čudan čovjek čudnog imena

'kad vidim neki par gdje zamjetim
da je dečko/muškarac zgođušan
ili zgodan pogledam kakva je
cura pored njega i kao po
defaultu je to uvijek ružnija,
neuglednija, deblja...bezlična...niti
jedna od onih zgodnih koje solo
šeću .'
To je stav? E pa draga ljubičasta, iako tvoj drek vjerujem miriši, iščitavam da si ustvari jadna od ljubomore na one iz tvog teksta. Kepec frustrirani.

Bezukusan dan s licem pokajnika
nakon što me kamikaza sinoć
opsjeo
i otjerao melankoličnog pjesnika
u panici
pa spojio canabis sa vinom
urušio potpornje svijesti
i fanatizmom heroja odveo
večer u nezapamćene zapise.
I dok sekunde melju prolaznost
prinosim cigaretu ustima i
dim efektom trash sumaglice
tiho otkriva narcisoidne krošnje
kako ljube lišćem svoje odraze
na mirnom zelenilu potoka.
U daljini neprirodni klobuk
anglizma onećišćenja
pokriva drage ulice i najljepše
topole
i pitura sivu po fasadama
dok porozno nebo
nezainteresirano
i bez žara sipa meku kišu
po galami užurbanih glava
grada.
Tišina ne stanuje više tamo.
Svojstveno sebi, utapa me u
u čajniku jeseni
s lišćem i izgubljenim perjem
selica
i kao cukor i dozu vitamina
poklanja mi reminiscencije
nježnosti
da me griju od sjeverca sa
Sljemena.

Introspekcijom restauriram
derutnu samosvijest.
U trenutku se poradujem,
«Da su mi ruke bile prljave od
novca
dovukla bi se kao kuja...»
Ali ne, zaista i apsolutno ne,
bilo bi naivno od naših umnih
košmara
tražiti prizemna i nekorektna
rješenja.
Istina je obojana uljem strahova
od ljepote pripadanja
i na ugljenim rubovima naših
kontura
fiksirana odbačenim poklonom
zvijezda.

Preguste riječi za mekan osjećaj
kada te se prisjetim
i između ledenih zalogaja kesten
pirea
nemam opravdanje za herezu
sadašnjosti
da još jedan naš požudni grijeh
mijenjam za kraljevstvo nebesko
ali samo i samo u trenutku
ekstremne tišine
pa te na jednoj krivulji čvorišta
uma
zamolim da mi iskreno kažeš
što bi učinila da sam ja bio ti
onog nesuvislo patetičnog dana?
Koliko bi tvoja ljubav trajala?
Zatvaram prozor.
Dim je usisala zima.
Otišla je prkosna gorčina.
Sloboda.

