i nije osjetio očekivani
užitak.
Nedostajalo je nešto. Nepce nije
slalo signale užitka mozgu.
- Jedna žlica vegete...-
promrmljao je
Izgubio je tek. Drob je priznao
bezuvjetnu predaju. Nedostaje
najvažniji začin . Onaj koji svakom
jelu daje smisao. Jedna žlica
spokoja. Naprstak tišine. Šaka
iritantno neodoljivog Mirelinog
mljackanja. Odgurnuo je tanjur.
Odšetao do računala.
Sladunjavi tonovi miješali su
patetiku u zdjeli praznine.

Ne možeš vjerovati koliko me
razveselio tvoj mail.Poslao si mi
malo meksičke topline u
zagrebačku zimu.Sale, fakat mi
imponira kaj hoćeš da ti napišem
priču.Evo, potrudio sam se iz
nekih šturih podataka koje znam
izvukao sam kostur.Sad sjedni,
otvori Coronu i pročitaj.Nadam
se da drotovi ne šeću ovuda.
PRIČA
Šetkao je nervozno po sobi,
duboko dišući, palivši ciharete
jednu za drugom.Mučio se mišlju
o ostvarenju svoje ideje i
dopuštao misaonim sličicama da
se smjenjuju, da se rasplinju i
svediu na jednu osnovnu misao.
-Učinit ću to.- rekao je sam sebi i
ugasio cigaretu
Brzim pokretom ruke podigao je
kaput s naslonjača, obukao ga i
uzeo kutiju s
cigaretama. Zaključao je vrata za
sobom i izašao van na
snijeg.Pahulje su bile guste i
svojim otoplljenim tjelešcima
hladile su mu glavu.Pošao je
putem kojim prolazi već nekoliko
tjedana, svakodnevno između 17
i 19 sati.Lijevoom rukom, s
dlanom duboko skrivenim u
džepu kaputa, čvrsto je stiskao
neki predmet umotan u
platnenu krpicu. Što se više
približavao svom odredištu,
uvjeren u nemogućnost
promjene plana i mogućeg
povratka nazad u sigurnost svog
stanarskog kaveza, bio je svjestan
da orošenost njegova lica nije
posljedica otopljenog snijega već
izlučevina uzbuđenja zbog
predstoječeg događaja.Osjetio je
slanoću znoja što mu je skliznuo
s obraza, preko usana i prodro u
usta.Zastao je na trenutak i
pljunuo slanu tjeskobu pred
svoje noge.
-Stigli smo.- prozborio je
poluglasno, u množini kao da
nije sam
Ulica je bila pusta a svijetlo
neona obasjavalo je svojom
neprirodnom svjetlošću mjesto
koje mu se duboko urezalo u
mozak.Slova njegova višetjednog
planiranja.
«Štedionica», pisalo je crvenim
slovima na bijelo četverokutnoj
reklami.Izvukao je iz desnog
džepa kožne rukavice i crnu
skijašku masku s prorezima za
oči i usta.Zašao je iza ugla
zgrade, uvjerio se da nikoga
nema, navukao rukavice,
shvativši s njihovim dodirom da ih
je mogao i prije obući,navukao
masku na glavu te odmotao
sadržaj skriven u lijevom
džepu.Svijetlim je očima nekoliko
trenutaka gledao u crni revolver
u ljevici i skupivši prisebnost
iskoračio je iz mraka i čvrstim,
odlučnim koracima krenuo
prema titravom neonu.
2.
«OPLJAČKANA ŠTEDIONICA U
ZAGREBU» plesao je masni
naslov pred zelenim
očima .Zjenice, gladne informacija
halapljivo su gutale sadržaj, riječ
za rječju, red za redom, utaživši
svoju radoznalost tek kada se
ukazala završna točka članka u
crnoj kronici.Nije bilo straha niti
pretjeranog uzbuđenja.Barem ne
zbog teksta.Misli su mirno tekle
svojim koritom dok je ruka
prinosila vrući capuccino crvenim
usnama. Um je zadovoljno
cvrkutao opijen mirisom i
okusom kave što je klizila niz
grlo.Pogledao je na sat priljubljen
uz desno zapešće i podigao ruku
u znak poziva
konobaru. Podmirivši račun, uzeo
je «Večernji list» pod ruku i
smirenim koracima krenuo
prema suprotnoj strani
ulice.»Pilklinika za estetsku
kirurgiju» pisalo je na
zgradi. Ušao je unutra.
