...

Ugasi tog glupog claydermana, molim te
Nije sad vrijeme za sladunjave zabavljače los vegaskih kasina
Bachov d-mol bi bio bolji početak
Uvertira u duge korake bijega i ubojstva kojeg svatko počini
Stope za tobom ostaju priljepljene
kao rašireni dlanovi u pećinama davnih lovaca
A tebi očito nije jasno, ta nije dobro da svatko onuda tumara
Trag kontaminacije raširit će se
U koloniju zloćudnih bakterija
A što ćeš onda?
Prekrit će tvoje postojanje običan pseudomonas i putrificirati
A onda će na tom mjestu porasti bujna trava
i nitko ti neće staviti novčić u usta
Da haronu platiš prijevoz do carstva sjena
Odloži pustolovne bajke o monte christu
I ne trančiraj nesmiljenom pedanterijom
Žalosnu scenu oproštaja,
gdje andromaha posljednji put grli konjokrotu hektora
zamorno je čitati o čavlu o kojeg će se
objesiti glavni junak na kraju priče
ionako je najljepši roman
napisan na rižinom papiru boje ljubičice
finom kaligrafijom rezerviranom samo za ljubav
i diskretnim mirisom potiljka jedne dvorske dame
već mi je dosadilo enciklopedijsko nabrajanje
životinjskog svijeta po kladogramu,
navigacijskih uređaja, dijelova raketnog motora
i detaljni opisi keramike žarnih polja
ne zanimaju me ni beskrajni popisi
značajnih turističkih destinacija niti njihove cijene
dosadne priče o bivšoj ženi, ljubavnicama i zavidnim prijateljima
niti o načinu posluživanja bijelih vina
(pazi, ovo je izborna berba prosušenih bobica, arhivsko)
Podastireš mi svoje blebetanje
Kao da prosipaš bisere otetih ogrlica,
ruke se tvoje nisu ni taknule filigrana
a nemaš pojma da nisi mi rekao ništa, baš ništa još nepoznato
uzalud uporno mašeš bahatim prstom
i otpravljaš me kao nemarnu služavku
tvoja je logoreja već nesnosna
ne kažu uzalud, starci žive u svojem posebnom svijetu
a ja sam te samo htjela pitati
koje je apsolutne magnitude moja zvijezda
ili si me već obrisao s koordinata
svog osobnog hertzschprung-russelovog dijagrama?

u tom jednostavnom trenutku
nerazumijevanja
kad smo se oboje našli u dubokoj vodi,
dubokoj noći bez zvijezda
nismo se slušali do kraja

ni ti, dok sam vapila
za smrću koja bi me milosno odriješila
svakog straha, zauvijek,
vječnog straha da te ne izgubim
kad sam te, konačno,
već na izdisaju, iznemogla, pronašla,
nisi čuo moj posljednji šapat
u kobnom trenutku kad mi je
voda zahroptala ispod rebara

ni ja tvoje vikanje
koje je zvučalo potpuno bezumno
dok je oko nas hučalo nasilno more
i rezalo tvoja usta u sinkopi
staccatu slomljenih jarbola i triješća
i ruku koje su htjele umrijeti zajedno

samo na tren da smo stali
ti čuo bi moju molbu
da ostaviš me na životu
ne ubiješ me od žalosti i straha
da si posljednji i jedini,
ja to ne bih mogla podnijeti,
a sad sam se predomislila,
znaš da su žene čudna bića
i idem s tobom do kraja svijeta
i neću se bojati ničega
nereja kćer dobro pliva
pa zašto ne bih i ja

samo na tren da smo stali
čula bih tako žuđene riječi
koje si urlao kroz vihor,
volim te, čuješ li, volim te,
vežući konopce na gole vratove, ruke i sidro
da potonemo zajedno

samo da smo stali
u tom jednostavnom trenutku nerazumijevanja
i slušali jedno drugo, slušali do kraja
ne bismo sad ležali oboje tako sami
kao bijela lica mornara na dnu mrtvoga mora

kako sam se samo zaigrala, divno zaigrala,
kao Alica u onoj čudesnoj zemlji uz mačku, zeca
grifona, plamence i karte
sirenskim zovom mamljena