Sada nije važno što sam
osvjedočeni pacifist,što nakon
jednog piva moram popiti još
pet,što se ne oslanjam na druge i
rijetko prihvaćam savjete.Što ne
vjerujem u sutra već u jedno
vječno danas.Važno je da sada
sam promatram ljude kroz
prozor kafića kako žure na
autobuse prema svojim
utočištima .Važno je da poslije
svega pijem kavu s hladnim
mlijekom, onakvu na kakvu me
ona navukla, da promatram
izloge po Ilici lijenu vukući
korake prema banu ili satu kao
da me još uvijek tamo čeka,
promrzla,skačući s jedne noge
na drugu.Moram priznati da je
ostavila trag u meni.
Smijali smo se tog travanjskog
jutra ćelavom kamiondžiji,
nadimka koji neodoljivo podsjeća
na luksuzni automobil, kako
mlatara rukama pred ostalim
zastupnicima, busajući se u prsa
da dokaže poštenje i
neprikosnoveno domoljublje.Iz
šalica se protezao mirisni dim
kave a tijela su nam bila lijeno
ispružena na krevetu. Mislili smo
da je to sreća.Živjeti zajedno,
voljeti iskreno i
bezuvjetno,razigrano.Njena
smeđa kosa razlila se u valovima
po jastuku dok je svojim kakao
očima gledala ekran. Poznavali
smo se tri mjeseca a od toga
zajedno živjeli mjesec
dana.upoznali smo se na nekom
književnom jutru u «Palmeti»
pomalo boemskom restoranu u
središtu grada.Uz dva kratka
pelina i pritajeni smijeh zbog
besmisla nekih stihova dogovorili
smo poslijepodnevni
sastanak..Nosila je dugi crni
kaput,poluvisoke cipele i pleteni
šeširić ispod kojeg me dočekalo
vedro, nasmiješeno lice.Uz živi
razgovor šetali smo povijesnom
jezgrom grada, kroz voštani miris
Kamenitih vrata, pored
Lotrščaka , Štrosom prema
Mesničkoj.Osjećali smo toliko
toga zajedničkog.
Prva dva mjeseca nalazili smo se
ili u njezinoj garsonijeri na
Trešnjevci ili u mom
podstanarskom kraljevstvu preko
puta Velesajma.Bilaje liberalna, u
potpunosti otvorena i bez tabu-
a.Potpuna novost u mom
socijalnom životu.Bavila se
izradom autentičnog nakita i
slikanjem.Ismijavala je politiku,
imuna na sve prosvjede jer djeda
su joj negdje u Slavoniji prvo
pretukli partizani zbog nekoliko
svinja koje im je odbio dati da bi
ga ustaše ubile navodno zato jer
je te iste, otete, svinje dao
partizanima.
Poslije preseljenja u zajednički
stan živjeli smo od prodaje
njenog nakita i mog klesarskog
umijeća .Svijet kao da nije
postojao i stisnuo se unutar tog
našeg unajmljenog carstva.Jedne
smo večeri, pijuckajući Malvaziju,
gledali jedan od klasika
pornografije u kome John
Holmes prodaje dušu
vragu.Porno-Faust.Povela je
temu o promjeni partnera i
ozbiljnim me glasom upitala da li
bih to probao.Onaj dio mog uma
što se opirao tradicionalizmu i
uvijek djelovao impulzivno
kimnuo je glavom u znak
pristanka i bez previše
razmišljanja sutradan smo u
oglasniku tražili parove za
zajedničko druženje.
«On-175cm visok,35
godina, privlačan,nepušač.Ona-165,plavokosa,plavooka,velikih
oblina.Traže privlačan par radi
intimnog druženja»
Nakon kratkog telefonskog
razgovora našli smo se u četvero
na kavi u «Kavkazu» i bilo je
očito da privlačimo jedni
druge.On je bio informatičar u
nekoj privatnoj tvrtki a ona
medicinsja sestra.dok smo ih
promatrali kako odlaze prema
HNK, samo smo se pohledali,
nasmiješili , primili se za ruke i
krenuli prema doma.Nije iza
moga osmijeha primjetila sjenu
tjeskobe i u očima molbu da
odustanemo.Bila je uvjerena da
bih za našu ljubav učinio baš sve.
Bradati romantičar koji voli
Jesenjina obrušio je svoj nimalo
romantičarski vokabular na
nekog iza kamere, kad je top
označio podne.Golubovi su u
strahu zalepršali s oluka a neki je
stari tramvaj iritantno cvilio po
šinama u Jurišićevoj.Sve smo
obavljali u tišini.Povremeno sam
joj upućivao pogled u kojem je
trebala pročitati molbu za
odustajanjem no nije ga
shvaćala .Nije mogla znati da iza
mojih slobodnih razmišljanja stoji
netko tko takve stvari dopušta ali
drugima.Izvana liberal.Iznutra
puritanac.U četiri sata stajali smo
na uglu Frankopanske i Ilice
čekajući da se pojave.Stigli su
držeći se za ruke,nasmiješeni,
sretni i nakon kratkog pozdrava
šestica nas je s mukom nosila
prema Črnomercu.Mislio sam da
zbog vonja oznojenih ljudi, okusa
katrana u ustima i buke osjećam
mučninu.No, to je samo moje
pravo ja radilo pobunu u želucu
i guralo kavu i croissant u
grlo.Duboko sam udahnuo
nekoliko puta i mučnina se
pritajila.Kuća se nalazila u blizini
ciglane, obrasla bršljanom i s
velikim dvorištem.Ostavili su mu
je roditelji kao sinu jedincu.
Smjestili smo se u dnevnom
boravku, pijuckajući kavu i
skačući s teme na temu.Želudac
se opet probudio s prvim
naznakama mraka.
-Kako ste se odlučili na ovo?-
upitao je ozbiljnim glasom Ivan
Šutio sam, suzdržavajući se da ne
ustanem, uzmem je za ruku,
odvedem kući i poševim, tako da
joj više nikada na pamet ne
padne takvo nešto.Šutio sam.
-Prvenstveno radoznalost.Oboje
smo sretni u vezi no malo začina
nikada ne škodi-odgovorila je
Laura, očito spremna na pitanje.
-Vjerujte, samo možete ojačati
vezu jer oboje to želite i na kraju
se nitko ne osjeća prevarenim-
kroz osmijeh je rekla Sonja.
Ne čekajući odgovor Ivan je
ustao i ubrzo iz kuhinje donio
butelju Sivog Pinota.Za
opuštanje ,kako je rekao.
Poznavao sam Laurin odnos
spram vina.Dva dcl i lice bi joj se
zarumenjelo a jezik
nezaustavljivo raspetljao. Morao
sam isprati grlo.Popio sam tri
čaše usiljeno se nazdravljajući sa
svima. Tri čaše na brzaka i
slobodoumnost je zaokupila
mozak. Otišao sam obaviti nuždu
i kada sam se vratio Sonja je
sjedila sama, lagano raširenih
nogu izbacujući svu svoju
koketeriju u mom pravcu. Sjeo
sam pored nje, čagano opijen
vinom i pogledom tražio Ivana i
Lauru. Sonja mi je napunila
ispražnjenu čašu . «In vino
veritas», sjetio sam se poslovice.
Nekon zvonkog ćin-ćin, odložila
je naiskap ispijenu čašu i obje
ruke omotala oko mog
vrata. Kružila mi je jezikom iza
desnog uha. Tijelo mi je lagano
zadrhtalo. Jednu je ruku položila
na moje koljeno, polako je
povlačivši prema gore.
Pokušavao sam ostati miran.
Stavila je dlan na mlitavost mog
spolovila.
-Opusti se- šapnula je
«Ne!», vrisnuo mi je neki
unutarnji glas.
Odgurnuo sam je i ustao.
-Ne!- ponovio sam na glas.
Bila je vidno zapanjena
pogledom me pitajući,»Kako
ne?!»
-Gdje su oni?!-
Preplašena zbog mog tona
pokazala je prstom prema
jednim vratima. Stajao sam pred
njima nekoliko sekundi a ljubav
mi je gajila nadu da će Laura sad
izlatjeti iz sobe i pasti mi u
zagrljaj.Otvorio sam vrata.
«Ljubav je slijepa..»,pomislio
sam,» Jebeš takvu ljubav!»
Bio je na njoj.U njoj, mičući
dlakavu guzicu u skladu s
ritmom njenih bokova. Zabila je
nokte u njegova leđa. Slijepo
nadanje navelo me na pomisao
da to nije ona, da ruke ovijene
oko znojnih leđa i raskrečene
noge ne pripadaju tijelu koje nosi
njeno lice. No shvativši da je
netko u sobi, on se okrenuo i
spoznao sam svu glupost svog
nadanja.Laganim pokretom ruke
pozvao me da im se pridružim
dok je Laurino lice odražavalo
zadovoljstvo i iznenađenje.
Skočio sam prema njima, zgrabio
ga za ramena i jakim udarcem u
bradu srušio sa kreveta. Pao je
pored otvorenog paketića
prezervativa.
- Što ti je!?Jesi poludio?- viknula je
Laura
Zastao sam i zapitao se što mi je
uistinu on kriv? Gledao sam je i
uvidio da ona zaista ne razumije.
Nije niti mogle jer tek sam tim
udarcem skinuo masku slobode i
pokazao pravo lice.
-Jebiga dušo.- rekao sam- Nisam
ja za moderne veze.
Šutjela je kao i Sonja dok me
pogledom pratila na odlasku.
Zapalio sam cigaretu stajavši
ispod upaljene lampe pred
kućom . Bršljan ko da ju je
gnječio svojim ljepljivim granama
dok je bijes, ljubomora i spoznaja
sebe samog, u meni uzburkala
sadržaj utrobe. Povukao sam
dva.tri dima čudeči se vlastitoj
mirnoći. Tada nisam znao da ću
sutra plakati, da ne smijem kriviti
nikog do sebe. Nisam znao da
sam na taj naćin morao otkriti
svoje istinske žudnje i shvatiti da
u iluziji nema života kao ni
iskrenosti u prešućivanju.
Gledao sam umorne maske ljudi
kako hodaju cestom šutke,
gušene i gnječene svojim
strahovima i mislio kako ne
gubim ništa. Samotna stvarnost
bolja je od slatkih zagrljaja iluzije,
htio sam reći, no nisam imao
kome.

