...

I VIŠE O TOME NEĆU

o, tako bih se rado pridružio tvojem veselju, mah,
a poradi dobrih vibracija koje prate i opet i ponovo,
okupljanje probranog društva oko starog šamana,
da mi ponekad ne flešne neki prokleti deja vu
iz jednog marta ili aprila,
ne tako davnog,
osoba će
znati
bolje.

ne bih volio da ti se takav zalomi,
a znam i da neće. ne bi ni osobi,
da se vrijeme može vratiti,
vjerujem.

i više o tome neću, ako se slažeš, osobo? SAE


ja:
ne boj se, dragi moj
i ne vrti tom ćelavom glavom
stara je vučica šamanica
prebrisala sve uroke, čini i vradžbine
očistila grabljama lišće i kamenje
u lijepom japanskom vrtu
a sad sjedni, udahni, s mirom
i popij svoj čaj bez šećera
ja sam ih strusila toliko gorkih
da me nikakav deja vu
više ne može iznenaditi

SAE:
I IĆI ĆU NA PLES

"i ići ću na ples s najzgodnijim frajerom
njegov pejsmejker će udarati u ritmu žestokog tehna"
i kako onda da ne pristanem
na njegovu nemoralnu
ponudu
u času dok me strastveno grabi za guzu
uz neki leđero sentiš, recimo hagenov harlem nocturno?
kako da ne pristanem?

iako znam da će taj epizodni seks
za njega biti fatalan. naime,
pri snažnoj ejakulaciji
ejakulirat će
i prenapregnuta baterija njegovog pejsmejkera.

JA:

a ne, taj strašan čas će se dogoditi već pri prvoj stepenici
ulaska u rajske dveri
kad me ščepa za guznu polutku, već onda
adrenalin će mu skočit do neba
i iizazvat fatalni mmoždani udar
bit će to blaga smrt
i prije nego se digne
sav ostali alat
potreban za obavljanje dotičnih aktivnosti


SAE:

NE KRIVIM TE, MAH

na ulazu u tvoje rajske dveri,
na vratima obraslim u gusti bršljan,
pisalo je: „lasciate ogni speranza voi ch'entrate“.

pročitao sam to, ali sam ipak ušao. i da, na samom ulazu
u tvoju rajsku pećinu, moj pejsmejker je eksplodirao!

nažalost,
nisam čuo za božanstvenu komediju,
a ni sa talijanskim nisam stajao najbolje, jebiga.

JA:
sad samo malo, da prelistam
u koji krug da te smjestim
u pohotnike i razvratnike
vjerolomnike i prljače bračne ložnice
neumjerenike
uobražene ohole mačističke svinje
ili pohlepne sakupljače ordenja i hvalospjeva
možda ljenguze koji ne čitaju lektiru redovno
u svakom ti slučaju ne gine
mrtvaca počasni krug

SAE:

kratka pjesma:

u koji krug?
ti znaš!


JA:

koji krug?
ah, da, plesni vjenčić,
onako kak se šika finim gospodičnama,
ne može to bez reda i pristojnosti
čekaj sekundu da te predbilježim u svoj
ionako prepun tefterić

a onda čekaj.
dok te ne prozovu


SAE:

PEĆKA

i tako me strpajte u pečku
jebe mi se, onda ću biti dovoljno stara
da ne izazovem javnu sablazan, kaže mi prijateljica mah.

ma daj, šališ se, pogledam je. nisam mogao doći k sebi
od zaprepaštenja.

a onda prošetam s prijateljem
podno mirogoja,
stanemo,
on pripali cigaretu i kaže: vidiš onaj dim?
ljude spaljuju, zar ne?

što sam mu mogao odgovoriti?


JA:

i konje
i ljude
i suhu travu
i otpad s jakuševca
samo, ne očekujte od mene
da ću se svojevoljno i zdušno
baciti na lomaču
kad ostanem udovica
nad ovo nekoliko pjesama
koje smo ovdje napisali


SAE:

DVOBOJ KOD OK KORALA

bacio sam novčić u zrak,
potegla si strelovito
paf, paf, paf, paf!

srebrni dolar nije uopće imao šanse:
nisi mu dopustila da padne na zemlju.

zatim si otpuhnula dim iz cijevi svoga kolta navy 36
i zarolala ga vještinom žonglera
i smjestila u futrolu.

podigao sam srebrni dolar sa zemlje: bio je probušen,
točno u sredini!

zaključio sam: prebrza si za me licem u lice, mah.
mislim da ću ti morati prići
s leđa.

(ako dopustiš!)


JA:

znaš, moja fina
senzorika šestog čula
(dioptrija minus tri, intelektualna kratkovidnost,
pa onda nos, prepun dima
zagušen, potpuno nekoristan
ruke obnemoćale reumom, godine idu,
ni vruće ni hladno ne osjećam, nema veze
o ravnoteži da ne pričam
popiknem se i u onim papučama s cofom
na jeziku više nema ni slatkog ni gorkog
spaljeno, čili, tekila, tko bi ga znao)
ipak će te dočekati spremna
(ah, oduvijek sam čeznula
da me netko ipak savlada
mene, pentesileju s obje sise u grudnjaku


ah, znala sam da mi je stil odnekud poznat
vatreno oružje
kratka cijev
magnum, kolt i ostalo
iz arsenala
moram li više vježbati na zbrojovki, bereti ili glocku?
svejedno
na ocjenskom gađanju bilo je 16 pogodaka
u vitalne centre
ostalih šesnaest da ostane bogalj
kolega me pogledao sa strahopoštovanjem i pitao:
jesi li opet mislila na svog bivšeg?


