The restaurant at the end of the multiverse

Zapravo ne mrzim nikoga, osim što mi Solomonov efekt kakav se pojavio na Iskričinom blogu ide na onu stvar.

Iz Vipice mi je otprhnulo desetero ljudi. Čestitke preživjelima :)

Nema mnogo stvari koje me plaše, no paukovi me užasavaju.

Pokušajte zamisliti kako je to kad se arahnofobičar poput mene sprema leći u krevet i shvati da se po zidu iznad mjesta slatkih snova pentra oktopedna mrcina od - brat bratu - pola metra, sa zubima kojih se ni sabljasti tigar ne bi posramio. Nijemi krik. Ledena krv. Shvatili ste?

Dobro. A sad pokušajte zamisliti kako se arahnofobičar poput mene osjeća nakon što je skrenuo pogled na pola sekunde kako bi dohvatio nešto veliko i teško što bi mogao zavitlati prema tom dlakavom sjemenu zla, i pogledavši zid tih pola sekunde kasnije shvati da mrcina više ne plazi po njemu.

Pao je.

Negdje.

A bio je iznad kreveta.

Ovo tipkam više od 15 minuta, lijevom rukom. U desnoj mi je cijev usisivača, a noga je na prekidaču. Čekam da izmigolji. Ako.

Danas sam shvatio koliko sam zapravo star... U gostima mi bijahu sestrične u drugom koljenu; pred dvije godine to su bila simpatična djeca koja su me šopala Bobi štapićima i čokoladom, a gle sad: starija nagodinu već upisuje faks i nedavno je položila vozački ispit, a mlađa će u gimnaziju, počela se šminkati i ima bokove! Vrijeme leti, djeca rastu, forsakeni stare... :/

Nedostaješ mi, prijatelju.

Pomalo sam već i zaboravio na tebe... Nema smisla da se opravdavam jer izgovori ne postoje - trebao bih te se sjetiti češće. Sjećam te se baš sada, sa suzama u očima, suzama kakvih nije bilo još otkako si otišao na Badnju večer prošle godine...

Uz tebe sam odrastao. Razgovarali smo, razumjeli se i bez riječi, provodili beskrajne sate zajedno, a sada osjećam kao da to nije bilo dovoljno; pa i nije... Žao mi je što ti nisam posvetio više vremena, žao mi je što sam te pretvorio u naviku, što sam te ponekad ignorirao ili smatrao smetnjom, žao mi je što sam te nekoliko puta čak i mrzio, žao mi je što sam te onda udario... Žao mi je što nisam bio toliko jak da budem uz tebe onda kada si me najviše trebao, kada si odlazio od nas. Žao mi je što sam pobjegao u suzama i što nisam vidio tvoje oči kako se sklapaju, što nisam pod svojom rukom osjetio kako otkucaji tvojega starog srca postaju sve tiši i kako razmaci između njih prelaze u vječnost...

Žao mi je... Ali znam da si me razumio jer si znao koliko te volim...

Posjetit ću te 24. svibnja i na grobu ti ostaviti ono što si najviše volio: red čokolade, staru čarapu i vrećicu Pedigreea. Ali i još više suza nego večeras i pred šest mjeseci...

Vau, moj prijatelju, vau vau.

"znaš, svak ima svoje životne zablude"

Jedino što valja na Eurosongu su Acini komentari (iako nije skroz u svom elementu). Užas na n-tu potenciju...

Hvala onome tko je anonimno pogledao moj profil u ove sitne noćne sate i povećao mi brojač na 666 :)))

Zgrabio sam svoju vjernu Philips mašinicu i napokon uklonio grivu s glave - sad više nemam 4-5 cm kose nego 0-1 cm. Ful sam hepiiiiiiiiii :)))

Moj najdraži filmić je bio na televiziji i iako to ne priliči jednom kršnom 24-godišnjaku, cmoljav sam od suza kao mala curica :~) Taj film me uvijek rastopi kao čaj kocku šećera...

Još od 16-17 popodne boli me glava. Zveknuo sam dva caffetina, ne pomaže previše. Spava mi se, a ne mogu zaspati od bolnog pulsiranja... Prokleti vremenski uvjeti :/

Nad glavom mi vise prevelike obaveze koje znam da ću uspješno izvršiti, ali ću zbog njih izgubiti jedan dio sebe i ponovo će mi trebati puno vremena da taj dio vratim. Osjećam da polako gubim snagu i za desetak dana bit ću apatična, letargična, melankolična spodoba koja će svoj rođendan provesti spuštenih roleta, u mraku, izbjegavajući pijavice životne energije (ili možda na taj način pokušavajući izbjeći neizbježno?). Pokušao sam jutros meditirati i ubrzo shvatio da sam toliko blokiran i ukočen u čakrama da je bolje da ni ne pokušavam bilo što riješiti u ovome trenutku - ako popravim sebe, obaveze će morati pasti u drugi plan, a tek će me to ponovno slomiti kad sve dođe na naplatu... Moje trenutno stanje je, dakle, jadno, ali ne mogu učiniti ništa jer će biti još jadnije u skoroj budućnosti ako pokušam. Ostaje mi samo nada i očajno hvatanje za buduću slamku optimizma :(

Fix me, I _am_ broken...

Got up early, found something's missing,
My only name.
No one else sees, but I got stuck
And soon forever came.
Stopped pushing on for just a second,
Then nothing's changed.
Who am I this time, where's my name?
I guess it crept away...

No one's calling for me at the door
And unpredictable won't bother anymore
And silently gets harder to ignore.
Look straight ahead, there's nothing left to see,
What's done is done, this life has got its hold on me.
Just let it go, what now can never be...

So many beautiful things...
So many beautiful things...

I forgot that I might see
So many beautiful things...
I forgot that I might need
To find out what life could bring...

Take this happy ending away,
It's all the same.
God won't waste this simplicity
On possibility.
Get me up, wake me up, dreams are filling
This trace of blame.
Frozen still I thought I could stop,
now who's gonna wait?

No one's calling for me at the door
And unpredictable won't bother anymore
And silently gets harder to ignore.
Look straight ahead, there's nothing left to see,
What's done is done, this life has got its hold on me.
Just let it go, what now can never be...

So many beautiful things...
So many beautiful things...

Now what do I do?
Can I change my mind?
Did I think things through?

It was once my life,
It was my life at one time...

Mrzim proljeće. Maloprije sam kihnuo 17 puta zaredom, a lijeno mi je do doktorice po Claritine :( Mogu šetati navečer, a nemam s kime, pa mrzim proljeće i zbog toga - ljubav me redovito zaobilazi u ovo doba godine...

http://777-team.org/tmp/project.jpg

Uživajte :)