Nijemo me dotiču sjene
dok malvazija ispire nagovještaj
kašlja
od proleterskog taloga tanina
i suicidalnog katrana i nikotina.
To je vino iz nekih prošlih jeseni
koje su lišćem bezumlja stvarale
kolaže
i brazogtinama ih slagale u mapu
koja nosi moje ime.
Izgradile su me ožiljcima, te
jeseni i zime.
Dojim se svijetlom iz mjesečeve
sise
dok vješte silhuete šivaju koncima
želje
lancune i deke od tmine kojom
ću noćas pokriti tijelo.
U kostima strah od vremena
i prostora koji u duetu kidaju
htijenje
a vriska mačaka i lavež pasa
ljuljaju samoću u zipci nesmiljene
buke.
A samo želim tvoje nježne ruke.

Stupi slobodna u odaju instinkta
i učinimo besramnom našu
blizinu.
Otvorit ćemo resore pamćenja
osjeta.
Izljubljenu kožu spremiti u fascikl
mirisa.
Registratore pogleda napuniti
mimikom lica.
U ladici dodira pohraniti paletu
grčeva .
U škrinju zvukovlja naslagati note
uzdaha.
Pa ćemo opušteno leći.
Prazni kao iscrpljeni pobjednici.
I dok se dim zabranjenog užitka
plete u čvorove sa bezbojnim
i neophodnim molekulama kisika
a znoj ishlapi s površine naših
materija
nosnice će listati tebe i oči će
potražiti tvoje
dok će radoznale jagodice prstiju
tiho tapkati po tvojim skrivenim
otkucajima
i nježno probuditi dah kojim
magliš zrcala.
Pamti.
I kada mi okreneš leđa ruku pod
ruku s odlaskom
pohranjena Ti dati ćeš mi
repeticiju užitka.