kad si me pozvao prstom:
- kukuc, do-oo-đi!
i vadio iz svog čarobnjačkog šešira
dragulje, srebrne lance i lude leptire
kristalnu kuglu
iz koje si uzeo moju sliku
moje oči, moje usne, moje ruke i moja ramena
i onda ih nježno, jedno po jedno
položio u svoju pomno čuvanu zbirku
gusarskih karata
vilinskim pismom pisanih
slikanih mjesečinom, vinom i morskim travama
spremio u atlas gdje blistaju otoci
daleke obale i škrinje s blagom

začarana, prišla sam stolu
primakla prste, tek takla,
ushita puna
ta slova od tvojeg zlata
samo tvojeg zlata
i moju sliku što sjaji tamo, kao zvijezda

a onda si skočio bijesno
konsterniran neviđenom drskošću
mahnuo odlučnom rukom
i moja je slika nestala, nestala s tvojih putokaza
izbrisana s meridijana
i više me nema na kartografiji tvojih peljara

i zaboravio si, baš šteta,
da atlas je samo snop
šarenog vezanog papira,
u skupljem slučaju tanka pergamena
i da me možeš tamo opet
narisati kad god ti se prohtije

ova je pjesma nastala pod blagotvornim utjecajem jednog nicka i njegove pjesme s bloghaera, no budući da nemam autorovu dozvolu, ne mogu je ovdje predstaviti. no, bilo je sasvim dovoljno da u meni izazove lavinu asocijacija.

mjesečina

ponekad pogled prhne
neplanirano, usput,
i, eno,
dvoje se grli i ljubi
pod mjesečinom

neugodno je,
indiskrentno, zar ne,
buljiti u tuđu intimu
pa misao traži prikladniju temu
lista po pamćenju
prebire slike i matematičke izvode dokaza

da je pred cirka 4 milijarde ljeta
neka luda mala planeta
bila grubo, tako grubo
izbačena iz svoje elipse
gdje je teturavo orbitirala
možda je tome uzrok,
tko će ga znati,
obična gravitacijska praćka
kojom se služe astronauti
neki se silni plinoviti div
poigrao slučajnošću
pucnuo prstom kao dječak
i sudbinski, tako neopozivo
lansirao je kao špekulu
pravac na Zemlju

hrabro je stara hraniteljica
izdržala udar,
htjela je prigrliti kao drago dijete,
milovati, da ne bude samo
a planeta, dijete ko dijete
otrglo se iz zagrljaja
okupilo pomno sebe i svoje planetezimale
držeći se i dalje ljubavi
njenog gravitacijskog skuta

i tako je nastala mjesečina

meni se pričini gdjekad
da svijet se pruža preda me
upoznam nekog, ponekad,
a ne mogu naći sred tame

u njem ni svjetlosti traga
ni šarma, muške čvrstine,
neskromnost preveć mu draga
sužanj je svoje taštine

neću ni glupog prostaka
oholog, nesklonog znanju,
ni onog kom dala bi svaka
jer hofirant je po zvanju