-Dobar dan.Izvolite?- nasmiješila
mu se mlada plavuša iza
prijemnog šaltera
-Doktor Lipi me očekuje.Imam
termin u deset sati.
-O, stigli ste!Evo mene za
čas .Nadam se da ste još jednom
dobro razmislili o postupku?-
začuo je glas muškarca srednjih
godina odjevenog u sivo,
skupocjeno odijelo
-Dobar dan doktore.Ne , nisam
se predomislio.Na ovo čekam
cijeli život.Evo, podigao sam i
novac u banci.- rekao je polako
digavši malu crnu torbicu koju je
držao u desnoj ruci
-U redu.Onda možemo
krenuti.Možete popiti kavicu dok
ja pripremim salu.- zadovoljno je
odgovorio doktor otkrivši bjelinu
svog porculanskog zubala, očima
pohlepno gledajući u torbicu
Nako nekog kratkog vremena
doktor je otvorio vrata zelene
boje koja su se nalazila na dnu
hodnika i rukom pokazao plavuši
da pođe za njim.Ostavili su ga
samog u hodniku polpočenom
skupocjenim granitom i mislima o
divljenju svojoj odluci i
hrabrosti.Otvaranje zelenih vrata
prekinulo mu je misli i na poziv
sestre on se uputio u tom
pravcu.
3.
Saša se izležavala na mekanom
krevetu, gledajući krmeljavim
očima kroz odškrinut prozor
spavaće sobe.Proljeće je svojim
zvonkim glasićem gladnih
vrabaca budilo ljude iz dubine
sna i svojom propupalom
ljepotom rađalo nadu za boljim
danom, životom.Nije joj se dalo
ustajati iz kreveta.Ionako je imala
još tri ili četiri sata do polaska
aviona.
«Lijepo je biti žena.Slobodna i
neovisna», prostrujalo joj je
glavom dok je pogledala na sat
priljubljen uz desno zapešće.
Ispružila je lijeno ruku i dohvatila
šareni papirić na noćnom
ormariću.
-Viva la Mexico!- gotovo je
vrisnula no u posljednji se tren
trznula i smiješkom otkrila svoje
zadovoljstvo.
Ustala je i obula papuče u obliku
medvjedića.Uputila se prema
kupaonici.Zadovoljno je
promatrala svoje tijelo u
ogledalu na hodniku. Možda po
prvi puta u životu, bila je
zadovoljna onim što
vidi.Odjednom joj misli prekinu
iritantan zvuk zvona na ulaznim
vratima.Zgrabila je ogrtač s
vješalice i navukla ga na sebe.
«Tko bi to mogao biti!?». Upitala
se i okrenula u pravcu
neugodnog zvuka.
Pogledala je jednim okom kroz
« špijunku» i ugledala dva
muškarca.Jedan je nosio kožnu
jaknu i traperice a drugi je bio
uniformiran.
«Policija!», uplašeno je
konstatirao mozak po nalogu
oka.
Srce joj je počelo ubrzano kucati
a ruke nervozno drhtati.No,
nemir koji ju je obuzeo trajao je
tek nekoliko sekundi i uskoro je
otključala vrata i nasmiješena,
smirnim glasom se obratila
nenadanim gostima.
-Dobar dan.- rekla je stajavši na
ulazu
-Dobar dan....gospođo?-
odgovorio je uniformirani
začuđenog pogleda
«Što mu je?»,pitala se u sebi i
pogledala si tijelo misleći da joj se
nešto vidi ispod ogrtača.
-Oprostite kolegi, molim vas.Bili
smo obavješteni da ovdje živi
mladić..-obratio joj se onaj u
kožnoj jakni
-Mladić!?Svašta!- zadovoljno je
odgovorila-Uđite.Što vas dovodi
ovamo gospodo?
-Došli smo u vezi pljačke
štedionice, no sad sve mijenja na
stvari.Oprostite na smetnji.-reče
uniformirani i okrene se od vrata
-Stanite.Ako vam ikako mogu
pomoći samo pitajte.Mislite na
pljačku od prije nekih mjesec
dana?U Savskoj?
