čudan čovjek čudnog imena

Sjećanje na tebe noćas mi je korisno

i vodi mi ruku putem prepona kao gladnog slijepca

ka prostrtoj gozbi naslade.

Ubirem plodove s oblih sljemena tvojih grudiju .

Pohotno i nezasitno.



Dlanom milujem obelisk moje požude

dok izranjaš iza nabora zastora probuđenih uspomena.

Dahom zamagljujem prozore nemirnih snova

dok kročim stopama prstiju po luku tvojih svinutih leđa.



Neću još dugo...

Tek kratak pogled na žubor našeg srastanja.



Gubiš se u vrisku prosipanog sjemena

izbrisana trzajima konačnosti opuštenog falusa.



Oprosti što ti kradem tijelo dok umirena ležiš

ispod baldahina snovilenda.

Nisi sama u carstvu nijemih silhueta
kada um ti iz stvarnosti odšeta
i tiho kaska putevima noći
dok ti kapci uspavljuju oči.

Ja sam sjena koja čuva te od straha
u tmini kad si skvrčena i plaha
kada potpuno utihnu zvuci grada
i metež abdicira a tišina zavlada.

u neko doba noći kada se kokot osili i zbog pokvarenih opruga svog sata smrvi blaženstvo tišine i pospe moj mir iglicama buke, naglim pokretom promijenim položaj i tek sekundu levitiram iznad postelje prije nego opet utisnem pečat materije u njenu površinu.

tada remote control moje nesvijesti mijenja kanal i ti si oznojena i isprekidanog disanja ispod mene susprežeš vrisak dosegnute perfekcije strasti i krv ti boja lice crvenom kao da se sramiš javnosti priznati koliko uživaš dok sobu pituramo mirisom požude a pogled ti sakuplja svo čuđenje kozmosa.

i onda nestaneš uhvaćena udicom naglog buđenja koja te uz histerični lavež susjedovog mješanca vuče iz dubina privida i spušta mi lijevi dlan manirom urođene muške navike put krute i gladne prosječnosti falusa u kome pulsira sjećanje na nas.

Traci Lords ponosno je iznijela klitoris pred nekog glupog, brkatog tipa koji je ševio drugu žensku.
’Koji kreten!’, mislio sam.
Raširila je stidne usne koje nisu izgledale stidljivo i dala mu da pomiriše prst koji je umočila u sebe. Kako sam bio ljubomoran na frajera! Taman mu je rekla jednu dubokoumnu rečenicu tipa: ‘Pa ti jebi ovu polovnjaču, debilu jedan!’, kad je zazvonio telefon.
-Pas mater!
Odgegao sam do aparata i javio se.
-Dobra večer, oprostite što smetam, trebala bih Eugena...
-Ja sam.
-Ej, bok. Sanja je. Kaj radiš?
-Drkam.- volim te iskrene i kratke rečenice i ono što slijedi iza njih.
Šutnja. Muk.
-Ma zajebavam se. Reci.
-Šeki je mrtav.- ovaj direkt jači je od mojeg, priznajem. -Našli su ga predoziranog.
Rampa požude spustila se da propusti jureći vlak realnosti.
-Jebote pas! Ajde da se nađemo sutra...u pičku materinu, ja uvijek sve zadnji saznam…Može sutra?
-Može. Javim ti se ujutro.
-OK. Hvala ti .-koji stupidan povod za zahvalu, ali kad čovjek bolje pogleda, ipak stoji, jer tko zna kada bih saznao, da mi nije javila.
Ugasio sam media player, ostavio nezadovoljenu Traci na videu i svoj prosječni europski pimpek u gaćama i otišao u kuhinju zapaliti. Pored sudopera našao sam bocu crvenog vina. Domaćeg. Plafonskog. Sjećanje je kapalo u čaše.