ponekad srce zakuca
luda me žudnja spopada
pomislim: evo, svjetluca

za srodnom dušom mi nada,
a onda sve se okrene
jer - on ne mari za mene :(

haj, draga.
evo imam još jednu pričicu o internetskim
iživljavanjima blagoglagoljivih nam virtualnih
veličina.
neko vrijeme sam stavljala doslovno sve o tome na
svoj blog sad sam skinula, da ga doradim i izbacim
sve nepotrebno. da bude ljepše za čitati, ha,
ha.
naime, radi s o pjesničkim manevrima. pisala ja
pjesmuljice svoje na forumhaeru, stari sam tamo
član književnog kutka. i onda se u naše
društvo ubaci i jedan pjesnik. odličan pjesnik.
i tako mi počnemo čavrljati. javno, niš na pp.
onda se ubaci i jedna sjajna pjesnikinja s kojom
sam po ženskoj liniji, naravno, čavrljala i na
pp. i usput od nje saznala neke činjenice o vrlom
pjesniku. da se pojavljuje samo virtualno,
furajući neku zapravo besmislenu tezu da je
važna samo pjesma, a ne ime pjesnika. pri tom
zaboravljajući da ono što se napiše itekako
govori o pjesniku. za onoga tko zna dobro čitati.
jer, nije bitno jel oženit, jel star ili mlad,
gdje stanuje i kakvo mu je bilo djetinjstvo. to su
fakta. no svaki takav fakat oblikuje osobu,
njezino mišljenje i način komunikacije. dakle i
njegove riječi. a u virtuali su upravo riječi i
forma kojom se obraćaš sugovorniku pokazatelj
tvojeg karaktera. načina ophođenja, tvoj
temperamenat i kulturu razgovaranja. i, dakako,
osim same pjesme o tome kakav je tko u duši
pokazuje i javna i privatna prepiska. elem, nisam
na pp baš puno s tim likom komunicirala, osim
što je pohvalio moje pjesme i pitao me za kontakt
na fejsu. pristala sam i sfrendali smo se. on je
bio pod pseudonimom, no to me nije smetalo. ne
namjeravam s njim o ničemu doli o poeziji. koju
pišem, izvodi se javno, a sve ostalo tu uopće
nije bitno. elem, od drugih saznala da je njegova
manira pomalo čudna: već par godina se javlja na
svim mogućim sajtovima gdje ima ljubitelja
poezije, uvijek je inkognito, s namjerom da nitko
niikad ne sazna ni tko je on zapravo ni što je,
jer, ah, patetike, ovdje je bitna samo poetska
riječ. no, nije se toga držao, nego je oko sebe
skupljao čopore obožavatelja i obožavateljica
koji su mu se divili (s pravom, što s tiče
poezije!) i naravno, čisto ljudski, bili
radoznali kakva se osoba zapravo iza svega krije.
kad bi to skužio, brisao bi svoje upise, nestajao
s neta, da bi nakon mjesec-dva ponovno uskrsnuo na
nekom drugom mjestu, uvijek pažljivo
ostavljajući svoj trag da bi ga se moglo ponovno
naći. i tako par godina.
očito je tip uživaju radeći pomutnju svojim
zagonetnim nestancima i uskrsnućima, mnogi su se
javno pitali tko je i što je. moš mislit enigme.
u međugasu se i virtualno zbližio s
dragom, pametnom djevojkom, sjajnom pjesnikinjom,
nepogrešivo nanjušivši njezinu ranjivost i
nježnost. takvi uvijek iskoriste priliku. njihova
je veza očito bila strasna, no sudeći po svemu i
nju je držao kao način svoje samopromocije,
utaživši i onu glad za obožavanjem kojoj su
tako skloni ljudi koji se vole skrivati i praviti
zagonetnima. i svi takvi znaju upiknuti upravo na
prava mjesta, znajući da je posljedak upravo
slijepa odanost, obožavanje i čežnja. no, tu se