SAE:

ODJAHAO SAM U SUTON

svojim rezultatom na ocjenskom gađanju (četiristo od četiristo!),
natjerala si me da polako prošetam pored mjesta
na kojemu si još prebrojavala čahure.

primjetila si moju sjenu i okrenula se. u tom času
ja sam u znak divljenja, kažiprstom desne ruke
ovlaš dotakao obod svojega sombrera,
a zatim uzeo sedlo
i odjahao iz grada.

čuo sam naime od mjesnog kovača
da tako savršeno gađaš samo onda,
kad umjesto mete vidiš sliku
svog
bivšeg
dragog!


UGODNA OSOBA:

KAKO SE PRESTANE BITI TUŽAN?

kako se to prestane
biti tužan?
uzme li se žuta boja
pa njome oboji lice, da bude
poput sunca,
a na usne crvenom namjesti
najširi osmijeh?
ili se može pogledati u zrcalo
i reći si: ti si sretna osoba,
pogledaj se,
zar ne vidiš?
prestane li se biti tužan tako
da u nekom kutku uma
pritisneš dugme za brisanje prošlosti,
pa korakneš poput
praznog lista papira,
i dozvoliš svijetu da na tebi ispiše
neku novu prošlost?
i može li ti, jednom, uzeti tugu netko
tko ti je nije darovao?
voljela bih znati,
kako se prestane biti tužan
kad je u tebi ima
za cijeli jedan
život.

JA:

i ja se bavim ove večeri tugom
već imam recki toliko da moram mijenjati zid,
prefarbati ga, spogletat, toliko je već šaren od
silnih nanosa tog gušljivog teškog tereta
to što nisam baš uspješna pjesnikinja
je samo kap u moru.
i što me niko ne šljivi je slijedećih nekoliko.
a što me nikad niko i nije, to je već prava plima,
kao kad se mjesec i sunce nađu na istoj strani
a onda me polije tsunami što me otkantal
već četvrti tip uzadnjih par mjeseci
(sva sreća da im nisam dala.
hmmm, a možda baš zbog toga?)
i onda jedan velki vandl negrljenja , neljubljenja i i nemilovanja.
a cijela cisterna totalnog nedodira,
ma ni trunku (pesa i miceka ne računam).
onda jedna mikro količina blokirane kartice,
štamprlek boleštine,
lavor tatine starosti,
i još hrpu svakodnevnih šalica nečije boli,
vešlonaca jada, demižonki pustoši,
jezera ravnodušnosti i bezbojnih pogleda
a nijedan ključali izvor topline, bar za reumatične zglobove
evo ti potopa, gotova sam, gušim se u tim oceanima nemoći,
ni noina arka me ne spasi.
i ja sam nekak tak tužna danas.
moje pjesme su samo za lokalno čitanje.
to je kap koja je prelila moje nosnice do kraja


SAE:

firma koja proizvodi deterdžent za izbjeljivanje osjećaja,
raspisala je natječaj za nabolju reklamu. pobijedio je dvojac:
osoba & mah, sa sljedećim sloganom:


ništa ne blista kao duga,
ništa ne pere kao tuga.
čestitamo!

kad ću biti stara
mislim, dovoljno stara
(već odavno mi je jedna posve nepoznata žena
na klupi u parku, gledajući me pomno i začuđeno
rekla:
vi ste stara duša
vi niste od jučer, niste se rodili ni pred tristo godina
tisuću, dvije,
vi ste stara eonima
vi ste stara kao zemlja)
neću imati pojma da sam stara
penjat ću se na drveće
veselo, i odande mahati
unezvjerenim bolničarkama
a onda skočiti na oluk,
kao mačka i spustiti se
limenim toboganom
ravno u lokvu s blatom
i nitko me neće koriti
što sam umazala bijele dokoljenke
a onda će mi dobre tete
presvući pelene
da se ne prehladim
i umjesto žuhkog sirupa za kašalj
kljukat će me koktelom antihipertonika
i tu i tamo kojom bocom kisika
(pazi, dvije L kroz 1 min., kontinuirano dok ne dojde k sebi)
i ići ću na ples s najzgodnijim frajerom
njegov pejsmejker će udarati u ritmu žestokog tehna
svejedno, bit ću glavna mačka na tulumu
okružena hodalicama slinavih zavidljivica
zvat ću se i eleonora i jane i esmeralda
kad dođu u posjete obožavaoci
a onda ću zatražiti da donesu
moj obiteljski nakit
i podijeliti svima svoje blago iz tajne škrinjice
evo vidiš, ovo je rubin s prstena bele glembajeve
a ono kolajna koju je lasta ponosno nosio na prsima
a broš s kostima mire župan
a tu je i prvi prijevod posljednjeg mohikanca
i slova koja sam pisala na dvoru cara saltana
a mama me zato gadno špotala, uh, gadno
a onda ću svima zaviještati svečano
svoju zadnju, neprikosnovenu riječ oporuke:
kad umrem
obucite me u dopičnjak
i štiklu od šesnaest cenimetara
i tako me strpajte u pečku
jebe mi se, onda ću biti dovoljno stara
da ne izazovem javnu sablazan

SAE:

TE VEČERI

te večeri,
na zapuštenoj željezničkoj stanici
nije bilo niti jednog klasika svjetske književnosti. samo
prljave drvene klupe sa naslonima za laktove od kovanog željeza.

ja, siromašan pjesnik željan slave,
otišao sam u pokrajnju skladišnu zgradu,
legao među poštanske pošiljke zapečačene voskom
i umro.