***

Bilo je doba čarobnih mijena, laganog hoda, neposluha uma. Nijekanja zakona, pljuvanja po cesti, trovanja vlastitih tijela. Bilo je doba ‘Stocka’ i cole. I hladnog piva. Bio sam totalni anti-macho tip koji duboko u sebi gaji ljubav prema nekome tko još nije stigao. Bili smo mladi, izolirani u svojoj skupini, vječno u nekim drugim stanjima svijesti, za neke bolesni i jadni, a za neke prešućeni idoli.
Dogovorio sam se sa Šekijem da se nađemo na starom mjestu. Sjedio sam na klupici kod ulaza u Botanički vrt i promatrao rascvjetano bilje. Bio je kolovoz, obasjan i opečen suncem. Suh i nepodnošljiv. Znojan i dosadan. Nekoliko starica raspravljalo je na klupici nasuprot moje, s vremena na vrijeme pogledavajući prema meni i mrmljajući nešto kroz svoje gebise. Isplazio sam im jezik.
-Bok.- prekinuo me Šeki u mom kulturnom nastupu.
Podigao sam glavu i ugledao svoju izduženu repliku. Kuštrav, neuredan, obilježen podočnjacima, ali sretan u svojem prikazu.
-Bok.
-Imam dva ‘panja’. Izvrsna roba. Idemo?
Ustao sam i pridružio mu se kratkim koracima usmjerenim prema staroj zgradi na južnom dijelu vrta iza koje je rasadnik i nekoliko starih vagona na izlazu iz Glavnog kolodvora. Ili na ulazu. Ovisi.
Smjestili smo se na stepenice i šuteći obavljali pripreme za let u prostranstva vlastitog uma. Jebeni utjecaj Huxleya ili Castanede. Svejedno. Glupost s dva prezimena.
Pušili smo lulu iz koje se širio smrad osušenog, ljepljivog hašiša. On je zapalio i povukao par dimova, pa mi je predao. Udisaj. Zadržani dah. Izdisaj. Repete. Glava mi postaje laka. Gledam vlak kako ubrzava do visina modre i zelene boje. I Šeki i mirisno raslinje i starice s ulaza i cijeli Zagreb lebde sa mnom u veselju i bezbrižnosti.
-Gle kaj imam!- spustio me promukli Šekijev glas na zemlju.
Skinuo je ruksak s leđa. Onaj stari JNA zeleni, omiljen u doba moga školovanja. Ukazala mi se tuba s natpisom ‘Neostik’ i dvije najlonske vrećice uz par boca piva.
-Ma daj! Pa ubit ćemo se!- rekoh uvjerljivo k’o nimfomanka na orgijama.
-Pa kaj onda. Život nam je tak i tak usran.
’Jebeš žabu kaj se ne da u vodu nagovoriti’, rekao bi naš narod. Otvorio sam upaljačem pivo. Zapalio cigaretu i smireno promatrao kako Šeki puni vrećice gustim, žućkastim ljepilom. Spustio sam žuju na pod i prihvatio jednu vrećicu. Približio sam je ustima, držeći je objema rukama. Duboko sam udahnuo. Više sam volio ‘Tigar’, ali Juga se raspala, pa ga nije bilo. Nema veze. Zapljusnuo me val snažnog mirisa koji je ulazio u mozak, u udove. Bio sam omamljen srećom, što god ona bila. Ljepilo mijenja percepciju prostora i vremena. Snifajući desetak minuta, uvjeren si da su prošli sati. Živopisno uvjerljive slike. Jednom me Debeli u vreći nosio staroj da joj kaže kako me ljepilo pojelo. Tada sam se zguštao zveknuvši mu šamar bez straha da ću ostati bez zubiju. No, to je druga priča.