zaribao, djevojka je našla stvarnog čovjeka,
usput virtualnom patronu kazavši ponešto oštrih
riječi. za "kaznu" joj se prestao
javljati. kad sam to saznala, bilo je definitivno
jasno da se radi o čudaku, koji ima porive da
manipulira ljudskim dušama. ma kakav pjesnik
bio.
tu foru s "konceptom poetske promocije"
ovjesi mačku o rep! prava umjetnost se ne
promovira konceptima, nego pokazivanjem djela.
djela govore. o djelu. no, ne, on nije promovirao
na taj način samo djelo, nego sebe, upravo
ističući u prvi plan svoju vlastitu
"zagonetnost". dobro znajući da ta ista
umjetnost izvire iz konkretne osobe, sa svim
svojim osobinama. mislio je da ih je sakrio.
možda i jest, za one koji nisu manijakalno
tragali za njim po netu. ime, prezime, datum
rođenja, cv i ostale generalije. no, pokazao je
ono što nije slutio da je "uspio". svoj
karakter! sebični, egotični, impulsivni,
neempatični manijakalni karakter.
sve sam to slagala na svoj blog, jer na javnom
blogu ne pišem. ni ovdje. samo onaj koji zna moj
nick, ili, naletjevši, slučajno pročita moj
blog, zna što sam pisala. a ne može čitati
ukoliko nije ovdje ulogiran. dakle, pratio me.
čak je išao tako daleko da se stavi kao folover
na fejsu, i da me ide gledat na tv, iako mu nisam
rekla taj detalj. niti je, vjerujem, itko od
zajedničkih poznanika imao nakanu da ga to
obavijesti. čitala sam i dalje njegove pjesme
koje je nanovo metnuo na internet, i, kao i
obično, uočila da neke reciklira, a neke piše
nove. no, te novije su mu lošije, očito je pala
inpiracija. i to sam komentirala. ne njega, nego
pjesme žestoko je i uvrijeđeno reagirao,
popljuvavši moje. i nije, naravno, mogao
odoljeti, nije se držao komentiranja o
pjesništvu, nego je počeo neukusno vrijeđati,
čak je napisao i par otrovnih pjesama
aludirajući na mene. i optuživši me javno da ga
proganjam, da sam mu se nudila, da me je odbio, pa
sam sad uvrijeđena i pokvareno širim svoj otrov
želeći mu nauditi! alooo! nauditi na netu!
čovjeku možeš nauditi samo ako lažeš ii
iznosiš njegov privatni i poslovni život javno!
usput, muški bedasto, ciljajući na žensku
taštinu, veličao moje pjesme, moje sposobnosti,
duh, pamet, bla, bla. meni to ne treba. cijepljena
sam od taštine i hohštapleraja. I s dovoljno iskustva da znam kakva sam.
osim toga, nije
govorio o pjesmi, nego o meni kao osobi. sorkač,
još jedan dokaz da mu nije toliko do promocije
poezije, nego njegove vlastite. jer, on je,
dakako, toliko veliki pjesnik da je njegova
procjena neprikosnovena. zajeb, uočila sam
nekoliko bitnih falingi i rupa u erudiciji, no o
tome ću elaborirati drugi put. jer ovaj put se
nije držao teme, poezije, nego je skrenuo debelo
u privatne vode. iznoseći svoje mišljenje, na
koje, dakako, ima potpuno pravo. ali nema pravo
lagati. jer time pokazuje svoj karakter. loš
karakter. debelo me pomiješao vlastitu realu,
konkretno napisane riječi pjesama, s fikcijom
onoga što mu prolazi opterećenim umom. ti me
znaš uživo. moje napisane riječi pokazuju moj
karakter, bez obzira na nedostatak osobnih
činjenica. isto tako njegovi verbalni ispadi
pokazuju o kakvom se karakteru radi. bez obzira
tko je, što je, kakvu je školicu završio i što
misli o sebi i drugima.