onda je društvo pisaca zapečatilo skladište na tri godine
i za vrijeme punog mjeseca pozvalo policiju.
došla su dvojica. od mene je ostala koža
s nešto kostiju i jeftine konfekcije.

i da! našli su mi u stražnjem džepu hlača istrgnutu stranicu
iz neke opskurne zbirke pjesama još opskurnije poetese L. D. (37),
s podvučenim sljedećim
stihovima:

„treba zagrebati.
treba ostaviti trag.“

bokte, reče policijski inspektor okrećući se mladom pomoćniku,
pogledaj ovo: nesretnik je polomio sve nokte
da izdubi rupu u betonu. i to kakvu rupu!
ali čekaj, pa kako mu je to uopće
uspjelo?

pojma nemam, slegne ramenima mladi pomoćnik
s perspektivom u službi.

hommage olaavi paavolainenu


pusti me da se odmorim
još ovu zimu, 2014-te, da potrajem
da sakrijem se i grijem
kao medvjedica s mladunčetom u brlogu
pusti me da dišem još malo, samo mjesec-dva
neslobodna od prazne ljubavi
koju trgam bijelim noktima
sa svoje stare, tako nepotrebne kože
da zgulim s ramena tvoje otiske, ostatke
blagih jesenjih psrtiju
i ostanem gola i smrznuta
do proljeća
i onda mi nije važno
ništa
ni zgroženi pogledi na sivo truplo
iz balade o narajami
ni uzaludni pokušaj reanimacije
dežurne ekipe za hitnu pomoć
i onda će biti posve svejedno
gdje će odložiti ono malo slame id rangulija s mog ležaja
ta nitko neće postaviti pitanje ostavinske rasprave, čemu?

pusti me da se odmorim
umor je lijep ležaj ljubavi
(oduvijek su finci bili posebno suptilni po pitanju osobnih tuga)
i da se probudim u nekom drugom raju
gdje ću disati slobodno
jer ovdje ću zadnji udah ispustiti u proljeće
zato pusti me da spavam
ne diraj me prerano
da barem još malo dišem
do svog posljednjeg ekvinocija

"mah kaže:
sad mi je, priznam, malo neugodnjak, jer sam uzurpirala discijev topic u jednom posve drugačijem tonu, i osjećam se pomalo nametljivo. no, dok sam si u glavi premještla riječi da ih metnem na papir, a da ne zvuče opsceno, dotle sam se sjetila ovih blagih stihova "



OČITOVANJE

je l' ti to tražiš eksproprijaciju eksproprijatora, mah?

ne, ja to ne mogu.
krv moja, zatrovana u mladosti vladimirom iljičem
i levom davidovičem bronsteinom, dinamizirana je otada
brat bratu najmanje trideset puta, tako da od jedanaeste teze
nema više ni jt
u mojoj
krvi.

vjeruj mi na riječ: da je Spasitelj sačekao dvije tisuće godina,
danas bih ja bio On, a On bi bio konfident,
toliko sam omekšao, mah.

a drugo, pa gosti ste mi. došli ste na moj poziv.
kuću ste mi uveselili, domaćinu cijenu digli. kamo sreće
da dolete još koje drage ptičice,
koje inače tajno slijeću
na krov,
u mojoj odsutnosti.

i što bih ja bez vas, uostalom,
što bi rekao borky.


ja:

nema zemlje za starce
njihove krhke kosti, osteoporotične, tuberkulozne
više ne perzistiraju ni u mauzoleumu
trocki je prevaziđen, iako je vladimir
galamitelj eksproprijacije,
još uvijek pod kremljanskim zidinama
nalakiran i pun popljesnivilog gipsa
tko se još sjeća fojerbaha
popljuvanog hegela
osim u dokonim diskusijama
uz listanje kojekakvih starih izdanja
ukoričenih, naravno
isto kao i kardeljeva sabrana djela
da ne pričam o onom koji se dijeli već par milenija naokolo,
pa se ne zna ko mu je sin, jel njegovih jaja djelo
ili neki čudni stvor bez trunke čovječjeg DNA
jer ako ima makar pola genomskog zapisa
to bi onda značilo -
ah, kojeg li bogouhulja-
da je začet prostom penetracijom
uz razdjevičenje djeve
koja se redovno kupala u mizrahu


no vidiš, mi smo ovdje živi
jako živi, i tvoj opažaj
je još uvijek na razini visprenog,
nimalo mekoga
dapače, beskompromisnog
tražitelja lijepe riječi.

mah kaže:

tako i ti to nazivaš
onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišaš
svoju nježnu čežnju za zagrljajem

MOJE FORMULE

u posljednje vrijeme bacio sam se na utvrđivanje razlike
između pjesme i znanstvenog traktata.
nije bilo lako, priznajem i bio bih se
gadno zapetljao da mi bog nije
poslao
mah
i svi su mi se zakoni odjednom ukazali
u svoj svojoj elegantnoj jednostavnosti,
gotovo kao einsteinu devetsto petnaeste,
kad je dovršavao svoju opću.

jer mah mi je otvorila oči govoreći,
da ja ljubav nazivam, onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišam
svoju nježnu čežnju za zagrljajem.

a ja sebi kažem: svene,
o, znaj da ti ćeš,
kao pjesnik umrijeti,
u času kad u svoje riječi počneš sumnjati.

u svoje svete
formule.