Ispričat ću vam jednu
priču.Možda pomogne nekome
da zastane u koraku i osvrne se
prije nego zatvori vrata zauvijek
za sobom. Možda nekome otvori
oči i nagna ga da podijeli svoje
tajne s osobom koju
voli. Možda vam samo skrati
vrijeme koje otkucava bez
prestanka.Nosim je deset godina
u sebi i vrijeme je da izađe na
svjetlost. Nadam se u bilo koje
možda . autor
Mutnim je pogledom promatrao
njeno golo tijelo ispruženo na
prastarom, škripavom
krevetu.Nježna svijetlost iz druge
prostorije privijala se uz njezine
oble konture.Promatrao ju je sa
svojevrsnim gađenjem prema
sebi, svjestan mračnog
kukavičluka koji ga
ispunjava.Mogao se utješiti mišlju
da je više ne voli, da ga više ništa
ne veže za nju,da je ona sada
samo komad ženskog mesa
potreban mu da zadovolji svoj
životinjski nagon.Mogao je ali
nije.Volio ju je no besmisao i
sivilo koje im se uvuklo u
svakodnevicu tjera ga na ovaj
korak. Ništa više nije imalo smisla.
Shvatio je to odavno no bez
urođenog entuzijazma nije
mogao ništa.Kao da je digao
ruke od svega.Već odavno.A
mogao je uz malo truda i
prikrivanja ideala i prešućivanja
svojeg viđenja stvari i situacija,
promijeniti nešto.No, priznao je
sebi da se boji i to je bilo
dovoljno da prihvaća razne
prljave poslove, kao što je ovaj
sadašnji.
Bijeg bez ikakvih objašnjavanja
sada mu se činio kao jedini
izlaz.Znao je da j slab na nje ne
suze.Znao je da se boji svojih
suza.
Tiho, da je ne probudi izašao je
iz kreveta i otišao u
kupaonicu.Pogledao se u
ogledalo i u tom trenutku mu se
orosiše oči jer se prisjetio svog
prijašnjeg izgleda, još iz vremena
školovanja, davno prije biljega
fizičkog rada i brazgotina iz
lutanja.
« Što sam ja učinio u životu!?
Ništa.»pitanje i odgovor istog lica.
Shvatio je to prijemnogo
vremena, činilo mu se, i gotovo
svakodnevno je postavljao to
pitanje, kao da o njemu ovisi
hoće li ugledati sutra.A odgovor
mu je odzvanjao u glavi.Uvijek
isti.sada se otuđio i od ljudi,
izbjegavajući sve nepotrebne
kontakte.kao da se stidio svoje
refleksije iz zrcala u stvarnost.nije
shvaćao da ogledala lažu.
Vratio se u sobu, natočio čašu
crnog vina i zapalio
cigaretu.Neko je vrijeme tako
stajao, polugol,sa čašom u jednoj
i cigaretom u drugoj ruci.Gledao
je u njenom pravcu.To izmučeno
žensko tijelo koje život nije
mazio, kao ni njega, nepomično
je i pomalo sablasno ležalo u
zasluženom spokoju odlazeće
noći.Čuo joj jSunce je već
pomalo plazilo svojim zrakama
po sobi, izbjegavajući krevet kao
da je ne želi trgnuti iz sna, kada
je on ispio vino, ugasio tko zna
koju cigaretu i obukao
se.Djevojka se počela meškoljiti
no još je tvrdo spavala.Podigao je
pokrivač s poda i pokrio
je.Skvrčila se grleći novopridošlu
toplinu tkanine.Iskra ljubavi
zacaklila mu je pogled.No
odlučio je.Odlazi.Nježno ju je
poljubio u kosu i prošaptao jedva
čujno:»Zbogom mala..»
Došao je do vrata, još jednom
pogledao u njenom pravcu i
izašao zapalivši cigaretu.Iza njega
ostao je tanak trag dima.
Iako sunce još nije potpuno
izašlo već se lijeno uspinjalo po
svojim jutarnjim rutama, ljudi su
već izmigoljili iz svojih zadimljenih
stanova, noseći na licima sve
svoje brige i sve radosti.Teškim,
jutarnjim koracima kročili su
prema svojim odredištima
popuno ravnodušni jedni prema
drugima.Ulicama su tekli potočići
kiše koja je padala prošle noći a
kolporteri su glasno izvikivali
najnovije novinske naslove.
-Pereci!Pereci!- vikao je sjedokosi
čovjek u bijeloj kuti povremeno si
grijući ruke dahom-Od pereca
rastu deca....
«Zagreb se budi.»mislio je
Damian gledajući sve življu i
užurbaniju masu oko sebe.Taj
grad je volio više od svega i
uvijek je bio sretan kada bi uveče
ispod Lotrščaka pratio pogledom
umorne i snene ljude kako
zamiču iza svojih ulaza, mlade
parove kako šeću uz mjesečinu i
bezbrojna svijetla kako se pale i
gase.Igrokaz svjetlosti.To je bio
grad njegovog rođenja, grad
njegova djetinjstva, njegove
mladosti i svih radosti i tuga.
Zapalio je cigaretu, naslonjen na
kiosk.Polako je tjerao dim iz usta
i razmišljao, radoznalo gledajući
prolaznike.
«Svatko žuri na posao sa nekim
ciljem.Možda nisu zadovoljni
radnim mjestom, životom, možda
umiru ali neka ih sila tjera da se
kreću tim ustaljenim
tokom.Uvjeren sam da su sretniji
od mene.I ako su možda imali
nekada snove i daleke želje sada
su odustali od njih, zakopali ih za
dobrobit svakodnevice u sebi,
zaboravili..a ja ne mogu.Ne dam
svoje snove. Ići ću do kraja.Iz
početka.Hrabar.Iako ne znam
kako ću bez..Ne!Najbolje da ne
razmišljam o njoj.Sutra ću joj
javiti sve.Da je kraj.Da.to je
najbezbolnije rješenje.Ionako će
joj biti bolje bez mene.Zaslužila je
bolje.Ne želim da postanemo
očajnici kao većina koja ovdje
prolazi.Čak im i zavidim ali samo
zbog njihove smirenosti i
ravnodušnosti prema svemu.Kad
bih mogao bar....»
-Pas mater...-psovkom je
prekinuo razmišljanje jer je žar
cigarete došao do filtera i
opekao mu prste.
Tada se prenuo i laganim
korakom počeo hodati prema
mjestu gdje je parkirao
auto.Usput je prezirnim
pogledom pratio ljude dok su u
žurbi , prekasno se probudivši,
poput gladnih zvijeri režali jedni
na druge i gurali se u ionako
prepun tramvaj.Ta slika mu
izmami osmijeh na lice jer je bio
sretan što ne mora biti jedna
