čudan čovjek čudnog imena

Ostavljam razbježane žurbe
u povratnom valu trzaja,
dlanom uznemirenih klasova
- nježni su na kotama
hiromantije -
dok sjene šume bubre
i Sunce se povlači uz
ornitološki requijem umorenog
dana.
Tek pokidana paučina i
šuštave stope, mene proletera,
ćutim se uljezom rajskog sklada.
Na rubovima naturalne ljepote
pucketaju vrtloženja života,
kretnje, ekspanzije oktanskih
para,
prizemna dernjava lakih nota i
jedina nevina, galama zaigrane
djece,
kao prkos depresiji zrelog svijeta.
Ironično, uz granitne spomenike,
hvastave mauzoleje, osušene
vijence
i plačne oproštaje iza arkada
Mirogoja
izrastam u graditelja,
smrću podsjećan na radost,
sirovi spokoj jednostavnog, biti,
krhka trajnost i neminovna
prolaznost
ne mare za valute i imanja.
Ne bojim se više dijetetu podariti
dah.
Mijene su počele.
Ljubav utažuje žeđ planete,
još samo da Spavači strgnu
koprene,
istina je uvijek jednostavna,
ljepota nije utopija futura.

plutam
u onom stanju kada si vidljiv
svijetu,
sveprisutan i glasan kao fućkanje
mladeži na ex-u
a tjelesnost si promatraš s visine
svjetlucave disko kugle na
stropu.

natalni kaos zviježđa,
trećinu stoljeća stariji od rođenja,
viče ,
krijesnicama ubodenim u crnilo
neba,
parafrazu vječnog Hamleta...Biti
ili....

ne biti
je stanje koje potvrđuje biti

Osjećam nevidljive anđele dok
vuku sjene preko livada
i prostiru čulno predivnu večer.
Cerada mekane tmine pokriva
ispovjest dana.

Sreća je neopipljiva, realizirana
kroz emocije
pomirena u stapanju namjera i
želja ,
imuna na prošlost i bez pitanja
budućnosti.
Danas sam hodao bez njih
kroz transverzalne valove nutrine
stopljen s razlozima perfekcije
trenutka

Sada u konstanti.

U prekinutom brbljanju koraka,
stopalo je zašutilo na mahovini
s pokretima u vakuumu kretnji
uzeo sam svjetlost visini
dok se krijepila na površini vode
i nježno je držeći fotonskim
dlanom
odveo je kroz sebe do zemlje.
I bili smo Jedno.
Ne boj se Boga.Ne boj se Sebe u
pulsiranju bitka.

Tu je slika preludija u zrcalu
sam početak i kraj.
Trenutak.
Diram ti leđa nježnošću leptira
i titrajima kože uzbuđujem vjetar
usana
da bih nestao u tebi okupan
valovima istovremenosti.
Krhak kao postojanje.
Vjeran kao smrt.

Počeo sam polako razumjeti
zašto si se vratio i zašto ti toliko
treba da mi utuviš u gavu kako je
vrijeme promjena došlo. Znam
da sam morao proći svim tim
putevma i stranputicama,
dobivati i gubiti u nejednakoj
mjeri. Znam sada da sam morao
sijati osmijehe na jalova polja
bezosjećajnih lica i suzama ispirati
tragove napuštenosti i mutni sjaj
emotivnih iluzija. Dugo se nismo
vidjeli. Što ti mogu reći nakon
prvih trideset?
Bilo je divno broditi morima bez
karata i kompasa. Uspinjati se na
planine besmisla i beznadnosti.
Hodati cestama bez određenog
cilja. Bilo je divno gubiti
dostojanstvo u tuđim očima.
Tražiti ljubav u pustinji osjećaja.
Ljubiti smrt. Nijekati život. Bilo je
divno predati se niskim strastima,
ne pamtiti noći i ruke u zagrljaju.
Ne sjećati se lica iz postelja. Bilo
je divno brisati krv s obraza,
čuditi se dosezima ljudske
gluposti, pratiti pogledom
izgubljeno vrijeme na odlasku.
Morao sam sve to proći i shvatiti
što uistinu želim. Sagledati sve
pozitivne i negativne strne. Otkriti
sebe kakav zaista jesam. Došli
smo do vrhunca ti i ja. Planetarni
Golijat i ljudski David, oboje djelo
jednog umjetnika. Kada se opet
zavučeš u zapećak moje natalne
sudbine i zaspiš ponosan na
nebu mislim da ćeš i ti shvatiti
moje poslanje.
Ne mogu bez riječi iako ponekad
mislim da je to prokletstvo.
Utopija čovjeka osuđenog na
fizički rad, na vječni umor. Ne
mogu više lijegati pored njihovih
tijela. Usamljen bez osjećaja. Ne
mogu promijeniti svoju prošlost
(niti to želim) no shvaćam što me
čeka i što želim u svim budućim
sutra.
Mir. Stpljivost. I Njena blizina.