-Da.Još nemamo nikakav valjani
trag pa obilazimo zgrade u
blizini. Možda ipak dođemo do
neke korisne informacije-
razgovor je preuzeo drugi
policajac
-Uđite samo i raskomotite
se.Skuhat ću nam kavu pa ćemo
razgovarati.- ljubazno ih pozove
Saša
Nešto kasnije sjedili su uz mali
stolić u dnevnoj sobi i pijuckali
kavu.Saša je ležerno bila uvaljena
u naslonjač.
-I nemate baš nikakakav trag?-
radozmalo je upitala
-Ništa.- gotovo tužno odgovori
«kožni»
-Meni se čini da sam vidjela
nekog mladića kako se šetka oko
štedionice.Više puta.Znate, često
kada idem s posla sjednem na
kavu u kafić preko puta i
promatram ljude
-Kako je izgledao?-
zainteresirano je upita onaj u
civilu
-Po mojoj procjeni otprilike mojih
godina a čini mi se i visine.Bio je
obučen u dugački crni kaput i
crne hlače.Često je znao
pogledavati na sat.Čak sam
jednom u šali pomislila da mjeri
vrijeme zbog neke pljačke, onako
ko u filmovima.
-To nam na žalost ne pomaže
mnogo jer je to opis kakav nam
je dala i blagajnica.Da li ste
možda još nešto primjetili?
-Ne, na žalost nisam.- odgovorila
je i pogledala na sat-Oprostite
molim vas. NE bih htjela biti
neljubazna ali za dva sata
krećem na put i trebala bih se
spremiti
-Ništa, ništa.Evo idemo mi.Ajde
Tomo diži se!-obrati se civilni
kolegi i obojica su ustali i krenuli
prema izlazu
-Oprostite na smetnji- okrenuo
joj se Tomo, već na hodniku i
poželio joj sretan put
-Hvala i puno sreće u istrazi.-
zahvalila mu se i zatvorila vrata.
Naslonila se na njih leđima.Još je
čula njihove glasove.
-Jebote!Ne bi ni bila loša da
nema te brkove.Ima super sise al
brkove ko muški-govorio je
Tomo dok su im se koraci
udaljavali odzvanjajući ulazom.-
nije ni čudo da su rekli da ovdje
živi muško....
Brzo je otrčala u kupaonicu i
pogledala lice u ogledalu.
-Gle, zbilja bih se trebala
obrijati!- kroz smijeh je
prozborila Saša
Nakon nekog vremena izišla je iz
kupaonice.Provjerila je sve
torbe.Na stolu u kuhinji ostavila
je kuvertu s novcem za gazdu
stana.Iz jedne od torbi izvadila je
bilježnicu tvrdih korica na kojoj je
pi salo «Dnevnik».Okrenula je
prvu neispisanu stranicu i stavila
datum na vrh te počela pisati.
«Zadnji dan u Zagrebu.Osjećam
se stvarnom ženom.Novi život
može početi.
Saša K.»
Spremila je dnevnik, uzela torbe i
izišla iz stana.Ušla je u taxi koji ju
je čekao pred zgradom i uputila
se prema aerodromu.
Pljačka nikada nije riješena.
Evo Sale(sorry kaj te zovem
muškim imenom ali još te nisam
vidio u ženskom obličju)pričica je
gotova.Zbari nekog meksikanca
za mene i popij koju tekilu.Javi se
češće mailom.Dobra ti je ona
razglednica.Fakat mi je drago da
si nadmudrio, pardon,
nadmudrila muriju.Bar si im
vratila za sva sranja kaj su nam
napravili.Lijep pozdrav i čitamo
se.E.

Jutro je svježe i iznenadno
kao dodir sladoleda na
nezdravom zubu.
Mraz je namazom kristala
ušutkao dah proljeća.
Tražim te u bisagama budnosti
dok vjetrove mamuze zveckaju u
žicama .
Amperi se stišću na hladnoći
i škrguću zgusnuti u tornju
dalekovoda.
Šapuću poput kiše
koja nas je grickala zapletene
pored potoka.
Kontrakcija srca odaje naznake
očaja .
Nijemo sam pratio tvoju putenost
u noćašnjoj projekciji želja.
Tama ponekad prekratko traje.
Ringišpil planete bezobrazno mi
poteže rukave
i slama krhke šećerne freske
čežnje u ofsajdu kapaka.
A tako sam htio još malo,
sitno i neopipljivo kao kućna
prašina
a opet grandiozno i nedokučivo
kao svemir,
ukrasti još koju minutu
napuhanom balonu Sunca
i ljubiti te.
Sasvim malo.
Nježno.