Naslonio sam leđa na stepenice i položio glavu na pod. Gledao sam komadiće neba kroz procvalu krošnju bezimenog drveta. Nebo se prepolovilo na dvije cjeline različitih boja. Krošnja se razmaknula i povila prema tlu. Plava i zelena vodile su bitku za prevlast. Dobro i Zlo? Ljubav i Mržnja? Smisao i …? Nisam znao.
Visina je naglo pocrvenila. Zgusnula se. Počela je kapati prema meni.
’Otkrit ću smisao!’, pomislio sam. Ubrzavao sam udisaje i slušao šuštanje najlona u izvijanju. Kapi su padale. Krupne. Crvene. Lijepe i opasne. Nebo je krvarilo. Bio sam sretan. Začuo sam vrisak. Milijune sitnih vrisaka listova krošnje. Samo sam ih ja čuo. I razumio. Krošnja je plakala nada mnom. Za mirom. Za tišinom. Žalila je sebe. Mene. Šekija. Cijeli [beep]ni svijet.
Tada sam i ja kriknuo. Odbacio vrećicu. Strah i ludilo u njoj. Počeo sam koračati gore dolje po stepenicama. Šekija nisam primjećivao. Pokušao sam se sabrati. Sjeo sam. Popio nekoliko gutljaja piva. Zurio u oblačke duhanskog dima. Šeki je spavao leđima naslonjen na zid. U kutu usana imao je žućkastu mrlju.
’Bože izvuci me.’, vapio sam. Osjetio sam nemir u želucu. Morao sam povraćati. Gadio sam se sam sebi. Omamljen i polusvjestan. Smrdljiv i usamljen. Začuo sam glas. Nisam otvarao oči. Uplašen od muke.
-Pogledaj me!- naređivao je piskutavi glas.
Otvorio sam oči. Bljuvotina je imala oblik koji me zaprepastio. Imala je oblik djeteta. Tek rođenog djeteta. Shvatio sam znamen. Izbacio sam se iz tijela. Izrigao svoju dušu.
Dijete je plakalo. Nije više bilo riječi od njega. I ja sam plakao.
’Tko sam ja bez duše!?’, mislio sam.
Bio sam nitko. Bio sam ništa. Tek tijelo. Meso što trune samo od sebe. Počeo sam bježati. Šmrkljav. Natečen od suza.
Trčao sam i trčao. Ostavio iza sebe i krvavu krošnju i vlakove na odlasku i Šekija. Prazan i težak ujedno…
Onda. Odjednom nada. Počela je ispunjavati moju prazninu. Upijala me u svojoj dobroti i počela činiti svjesnim. Vratila mi dušu. Otvorila oči. Nasmiješen, sjeo sam u tramvaj. Veselio sam se sutrašnjem danu. Pozdravio sam prošlost i mrak koji je nosila. S čežnjom obojanom u plavo utonuo sam u mirnoću oslobođenih misli. Odlučio sam ozdraviti od straha prema samoći u betonu rodnog grada.