Ljudi neiskorištenog i nesvjesnog
znanja
u sistemima kaosa s prividom
moći ,
u trpljenju normi i sakaćenju
morala,
u razočarenjima propalih
očekivanja,
sa željama usađenim u toksičnu
misao,
bivaju zamućene vizije.
Smiono, začuđen pobunom
protiv ega,
izdvajam duh iz buke.

Jednostavan kao voda, prozirne
istine,
molekularno minoran kompleksu
tijela
ostavljam tjelesno i sebe kao
tajnu utjehu
u jednokratnom znoju zalogaja
tame i
zaboravljenim uzdasima na
sjenama soba,
neophodan i bitan, čestičan u
poredbi sa svijetom,
šav u konstrukciji kozmičke
pravilnosti,
prevaga protiv svih griješenja
vlastitosti,
plutam tišinom.
Atom svemirskog bratstva
u nježnosti s prašinom i sa
zvijezdom.
Element nesputanosti uma
u potrazi za aurom planete.

Ljubav.

Čovjek je tek osjenčana vizija
anđela,
skicirana rastresenim dahom
stvoritelja.
Proključala Svjetlost uzburkanih
valova
zatočena u strahovima
uramljenim kožom.

Ecce homo.

Sloboda od zapetljanih htijenja je
u nama.
U danu spoznajnog futura,
bez blamaže koncentracije mira
u galami,
bez usiljene snošljivosti prema
životu,
danu bešumnom kao rast trave.

Dozvoljavam si to vrijeme.
Upijam ljepotu.
Dar.
Dar je samo Biti.

Pokraj kanjona nemogućnosti
povratka.
Sa druge strane proživljenog
sebe
ogrnut pothlađenom savješću
ne poznajem odraz prošlog
djelovanja,
mračan je u mojem tijelu.
U meni sada
samo bestežinske želje.

Trebam tvoju nježnu misao.
Neopipljivu tebe.
Bez gorčine.
S tek ponekim fraktalom
ponosne gluposti.
još se ispirem praštanjima.

Ali nekako, umotano u
stereotipnu izjavu,
deja vu svakodnevice,
najteže mi se hvata osobna
isprika .
Ostaje tek sjećanje na
destrukciju.

Moralno sjeme u začetku
evolucije
klije u kapima strpljenja.
Forma je spokoj.
Ti si sadržaj.
Život ima vijek trajanja.
Skupljam ga sa đonova,
lijepim u smisao.

Izbjegavam tanad razuma cik cak
muvingom
pa me pijana sreća ipak položi u
stav jogija na čavlima.
Vertikala je nepoželjno odredište,
nestabilna i opasna,
gerilci,sljedbenici Atrofije, ruše
korak.
Vrtoglavica je postojana.
Rigor mortis.
Živ sam.
Dodiri mrtvi.
Nespokoj je "flaster" na tišini.
Mantram za varanje usamljenosti
lica dječaka
s krnjom replikom "Doručka na
travi" iza podočnjaka,
bez drugog frajera,naravno,
dok se soba presvlači u gusto
tkanje crne,pletiva tmine.
Osobni dizajneri izgleda Samoće.
TNT.
TišinaNemirTama.
Osjećaj Tebe je trinitrotoluol.
Nanosim te ružičastom željom u
svoje ruke,
sablažnjujem bezbojna
izgovorena htijenja,
tresem ekstremitete iz nesvjestice,
uspješan kao Ikar u barenju
Sunca.
Gorim.
Perje celibata vonja dok se topi
na talištu žudnje.
Vox populi," Nejebica je gadna
stvar."
Tražim opscena sjećanja.
Bože!
Lažem se zbog erekcije sna!
Porađam riječ.
"Samoželja" je intimna s egom.
Moja, meni, za stornirani dan.
Za pospane kazaljke, 4:08,
Badnjak.
Za Božić i Novu lajnu neizvjesnog
futura zapisane u zvijezdama.
Ušmrkat ću je kroz slamku vjere
u Tebe, u sebe, u.....
Ups!
Lapsus lingue.
Iskrenije od vjerovanja
injektiram već pomalo ostarjelo
nadanje
da Te učim Zagrebu, tihom u
gomili.
Korakom.
Mirisima i poljupcima.
Još barem jednom da ravno iz
pupka Bitka izvučem iskreno,
«Volim te..»
Ljubio bih Te dugo.Fakat dugo.I
nježno .
Zamisli, kao pahulja kad prinese
žrtvu zemlji

Ja sam Pan s frulom u prsima.
Nikotin je godinama rezbario
godove pluća.
Ta su mi krila malo u defektu i
kad zalepršaju prijete da te
probude.
Zato ću čekati da zaspeš
prva.Tvrdim snom olakšanja.
Moju ću kuštravu gomilu
nesklada poleći na jastuk i čuvati
te.
Ti ćeš šarati zidove nesvjesnog ne
znajući da me strah disati.
Znam da voliš gledati me dok
sam spokojan van realnog.
Dok mi kaldera umirenog
vulkana šušti u nadimanju.
Ali...
Ja sam gospodar tmine gajeva
kojima hodaš dok me ne vidiš.
Onaj koji sprema tvoju sjenu u
pretinac odmora dok si statična
u horizontali.
Tražit ćeš me u mrljama
ozarenog mjeseca.
Čekam te s ulaštenim vrčem jutra
da ti pokupim lunarnu prašinu s
očiju.

