čudan čovjek čudnog imena

Duboka brazda sumnje

bridi na polju nadanja.



Grijem ruke na cvrkutu osvita.

U tom nedonošću dana

puderom optimizma

krpam brazgotinu.



Vjerujem u nas,

u hrabrost da vratimo

raj konfisciran od pohlepe.

Božja smo djeca bez rodovnika.

Trebamo samo Sinova muda,

perpetum mobile vjere

i smislenost Oca,

dobrotu i radost kreacije

bez nakane uništenja.

Raščlanimo dva na

jedan i jedan.



Ti trebaš ljubav kao i ja, zar ne?

Pažljivo,
dosljedan sitničavosti zodijačkog odabira,
vršcima prstiju utišavam feromone na njenom trbuhu.
Krotim energiju požude.

Pa, naočigled preslab za suzdržanost,
čvrsto joj primam obraze,
grizem vrat, usnu
-mali trag krvi draži mi nepce-
dok mitska vulva upija poraze,
posrnula očekivanja,
konture stvarnosti.

Gledam je u oči.
Vidim štovanje užitka,
doticaj oslobođene zvijeri.
Znam, pobjegla bi,
da joj trunom istine dodirnem uho,
nekim nježnim citatom,
svojom tugom i strahom.

Mene u njoj nema kao kompleta.
Kurac je njena furka.

Rano je.
Prerano da Sunce,
žuto, nakostriješeno kao krizantema,
počne taliti ugodu friškog, rujanskog jutra.

kroz zgrčeno trsje, tiho mu izmiče vjetar ,

znaš...
mrlja preranog odustajanja sna
( gledam te dok spavaš...dobro jutro..ljubim ti sljepoočnicu)
tek sjena osjećaja,
briše nepoćudne misli
crnu vrelinu žutog Sunca.

Biti će sve OK.

Kad nam se sretnu prsti
u bestjelesnim sferama snova,
tama mi postaje teška
a tijelo u lancima požude
podiže posrnulo sjećanje.
kad te poljubim tamo,
gdje su ograničenja autsajder,
koža te osjeća,
oči te promatraju
dok grizeš usnu i suzdržavaš suze
na slatkom kraju spajanja.
Pa ti s prvom paučinom jutra
vidim leđa
i raspletenu, neurednu kosu,
kako nestaju bučno
iza sumaglice tramvajskog stakla.

U ovakva suluda buđenja
rujem po ladicama memorije,
da se uhvatim fragmentom
užitka
za uzdižuće skute dana.

Umivam krmelje
pa zurim u lice.
Nema bora dvostrukog života.
Strast ne poznaje kajanje.
Ljubav je vješta u krinkama i
trajanjima
od sitnih intervala minuta do
čitavog života .
Ona je tu.
U meni.

omekšan Arsenom, razbijenog garda,

u opoziciji optimizma,

krotim melankoliju,

mute na daljinskom budi pogled,

Plješivica iza krošanja gaja,

realna naiva na staklu balkonskih vrata,

krhka kao propuštena sreća.

Grlim te, nježno,

vjetrom,

da te ne propustim niti trenutka

Kameni anđeo u polusjeni mirogojske smreke
ogoljenog dekoltea,
hladnih oblina žene,
ukrštenih ruku na koljenima,
u stanju statičnog očaja,
i beživotnog pogleda ka bestjelesnom,
ka srebrnom nebu,
s krilima uklesanim tik pred sklapanje
grije mi tijelo dok palim cigaretu.

lelujavim mislima
nosi me k tebi,
tužnoj i prestrašenoj,
da te nasmijem utjehom
i ohrabrim nadom.

anđeoski dio, dva posto viskija na godinu ispari...