***

Šeki me probudio navečer. Dogovorili smo se za susret u Sloboštini. Oko ponoći gledali smo utrku puževa iza vrtića. Napušeni. Pijani. Ne znam čiji je puž pobijedio.

Odmakle su pokisle rode na bočnim pejsažima putnika
i akne lošeg asfalta ugasile motor pred vratima odmora.

Čim vjeđama dopustim da sakriju predvečerje
ušetam u predvorje "Libido inn-a".

Čekaš me umotana u komplet požudnog pamuka
raskošna kao divlji valovi uzburkane pučine.

Dobra večer divna budnice mojih prepona.
Kleknut ću pred tebe i noktima kliznuti od ramena,
preko pritajenih grudi iza košulje, sve do nesigurnih, klecavih koljena.

Prilazim ti straga kao tat u nakani krađe tvog uštirkanog mira
i nervoznim prstima, nestrpljivim od znatiželje, svlačim ti suvišnost.

Razmičem tanku nit obrane u klancu mjesečevih polutki
i prodirem u tebe silinom groma i otiskom pohotne munje u pogledu.

Tvoja koža zna koliko te želim i upija poljupce kao more kapi kiše.
Plešemo ritmom uznemirene krvi i koracima oznojenih dlanova.

Otima te neka buka!
Lavež jave koji diže kapke.

Nestaješ na obzoru.
Guta te magla neostvarenih želja.

Gledat ću te u usamljenoj tmini linijama hiromantije tražeći vrhunac.
Linijom života zabijelit će se se sjeme.

Upali mrak kistom svojih gladnih dlanova i

obuci zamišljenu togu svoje svetosti.

U tami ćemo biti djeca bogova i žrtvene

lutke od mesa i krvi.

Polegni namijenjen mi križ u horizontalu iščekivanja i

uzmi u ruke svilene konope sputanosti.

Veži me.

Propodi mi stegna izdajničkim kopljima svojih prstiju.

jezikom mi obriši crvene tokove prešućene boli.

Budi ono što jesi.

Hodočasnik obasjan katarzom.

Pokloni se slavi naše tjelesnosti dok te moje oči

zamagljene rosom uzbuđenja motre u molitvi za još.

Prekorači me raspetog i uzmi me u sebe.

Jednim pokornim pokretom.Naglo.Žestoko.

Zaplešimo.

Neka stope zanosa kaskaju ka nesvjesnom.

Upij kapi moje besramnosti i dopuzi mi nemoćna i opsjednuta

do suhih, ispucalih linija usana.

Približi mi kalež svoje ženstvenosti i gledaj me u pohlepne zjenice

kada ispijam sebe iz tebe.

Tada me poljubi.Nježno i bojazno kao da je posljednji put.

Jedno smo dok gutamo naznaku čovjeka u slanom

i reskom okusu i mirisu svježih kestena.

Neka nas uspava ljepljivi trag umora što bridi na nepcima kao hostija.

Kad se probudimo,slavit ćemo dušu

Krajičkom oka vrebam tvoje disanje.

Dok ti grudi drhte na valovima sna.

Galioti misli odbacuju mi vesla.

Plivam i kraul me nosi u tebe.

Saplićem se o užad želja i posrćem pod htijenjem tijela.

Guši me.

Guši me svojom podatnom senzualnošću.

Svojim grabežljivim dlanovima i pohlepnim poljupcima.

Slomi moj otpor koji me drži zatočena u olfaktivnoj opojnosti lavande

gdje pjesak klizi turobno i sporo, tiho poput pera bačenog sa satelita.

Gdje su obmane potpisivane sa ljubav a iluzije mazale oči

tigrovom mašću i pekle nepotrebnim suzama.

Ne znam više gdje sam.

Tu je asfalt, prepoznajem miris užarenog crnila

I krošnje su ovdje, da, ali prazne od boja,

kao da su ostale smrznute u jednom kadru noći.

Ne znam više tko sam.

Plaši me strah da se ne uplašiš mojih bojazni.



Prije nego zavoliš moje usne

I bez mojih dodira osjetiš apsurd praznine

Moraš znati da ću se otkrivati samome sebi

istom dozom stanja svijesti kojom me i ti otkrivaš.

Protezes tijelo koje s jutrom se ljubi

i prasina snova iz oka se gubi dok ja ponirem u bezdane sanja

tada mi daljina izgleda manja

i pruzam ruku po mekoci pamuka

koja jedina lezi uz mene

i skriva slast ljubavnih jauka i uzdahe neke daleke zene.

Ti umivas lice pred zrcalom istine

i vodom okrjepljen pogled se budi

dok zelim da kap sam sto klizi niz padine

da smoci tvoje drhtave grudi...

i mozda me osjetis u trncima koze

jer u miru mog tijela zelje se mnoze

prilazim ti kao sablast pohote

i rasipam poljupce na gola leda,

gubim se usred tvoje ljepote

vidim te iza sklopljenih vjeda

uoblicen u tvoje prste

letim kroz raskos mekih oblina i nestajem,

guta me tvoja gladna nutrina

razapinjem krijepost nevine zore

na bedra tvoja koja sa strascu se bore

i padam pred oltar tvog toplog i vlaznog hrama...

dok znoj mi napusta pore...

ja sam u tebi,ti nisi sama...