moš ti branit komentiranje, ali ne možeš prikriti da lažeš, da bi
obranio vlastitu slabost: taštinu i ludost. i onda uvlačiš treću osobu, mene,
da bi pokrio svoju neljudskost. na stranu poezija, kao čovjek si se
pokazao samo lažljivo govno. eto ti o dobroti. ne trebaju mi virtualni
jebači, kao što to neki običavaju. neuspjeh kad te netko otkrije kakav
si, a tebe kao karakter se otkrilo. i nije važno kako živiš, što radiš, ako si na virtuali uobraženi histerik, sumnjam da si uživo drugačiji.


lirika (iliti svenadam, dedek, disci etc, etc:
vremena, ali ti mi se opet i opet ukakaš u ruku. daj, nađi si jebača i odjebi od mene već jednom. ali ti si bolesna i ne odustaješ pa mi preostaje jedino i efikasno sredstvo: da ti zabranim komentiranje.

dakle, da završimo našu priču, jednom i definitivno. imala si šansu čitati me, dopisivati se sa mnom, razmjenjivati neke duhovne srodnosti, ali o meni kao osobi nisi znala ništa. sve što si mogla iskonstruirati o meni - mogla si iz mojih stihova, mojih komentara, mojih riječi. a možda iza tih riječi (vice versa!), iza te moje virtualne verbalne turbulencije - stoji čista suprotnost onome što si ti onako vehementno opisala u svojoj ružnoj vivisekciji na svom blogu (pod naslovom: moj WEBlog - ... - Iskrica Weblog). ispovraćala si se, draga moja, ali po sebi. uvukla si i bubu (bolju osobu od tebe) u taj drek. i sad nastavljaš bljuvati ovdje, ispod mojih pjesama, jer ne možeš podnijeti da sam te odbio. da, tebe sam odbio, ne pravi se blesava. pa ipak, bio sam ti pružio ruku prije kojih sat


dakle, ne radi se o pjesmama, nego o povampirenom muškiću koji si je uobrazio da sam se nudila, on me odbio, pa se ja sad osvećujem kano guja.

ne zna mladić, ili je zaboravio da još uvijek cmizdrim za svojim gitaristom-fataljistom. preračunao se dječačić. ne, nije on onaj kojeg želim.

ima li netko
da me probudi
tako
da strugne nježno
stopalom svojim niz potkoljenicu
dok je još toplo i tiho
i zapne prstima po mom gležnju
dok još ne znam jesmo li budni
poškaklja, pipka
jesam li tu, uz njega
ima li itko da me probudi
tako
i da je sanjivo sretan
što je našao moj gležanj
pod svojim stopalom
dok je još tako toplo
i tiho

oprosti što se petljam. oprosti.
nisam Justine dostojna.
ali me muči boljka ista
mirim se s dušom
svojom zgusnutom dušom
da se ne raspucam
ko ona patrona od vatrometa:
pukkk!
i onda se razlete nebeski cvjetovi
pukk pukk
pršte zvijezde
pukk! pukk! pukk!
vruće strelice bolno bockaju posvuda,
iznutra stišće implozija požderane energije
ljubav rasprskana na sve strane
i tada riječi naljepše teku
najbolji versi se slažu…
eh, zar zaista mora to biti baš tako
razdiruće i bolno,
bolno
dozlaboga

i sad nam fali
fali tog žestokog jada
jer...
preostalo je samo mirno i šutljivo groblje
posuto gušljivim pepelom
težina memljive zemlje
u kojoj su razbacani oštri kristali zvjezdane prašine...


treba nam, očito, da se opet zaljubimo
žestoko
da se zaljubimo
pukk! pukkk! pukkkk!

Panta rhei

Od danas si dopuštam
Sve greške, neka me snađu
Milosno i puno ljubavi
Da osjetim opet života u rukama
Plašljivu radost dok čekam što će se zbiti

Da rastavim onu lutku
I gledam što ima u glavi
I ponovno gurnem paju patka
U septičku jamu
Nek putuje prema moru
Tako je rekla mama
Sve ode u rijeku, a onda dalje
I ponovno bih uvrijeđeno plakala
Jer su mi obećali malog bracu
Suze bi kapale kao kiša
U šalicu s mlijekom
Jer došla je seka
A ja, ja sam je onda voljela najviše
Jer samo ja imam svoju seku
I moja je najljepša
I opet bih tvrdila uporno
Makar mi se svi rugali u vrtiću
Da je ono što leprša kraj prozora
Samo obična prašina, prašina
A nikakve čarobne ptičice
Kako su tvrdili drugi
Naravno da bih nosila crvene hlače
Iako fine curice ne idu u školu
U takvoj rugobi, pa nisam nikakav bitnik
Labelanussy iz torbe nije moja
Ja je samo čuvam za prijateljicu
Ne, ne šminkam se po skrivečki
U haustoru, ne, ne
A baka mi je vjerovala
S lukavim smiješkom ispod očala
Ponovila bih i one tajne poljupce
Tad mi se činilo da ih
Na mojem licu vidi svatko živ
I uzalud sam ih brisala
Obrazi su bili sve crveniji
A ja tako ponosna što imam svašta
Pričati prijateljici
I opet bih pustila nježnoj, svilenoj čežnji
Da me svlada, obamrlu
I uzaludna čekanja koja su me učila
Da ne valja svakom vjerovati

A što da radim
Kad je vraćanje vremena tako nemoguće
Da ponovno napravim isto
Sve isto
A da mi ne bude žao

