The restaurant at the end of the multiverse

Gledao ja "Pasiju" i bilo mi je baš super. Tek toliko da znaju oni koji su mislili da je nemoguće naći društvo za kino s onakvim kriterijima :P

Šteta što mlada dama nije ništa htjela piti, tako da joj nisam mogao kupiti cugu.

Kopam malo po profilima i u jednom nađem - pogodite što - "vodiš me u kino?" kao odgovor na jedno od onih slobodnih pitanja :))

Sukladno očekivanju, nisam uspio pronaći društvo za kino :))

Usput, ubacio sam u tražilicu profila žene od 18 do 28 iz Zagreba sa zadnjim loginom u proteklih sedam dana; pronađeno ih je 2967 :)

Stari blog se lagano izgubio na trećoj stranici, pa evo novog :)

Još uvijek nemam društvo za kino. Sve piše u prošlom blogu, no ponuda ostaje kakva jest, bez obzira na to što mi sugeriraju da je nekako povisim.

Elem, budući da JOŠ nisam išao gledati "Pasiju" (gotovo svi poznanici odgledaše film još na kompu i prije nego što je došao u kina, ili ih uopće ne zanima), tražim nekoga tko također nije gledao taj film, a volio bi.

Mjesto radnje: Zagreb (Cinestar)

Vrijeme radnje: srijeda, četvrtak ili petak navečer (20h nadalje)

Uvjeti koje je potrebno ispuniti:

1) Spol: ženski
2) Godine: 18-28
3) Visina: nebitna
4) Težina: nebitna
5) Boja kose: nebitna
6) Horoskopski znak: nebitan
7) Intelekt: vrlo bitan ako ćemo pokušati razgovarati o nečemu, inače nebitan
8) Materijalno stanje: dovoljno visoko da si sama plati kartu i eventualnu kavu ili sok jer mi ne sponzorstvo pada na pamet :)

Hvala na pažnji.

Maloprije sam dobio SMS od bivše... Dobra je stvar što me to iznenadilo jer sam nekada osjećao i kad je samo primila mobitel u ruku. Loša je stvar što mi se uopće javila nakon svega što se desilo... A postoji i nešto što ne mogu smjestiti ni u kategoriju dobrog, ni u kategoriju lošeg: još uvijek je sa svojim silovateljem, ubojicom, kriminalcem i povremenim dilerom, a i ona će mu se u jednoj od tih kategorija uskoro pridružiti - trudna je, sprema se pobaciti, a on to ne smije znati jer bi nastradala. A ja... Ja sam smeće jer sam joj odgovorio "sve se vraća, sve se plaća, dušo"... Lijepo, sad ću idućih tjedan dana biti u potpunoj depresiji.

Nisam o ovome previše razmišljao, ali sad mi se iz nekog razloga u glavi pojavio zanimljiv detalj: doslovce SVE veze koje viđam oko sebe kod frendova i frendica nastale su pod utjecajem alkohola, i to uglavnom tako da je muško zbarilo žensko (koje se zatim jako zaljubilo i blablabla, a nitko od baritelja još dosad nije). Zašto to tako ide i trebam li početi piti i kupovati cugu ženskom rodu? :)

Da citiram kolegu čiji je nick mario4: "moja omiljena rečenica je da je virtualni svijet samo odraz stvarnog svijeta, tu smo kakvi smo...bitan je naš pogled na svijet, kvalitetnih osoba je malo , ali ih se da naći..mislim da se karakter osobe ocrtava kroz njezin profil, poruke, a posebno preko telefona, ključno pitanje, kao što je i Freud otkrio nije ponašanje osobe, već njena unutrašnja motivacija".

S ovime sam se vrlo sklon složiti. U virtualnim svijetovima ruše se barijere, "govorimo" ono što nam mozak tog trenutka misli jer smo potpuno bez strahova, ogoljeni do srži (osim onih koji se pretvaraju da su netko drugi, ali o njihovim psihičkim problemima ovom prilikom nećemo). I zašto se onda dešava da prebacivanje virtualnosti u realnost na nekoj "čašici razgovora" (čitaj: kavi) tako često dovodi do razočaranja? Zašto smo toliko skloni apliciranju nekih vlastitih filtera očekivanja na drugu stranu?

Upoznao sam uživo četiri Iskričanke. Ni od jedne od njih nisam bilo što očekivao - jednostavno je postojao dovoljan interes da se vidi tko je "s druge strane monitora". Unatoč tome, jedna me pomalo razočarala jer doslovce nije prestala brbljati sat vremena. S dvije je prošlo potpuno neutralno; što bi se u narodu reklo, ni vrit ni mimo. Jedna me naprosto oduševila, ali očito je da je od našeg susreta očekivala puno više i samim time ostala razočarana. Ne, više se ne čujemo, što mi je izrazito žao jer su njezini stavovi, proizašli iz vrlo visoke inteligencije i obrazovanosti, baš po mojoj mjeri; takve cure ne srećem baš često, a zaista, zaista je posebna.