Sklon sam tome.

Impulsi naturalne nutrine ljube rizik.



Hrid malog promjera no velikog radijusa prisutnosti.

170 centimetara čovjeka pod sivom šminkom plavetnila.

Nebo mi je brat.



Pogledi ispod ziheraškog straha kišobrana

otkrivaju misli o ludilu,

vide omču oko vrata zdravog razuma.



Ja osjećam put.

I često izgubim orijentir, ali znam

Sva su lutanja dio poklonjenog smjera.

Identično tišini između dva udarca zvona,

stvarnost staje,

i istovjetne misli o nježnosti susretnu se u hamamu oslabljenih i legnu na tanjurić vage vremena i prostora

tvoreći kratak balans realnosti i želje,

kad sam s tobom kao utjeha.

Svo to vrijeme.

Godine, mjeseci, dani,

da ne kažem život

determiniraju blagodat nježnosti kao spam.



Nepoželjna gošća na momačkoj večeri samoće i stvarnosti.

Bijesna zvijer koja ruši gromače oko ušuškanog stada misli.



Kida me ovisnički virus želja i čežnji.

Ostavlja komadiće mene po haustorima.

Oči vještinom kameleona sakriva na livadama

a opušteni falus repetira u hotelskim sobama.



I ne znam ali uporno se pitam -tek toliko

da običnoj strasti dodam prstohvat svetosti-

Jesmo li oznojeni na goloj zemlji

pomogli nekom cvijetu da nadraste sjeme

ili smo solju pohote spontanim pobačajem spriječili cvat?



I često, češće od hranjenja i pranja,

zakačim jato upitnika kao zadnje vagone

na samom kraju kompozicije ispravnih pitanja.



Znam li?

Jesam li ikada imao dom?



Ne znam.

Tek možda u ranjivim klijetkama sanjivih žena.

Ili u bezubom spokoju majčina droba.



Svo to vrijeme.

Moje, tvoje, njezino.

Razrijeđeno i kratko kao piće pokvarenih konobara

svjedočilo je pluralu ljubavi u postelji kojom snivam.

Malo i kratko, baš kao malo i kratko koje zamišljamo.



Nekako je uspjelo izdržati čvrstim koncima

šarenih susreta i plačnim osloncima želja

i spasiti me s rubova svijeta.



Svo to vrijeme.

Samo moje.

I kad nespretno prolije mrak po aktu osunčanog sata.

I kad umije nebesko lice friškim kapima jutra.

Sav taj život želi dom.



I ruke da me povuku s meridijana koji porubljuje skute mora.

Zabluda je da su rubovi strastveniji.

Jutro je ukrašeno blještavim zanosom Lohengrina

i zidovi uzdišu Wagnerovom strašću.

Uvertire koje pravdaju razloge buđenja i

bezličnu srijedu ispunjavaju mistikom mitova.

Isplovljavam u dan svijesti ugrožene istarskim nektarom

i moji kajići od postola broj trideset i devet

sjeckaju nevidljivi zrak akcelerirani overdosom kofeina.

Sinoć, dok sam bio u primirju s gravitacijom

i dok je samo brada nemarno nastavila gibanje

naslutio sam topli dah zaljubljene žene

na umirenim pregibima mojih prepona.

I nekako mi se čini da su rastegnute ruke zore

prosipale sol sanjalačkih tlapnji

i storiju sinoćnjeg nesvjesnog bdijenja

ubacile u kalup udaljene stvarnosti.

Umio sam se zamišljenim valovima tvoje bestidnosti

i zgužvao plahtu s mat mrljama polucije.

Razmaknuo sam hrastova rebra grilja

i pozdravio diverzante jeseni skrivene u krošnjama.