nevažna kap u toj stiješnjenoj
masi.
*********************************************************************
Prodoran zvuk telefona zarezao
je tišinu.Iritantno i
nemilosrdno.Naglo se uspravila i
sjela.Pokrila je oči zbog naglog
napada svijetla.Telefon je i dalje
kreštao .Odjednom je shvatila
odakle dolazi zvonjava i otrčala
je u hodnik.Podigla je slušalicu.
-Halo?- reče promuklim glasom
-Vi ste Laura?-začula je grubi
muški glas
-Da.Izvolite..
-Ovako..Kako da vam kažem..?-
dramaturška stanka-Dogodila se
nesreća...
U tom trenutku ona pogleda
prema vratima i vidje da nema
Damianova kaputa na
vješalici .Kuka je bila
prazna.Zlokobna.
-Kakva nesreća?
-Da li poznajete nekoga po
imenu Damian?
-Da..nnaravno.To mi je dečko-
odgovorila je drhtavim glasom
dok je slobodnom rukom
nervozno motala telefonsku žicu
-Recite već jednom!- odlučno se
oglasila
-Damian je doživio
nesreću.Nalazi se u
traumatološkoj bolnici u
Draškovićevoj.Prije
nego što je pao u komu dao
nam je ovaj broj i vaše ime..
-Komu!?....hvala- procijedila je
Leđima naslonjena na hladan zid
počela je kliziti prema
podu.Slušalica joj ispade iz ruke i
ostade visjeti uz zid povremeno
stvarajući tupe zvukove.Udarci
boli.Pokrila je
oči i briznula u plač.
-Zašto sada Bože!?Zašto- vikala je
kroz suze nemoćna da se
podigne i išta poduzme
Legla je na hladne pločice,
zgrčena od boli i plakala neko
vrijeme proklinjući sve oko
sebe.Trgnula se kada je začula
jake udarce proljetnog pljuska
po limenom žlijebu.
Dignula se i naslonjena na zid
oteturala u sobu gdje joj je
stajala odjeća nemarno
razbacana oko kreveta.Izašla je
van an kišu samo blijedim
trapericama i majici dugih
rukava.Kertala se po ulici poput
aveti, kao živi
mrtvac.Bezvoljna.Zombi.Hodajući
u beznađu mračnih misli
prepuna pesimizma.gazila je po
najvećim lokvama, sudarajući se s
neljubaznimstrancima, praćena
kritičkim malograđanskim
pogledima.Poput maloumnika
stalno je ponavljala istu rečenicu
-Bože, njega ti nedam.-
poluglasno-Bože njega ti
nedam.....
Posrtla je ulicama u svojoj tugi,
prislanjajući se na sive zidove
kuća da ne padne.Kiša joj je
pomiješana sa slanim okusom
suza curila niz lice, ulazeći kroz
plave, drhtave usne u usta, u
njezinu nutrinu, trudeći se da
ispere i odagna bol koja ju je
gušila .Bol koja se gomilala u
njoj.Nesavladiva.Najaj ča bol koju
je do tada osjetila jer ju je
podsjećala na mogući gubitak
voljenog čovjeka.Sada, u tom
trenutku blaženog stanja.Sada,
kada je nosila klicu njihove
ljubavi.
-Njega ti nedam....
********************************************************************
Njegovo tijelo, svo u bjelini ležalo
je na bolničkom krevetu.Doktor i
bloničari trudili su se svim silama
da ga vrate k svijesti.Damianu
ništa nije bilo jasno.
«Zašto se toliko trude?», pitao se
dok ih je promatrao s neke
visine.
Osjećao se izvrsno.Sav ispunjen
nekom čudnom euforijom.
«Pustite me na miru!!Dobro mi
je!», vikao je iz sveg glasa ali nije
se začuo niti jedan zvuk.
Bolničari su i dalje radili svoj
posao.
« Što im je!?Zašto me ne slušaju?»
ponavljao je
Polako je počeo shvaćati.Prisjetio
se buđenja, odlaska i jurećeg
automobila koji ga je udario.
«Da li sam živ?»
Lendio je u zraku u bestežinskom
stanju, oslobođen
gravitacije.Osjećao se bolje nego
ikad prije.Bio je živ ali samo kao
duša jer tijelo mu je beživotno
ležalo opkoljeno raznim
aparatima i užurbanim
osobljem.U zbrci glasova osba
koje su se nalazile oko njega
začuo je neki glas koji se nije
obraćao tijelu.Glas koji je dozivao
njegov fluid.
To ustvari niti nije bio glas veća
kao da mu netko govori putem
misli, bez intonacije.Ugledao je
očima , za koje je bio uvjeren da
ih nema, obrise nekih
stepenica.Kao putokaz kojim
mora ići. Nešto ga je vuklo ka
njima.Počeo se uzdizati, lebdeći
nad vsakom stepenicom,
koračajući bez koraka.Oko njega,
kao poput negativa filma njegova
života počele su se pojavljivati
slike iz sjećanja.Svojevrsna izložba
uspomena. Vidio je majku kako
plače zbog očeva pijanstva.Sbe
kad je krenuo u školu.
Vidio je Lauru s prvog
nehotičnog susreta.Sve svoje
neuspjehe i razočaranja uredno
nanizane redosllijedom
događanja .Mrtvi prijatelji.Suze i
smijeh.
Te slike su prošle u djeliću
sekunde.Čitav njegov život
stiješnjen u maloj, gotovo
nezamjetnoj čestici vremena.Čitav
njegov život prikazan kao na
platnu.Projekcija samo za
njega.No, bez obzira na brz
prolazak on je svaku uspio
vidjeti, sve do njasitnijeg
detalja.Tada je ugledao
odškrinuta vrata na kraju
stepeništa.Iz malog prostora
praznine milila je blještava
svjetlost.Što se više približavao,
vrata su se otvarala više.Svjetlost
je bila jača.Imao je osjećaj da leti
u središte Sunca.Ali to svijetlo
nije smetalo pogledu već ga
privlačilo i Damian ga je nježno
upijao.Naglo se zaustavio, protiv
svoje volje, ako ju je uopće više
imao.Začuo je poznate glasove.Iz
samog bezdana prošlosti.Misli
duša umrlih prijatelja.Svi su ga
pozdravljali i gotovo istovremeno
postavili isto pitanje koje je on
postavljao odrazu u zrcalu.
« Što si učinio u životu?»
U jednom trenutku glasovi su
utihnuli. Duše su
zanijemile.Prekrasna, bijela i
nevina kao svježe pahulje a
snažna poput solarnih niti,
svijetlost je obasjala prostor
