Mic, mic...

...naprosto se moras opredijeliti, cak i kad ti se ne dijeli, balansirati, jer imas i na jednoj i na drugoj strani prijatelje...ali i samim tim sto se ne opredjeljujes, si se opredijelio i nisi po volji niti jednoj strani...mozda ovi neki poznati blogeri imaju pravo, treba se dobro isposvadjati, napraviti svoj lobi i ne popustiti niti cm, pa makar ovi iz suprotnog bili u pravu...a ja, sta mogu, kad sam glupa (neki me tako nazivaju, mijesajuci moj osjecaj za pravednoscu, s gluposcu), pa tjeram neke svoje imaginarne pravde, koje ne pale u ovom crno-bijelom svijetu...

...i ne treba biti diskusije:
...spavala sam s mojom pokojnom Tenicom (srebrna pudlica, pokojna s 15,5 godina) u krevetu pod zadnje, nije izlazila iz kuce, bila je cista, mirisala je ljepse nego vecina ljudi, grijala je ona mene i ja nju...danas mi moj macak i moja maca spavaju na krevetu, preko dana...cetkam ih redovno, pa nema dlaka nigdje, skacu na kuhinjske elemente, na stol, pa sto, ne idu van, cisti su...obozavam ih, tko njih ne voli, ne voli niti mene

...s kim je vani, pitanje je sad...nek' nam onda ne prodaju priče, kako su same/i i kako traže ovdje srodnu dušu, jer im ja ne vjerujem!!!!

...boli me nepravda, zasto ljudi ne vole babuskare od 61 godine, kao sto sam ja, nego su opsjednuti s bezveznim curicama od 20?

...negdje 60-tih godina, zivjela sam na Salati...nije to bilo kao danas, kada jure auti prema Bolnicama, kad se ne moze prijeci cesta od straha da te ne zgaze...zivot je bio ispred mene, cijeli zivot, a da nisam toga bila svjesna...da jesam, bi li ga zivjela nekako drugacije, intenzivnije, ne znam, ne vjerujem, jer, ne moze se iz svoje koze, kako se kaze....sjecam se mame, onda mi se cinila stara, a imala je samo oko cerdesetak godina, sjecam je se, kako je stari tatin krombi kaput preuredjivala za mene, po kroju iz Burde, pa su mi se na prvoj probi ramena pognula od tezine materijala...ali nije se moglo drugacije, rekla je mama, tada u to doba, bili smo sretni da se mozemo pojaviti na cesti pred prijateljima, sa snitom kruha i masti posutim crvenom paprikom...i dan danas si priustim, katkada, taj specijalitet iz mladosti, unatoc losem kolestrolu koji sadrzi, ali onda se nije znalo za te stvari, a ono sto ne znas, niti te ne smeta...sjecam se, kad je napadao snijeg, moju ulicu bi zatvorili za promet i tada se sanjkalo odjutra do mraka i samo smo po koji put, promrzli, dolazili doma po okrepu i opet natrag na sanjkanac....neki su i zaglavili na toj poznatoj nizbrdici i zavoju, na onim niskim sanjkama, lezecki prema naprijed...sjecam se, kad smo na Trgu gledali vijesti sa ogromnog ekrana (tko zna od cega je bio napravljen, valjda od plahti), a bogme su se tamo odrzavale i priredbe i proslave, a o paradama za 1. Maj, da ne govorimo, kad si mali, sve ti se cini veliko...a u domu kulture, danasnjoj mjesnoj zajednici,koja je po danu bila djecji vrtic, oslikanim zidovima poznatog socijalistickog slikara, isli smo na veselice, gdje bi se muski obicno podnapijali i jedva se doteturali doma...jos se sjecam, da smo se igrali granicara, na sred sada prometne ceste, a kad bi po koji auto prosao, maknuli smo se u stranu, pa opet po granicaru, do veceri, kad bi mamin glas odjekivao ulicom, kad bi nas zvala kuci...danas, jedva mogu prijeci tu cestu od silog prometa...a rolsuhe sa kugl lagerima, cijela je ulica znala, kad sam se rolsuhala, a prijatelji bi zicali po koji krug, a meni je to teta donijela iz Njemacke, bila sam ponosna, barem nesto, kad vec nisam dobivala pakete iz Amerike...
..sjecam se kad bi nas mama uredila i ja bih ponosno objavila svojim prijateljima, da idem u Grad, kao da vec nisam zivjela u Gradu u toj mojoj strmoj ulici...bilo je jos dosta toga i svaki put kad se sjetim, uhvati me neka tuga, jer zivot je tada bio ispred mene, a danas je skoro cijeli iza mene...i jesam li ga dobro utrosila?....e, pa to je tema za neki drugi blog

...dokazano, da se ljudi cesce sexaju petkom...

...kada ja trebam kolače, gužva je, stojim u redu...kada sjednem, da u miru pojedem kolač, sve se raščisti i sjedim sama u slastičarni, da bi onda opet nagrnuli ljudi i stvorila se gužva i tako redom...isto ovdje

...izgleda da smo zaboravili na ovu, oh tako 60' godina...dok me nema, jer moram i ja spavati, svađaju s oni koji vole životinje i imaju ih, s onima koji ih nemaju ili nemaju osjećaje za njih, ali vole djecu...pa kao da se to uopće isključuje...i ja bi se još trebala odlučiti za jednu stranu...pa kako ću, kad volim i jedne i druge...jesam li zbog toga pizda, mislim da nisam...ja sam u stanju voljeti, moje dvoje djece, unuke, da ih imam, moje dvije macke, a volim i mačke moje djece, sve u svemu 7 mačaka, a još uvijek volim i moju pokojnu Tenu (psa), volim svog dečka, moju obitelj...jesam li ja nenormalna, pa imam previše ljubavi ili su nenormalni oni, koje je imaju premalo, pitam se, pitam....

...skoro nikada nemam poruke...tko se moze mjeriti samnom...nitko

hahaha, kada ih možeš imati, cilj se nekako razvodni...

http://www.youtube.com/watch?v=Y72jRaoRvHs

http://www.youtube.com/watch?v=AeaZWg50vKg&feature=channel

...tko vjeruje u to da je to nesretan dan, tko pljucne tri puta, kada mu mačka pređe preko puta, tko se uhvati za gumb, kada vidi dimnjačara?

...osim, naravno, ako je terminalno bolestan, tada valjda zna...a možda i ne...ali više me zanima, postoji li uopće taj neki predosjećaj smrti...

...tako kaže pjesma...a šta ja tu mogu... da sam debela - smršavila bi, da imam dugi nos - operirala bi, a godine imam i protiv toga ne mogu ništa...
http://www.youtube.com/watch?v=zraVg1KU_Ac