Discipulus kaže:
to neki zovu sladostrašću.
neki ljubavlju, kao ti, na primjer.
a ja?
ja bih to nazvao vibrantnom neurastenijom, možda.


ugodna osoba:

hm, dlakavi, možda.
ali, zamisli da u pjesmi stoji:
"uslijedila je vibrantna neurastenija
nakon koje se srušio
sav
moj
svijet."

malo mi razbija ritam, mesečini.

ali, nešto drugo mi je privuklo pažnju.
interferencija u službi sladostrašća.
moram malo razmisliti o tome.
(o ljubavi ni riječi, čista fiziologija!!)


(o ljubavi ni riječi, čista fiziologija!!)



ja:
ha, ha, ha,


a sad želim
jednu nježnu pjesmu
bez suvišne sladunjavosti i cifranja
velikih i snažnih riječi
što odjekuju i ruše kao trube jerihona
ne treba mi ni cakanih sličica medeka i mačjeg podmlatka
svjelucavih kopita ružičastog jednoroga
ni vlati trave okupanih rosom
ni zraka sunca, ah, jedino moje,
ni duše što plamti
ni ruku pružajućih put nebeskih visina
ni prepletaja oblaka što grle
dva srca
suvišnih leptirića i duginih boja
patetike zamišljenih scenarija
o ljubavi kakva bi trebala biti
i kako izgledati
prema naputcima za sretne ljude
ne želim čuti o uzvišenosti
plemenitih osjećaja nekog rusoa,
koji rješavaju sve prepreke, bla, bla,bla
jedini su, neprikosnoveni i
apsolutno
meritorni kantar za naš tako dragocjeni štras
za vijeke vjekova.
amen.


a paisad!
slijedi me pjesma kako sam nezahvalna
ili premalo zahtijevna,
čuđenje na sve strane
ili će "priznati"
da ne može udovoljiti mojoj žellji
iz kojekakvih prostih i očiglednih razloga
i zato mu je jako žal
i da sam ista ko sve druge, daje mi prst ,
a ja bih i ruku i nogu i tko zna što još, ccc
ili mu opće nije žal, nego ga zapanjuje moja naivnost
ipak sam u duši teška romantičarska sentimentalka
simentalka vimena prepunih neutaženih želja
previše za jednog pjesnika
premalo za jednog pjesnika
tko će ga znati
tomu ne može dorasti ni sam veliki SAE
osim u slučaju da mu je srce već zagrljeno.

takve eufemizme rabe
viktorijanski čuvari čudoređa
a prije njih mehanicisti tipa cartesius
renesansni su veseljaci
raspojasavali svoje remenje
više zbog vlastite sluzi
što navire preko nakurnjaka
a manje zbog luteranskih
strogih čistunaca, budućih pilgrimskih asketa
toma akvinski se smotao sam
slijepo slušajući svetog augustina
koji je, lukavac, znao sve zamke puti
(što su kasnije gorko iskusili
abelard i heloise, poslovični grrešnici, ah)
koncil u nikeji potvrdio je
notornu činjenicu da je žena
niže biće
nedostojna bila i ostala
a sve one pijanke raznih augusta i tiberija,
i aristotelovsko gnušanje
nad dihotomijom uma i tijela
bili su pizdin dim
prema istjerivanju bijedne hagare u sinajsku pustoš

tako i ti to nazivaš
onako profano, laički
vibrantnom neurastenijom
tek da trenutno stišaš
svoju nježnu čežnju za zagrljajem

o Pjesniku još uvijek nemam neko mišljenje. o njegovim pjesmama...oooohhhdaaaaa
onda sam, isto kao i ti, malo prošvrljala kroz njegove snažne stihove, i otkrila da ga ima posvuda, po svim blogovima, nickovima, el. časopisima etc. i onda mu se naprosto obratila s divljenjem i nekak je spontano došlo da sam mu otkrila svoje ime i prezime. onda mi se obratio i preko fejsa pa smo se sfrendali. ovo pjesmarenje i dopiskavanje mi je ugodan odmak od svakodnevnice, pa bio on sedamdesetgodišnji starkelja kojem je to zabavna igra, ili sredovječni prefrigani maher koji je uz to besprimjerni erudita i poznavalac lijepe riječi. samo mi baš nije jasno zbog čega se toliko skriva i muva među autsajderima kao nas dvije. jer, nesumnjivo ima otvoren pristup svima onima koji su u tom fahu, dakle ljudima koji se bave književnošću kao poslom, bilo da su profači komparativne, lingvisti ili tak nekaj. znaš kaj to znači? dvije stvari: ili je toliko dokon, ili nam pjesmuljice zbiljam vrijede! iako se ne guramo u kojekakve profinjene klubove gdje bi rado jedan drugome zarili kljove u vrat no, jednom ću ga i to pitati. bilo bi zanimljivo čuti kako će odgovoriti, he, he (mala sitna zlobica). vjerojatno će se izmotavati, jer sumnjam da će imati interesa da odemo na čašicu razgovora. već sam ga bila pozvala, pa je eskivirao pod nekim nemuštim izgovorom.

a kaj se tiče tvoje poezije, rekli su mi nekoć davno da sam stara duša. i to podrazumijeva sve i svašta. među inima, i to da imam izrazitu senzibilnost nenamjernog virenja kroz tuđe zidove. naime, vidim i ponešto iza. jesi li čitala slučajno "zelenu milju" od s. kinga? inače, ni najmanje ga ne cijenim kao pisca. sve je to samo ista škola kreativnog pisanja, nedorečen je, šteta, ima tu i tamo i dobru ideju. no, onaj lik, onaj crnac koji je imao sposobnost žestoko osjećati tuđu bol, eh, na kraju je nevin završio na el. stolcu, vidiš, ta me zelena milja, ne progoni, nego hodam duž njezinog puta. u više aspekata, možda ćemo imati prilike i o tomu.