Dakle, pitanje: što se mora desiti da u drugoj osobi vidiš sve ono što si vidio i kroz šarene piksele na ekranu?

Nevjerojatno je što sve netko s desetgodišnjim stažem "pisijaštva" može pronaći na svom disku. Švrljao sam po starim, ali zaista starim dokumentima i - našao svoj dnevnik! No, problem: kriptirao sam ga nekim vlastitim programom i u međuvremenu zaboravio šifru; hvala tehnološkom bogu na razvoju računalne snage jer sam šifru razbio za nevjerojatne dvije minute. A onda... kršilom! Teško mi je povjerovati da sam nekada davno pisao takve gluposti i da sam bio toliko dijete :)

Evo nekoliko naslova :)

06.03.1994: "Marija"
18.06.1994: "Ivana"
15.10.1994: "Petra"
08.03.1995: "Fuck the system!"
01.11.1995: "Fuck the system and the world!"
04.02.1996: "Fuck the school, fuck the system, fuck the world!"
17.10.1996: "Zaljubljen sam u svijet!"
06.06.1997: "Čemu svijet doista služi?"
20.05.1998: "Pravo na glupost"
17.09.1998: "The merits and benefits of collective consciousness"

I tu je stalo. Da sam nastavio pisati, u dnevniku bi mi se našlo nešto poput ovoga:

01.07.1999: "Uvijek postoji druga šansa"
01.07.2000: "Ako se nešto ponovi dvaput, ponovit će se i treći put"
01.01.2001: "Samo da me ne pozovu u vojsku"
15.07.2001: "Tri izgubljene akademske godine i nada u bolje sutra"
15.07.2002: "Napokon imam love!"
01.01.2003: "Nemam love, ali imam ljubavi :)"
15.08.2003: "Novi život bez nje"
12.04.2004: "Pišem blogove na Iskrici i previše razmišljam o onoj koja ne razmišlja o meni"

Kad bolje pogledam, možda se baš i nisam pomaknuo tako daleko...

Otkrio sam zašto moj mobitel šuti već tri dana. Istekao je bon...

A danas se iz nekog razloga osjećam vrlo usamljeno. Petak je navečer, ponovo nisam nigdje vani i nalazim se u situaciji u kojoj IŠČEKUJEM sutrašnji izlazak. Bože, na što sam to spao?

Osjetio sam potrebu nešto napisati; ne znam zašto mi se to točno dešava, ali uglavnom pišem (ne samo blogove) na dane kad treniram noge. Pretpostavljam da je stvar u jakom utjecaju na centralni živčani sustav kojeg treningom "spalim" i u te sam večeri, poput ove, u nekom čudnovato-flegmatično-letargično-zbunjenom stanju. Odnosno, nemam volje za ikakve značajnije fizičke aktivnosti, osim žvakanja hrane i tipkanja. Stvar se dodatno pogoršava ako Winampu pustim da svira nešto lagano, ambijentalno (kao sada "Chillosophy 3")...

Misli su mi nepovezane. Tipka mi se, ali često zastanem i blejim u sjene na zidu, a u glavi mi se mota milijun različitih pitanja i situacija: nedostaje mi moj dragi pseći prijatelj (pokoj mu duši), potrošnja vode se naglo povećala, bicikl mi je hrđav jer je cijelu jesen i zimu stajao vani na kiši i hladnoći, vrtim film odigran ovog ponedjeljka (pitajući se kada da ga pokušam ponoviti), ne mogu pronaći dobar plavi skin za Winamp 2.9x, bratić oko Uskrsa dolazi kući na prvi vikend iz komune, mobitel mi neuobičajeno šuti već tri dana, prekosutra ću vidjeti ljude koje dugo nisam, moram početi pisati diplomski, nisam već dva mjeseca bio na nasipu, malo sam se uprasio i zavodnio jer ne jedem savršeno, i još bezbroj nevažnih sitnica.

Glup, bezvrijedan blog. Jedva čekam sutrašnje sunce.

Možete u nekoliko desetaka tuđih blogova citirati H. Forda i zatim još napisati jedan svoj, tek toliko da nikome ne promakne vaša mudrost citiranja.