I zato od danas dopuštam
Da snađu me sve greške svijeta
I neka mi ne bude žao

ovo sam napisala pred dugo vremenavrijeme, nisam sigurna hoćeš li razumjeti u potpunosti.

dobro je da se budiš. dobro je da spoznaješ u sebi sve ono što je čamilo zapreteno u kolotečinu, u svakodnevnici ugodnih, poticajnih godina. uljuljkali ste se oboje u rutinu, ne usuđujući se prijeći izvan okvira sretne zadovoljne obitelji. nisi imao ni razloga, ta svi su se problemi rješavali uz obostrani angažman i trud i u tebi je polako pozaspalo ono što se moglo dalje razviti. sve je to postojalo u tebi, no ljudi su čudno lijeni i skloni ostajanju u udobnosti. prilike pokraj kojih prolaze ravnodušno, nezamijećene, a kad se ipak trgnu onda to zovu božjim darom, karmom ili tak nečim.

za neke stvari naprosto sazriješ. ponekad se to desi naglo, brzo uz bol razočaranja, iznenađenja i užasa. pa poslije nemilog šoka treba neko vrijeme da se stvari sposlože i da ih prihvatiš, povežeš konce iz prošlih sitnih događaja. jer objektivno zaista ih shvaćaš tek kasnije, kad te tome konačno nauči mudrost.

ponekad se iznenadiš ljepotom promjene, u sebi otkrivaš divne svjetove koji se tako skladno prožimaju sa stvarnošću i onda poželiš sve više, sve jače, svjestan da su itekako mogući i nadohvat. eto, otkrio si bolju poeziju, posebne ljude, naučio prepoznavati još žešće i neobične strasti, otvaraš se i primaš iznenađenja s ushitom. vidjet ćeš još, u svijetu i ljudima je toliko ljepote i sreće, i sve je pred tobom. uroni u to preko glave,nećeš se utopiti, podmaži sve svoje motore i poleti u svoje oblake. eh, da, budi u zanosu, ali i ostani ovdje! jer, teže ćeš se vratiti, opet ćeš nepripremljen tresnuti kao što si tresnuo pred godinu dana, ili pred par godina. a i sad se droncaš ko u rasklimanom busu, ha, ha.

da, treba ti vremena, još neko vrijeme, možda i duže nego što misliš. možda nikada. još nisi zreo za puno stvari koje te očekuju, nisi. ne ljuti se što tako kažem, znaš i sam kako se osjećaš. samo ti želim da se, ma što se događalo, ponašaš potpuno iskreno prema sebi. neka te ne zavodi zanos, a niti suhoparan razum, niti iskustvo, niti oprez. ponekad u svojoj zanesenoj spontanosti činimo glupe, pa i fatalne greške, no to je zato što u tom trenutku naprosto nismo sposobni drugačije, i zato nismo nimalo krivi i ne treba o tomu više razmišljati. ponese nas zavodljivi trenutak, osjećaj, potreba, no onda nismo svoji, nego perzistiramo u tom ružičastomm oblaku obećanog raja. useremo stvar jer postupamo prema trenutnoj potrebi i nadahnuću. šit hepens. dakle, ni euforija nije sjajan vođa. doduše, bez takvog dječjeg oduševljenja često ne bismo ni krenuti naprijed.

ponekad se zaustavimo i ne idemo dalje, jer mislimo da smo našli pravu stvar koja že nas ispunjavati u potpunosti. ne, ni tako duša ne raste, sputana u udobnom, sretnom, slatkom gnijezdu. tako nikada nećeš dovoljno znati o sebi samom!

idi dalje! znam da tražiš svoj mir, čezneš za njim već jako dugo, znam, potreban ti je kao disanje, no njega nema. ali ga nikad nećeš naći ako i u jednom trenu kasnije pomisliš i osjetiš nesigurnost, da te kopka ideja da je moglo i još bolje, što bi bilo kad bi bilo, neko sitno i gotovo neprimjetno nezadovoljstvo, gdje podsvijest podmuklo šapće kao izdajnik, a ti je glasno tjeraš, s trunkom jada i straha. i lažeš sebi da je super, da je sve ok.