ispred i iza širom otvorenih
vrata.Damian je razumio.Vrijeme
je za njega stalo. Došao je do
granice života i smrti.Spreman da
zauvijek ode u svijet spiritualnog,
beztjelesnog. Ravnodušan prema
prošlosti.Osjećao je da stoji pred
samim Kristom.Znao je da samo
duša milosrdnog može zračiti
toliko ugodnom i savršenom
svijetlošću i toplinom.
********************************************************************
Probijala se kroz masu poput
bujice koja nemilosrdno ruši sve
pred sobom, dok su je ljudi
odmjeravali svojim zvjerinjim
pogledima govoreći psovke
upućene njoj.Nitko se nije
zapitao kuda bezglavo žuri u
ovakvom stanju.Mokra do
kože .Blijeda i uplašena.Što ju je
dovelo do te situacije.Nitko nije
pretpostavio da tako mlada
razmišlja o smrti.O mogućem
suicidu.Jer jedina osoba koju
može smatrati iskrenim
prijateljem leži bespomoćna i bez
svijesti u milosti humanih
stranaca.Bila je sama i to ju je
najviše plašilo jer nije znala, nije
mogla ni pomisliti da dalje krene
bez njega.Borila se protiv crnila
misli podsječajući se da nosi
dijete u utrobi.Njegovo
dijete.Njihovu doživotnu sreću.
«Zašto mu jučer nisam rekla!?
Zašto?»postavljala je pitanje u
nadi da je dobro, da je ono laž,
da nije bilo nikakve nesreće, da
će je sada Damian toplim
poljupcem izvući iz more.No,
istina je bila jača.Neizbježna kao i
uvijek.Okrutna zvijer istine ju je
izjedala.Otkidala komadić po
komadić njene zatajene sreće.
Stigla je do bolnice.Prnjavo bijela
zgrada produbila je strah.Zastala
je pokušavajući doći do daha, da
bi mogla razgovarati s osobom
na ulazu.
-Dobar dan.Izvolite?- upitala je,
ljubazno se smješkajući sitna,
plavokosa žena u modroj kuti.
-Damian Paka.Automobilska
nesreća ..danas...-govorila je
nepovezano Laura uzimajući
dubok dah nakon svake riječi
-Smirite se.Bit će sve u
redu.sjednite na trenutak da
provjerim u kojoj je sobi-
umirivala ju je ljubazna žena
pokazujući rukom na crvene
stolice u hodniku
Laura se poput poslušnog djeteta
okrenula i otišla u pravcu
nepotpunog reda stolica.
Pronašla je jedno slobodno
mjesto pored neke starice.
- Gospođo!- začuo se piskutavi
glas žene s ulaza
Laura i starica istovremeno
dignuše glavu, gledajući čas
jedna drugu, čas mjesto odakle
je dolazio glas.Žena je nešto
preturala po papirima.
-Vi mlada gospođo.- gledala je
Lauru
Starica je pognula glavu.Laura je
osjetila koliko su u tom trenutku
bliske i identične u boli.
-Damian Paka je na intenzivnoj
njezi.U šok sobi.Ali ne možete di
njega.Nalazi se van svijesti...u
komi
Laura svom težinom ponovno
sjedne.Stavila je laktove na
koljena dlanoviima si prolazeći
kroz kosu.
-Ali vi ne shvaćate!Ja moram do
njega.Moram ga vidjeti.Moram-
počela je histerično vikati tako da
su svi prisutni pogledali u njenom
pravcu, radoznali za razvoj
događaja .
-Moram..moram..moram..-
ponavljala je kroz suze, sve tiše,
dok nije došao bolničar sa
sestrom i počeo je smirivati
gurajući joj pred lice plastičnu
čašu s vodom i neke sedative
-Ne želim te vaše usrane tablete!
Želim njega.Čujete?Želim njega!-
povikala je
Ali, odjednom, isto onako kako
je i došla, histerija je prestala i
Laura pade na pod.
- Želim njega...kako me nitko ne
razumije?Zašto me
mučite..Moram ga vidjeti..-riječi
su joj se izgubile u vrtoglavici i
ona nasloni glavu na zid.Izgubila
je svijest.
*******************************************************************
Promatrao je tu očaravajuću
svijetlost i pitao se zašto ga svi
pitaju isto.Koja je svrha njegova
uspinjanja ovdje?U jednom
trenutku kao a je osjetio tuđe
misli u sebi.
-Ne brini.Uskoro ćeš saznati
odgovor.Nije važno tko sam ja
ionako me svatko vidi drukčijim
očima i osjeća na sebi svojstven
naćin.Ti si na prekretnici.Tvoja
volja te dijeli od života i smrti.Kao
i svugdje i ovdje postoji put
nazad.Jedini uvjet je da svom
životu daš smisao.Da ponovno
oživiš radost djeteta u sebi.Možeš
li krenuti iz početka?Zaobići
prečace koji to nisu?davati
tolplinu i dobrotu ljubavi za
uzvrat ne tražeći ništa?
Damian se našao u
nedoumici.Život ili smrt, pomisao
nakoju mu nije bila strana.
-Ne razmišljaj mnogo.Najvažnije
je da uđeš u suštinu ljubavi i
shvatiš što znači davati,što znači
voljeti i biti voljen.Biti sretan
malim stvarima.Znati
praštati .Znati strpljivo čekati svoj
trenutak jer svatko ga
dobije.Treba samo prepoznati
darovano.
Shvati da ne možeš vrijeđati i
napuštati osobe koje te vole.Bijeg
ne postoji.On je samo
izlika za nove početke odmah
predodređene za krah.Shvati da
si stvoren da voliš.Sebe i svoje ja
kao i druge.
-Ali tko mene voli?gdje je nestala
ljubav?Sve je postalo izlizana
navika i vrijeme je samo rijeka
koja teče između dviju obala koje
šute u besmislu.Obale koje se
više ne dotiču...- mislio je Damian
-Ne.Vrijeme je ono što spaja
obale.Vrijeme vam je darovano,
ono je i rijeka i korito i most.ne
misli tako.Postoje iskre koje uvijek
tinjaju dok nema grubosti i
uvreda.Navika o kojoj govoriš
samo je predaja.Svojevrsni strah
od uzdizanja.Prava ljubav ne
kopni.Ona se napaja
uvijek.Njezini su izvori
nepresušni .Vjeruj u sebe.Tvoj
strah i bijeg stvorili su patnju.Ovo
ti je druga
prilika..posljednja.Netko strepi
nad tobom.Netko te čeka...
Svijetlost je nestala isto tako