i drago mi je da si se javila, rijetko imam običaj kontaktirati s osobama koje osobno ne poznajem. govor tijela, ton glasa, fina mimika, to mi govori i više od riječi. uostalom, znaš. samo što smo sretne i blagoslovljene (ne, ja sam ortodoksni ateist!) darom da misli pretvaramo u riječi. a ne bismo to mogle nikako da nemamo iz čega stvarati misli same. većina to ne može, naprosto ne može.
eto, draga

eh, čitala sam i jednu i drugu! već prije. da.
čitam ih ponovno. i nisam njegovu pjesmu uopće shvatila zapravo kao odgovor. ne, tuđe pjesme su za njega (na stranu to što ih itekako osjeća i sposoban ih je raščlaniti na proste faktore, mislim, stilistički) samo poticaj da iz sebe izbaci ono što mu se neprestano kuha pod lubanjom. ono što si rekla: stilska figura koja mu daje inspiraciju na ono njegovo. jer, nije nazvao uzalud cijeli svoj topic: vezani stih. vidiš kako se uvijek referira na nečiju tuđu riječ. bilo bi dobro znati jel to zaista zato da je iskoristi za provalu vlastitih brana, kao ona kobna domina koja isklizne iz reda i izazove lavinu, na kraju poklopivši sve svojim snažnim stihovima, ili (ponekad i to pomislim) da je toliko rezigniran starošću i ispraznošću svega oko sebe da već odavno ne osjeća druge ljude. jer, znaš, ponekad smo toliko zatrpani do grla vlastitim iskustvima da nam svaki i najmanji trzaj osjećaja natrag doziva nesnosnu bol koju smo jedva preživjeli u nekim prošlim vremenima.

ja bih rado izašla iz kuće, imam i razloga (dan muzeja, čaga na štrosu, par poziva za kafenisanje s frendovima, kazalište) da me nije jučer opet zaštekalo u kičmi, a i ne želim vidjeti neka neminovno prisutna lica koja me podsjećaju na neslavni ljubavni neuspjeh. a želim biti nasmijana, prpošna i vedra, tako se zaista osjećati, i tako izgledati. što ovih dana sigurno nisam, iskrivljena od bola. što tjelesnog, što duševnog. šmrk. dakle, preostaje mi da iščitam još ono malo stranica koje još nisam, bacim pogled na fejs, iskričarski blog i forumhaer, nazovem par frendica, izmijenim koju riječ s klincima, bacim nezainteresiran pogled na kronični nered u stanu (eh, da dojde sanitarna inspekcija najprije bi me poslali ludničarima, a onda u zatvor zbog ekoloških razloga, ha, ha) i pripremam se na davež svoje prepedantne histerične sestre koja mora voditi ozbiljan razgovor u vezi tate kojeg je uhvatila ozbiljna demencija, a stara je već luda od slušanja njegovih nepovezanih pričica i gomile gača koje čekaju pranje. eh, da da ne zaboravim neugodan slučaj neplaćenih računa i blokirane kartice. no, tu zaista ne mogu ništa efikasno: plaća dolazi tek za tjedan dana. možda.

evo sam ga oprala javno, no nema koristi, taj brije svoje brije, sve ovo mu je samo gimnastika za mozak + malo tašine+ neobaveznost+skupljanje ideja+ popunjavanje slobodnog vremena. nesumnjivo negdje radi, jer javlja se taman oko početka radnog vremena, pa oko stanke za gablec, pa onda pri kraju smjene. navečer kad dojde doma onda sjedne i malo više piskara. zna puno o svemu, a vrlo je pismen i kuži se u književnost, znači društvenog je smjera. o nekim čisto biološkim stvarima očito zna premalo, samo okvirno, daklem, nije prirodnjak, očito. možda i jest star, pa ga žulja zakržljalost moždanih vijuga. nesumnjivo se mota oko književnih kutaka i društava, vidim da na fejsu ima dosta poznatih prijatelja iz kulture koji mu i komentiraju. a kad sam ga pozvala na književno jutro, odagnao je to s bezveznom isprikom. hm, ima tu patologije ličnosti, ima, ima! a i matu janka sam tamo malo obrisala, ah, kaj se taj na svašta izmotava. onak, pjesnički, ha, ha.

„…draga moja, prolaziš kroz klasičnu krizu identiteta svena adama ewinog kroz koju nas je prošla cijela vojska…“
krivo, svoj identitet nadograđujem otkad sam živa i futrat ću ga do smrti. no, imam ga i ne treba mi tuđi. obilježena sam svojim otiskom prsta, krvnom grupom i genetskim kodom. i gotovo. isto tako mi je i u glavi. no, bit će da neki drugi nemaju taj kod vlastitosti u svojim glavama, šteta, u nekim godinama se to već zove nezrelost, zastoj u razvoju, votever, nisam stručnjak za mozak.
Quote:
„…želim ti od srca da te pusti bliže sebi od nas drugih…“
ne treba mi, više mi ne treba, jer naprosto nije prihvatio odmah ono čisto ljudsko, jednostavno, ne treba mu to, ali je i dao do znanja da u njemu samom postoji hiljadu ograda. šteta za njega, šteta...
Quote:
„…što on gradi pjesničku karijeru na anonimnosti i, kao takvoj ličnosti, nipošto nitko nikad ne smije saznati tko je on jer bi inače sve palo u vodu.
dosta dobar koncept, moram priznati, i sasvim izvediv. i zasad-funkcionira…“
koncept?? glupo. ako se radi o pjesničkom izričaju, onda tu radoznalost i činjenica stvarnog života nema nikakve poveznice s njegovim pjesmama, osim da je elokventan, erudita, poznaje književnost i ima smisla za poeziju. a sve ostalo, ha, ha, kad bismo poistovjećivali ljude i njihova javna djela, onda bih se prvo odrekla shizoidnog newtona, pokvarenog ničea, perverznog goldnera, egotičnog krleže, prišipetlje tina i svakojakih drugih proračunato lepršavih tipova, ha, ha. koncept koji nije nikakav koncept jer je dovoljno plasiranje pjesme, kak se ono glupavo veli "same po sebi", sve ostalo je hohštapleraj tipa modni mačak.

