čudan čovjek čudnog imena

Link

www.youtube.com/user/slovojed#p/u/4/rVVCyEl5cYA
Link

Žamor zamire,
kunji se i klati kao starica nasuprot mene,
krije ga grupna neizvjesnost,
vrijeme u isteku peče je u očima.

Dovlačim te s procvjetale livade,
kao osunčanu hrid sigurnosti,
hladni su mi dani osakatili optimizam
nasmij me samo mimikom osmjeha,
strah me tuđih strahova.

Varam te voajerskim pogledom,
milosrdna erotika obične žene,
fetiš,
estetika medicinske sestre
hrani tjeskobu što krulji kamenim trbuhom čekaonice.

Frizura Lisbeth Salander,
zabranjena radost prije tvog fiktivnog povratka.
Manage a trois uzdiše mislima...

nervozni glas govori mi prezime.

CAR!
450 stranica u jednom dan(h)u.

dok se graciozna svjetlost slama na pukotinama roleta
i poput nijeme tužibabe
zlatnim kažiprstom prokazuje lebdeće točke prašine

sjetih se kako otkrivaš u meni,
meni samom,
neka zrnca dobrote za koja nisam znao da postoje
i lijepiš ih u grumenja vrlina

pa kad utihneš
i zacrniš se u prolivenom tušu silhueta
ostavljaš me vjernog tvojem udaljenom bilu
i jačeg za još jednu samoću

Blago odmaknuta zavjesa,
obrisani kondenzat s prozora
penetracija zjenica u daljinu.

Pokidana svjetlost Mjeseca
siva gužva oblaka
Medvednicu guta već predvečerje.

Kalem noći razmazuje tamu
pobjednički ponosna i milosrdna
lavežom odaje počast poraženom danu.

Puštam te da uđeš
prekineš emotivnu dijetu
puhneš u staklo
zabraniš pogled svijetu
i meni
dok se predajem tmini.

Sve što sam htio,
blagi dlan na obrazu,
tople usne žene,
radoznalost djeteta u zipci.

Sve što sam htio
i naivnom retorikom pisao
i kestenje i more i polja koja sam gledao
i životi koje sam pored sebe disao,
ruke kojima se predao
bademi i cimet,
naranče i pelin,
med i mlijeko,
čempres i jasmin,
i mirisi ugašeni u zaboravu
sasvim kratka misao
imuna na spojeve odmaka od jave
stvarna kao lišaj ispod tjemena
i upitnik nevjerice,
od kada ljubav nije dovoljna?

Prizor je nesnosan. Apostol tijela borama grča gužva mladost lica.
Drama je van mene. Guši me unutra.
Spletke aktera histerično vrište u zaleđu pupka.

Licemjerno, slab prema darovanom, skupljam
prosuto vrijeme i nagnan blitz osjećajem grijeha
lažnom molitvom žicam Boga da mi se dokaže,
da mi suptilno označi prisustvo
da bude uz mene.

Šutnja. Statika. Simboli su zatajili.
Dao sam zbog sebe, sa skrivenim žudnjama.
Slijeva mi se misao.
«Moli se u ljepoti!»
Imat ćeš je i kad čovjek u tebi oslijepi
i klone pred nebitnom tugom
jer svijetu daje a ne prima ništa.

Introspekcijom restauriram derutnu samosvijest.
U trenutku se poradujem,
«Da su mi ruke bile prljave od novca
dovukla bi se kao kuja...»
Ali ne, zaista i apsolutno ne,
bilo bi naivno od naših umnih košmara
tražiti prizemna i nekorektna rješenja.
Istina je obojana uljem strahova od ljepote pripadanja
i na ugljenim rubovima naših kontura
fiksirana odbačenim poklonom zvijezda.

Preguste riječi za mekan osjećaj
kada te se prisjetim
i između ledenih zalogaja kesten pirea
nemam opravdanje za herezu sadašnjosti
da još jedan naš požudni grijeh
mijenjam za kraljevstvo nebesko
ali samo i samo u trenutku ekstremne tišine
pa te na jednoj krivulji čvorišta uma
zamolim da mi iskreno kažeš
što bi učinila da sam ja bio ti
onog nesuvislo patetičnog dana?

Koliko bi tvoja ljubav trajala?

Zatvaram prozor.
Dim je usisala zima.
Otišla je prkosna gorčina.

Sloboda.

Zelena miriše na ljubav
i dok se na ponosnom lišću talože crvena i smeđa,
boje prolaznosti,
ona ozebla leži u travi
i čuva život u smiraj zadnjih udisaja finiša godišnjeg kruga.

Zelena miriše na ljubav
i dok odlaziš niz crnu špagu asfaltnog pravca
i prozirna kiša ispire ti tragove,
ona spava u mom pogledu i grije zimu,
strpljivo znajući da ćeš se zrcaliti u njoj kada potražiš taj osjećaj.

Grlit će te tirkizom mora
i mekim tijelom mahovine,
prije nego smogneš hrabrosti
da usneš pod tihom svjetlošću mojih zjenica
dok ti šapućem plaho o boji ljubavi

veli šjor Pero da nigdi u svitu toga nema. Mojne me batje! Pa svako selo se okupi cijelo kad lokalni klub slavi nekaj. Usput sretan im ročkas.

Ne postoji ništa dugometražno ili serijalno genijalnije od Gruntovčana. Klanjam se autoru.

Svijet je danas ponosan na sebe.
Glasnim cvatom topline
opravdava postojanje.
Pratim komešanje probuđenih
mirisa.
Umorna trava sretno se klati bez
snježnog popluna.
Sunce me rastapa.
Radosno kapljem česticama
odleđenih emocija.
Ka tlu. Ka vodi želim poći.
Da milujem žedno korijenje
drveća.
Da klizim klancima utrobe
planina.
Da pjevam pjesme podzemnih
tokova.
Da kupam tijela gorskih vila.
Da uteknem u more.
Ti znaš gdje me vreba stapanje sa
soli.
Zagrabi čašu boćate vode između
jata jegulja.
Ja sam ona kap koja ostane
sljepljena za stijenke.
Pokupi me prstom s dna i ohladi
vrelinu grudi.
Kada usneš nježno ću ti lebditi
nutrinom.

Usporavam život, bez kočenja, kao na ugaženom snijegu. Poput malog djeteta, noći me plaše, dajem mu ruku da me vodi. Sluga sam pokorni. S manom kašnjenja.

Sva je galama bezvučna, jednoplošni uznik u staklu. Mirišeš na kuhano vino, požuda s cimetom u kosi. Vrpoljiš se s osmijehom, sužnji padaju kao klasje a ja skupljam rijedak pogled meni, službenost ti je krinka. Znaš. Znamo da ćemo srasti našim samoćama. Ostaviti žudnje na uzglavlju nekog kreveta.

Da li je za pripadnost tzv intelektualcima dovoljan studij, diploma, doktorat ili empatija prema nepravdi i revolt prema diktaturi u celofanu demokracije? Nekako mi se sere kada veleumovi raznih režima šute i češu svoje dobro uhljebljene guzice s ponekom frigidnom packom prema vlasti...