U zadnje mi se vrijeme dešava iznimno glupa situacija: gubim ljude zbog svoje iskrenosti. U nekim slučajevima ja sam taj koji odlazi iz njihovog života, u drugima je obratno. Štoviše, u proteklih nekoliko mjeseci ovo se ponovilo toliko puta da se - htio ja to ili ne - počinjem pitati je li problem u meni ili njima, odnosno jesam li ja toliko netaktičan zbog svoje nesposobnosti da lažem, prešućujem i općenito muljam, ili pak oni nisu u stanju prihvatiti istinu koja im stvara probleme.

Još sam prošle godine ostao bez dobre frendice nakon što je učinila neke prilično glupe stvari s kojima sam je konfrontirao, pokušavajući joj ukazati na to da će, nastavi li tako, učiniti još gluposti i povrijediti neke bliske joj osobe. Naravno da me nije slušala, greške su počinjene i šteta učinjena, popravka nema, baš kao ni našeg poznanstva (iako se javila nedavno; ironije li, tražila je savjet od mene, dobila ga i ponovno nezadovoljno otprhnula jer joj nisam rekao ono što je željela čuti).

Također, većina kolega iz srednje škole zamrzila me jer nisam došao na petu obljetnicu mature. Nije došlo još nekoliko njih, ali ja sam jedini dao razlog: upravo me za tu većinu nije ni najmanje briga u životu, ne sjećam se više ni kako se zovu, a kamoli da imam potrebu s njima uz kriglu pive bezbrižno lamentirati o proteklim danima i bivšim profesorima; s nekoliko onih koji mi doista nešto znače u životu sam ionako u kontaktu i ne trebaju nam nikakve obljetnice da se čujemo i vidimo. Naravno, od 6-7 ljudi koji nisu došli niti preko nekoga drugog pozdravili bivše kolege, ja sam jedini stigmatiziran. OK, sve ovo i nije tolika tragedija; možda sam malo offtopic poantom, iako je situacija slična :)

Ove sam godine upoznao jednu divnu curu koja mi se _jako_ svidjela i s kojom sam vjerojatno mogao izgraditi makar neku vrstu poznanstva, ali sam ponovo odlučio biti iskren i dao joj do znanja da mi se sviđa. Puf, sve je puklo zbog toga. No, bar je na kraju i s njene strane izrečena istina, što me jako razveselilo, makar smo se na kraju ipak i razišli na pristojan, kulturan i zreo način :) Općenito sam jedan od onih kojima je važniji proces nego cilj, tako da mi nije bio nikakav bed prihvatiti da nam se putevi razdvajaju, glavno da je to izrečeno.

Od jedne sam ja otišao. Razvijalo se neko maleno poznanstvo, ali je pronašla dečka, tako da sam stvar prekinuo prije nego što bi se sama prirodno dezintegrirala. Let's face it - početni stadij zaljubljenosti ne ostavlja ni mrvicu vremena za bilo što drugo osim razmišljanja o partneru i provođenja vremena s njime, tako da bi sve to skupa palo u zaborav i bilo svedeno na kurtoazni "Kako si?" mejl svaka dva mjeseca. Držao sam se one "prekini dok si u prednosti", ali imam osjećaj da se prilično uvrijedila time što sam izričito i direktno stavio točku, iako sam nas oboje na taj način spasio onog neugodnog filinga kad si svjestan da komunikacija nema smisla, no iz pristojnosti pokušavaš pustiti stvar da umre, makar i u sramoti.

Danas sam se pošteno zakačio s dobrim frendom jer sam i njemu rekao istinu (vezanu uz njegova akademska nastojanja) koju nije želio čuti i od koje se već dugo trudi pobjeći. Svjestan je i sam, ali ignorira neke činjenice... Što će s ovom pričom biti, to još ni sam ne znam, pustit ću ga nekoliko dana na miru pa onda s njim ponovno popričati.

Sve u svemu, na ovaj blog potakla me rekurzivna misao inspirirana vrućim tušem, a koju nisam imao još od odlaska opisanog dva paragrafa iznad: "I am not Edward Teller". Hm, možda i jesam i sad sam ja taj koji bježi, ali me nitko od bliskih osoba nije u stanju nazvati Tellerom, niti je itko od njih Oppenheimer (ako sam fulao spelling, ubijte me u roku odmah!). Ako mi nešto nedostaje u životu, onda je to upravo ovo.


P.S. Večerašnji film "Love and other catastrophes" na Novi bio je fantastičan. Ako ga repriziraju, a niste ga gledali, nađite vremena ili bar praznu VHS kazetu. Još kad bi barem neka TV kuća jednom ponovno prikazala "GMT" pa da ga napokon snimim...

Jesam li jedini koji smatra da šutnja boli nemjerljivo više od istine, ma koliko teška ona bila?

Izgubljenom snu
Nebo boje naranče
Ukazuje put