tam na fejsu , na njegovom zidu sam svašta napisala. i da znaš, ukrala sam ti ovu ideju o konceptu. to je baš koncept, životni. samo se pitam: a čemu sve to.
„…meni se ta ideja o anonimnosti zapravo jako svidja. ako pogledas, svijet u kojem zivimo je toliko javan, profan, informacije dostupne jednim klikom misa...
on zeli pokazati suprotno. da se i u takvom svijetu moze ocuvati integritet.
osim toga, tko zna kakve razloge ima za to.
mene je ispocetka mucilo isto pitanje kao i tebe, sve dok se nisam zapitala: a tko sam ja da propitujem tudje razloge? …“
„…kad mu opet pukne film pa se pobrise, ili samo nestane, falit ce nam …“

ma imali smo malo žešći (ha, ha, meni djetinjasto smiješno) okršaj, provocirale ga njegove silne obožavateljice, lada glamuzina &co., pa je napisal i par novih pjesmica, tek toliko, kao prkosni odgovor. nisam njegova grupie. i zapravo me ne zanima njegov osobni život. vjerojatno je stvarno neki profa u leksikografskom ili tak nekaj. svijet pjesništva pun je, kao i sve ostalo, taštine, praznine, kompleksa, neiživljenih čežnji, zlobe, manipulacija, okretanja love i dogovaranja poslova u birtiji ili nekoj hohštaplerajskoj kavani, klubu odabranih veličina etc. sori, to ne pušim! i pitam se kakvi su to kompleksi naveli ma bilo koga da ima potrebu "čuvati integritet". kakav integritet? on sovjim pjesmama ukazuje definitivno na sebe samoga, kako je sam napisao dosta pjesama o sebi samom, sa svom svojom veličanstvenom sposobnošću brzog, lakog i maestralnog pisanja, vidljivo je svima kako je gotovo savršeno dobar (baš smo jednom diskutirali da nije svaka pjesma prekrasna, ne, svatko ima denivelacija u svojem radu, kad pogledaš velebne pjesnike, ima nekoliko zaista antologijskkih, ostale su sve samo dobre, sjajne, krasne etc. a ima i onih za koje se vidi da su pisane pod pritiskom traženog odgovora). ono što je interesantno, iz njega uvijek, ali uvijek izbija cinizam, ogorčenje, i to ono totalno rezignirajuće, na granici morbidnosti, patološkog ekscesa ekspresivnosti, u tomu se poprilično podudaramo, bol, koju je on svojim očitim iskustvom već odavno uspio izdresirati i automatski je stavlja pod strogu kontrolu tipa: ah, deja vu, to sam već odavno prošao pa me više ne dira, ne treba dirati. znaš, ružno je i potpuno nepotrebno bilo gdje se producirati (taštine tu ima zapravo jako malo, on dobro zna koliko vrijedi među svim tim pseudopoetama koji izdaju gomile knjiga i guraju se na prve stolce na raznoraznim promocijama).kad se svugdje, pa i na fejsu, uglavnom radi o amaterima, sam je rekao u jednom postu na fejsu, pozitivnom prozivkom nekih naših pjesnikinja s puno izdanja, da mu je jako drago što su ga konačno lajkale dvije prave, etablirane pjesnikinje. pazi ovo: etablirane. i to nije rekao podsmješljivo, nego s iskrenim oduševljenjem. dakle, čisto ljudski, zaista mu je stalo do pohvale. i nije mi jasno kako mu nije jasno da njemu ne treba nikakva manipulacija drugim ljudima, nikakvo skrivanje, nikakva poza niti oficijelni pljesak. jel se boji da ne uspije potpuno savršeno u tom grubom pjesničkom svijetu gdje jedan drugome zarivaju kljove i očnjake u šiju. gdje stignu. jer pjesnički krug se ne razlikuje od bilo kojeg drugo ljudskog čopora. kao da se boji da, onako, zaista savršen pjesnik usprkos svojoj kvaliteti ne uspije i u tom svijetu osvojiti najviše vrhove? ne treba mu to. ne treba mu situacija da pred nama, pred ikim glumi nedodirljivog. znaš, u indijskom kastinskom sustavu nedodirljivi su zapravo parije, šljam šljama, nedostojni ičega. u grčkoj su takve zvali "idiotes". no čini mi se da on ne shvaća sve to, okoštao u svojoj nemoći da savlada svojim stihovima onu općeljudsku glupost, primitivizam, malograđanštinu, ispraznost i neukost, i svjestan je da to u nađem društvu nije moguće savladati. pa je onda napravio svoj vlastiti obrambeni mehanizam, na koji ima, uostalom, puno pravo. n, je li to ljudski' je li to ljudski prema svima onima koji su njegovim pjesmama prišli s iskrenim djetinjim oduševljenjem. idolatrija mu zaista nije potrebna, ne.
__________________
ako nisi u stanju izdržati ženu mog kalibra, odi lovit girice i ostani papak
οὔτοι συνέχθειν, ἀλλὰ συμφιλεῖν ἔφυν.