još te čeka puno događaja, učenja. ne odbacuj ništa kao nepotrebno, ali razluči bitno od nebitnog. razloži sve hrabro i beskompromisno na proste faktore i vidjet ćeš da su stvari vrlo jednostavne. samo im svojim naučenim zasadama, stavovima prihvaćenim iz okoline kao jedinim ispravnima (ah, kakva velika besramna laž!) pridajemo vrijednosti koje nikad nisu imale. sad si u periodu kad se oslobađaš svega toga, stvaraš vlastite uvide, duševno rasteš i jačaš. otkrića u radostima seksa, prijateljstvu, skupljanju znanja, iskustava, upoznavanju nečeg drugačijeg, su prekrasni darovi koje ćeš sve više spoznavati i proživljavati, jer zametak toga nosiš već u sebi. da toga nema, ne bi razumio baš ništa. sve manje ćeš biti plah, iznenađen, a sve više sretan i nositi u sebi snažni, svevideći mir.

i to neće biti mir bijega i zaklona, niti plitko samozadovoljstvo spoznaje, nego duboko prožimanje i uranjanje u samog sebe. zen. u kojem nećeš pobjeći u svoj osobni teritorij, nego ćeš se usuditi rasprostrti kao biće, kao duša, onoliko koliko ćeš rasti kao osoba, kao muškarac, kao čovjek. tada ćeš imati dovoljno hrabrosti i snage da u sebe primiš baš sve, ne bojiš se više ničega, s dovoljno intuicije da ono što te ne ispunjava propustiš i prepustiš neka ide dalje bez tebe. o da, treba ti još vremena i još puno snage i ljubavi! još nisi našao svoj zen. na žalost, o tome se još ne zna dovoljno, ali si na pravom putu. premlad si i premalo si bola doživio.

znaš, smijem se onoj anegdoti. da, ona je pametna žena, znaš, sve tete doktorice znaju rješavati probleme vrlo praktično i ne bih se čudila da je rekla ili barem pomislila i ovo: aj, stari, ne budali o tamo nekakvoj virtualnoj fantaziji, kakav golub na grani, kad imaš svog sigurnog vrapca u ruci. pa kaj bi ti više štel!

ne shvaća da ti ne možeš više letjeti s vrapcima. vinut ćeš se među orlove. vjeruj starom panju, ha, ha.

ponekad, kad neki orao sleti da se odmori, i panjevi se pretvaraju u velike ptice, u vilinske kraljice, jašu svoje kentaure i čarobne jednoroge i lete zajedno s orlom po samo njima znanom nebu. a onda orlovi odlete dalje, u svoje sigurno gnijezdo.

i, znaš, ja sam krenula u svoje novo proljetno buđenje, jedno od nekoliko tokom cijelog života, i to dan-dva prije početka svibnja i već se počela pripremati za sve ono što me dočekalo poslije. neke stvari ću ti reći puno, puno kasnije, kao što si i ti obećao meni da ćeš reći. (dio teksta nedostaje…dobit ćeš ga jednog dana u ruke da čitaš, i ne, nije to ona basna o lisici i kiselom grožđu, meni takva uljuljkivanja i mazanja nisu potrebna).možda samo da nagovijestim: ne, ti još uvijek nisi dovoljno zreo i spreman na nešto više. tek kad se emocionalno i formalno isprazniš, očistis svoje čakre od prošlosti, moći ćeš pratiti orlove po nekom zajedničkom nebu. a možda ćeš od toga odustati već sad, tko zna. a najvjerojatnije o tome ozbiljno nikad nisi ni razmišljao.

za kakanim


ne pustati suzu , pustiti vodu !

http://3.bp.blogspot.com/_QVj1Ll-n6lQ/SndfZwnm7sI/AAAAAAAALh0/gsFY2C84n7A/s
400/Internet+Maniac.jpg



soneta stopedesečetiri
vrluda pjesniku ludom glavom
kao krvožedni netopiri
mješte krvlju, opijeni slavom

sonet će dobar ili loš biti
podmuklo gmiže taština bijedna
pitat će za te, ime ćeš kriti,
postat ćeš slavan, enigma jedna

koju gonetat žudit će svatko,
vrhunskih versa pozdan znalac,
onaj što verse nije ni tako,
poetski kreten i kapitalac

ženama nježne sline će teći
na blog i forum, na fejs sad hrle
navijač tvoj će s ponosom reći
-majstore, bravo - riječi vrle

činit će peškeš u igri ludoj
duševnom stanju čudnog poslanja
izbjeći nećeš sudbini hudoj:
poetska riječ tu je sve tanja

kakav sad koncept? tog nema više
ideja, verbum, jasno je stanje
čista kad se poezija piše
sve izvan toga - obično sranje.