četvrtak? Srozaj se pa uživaj.

pričaj mi, da izblijedi tuga

da ušute panti, stare šarke,

da utiša se vjetar...

tek me slučajna sjena obavijestila

da godine mijenjaju oblik, vrijeme i prostor,

kad se lišće burka kao more

tragovi mladosti bude se u dalekoj jeci

teški, balkanski mrak, živimo u sumnji,

činimo se sebi luckastima

dok nam gode laskanja stranaca upitnih vrijednosti

pamtim tvoje citate iz snova

trebam, da slamka ti budem

strast i očaj

uz ljubav jedino to nam preostaje

i zato nismo "obični " ljudi

dragi gledatelji upravo prisustvujete prvoj HRTovoj režiji izravnog sportskog prijenosa.

Svitanje nakon nesanice u glibu kakofonije,
ne voli me ovo jutro, ni sam si nisam drag
utrnulih udova, šmrcav od peluda
kroz disonancu nepravednih zvukova
-utišajte promukle motore!
podređen im je uzbuđeni, gladni glas ptica-
tražim čvor u žicama da oslobodim piskut vjetra.

Da izbrišem loše slutnje.

U meni mutna, nježna, blaga šutnja.
Bez misli ulazim u dan, bos,
brišem nazapamćeni kaos nesvjestice,
u prsima nelagoda zbog frakture kratkog sna,
na otiraču ostaju grinje strahova iz more.

Pred očima duhovi platana
tvoje tople ruke zapetljane u kovrčama
držim te za dlan dok šećem sumnje
u ritmu tvojih koraka.

Zibam se u prisjećanju...
Sjesti ću pored tulipana sa šalicom kave.
Pustiti nemirni svijet da prolazi kraj nas.

Sabotiram statiku realnosti

utišujem vjetar u mladosti krošanja,

sedlam ga požudom

nek me nosi tamo gdje slajdovi misli galopiraju.

u tihu vodu tvoje rijeke ,

na obalu gdje sušiš grudi darivane zrakama sunca,

i prkosiš ljepoti pupoljaka

gdje ti prsti klize kroz kosu

a nutrina se žari...osjećaš me pored sebe...

na sebi kao poljupce na radosnim obrazima,

kao kapi na gladnim rutama kože...



Pomičem zastore stvarnosti

da kleknem pred zanos tvog tijela u čahuri lascivne čipke

dotaknem ti stopala usnama i pustim ih da se uspinju

da spoznaju utjehu žudnje koju ti nude

da osjete okus tvoje želje...da nestanem u tebi..

U travi.

Na obali.

Pod kanonadom utišanih vrisaka...vrhunci nam plaše ptice.

Lice ti resi osmjeh Giocconde i pogled zapanjenog djeteta
dok se šerpe ekspedicije koitusa grčevito raduju vrhuncu u tvom drobu.

Glatkom i mekom površinom obraza bijele se kapi sjemena
i koža ti je kao platno na koje prijanja topla ne-boja uzavrelih mošnji.

Trenutak prije bila si horizontalna maketa uzdisaja
a između nas bila je samo posoljena voda iscrpljenih udova.

Trenutak prije zubima si mi kidala usne i
izgladnjelom vulvom gutala tvrdi spremnik pohotne krvi.

Držim ti čvrsto kosu skupljenu u šaci i povlačim glavu unazad
dok sklopljeni kapci skrivaju zjenice i njihovo staklasto olakšanje.

Lizat ću ti jezikom čašicu od kože podno vrata na koncu prsnog koša
sve dok ne poližem gustu tekućinu moje utrobe.

Poljubi me suhim rumenilom usnica.
Podijelit ćemo okus nesuđenog plača djeteta i krenuti zagrljeni u
spokoj i tišinu nepoznate noći.

Tako te volim jebati.
Tako volim kad me jebeš.

Jutro je svježe i iznenadno

kao dodir sladoleda na nezdravom zubu.



Mraz je namazom kristala

ušutkao dah proljeća.



Tražim te u bisagama budnosti

dok vjetrove mamuze zveckaju u žicama.



Amperi se stišću na hladnoći

i škrguću zgusnuti u tornju dalekovoda.