Stari smo znanci ona i ja
kvartal godine koji deprimira štovatelje ljeta

zna koliko ga volim.

Odjednom guske, nimalo noble kao rimske,

zagrebu svojim kljunovima kao loša igla po vinilu.

Richard se zavuče u šutnju istrošenog

i Ludvig maestralno rastali prsten nibelunga

i podsjeti me vizualizacijom winampa

koliko je daljina anoreksično teška.

Tanka crta na karti.

Kao ožiljak na srcu.

Kao ludilo ljubavi.

Oblaci kokičari lagano navješćuju jesen iako sunce još nastanjuje podnevne sate.

Uskoro će dani otkazati najam toplini.

Jesen se sluti u krošnjama i smiješi žutim pikulama chardonaya na brajdi u epicentru dvorišta.

Uzimam jednu i manirom degustatora drobim je zubima i ljubim nepcem.

Još malo, možda do slijedećeg uštapa i prešat ću grozdove za vino.

Zaskačeš me netom poslije zadnje misli.

Da si ovdje, a tu je žeđ i žudnja i kritična masa očaja, nabrao bih ti prstima haljinu i hotimice prešao po koži ljubio ti kosu i ramena dok ti stopala vuku sok iz grožđa pa legao s tobom u dekadentnom ludilu i osupnut strašću i pomamnim hedonizmom lizao ti prste tabana.

Ljepljivim bi dodirima u prvim treptajima jesenjeg predvečerja začeli život na ogoljeloj duši bobica trsja.

Uskoro će jesen.

Sumrak me umara,

cilj čekanjem vodi

ka zlatnom obrubu horizonta.

Kurijerom nepovezano,

šuštavom bukom

rominjaju glasovi suputnika.

Polusatna bliskost umornih radnika.

Sunce se utapa na zapadu,

sat je bez negledljivog blještavila.

Dim sa krovova srasta s oblacima.

Toplina prijanja k vodi.

Ponedjeljak guta već prolaznost.

Sklapam kapke tražeći vedrinu.

Ja te volim.

U tebi skliskoj, duboko

dok na para napušta tijela

a tanki namaz leda

kruti mokre kose.

Grebeš me s vriskom u očima,

koža nam odiše vonjem klora

u toploj kupci Vodenog planeta,

a snijeg se riba iz tame,

gust, čist, nevin, bijel,

suprotan grimiznoj sumaglici naše krvi

olakšanju požude i mirisu bazena.

Ti također voliš zimu.

Vidim, osjećam, i mene.

iako sam rizik,

kao kočenje na snježnom tepihu,

nizbrdicom iza leđa Medvednice.

Nestalan u miru,

stabilan uz tebe, gledam te u oči,

tako bolesno lijepe

( zaigrani testosteron crta te golu popd feredžom)

medovica i marelica ljuljaju se u staklu

griju nam utrobe i rumene lica

u toplini zaustavljenog vremena Gupčeve lipe.

Ja te volim.

Tvoja odanost nikada nije iskala pjesmu.

Kad nam se sretnu prsti
u bestjelesnim sferama snova,
tama mi postaje teška
a tijelo u lancima požude
podiže posrnulo sjećanje.

kad te poljubim tamo,
gdje su ograničenja autsajder,
koža te osjeća,
oči te promatraju
dok grizeš usnu i suzdržavaš suze
na slatkom kraju spajanja.

Pa ti s prvom paučinom jutra
vidim leđa
i raspletenu, neurednu kosu,
kako nestaju bučno
iza sumaglice tramvajskog stakla.

U ovakva suluda buđenja
rujem po ladicama memorije,
da se uhvatim fragmentom užitka
za uzdižuće skute dana.

Umivam krmelje
pa zurim u lice.

Nema bora dvostrukog života.

Strast ne poznaje kajanje.
Ljubav je vješta u krinkama i trajanjima
od sitnih intervala minuta do
čitavog života.
Ona je tu.
U meni.