Nadanja, krhka kao porculanski
kič u bidermajer vitrini,
drže me iznad vode,
varljiva poput miga umjetnih
trepavica
i estetike lica umivenih starleta.
Niz slivnike plaču isprane boje
lažnih ljepota.

Gazi me otuđenost A.D.
Religijska blasfemija, deficit sućuti
nad zlom
i prokleta etika kuloara
u svijetu neimaštine emotivne
arhitekture.

Svršen čin roh bau jedinstva
(interes nas drži skupa)
prepuštam aplaudiranju publike
na sajmu taštine.

Ja bih stvarao.
Uz par ruku kojima ne smetaju
dodiri
popucalih žuljeva
od kompromisa osobnosti
zbog mitološkog spokoja
pripadnosti čovjeku.
U kome nam se sjene stapaju u
jedno.

pustite želje. Samo budite dobri..

Tako volim taj film.

Hodam prema busu.
Po skalpovima krošanja
preko Knežije do mosta
pored sakupljača ambalaže
i kontejnera umivenih urinom
pasa i bezvoljnika
kroz nervozna nadanja
kladioničara
daleko od tupih pogleda
špičastih pozera
tapkam mrmljajući stihove
i nosim te u šaci
dok šuštiš najlonskim akordima
u mislima koje ljube predvečerje.
I asfalt upija sitnu radost kiše
sa balkona me prate razočaranja
stranci psuju i lome ritam
promišljanja
trube ne mijenjaju boju na
semaforu
zaljubljena djeca šapću prema
meni
mimika usana stvara me
redikulom
ali slažem ti riječi
hvatam im korak preskačući
lokvu
i s rukom u džepu hitam ka
miru.
U Monacu.
Pelin zagrebački.
Cigareta.
Htjedoh ti glasom reći
da nećeš nestati
kao pikule i vojnici kuštravog
dječaka
ukopani u nekoj pustinji
pješčanika ,
nešto što ne znaš o meni.
Ono prešućeno.
Osjećano kožom i pogledom.
Buđenjem.
Najiskrenije.
Nepobitno.

Sa zjenicama u mreži popucalih
kapilara i utrnutih
dlanova, pokušavam te ostaviti u
kuckanju pragova i iskrenju šina,
no, gledaš me iza mog pogleda,
gola i besramna u svojoj
zreloj a djetinjoj svetosti.
Kruta i fjordovski hladna pred
licem javnosti a meka i krhka kao
tihi pelud u satima kada bili smo
sami.

S ulaskom u Zagreb, tragovima
Jamesa Bonda, hlapiš uz moju
sigurnost jer s lakoćom lude
nosim krabulju sreće pred sivom
predajom stranaca koji nisu
osjetili ono, ono jebenoveliko
Nešto ..kao ti i ja.

Sretan, da bih mogao plesati na
kiši .

Nekako me razdoblje Škorpiona
učini odsutnim, s mislima iz Zone
iluzija, šaljem ti ,zagrebački
galantno izbjegavajući broj, ruže,
za sve tvoje godine.
Sretan ti rođendan.Banalno i
iskreno.

Rastem.Živim. Ponekad
ekstremno i granično sretan. Bez
tebe. Preslabi za ljubav.
Preprkosan za prijateljstvo.

Dođi.
Preko krhotina zaleđenih šapata
koje vjetar raznosi u bijesu.
Spusti se s panoa usuda kao
zvijezda kojom bogovi me mame.
Ušuškaj misli na moja koljena,
razvuci osmijeh crnilom prostora
i pusti da udišem tvoju
raščupanu kosu.

Tu si sigurna.
Tu te more ne mogu doseći.
Tu je mrak nevin i bezopasan
kao želje djeteta.

I dok kazaljke na zidu cijede
dragocjene sate
a ti bodeš bedževe od janjadi na
prozirno nebo odlutalih misli
ja ću slušat kako rastu ti krila s
nečujnom bojazni u dahu
da ne prenem te iz snova.
Mogao bih i zatomiti disanje i s
tobom plutati nirvanom sve do
prvih bockanja zore.
Jednostavno je.
Dođi