Ti si sigurno jako lijepa danas. Ali ja si ne mogu priuštiti luksuz ljubomore.

Golub mi kaže: Raščupan sam i imam podočnjake. I moram
ići nacijepati drva. Odmrznuti ledište. Nabrati krastavce i pokositi travnjak.

dio iz jedne od pjesama l. deduš, preneseno s internetske stranice poezije

traljava jutarnja pjesma


taj metak od jutros, hm,
može li veći kalibar, prosim?
to je samo neuspio coup de grace
za mačevaoce amatere, daleko od pravog dvoboja
jer ja sam tako prokleto otporna živina
makar me probušilo stotinu strelica
i bila prošupljena ko bogečki custer
kod litlbighorna
mogu popit i sedam žuja u jednoj noći
i još ću taksistu tumačiti gdje da skrene
nisu me skršile ni bezbrojne budne noći
hodanje, hodane do beskraja s plačnim djetetom u naručju
ni činjenica da sam, oh, koliko puta
dva šnicla djelila na tri tanjura
a četvrti ostao prazan
blagosloveni šnicli dok ih još ima!
da me samoća i pustoš dokrajče?
kajgot! sam se rodiš i sam umreš
ne treba ti ni babica ni posljednja pomast,
trice za umirenje društvene savjesti
i onda, što će mi jedan ubogi metak?
za jutarnje buđenje, molim,
mozak nobelovca i tijelo mr. univerzuma.
jer jaaaaa to zaslužujem.
hm, no tad bih nesumnjivo
ipak, u krevetu - ostala
možda bi me takav uspio dokrajčiti??? (ja)

TEBI, KOJA SI MI SRODNA

tebi, koja si ostala jutros u krevetu
usprkos suludoj zvonjavi vekerice,
koja si zbog ono malo gorkoga sna
riskirala posao, muža, djecu,
budućnost i prošlost,
sve,
tebi, s mozgom nobelovke, a tijelom misice svemira,
koja si znala da se
doseći
duplo
dno
može jedino uz uvjet da se vine iznad zvijezda abe šimića,
evo, ja, koji sam izmislio formulu za nužni uvjet ekstrema,
i davno prije tebe iskusio sve njene tragične nepredvidljivosti,
ja, koji sada mudro osciliram oko težišne točke,
s tendencijom konačnog smiraja u njoj,
ja ti,
dušo srodna,
želim dobro jutro!

()

ja:

a kava?
gdje je kava????

jbg, tumačila sam ti, ugodna, da se radi o dušama! eto!


evo vidiš
to je jedino što me može do kraja raspizditi
kvantna fizika!
upravo to što se duše nađu,
i onda zbrišu jedna od druge,
ili obostrano,
ili jednostrano,
još uvijek djelomično i bolno
prikeljene svojim stijenkama,
trgaju one fine niti vandervalsovih sila,
molekule vode koje se dotaknu, tic-tic,
i budu okrutno odnešene entropijom
i onda pitam koja ih sudbina na to natjerala,
koji prokleti kismet,
konstelacija zvijezda,
zakon velikih brojeva,
heisenbergova jednadžba nedeterminiranosti,
koja jebena šredingerova mačka
i njezin postotak, omjer 50:50!
i nikad ne ostanemo zajedno
popit tu prokletu kavu!

a di je moja kava?
dok vi ovdje ugodno biglišete, mogu krepat od pada tlaka!
paisad, sad bu donesel utješnu nagradu: fildžan, dobro zašećereno, da se ne skuži da je štedio na kavi