PREPISKA:

MAH:

ne znam, jel mi se to samo pričinja, u onom mojem silnom asocijativnom senzibilitetu, no čini mi se da uvijek, baš uvijek kad na svom zidu napišem
nešto snažno, i dobim puno lajkova i komentara...

SAE: TUŽALJKA

da i ja sad kažem nešto važno:
kada napišem nešto snažno,
nešto približno kao ti, mah,
svi prijatelji izgube dah!

pa šute, šute, šute, šute,
pomislim: mora da nešto mute!
ako nijednog lajka nema,
možda mi škvadra nobela sprema!?

od sreće zalajem: av, av, av, av!
a oni odmah zauzmu stav,
k'o da ih portretira anton van dajk!
i kako onda da stave lajk?

čak kad je u pitanju i takav as,
k'o što je sae, pitam ja vas!
ali im sae osvetu sprema:
na fejsu uskoro – mene nema!

MAH: DA IMAM VREMENA

da imam vremena, napisala bih rimu
no, ne čini ti se da je, usprkos svemu
još premalo pjesama na tom fejsu
i tvojih i mojih, zato bijeg tvoj - čemu?

usadio si si očito neku fiksideju
da dobaciš ješku, udicu na flaks i blinker, pecaš,
a onda, kad se girice i morski psi povaljaju po palubi
paranoidno zbrišeš, skriješ se u neki sedmi nik i jecaš

previše ti je ljudi, riječi, prisnog upetljavanja
iako gubiš privremeno drage ljude s vidika
a onda prelaziš na neko drugo mjesto, portal
i bacaš mamac slijedećoj hrpi sladostrasnih sljedbenika

e moj sae etc., da ne spominjem imena razna
bez tebe će, ovisnog o tuđoj riječi
moja fb stranica ostati preprazna

SAE: SEOBA

iz svega vidim, da ti si, maci,
pomno čitala peru u šaci*.
točno! bije me takva fama,
da kratko budem, dragi, s vama!

svi znaju da me ne drži mjesto,
zato se služim palimpsestom.
ja nemam svoga kućnog broja,
selica, selica, duša je moja.

pod strehom svijem gnijezdo, a kada
podignem mlade, nemir me hvata,
hvata me nemir… (zima je duga!)
seoba, seoba… nekud put juga.

doduše, za nekim gnijezdom patim,
ali se rijetko u njega vratim.

* (pero u šaci, blog, post: skriven iza lažnih nickova)

MAH: PUN POGODAK (naslov metnuo sae)

nije ti bitno, odlaziš već
ne mariš ljude, tek - skupljaš riječ.
evo ti što je muškinje danas,
brinu o sebi, a nikad - za nas!

SAE: PROKLETSTVO PJESNIKA

Bolestan bijah ja na oči,
A vodom htjedoh da se liječim.
Skidoh se gol. U more skočih!
More - od samih golih riječi.

I ja ozdravih istog trena!
Ovdje bih svoje zadnje dane!
Kako i ne bi: do žene žena!
Sve riječ do riječi! A probrane!

U tom rječitom izobilju,
Sve zaboravih (osim draži).
Skočih!... A zašto? U kojem cilju?
Među nimfama … što ja tražim?

Bilo je toga, ne da nije!
Sve što je moglo desilo se:
Neobuzdane igrarije,
Najlascivnije nebuloze!

Bio sam tražen, mažen, pažen!
Miljenik, sretnik! Što još reći?
Bio sam beskrajno uobražen!
Ah, riječi… riječi… riječi… riječi!

Kad se prestaše sa mnom gostit'
(A njina gozba boli, boli!!!),
Iz vode, pune skarednosti,
Izađoh kao kostur goli.

Bilo je ljeto. Sad je zima.
Sve se primaklo kraju blizom
A ja… ovisnik još o njima,
S teškom apstinencijskom krizom.

I za me nema šanse nove:
Jednom ovisnik - ovisnik vječno!
I mene zove, zove, zove,
To začarano more... rječno.

mah:

znaš moje ime, ajde ne seri
svoje si skrio, ti duše bijeli
zar misliš, nije za vijuge moje
da jedan i jedan u dva si zbroje?*

ne treba meni puno da shvatim
nekakvim perom i šakom mlatim
tip što ni kavu popiti neće
uživo sa mnom, pa kud ćeš veće

dokaze skupit, da muda imam
iako znam, uzalud cimam
nije ti bitno, odlaziš već
ne mariš ljude, tek - skupljaš riječ.

*jedan fhr, drugi fejs

PS: ako me zatrebaš, zbog bilo čega, ja sam tu. i tamo.

evo ti što je muškinje danas
brinu - o sebi, a nikad - za nas

SAE
mah, odgovorio sam ti pod "NAŠA PREPISKA" (Prikaži više)

mah. :

nije to odgovor. to je mlaka isprika. no, svatko ima svoje dublje razloge, koje ne mora znati svekoliko obćinstvo. dakle, poštujmo odluku. razloge - ne moramo. ionako ih ne znamo. možemo ih, hm, naslućivati. jer, obično su stvari vrlo jednostavne, samo ih mi volimo učiniti zanimljivijima, odjenuvši ih u riječi i dajući im prividnu maglicu nepoznatih "razloga". jer, pjesnički izgovor shvaćam tek kao - pjesmu.