naglo kao se i pojavila.
-Ne idi molim te! Što da učinim?
Što?-vapio je Damian no misli su
mu utonule u prazninu.
Pčeo je kliziti od vrata. Sve dalje i
dalje.Sjetio se riječi.Tko ga čeka?
koga sam povrijedio?
-Laura!- povika bezglasno kada
je na samom dnu stepeništa, kao
na prozoru u život ugledao
njezin lik.
«Ali ona ne zna da sam je
ostavio.Nisam joj ništa
rekao.nisam je povrijedio.Osim
ako... Bože!Nije niti trebala
riječima saznati za sve.Povrijedio
sam je prešutivši svoje
strahove.Glumeći ponos, vrijeđao
sam ono što smo imali.Mora biti
tako.nije važno sazna li ona laž i
prevaru.Važno je da osjetim
krivnju u sebi.Ljubav ne taji
probleme.Kriv sam kada sam
pomislio na bijeg bez
obrazloženja , kriv sam kada sam
kukavički otišao, kriv sam što sam
se bojao onog što osjećam...Ona
ne mora znati.Ja znam.Oprosti
ljubavi.. Bože, oprosti..»
proklinjao je dok se približavao
nepomičnom tijelu u bolničkom
krevetu.
Ušao je u njega.Drugi put.Ovaj
put se osjetio kao zatočenik.Tijelo
je bilo neposlušno prema
duši.Morila ga je pomisao da će
trebati još dugo vremena da se
materija prestane odupirati
naporima duha, koji je želio
samo jedno.Lauru.Želio je samo
ispružiti ruke i dijelom pokazati
ono što je čuo na rubu života.Da
rijeka vremena povuče obale do
mora gdje će svako zrno zemlje i
kap vode biti spojeno u
ljubavi.Sada, u mraku svog tijela
znao je ono što je odavno trebao
znati.Znao je da je ona jedina.
*******************************************************************
- Gospođice.Gospođice- začuo se
prijatan glas bolničara i Laura se
prenula
-Gdje sam?- zapitala je samu
sebe
Kroz maglu od sedativa i
nesvijesti prisjećala se današnjih
događaja.Telefonski
poziv.Suze.Bolnica.
-Damian!- povikala je-Gdje je?
Moram k njemu...Molim
vas..Molim
-Smirite se. Pđite kući i odmorite
se malo.Ja ću vam pomoći.-
rekao je mladi muškarac
pružajući joj ruku da ustane
-Ne.Ne želim ići nigdje dok ne
vidim da je sve u redu.
-Dobro.- smilovao se-Odvest ću
vas do sobe na katu i donijeti
vam stolicu da ne stojite.U redu?
-Da.- razvedrila se klimajući
glavom- Hvala vam mmnogo.
Mladić ju je primio pod ruku i
laganim hodom odveo do
stepenica.Svaka joj je skala
izgledala kao jedna prepreka
prema sreći.Svaki korak kao da
traje čitavu vječnost.Noge , kao
okovane, je teško pokretala dok
je onako blijeda, prazna zurila u
istrošene mramorne
stube.Osjetila je olakšanje kad su
stigli na kat.
- Sačekajte ovdje.Idem samo po
stolicu- rekao je ostavivši je
naslonjenu na prozor licem
okrenutim prema van.Dobro je
vidjela grad okupan kišom.Nad
Zagrebom su stajali oblačni
mjehovi puni vode i temeljito
ispirali nečistoću ulica.Pomislila je
kako to nije slučajnost.Kako
nebo osjeća njezinu tragediju i
zna da nema više nikoga da je
utješi.Zato pušta kišu.Zato plače s
njom.Tu su suze podrške svih
dragih ljudi kojih više
nema.Odjednom je osjetila neko
olakšanje .Kao da je u kapima
vidjela da će sve biti u redu.Da se
on vraća.Da ih čeka sreća.S tim
osjećajem kiša je prestala.Oblaci
su otplovili u daljinu i nebo je
omotala prekrasna duga.Spektar
ljepote je trgne iz boli.Sjetila se
njegovih riječi kao iz nekog
sna.Riječi koje joj je davno, činilo
joj se, rekao.Toplina i nada ju
uzeše pod svoje.
«Prođi samnom ispod
duge.Odavde do
vječnosti »,prozborila je tiho.
Zakoračila je prema vratima
Damianove sobe.
-Kuda ćete?!Ne možete unutra.-
zaustavio ju je bolničarev glas
-Znam. – rekla je tiho, tajnovito i
ispružila ruku da prihvati stolicu
-Obećajte da nećete ulaziti-
zamolio je
- Obećajem.Ne brinite.Hvala vam
mnogo.samo nastavite svoj
posao.- gledala je u njega sve
dok nije nestao iz zida
Stavila je stolicu ispred vrata i
sjela na nju kao čuvar.Sjedila je
mirno, strpljivo s glavom
naslonjenom na vrata jer znala je
da će se ubrzo nešto
dogoditi.Ćutila je da dolazi
odnekud, odakle se rijetki
vraćaju .
******************************************************************
« Čeka me.Ovdje je!» mislio je
naprežući tijelo da se pokrene.
Osjetio je veliku bol u
udovima.Cijena povratka.Malena
žrtva za život.
Očni kapci su zadrhtali i
odjednom se otvorili.Vidio
je.Tjerao je usta da progovore.
Bila su nijema i teška poput
kazne.
« Riješi me boli!Riješi me boli
Bože»»preklinjao je suzama
navještajući predaju tijela
Usne su zatitrale.Zjenice su se
skupile od nedoživljene
boli.Patnja novog rođenja.
Usta su se zgrčila i ubrzo se čuo
prodoran glas koji je odzvanjao
hladnim, kamenim prostorijama
bolnice.
-Laura!!- začulo se nešto tiše,
prigušenije kao krik utišan
suzama
Vrata sobe su se otvorila i Laura
je stajala na njima kao najljepša
prikaza radosti.Gledala je
njegovo lice zgrčeno od boli.
-Damian- prozborila je i potrčala
do kreveta- Znala sam ljubavi
moja da me nećeš ostaviti
samu.Znala sam!
Ljubila mu je kosu i blijedo
crvene usne.
- Više nas ništa neće
rastaviti.Vjeruj mi.Ništa!-govorila
je brzo, privivši njegovu glavu na
grudi.
Tada ga je pustila postavši
svjesna agobije njegova
tijela.Uzela je nježno njegovu
ruku i položila je na trbuh.
-Probaj.Ovdje u meni.Tu je plod
naše ljubavi.Naša beba.
Damian je shvatio razlog
povratka.Razlog poklonjene mu
milosti.
-Ne dušo.Ništa nas više neće
rastaviti.Volim te.Volim vas
oboje.