Šapuću poput kiše

koja nas je grickala zapletene pored potoka.



Kontrakcija srca odaje naznake očaja.



Nijemo sam pratio tvoju putenost

u noćašnjoj projekciji želja.



Tama ponekad prekratko traje.



Ringišpil planete bezobrazno mi poteže rukave

i slama krhke šećerne freske čežnje u ofsajdu kapaka.



A tako sam htio još malo,

sitno i neopipljivo kao kućna prašina

a opet grandiozno i nedokučivo kao svemir,

ukrasti još koju minutu napuhanom balonu Sunca

i ljubiti te.



Sasvim malo.



Nježno.

U momentima apsolutne tišine i bliskog prisustva samo sjena
vraćam ti se omamljen egoizmom mazohista.
Molitvom prosjaka još tražim dlanove s kojih se istače jad.
Još slatke gorčine boli molim.

Nikad nisam naučio grliti sate
i vezati ih mašnama strpljenja.
I zato su minute duge kao...
Kao kiša u nekom oblačnom rujnu.
Skladne i dosadne i prijeteće kao zrna pijeska neke pustinje.
Identične poput jednakosti ljudske smrtnosti.
Teške kao šezdeset sekundi.
Masne i obeshrabrujuće kao celulit
stišću me rukama samoće u glib bezumlja.

Kada nema nikog blizu mene
osim jednoplošnih tv likova
vratim ti se u stihovima
iako savjesno poput japanskog vrtlara
zalijevam osmijehom nadanja posijano zrnje
razumnog prihvaćanja nemogućnosti.

Proljeće je.
Sunce je izdašno toplinom i
možda nagovori neodlučnu svjesnost da propupa
i nahrani me slobodom uživanja u nekom drugom cvijetu.

Magnolije prekratko traju.

Možda je okrutna riječ.

Možda ipak....

I vlati trave i jesenje krošnje i ja kao vjetar u njima isprepleten u vlasima kose...
I more i rijeke i nebeske zvijezde i livade posute rosom i cvijećem i ja u njima uronjen u zrcalu pogleda...
I jabuke grijeha i mlijeko majke i otkucaj srca i ja na njima kao utjeha drhtaja grudi....
I izvor vrste i spilja spoznaje i sveobuhvatni miris svijeta i ja u njoj kao radost djeteta i slabost muškarca...
Ona je sve....
Žena je voda...
duboka i bistra,uvijek sada, kao rijeka u protoku
Žena je zemlja...
kruta no podatna, ranjena no snažna,neuhvatljiva kao pijesak u šaci
Žena je vatra...
vrela i opasna,zavodljiva i rasplesana,kao vulkan strasna i strpljiva
Žena je zrak...
prozirna i neopipljiva,neophodna i vječna kao dah

Voda mi je razbuđivala pore kad si me zagrlila
kliznuvši s emajla kao pjena s mirisom badema.
Uzeo sam te dlanovima i umio s tobom lice
dok si bešumno skrivala moju nagost.

Tako prokleto jako želim voditi ljubav s tobom.
Uzeti je na povodnik probuđene požude i prošetati
tratinama tijela zvučnim koracima poljubaca.

Ustao sam i izložio muškost nijemim zidovima
dok sam zaostale cumuluse mirisne pjene
brisao pamučnim obrazima ručnika.
Još si u meni jer želja se ne briše žeđu šugamana.

Omotala si mi se oko glave umirujućim ritmom dima cigarete
i plutaš mi nutrinom s drskom flotom žudnje i pohote.
Zamišljam te bez obzira na intenzitet svijetla.
Prodirem u tebe i pod krinkom tame i na mekom snopu užarenih volframovih niti.

Jednostavno.
Tako prokleto jako želim sadizam tvojih noktiju
strasnu nježnost usana ,
toplu skliskost oznojenih dodira i
tonalitet vriska i uzdaha
dok ti otkrivam boju zjenica na samom vrhu grčeva ushita.