Kako ono ide s kokošima:
Ak bežim,ne bu me mogel stići...
Ak stanem ispala bum laka roba...
Najbolje da se slučajno popiknem!

na znam, jel mi se to samo pričinja, uo nom mojem
silnom asocijativnom senzibilitetu, no čini mi se
da uvijek, baš uvijek kad na svom zidu napišem
nešto snažno, i dobim puno lajkova i komentara,
onda se u udruzi i obavezno i drugim fejsovim
stranicama gdje sm i ja član, javi ona goga,
žakova cura, s podsmješljivim kvaziduhovitim
postovima i linkovima. daje opaske na starost. ili
se hvališe kako je sjajno biti pod dekicom sa
svojim draganom ljubljenim (da mi je znati jel pod
dekicom drže i laptop, da bi obavijestili
svekoliko obćinstvo da su pod dekicom? ili
upozorenje publici da opet stanuje kod njega:
ljubav je zajedništvo, pod istim krovom, bla,
bla. uz komentar: eh, sve bi bilo još sjajnije
kad bismo imali još i dva kompjutora. u istom
stanu. no, najžalosnija je biola jedna objava,
još pred par mjeseci, kad je stavljala preslatka
srdašca i postove tipa: ja imam najboljeg dečka
na svijetu, pusi-pusi, ja sam lavica, kraljica i
niko mi ništa ne može, a istovremeno je taj
njezin dilber provodio večeri sa mnom, što u
zagrljaju punom strasti, što u dugim prekonoćnim
razgovorima u kojima smo se skidali do kraja. ona
ista cura koja je okolo mnogima pričala da je
toliko puta prekidala s njima jer, eto, on ima
nekih konkrevetnih problema. i ne, nije to rekla
samo jednoj prisnoj prijateljici, nego i ljudima
koji s tom informacijom ne mogu ništa, osim da je
šire dalje ili da se po njoj ravnaju (to će
reći: da se i upucavaš njemu, ne bi imala
sreće, samo ja znam kako treba s impotentnim
starcima). i onda me čudi, isikreno čudi: kakav
je to oblik "ljubavi" koji ih drži
zajedno. oprosti što te s tim gnjavim, no nije mi
jasno jesam li luda ili zaista netko može biti
tako podao i nanositi bol tek tako, iz vlastitog
osjećaja nadmoći. jer, on jest njen. njen osobni
predmet na koju ulogu on očito pristaje.

pedagoški dijalog


wtf?
što sad vrijedi banalnost
puke pristojnosti
(jer su te učili od djetinjstva
da se ne valja nikom zamjerati)
kad je naprosto činjenica
da si stao pred mene, iznebuha
(kako su dosadni ti malograđanski rituali)
strgnuvši svetu ispravnost s mojih ramena
i shvatio
(grom me ubio, ovo bi mogli postati prekomplicirano!
rekla je da sam obični prasac!)
da bih s tobom
pristala
(jbt, otkud se ova stvorila,
a čini se tako nedostižna)
i na laganu šetnju po himalaji
(što da radim? gledaj
ovdje ih ima bar pet
koje su lude za mnom)

prodaješ dušu, doktore faustus
u zamjenu za sitni zaborav
uz fusnotu pouzdanog javnog bilježnika
da ugovor neće nikad stići na naplatu
(a to što si rekla
nadam se da se šališ!?
uostalom (pogled u stranu), o tomu ćemo još razgovarati)
moje me ženstvo naučilo strpljivosti
i čekam da vratiš moj jin
ne nužno direktno u ruke,
moj jin
s kojim si se tako vehementno zaigrao
ne pospremivši ga
kao što to inače rade
pristojni dječaci

znaš koja mi je najbolja scena iz filma?
nenadjebivo!
g.j.jane s demi mur.
tamo gdje ju onaj ludi
pukovnik
isprovocira na fajt.
i na kraju, ona,
spretučena,
dok joj iz blatnjavih usta lipti krv,
pogleda uvis
i kaže:
suck my dick!

bilo bi vrlo zanimljivo
da mi klozetfrau prigovori s gnušanjem:
- diže mi se želudac na tebe
i tvoje pjesme

tada bih sa smiješkom pogledala
onako, slatko, ženski
i umilno je utješila
- draga, tebi se diže želudac
na moju poeziju
muškarcima se diže ona stvar, svima, do kocena
provjereno višekratnim random pokusima.
ni tvoj nije statistička iznimka.

zar je važno kako se zovem
zar je to uopće važno
u gomili nepreglednih imena
kojih se sjećaš samo po boji kose
ukradenim milsima i pogledima
izjeo si njihove svilene oči, osamljene i snene
nudio samo višak svoje radosti
preostao nakon ludog pijančevanja
usadio ga kao udicu, nepovratno, u utrobu
i vučeš to jato iznemoglih riba
oguoljenih krljušti i škrga krvavih do kosti
sve dok ih ne rastoče sol i sivi zaborav

i nije važno kako se zovem
nisi popio konjak kojeg sam grijala na svojem nepcu
ni kušao južne krajeve mojih bedara
kako si obećao u noći kad je padalo lišće
i prijetio da sam sranje jedno malo
i da ćeš me se dočepati
makar pozvala vojsku specijalaca
oblizao si pohlepno prste, ljepljive od čokolade
crvene od vina i krvi s mojih usana
a onda ostavio na stubama
da trunem kao mrtva bremenita mačka

nije uopće važno kako se zovem