Pun mi je kufer rastanaka
i kolodvora
i dolaznih i odlaznih perona.
Bože dragi u čemu je kvaka?
Život je ponekad mora!
Ni tu ni tamo ne čeka me ona.

Dosta mi je gnjilih žvaka
i mjesta do prozora
i strancima istrpljenog bontona,
pun mi je kufer isprekidanih
traka i punih linija
i tunelskih ventilatora
i cvrkuta i laveža mobilnih
telefona.

Dosta mi je kašnjenja i izgovora
i migrena šepavih baka
i šuškanja plivadona
i pun mi je kufer mučnine
i crijevnih zatvora i otvora
i svih smjerova i kupona.

Dosta mi je javnih toaleta
i mirisnih koktela od urina i klora
i zaraznih šprica i rabljenih
kurtona
i autoputa i asfaltnih čvorova
i vozača i konduktera i patrola
i dragera i alko balona.

Pun mi je kufer zaostalih mlaka
i buke motora
i konjskih snaga u rukama
luđaka
i opreznih uskličnika opasnih
zona.

Dosta mi je podočnjaka
i iscrpljenih bora
i ča kaj što miješanih žargona
i službenih tlaka
i upita bez odgovora
i usiljenih osmijeha
i ponuđenih bombona.

Dosta mi je i lavande i maka
i planina i mora
i vonja bora od kartona
i parfema radnika i seljaka
i Držićeve kad je grli zora
i zadnjih kurvi kod pothodnika
i ranih prosjaka Roma.

Moram stati.
Nemam izbora.

Hvata me skitnička fjaka
i žudnja za nježnošću doma.
I još hoću reći
kako se pomalo strašim mraka
i zbilja mi je dosta ovih riječi.
Strgan sam od umora.
Idem.
Želim .
Moram leći.

Znanstvena je činjenica da su rijetke žene zadovoljne svojim izgledom jer čak i kad ju zamijeniš za vješalicu ona nađe negdje nekaj masnog. Neka im, zato industrija lažne ljepote i prikrivenih bora mlati lovu. Mene zanima, poštovano muško članstvo jeste li vi zadovoljni portfoliom i performansama svog da prostite kurca?

Obazrivo
grizem ti usnu
«saugam» krik u dahu
sam na kauču
projiciram nervoznu maglu jutra
Otežale ruke u zagrljaju
mirogojskog vela
blato
sipina
sol
Čvorovi mrtvog korijenja
tišinu plaše vrane
limena glazba
suzno inje breza
grimiz oko vrata popa
Dan kao stvoren za bol
tjeskobu slike hrane
idealna tugina meza
loša brija razumskog dopa.
Jučer je odkapalo lakše.
Degradirano, nepovratno jučer.
Kao narušena arhitektura rime.
Mijenjaju se role sluzave
osobnosti zime.
Od friške romantike pokislog
jutra
do patetike, sivom zamusanog
neba.
Ipak, lako me nose šljapkavi
koraci.
U perolakoj sam, u melankoliji.
Službeno sjetan
da izbjegnem obrazlaganja
radosti
koju ćutim dok kasom kisnem ka
tebi
a grad je pun retuširanih
osmjeha,
sa zaostalih plakata vlastoželjnih
hijena.
Kad bi barem naša ljubav
(mala pred zvijezdama)
mogla mijenjati svijet krivnje,
licemjerje trendovske milosti,
propuštenost neizrečenih šapata.
Obazrivo
grizem ti usnu,
ubrzanim disanjem lepršam niz
tebe
U tebi, koje nema
sam na kauču
uzmičem stvarnosti
obazriv u čekanju.

pošto mi je nekako previše ismijavajuće prema starijem kolegi kurconoscu, zanima me drage i nedrage picovlasnice zašto čovjek ne bi tražio to što traži? Koga žene traže? Brad Pitt izvana. Pablo Neruda iznutra. Bill Gates u novčaniku. Rocco Sifredi među nogama. A kolega samo traži mlađu.

umjereni optimizam i dalje se
zadražava u polju hladnog
emocionalizma i uz nadolazak
vruće ciklone materijalizma i
tjelesnosti prijeti da se pretvori u
ludilo nasmiješenog čovjeka koji
će bridjeti na uplakanom obrazu
pesimističnog svijeta ako ikad više
bude emotivno retardirana zona
civilizacije
ljubav je ludilo
toliko dobro da ne vidiš strahote

Krajičkom oka vrebam tvoje
disanje.
Dok ti grudi drhte na valovima
sna.
Galioti misli odbacuju mi vesla.
Plivam i kraul me nosi u tebe.
Saplićem se o užad želja i
posrćem pod htijenjem tijela.
Guši me.
Guši me svojom podatnom
senzualnošću.
Svojim grabežljivim dlanovima i
pohlepnim poljupcima.
Slomi moj otpor koji me drži
zatočena u olfaktivnoj opojnosti
lavande
gdje pjesak klizi turobno i sporo,
tiho poput pera bačenog sa
satelita.
Gdje su obmane potpisivane sa
ljubav a iluzije mazale oči
tigrovom mašću i pekle
nepotrebnim suzama.
Ne znam više gdje sam.
Tu je asfalt, prepoznajem miris
užarenog crnila
I krošnje su ovdje, da, ali prazne
od boja,
kao da su ostale smrznute u
jednom kadru noći.
Ne znam više tko sam.
Plaši me strah da se ne uplašiš
mojih bojazni.
Prije nego zavoliš moje usne
I bez mojih dodira osjetiš
apsurd praznine
Moraš znati da ću se otkrivati
samome sebi
istom dozom stanja svijesti
kojom me i ti otkrivaš.

otisak nokta odaje prolaznost
tatooa
raspuknuo se okvir staklene
naive
ja
u krošnjama posutim snijegom
oslabljeni biceps podloga je
buntu
rekli su da nalikuje zmaju
okoštenom podivljalom orlu
tako je lako vidjeti ono što želiš
stvarnost je nešto drugo
ja
nemirna krila ptice u spletu
okolnosti
ti
izguljena koža, iscrpljena boja
malo toga ostaje
tek poneka sjenica da me sakrije
od vjetra

Vežu nas dueli i dnevnici
utrošenog vremena.
Praznina rijetkog bezglasja
I udaljene prisutnosti.
Vežu nas blijeda i
perforirana sjećanja.
Zbunjenost melase uma
iza vela od dima i opijata.
Vežu nas moji anđeli
i tvoji šejtani.
Iskrenost u durenjima
i sarkazmu podbadanja.
Veže nas prorijeđen smijeh
istovremene radosti.
Podrška u zagrljajima
i cjelivani obrazi.
Vežu nas čvrsti žniranci
bezuvjetne odanosti,
dok u tvojim cipelama
odbrojavam životne korake,
u paralelnom, uobraženom
svemiru,
u kojem se svi, vole kao mi.
Napokon, bez straha,
da ćeš nestati nakon izrečenog,
kao ostali kolektori moje ljubavi,
u jedinoj pjesmi za tebe,
u katranu životnih spoticanja
-priznajem, ležernih skokova
moje gluposti-
kompliciram metaforama,
netom prije točke na i.
Hvala ti.
Fakat je zadnji stih.