Mic, mic...

Link

Link
Link

Link
Link
Link
Link

Kompozitor mnogih poznatih hitova.

Link
Link

Kako prepoznati bullying?
Iskrica je tek u zadnje vrijeme prestala biti bullying site. Je li?
Sjetimo se vremena kad su cijele bande predvodile javno šikaniranje nekih osoba.
I dan danas neki jauču za najgorim bullericama i bullerima i zazivaju ih.
Kriva sam i ja.
Jer se nisam javno pobunila i kad sam bila bullirana i kad su s druge bullirali. Ja bih se samo povukla u tišini.
Iživljavali su se na nekome satima ili danima i takvi su poslije ispadali kao glupi.

Dosta mi je bullshita!
Ostaci tih likova su i danas ovdje. Ali nemaju bandu uz koju su jači.
Nisu samo djeca bulirana, i slabi su bulirani, slabiji, stariji, mentalno slabiji, drugačiji.
Najbolje je otići, maknuti se iz situacije.
Nažalost, ti tipovi nisu svjesni katkada da su buleri i da je to bullying...pa šta, nisam ja, ja sam dobar čovjek...!

Link

Razgovaram s iskričarima telefonski/Viber i objašnjavam im da sam rođena u Zagrebu i odrasla u Zagrebu iako bi me netko pokatkad pitao, od kuda sam ja, jer bi mi govor neki put zanosio...ja bih tada rekla, a to, imam prijateljicu B. is Gospića, pa kako lako potpadam pod utjecaj, tako i to, govorim kao da sam Ličanka...ali brzo me prođe.

I stvarno, 1976. tada sam još bila radila administrativni posao, dođe mi šef u kancelariju i kaže, dobit ćeš u sobu svježe diplomiranu ekonomisticu (imala je dečka, a i ja). Ličanku.

Meni je to bila ljubav na prvi pogled. Prijateljska simpatija. Jako mi se svidjela, a i ja njoj, pretpostavljam.
Sprijateljile smo se, nešto je bilo u njoj milo i drago i za kratko vrijeme mi se učinilo kao da se poznajemo 100 godina.
Poslije su je maknuli iz moje sobe, što mi je bilo jako žao, a onda je život krenuo drugim tokom za mene i ja sam se preselila, ali nikada neću zaboraviti moju B. Ličanku i što mi je napravila.
Za cijelo vrijeme dok je ona bila u mojoj sobi na poslu, ja sam govorila kao ona, Ličanka, iako nikada nisam niti bila blizu Like i osim nje nisam poznavala niti jednog Ličanina ili Ličanku.
Ono tvrdo 'č' i ostalo.
Tada bi me ljudi pitali, jao, od kuda si ti, čekaj, čekaj, iz LIke...a ja se nikad nisam makla od rođenja iz Zagreba, haha.
Ja bih tada rekla, ja sam iz Zagreba, ali najbolja prijateljica mi je iz Gospića.

I tako jedan stari hofirant (nikad ništ od njeg), svako malo bi me pitao (a jako mu je bilo važno da bude samo s purgericama, a ja to i bila), ma stvarno reci, od kuda si ti, a meni smiješno došlo...

Razgovaram ja nedavno s jednim Markom (koji kasno na Kosovo stiže) i pričam mu između ostalog štos sa mojom prijateljicom B. (uvijek će ostati moja B. iako se već desetljećima nismo ni čule, ni vidle), a Marko na to, jel to B. ta i ta...i ispade, dobro je pozna i tada mi je po prvi put bio gušt pričati o mojoj B. s nekim tko ju stvarno poznaje.

Postoje neke stvari u životu, koje ostaju do kraja, ne zaboravljaju se i postoje neke drage osobe koje su bile dio mene i bit će i bit će isto tako do kraja, osobe koje se nikad ne zaboravljaju.

Nema mi ljepše stvari nego kad nigdje ne moram ići cijeli dan, da me nitko ne dira, da mi telefon ne zvoni, da ne trebam nikome i da se isključim potpuno od cijelog svijeta.
Nije lako biti ja, promijeniti kontinente, gradove, i mjesta i osvanuti relativno normalan.
Znam, znam, ima ih koji više putuju, naravno, ali ovako kao ja, biti iščupan iz jednog mjesta s korijenom, preselit se na drugo mjesto, opet s korijenom...i taman se korijen malo razraste, opet ideš na treće mjesto, i kad se aklimatiziraš, vraćaš se na početno mjesto.

To je jako naporno, fizički naravno, ali psihički najviše.

Tako kada dođem ovdje, natrag, ima posla ko u priči, ali nitko me ne sili i tjera, nikome ne polažem račune, tako da sve radim svojim tempom, kako mi se hoće.

Subotu i nedjelju sam si uzela slobodan weekend da ne radim ništa, da se izležavam, da čitam Jack Reachera (nisam ga uspjela na putu), zezam se na laptopu na Facebooku, na YouTubu i mazim se s Masonom (on me obožava, tek je shvatioda sam došlaza stvarno, pa se stalno mazi).

Umorna sam, a valjda još imam jetleg, stalno mi se spava.

Ovo je jedna od stvari koje mi nedostaju ovdje kod mene u Michiganu.
I nije mi jasno, tu bi trebao rasti kesten, možda ga i imaju,ali oni jednostavno ne znaju što s njime napraviti.
U najboljem slučaju ih serviraju uz neko pečenje, kao krumpire...i to je to.

Da, prodaju ih, prodaju ih suhe kao barut u trgovačkim centrima, skupi ko zlato, i šta...meni trebaju svježi, debeli sjajni maroni.

Prvo im ogulim smeđu sjajnu kožu, teško je, ali može se, od kile kestena dobiješ žuljeve, ali - isplati se.
Kad su ostali u sjajnoj dlakavoj potkošuljici, stavim ih u hladnu vodu i kuham lagano, ne smiju vriti, inače se raspadnu.
Kada su kuhani, a ne raspadnuti, ocijedim vodu i pustim da se ohlade.
Tada im bez problema skinem ljušturicu i napravim treću trijažu (prva je sa sirovim kestenom, druga je kad ima se oguli smeđa vanjska koža). Dosta ih je već otpalo u tom procesu, crvljivi, tvrdi, promijenjene boje, sve treba maknuti, jer daju loš okus cijeloj masi.

Kada sam sve očistila, sameljem ih u mašini za orahe, ja sve te neke klasične stvari, radim na klasičan način, iako imam food procesor, ali ovako radim ja oduvijek, a bogme je tako radila i moja mama, pa i moja baka Marija.

E sada imamo izvornu sirovinu s kojom moramo odlučiti šta ćemo, u svakom slučaju dodajem slatko vrhnje, a šećer, ovdje se može odlučiti slatko, slađe ili najslađe, ja stavim šećer u prahu, žlica, dvije Domaćeg (ruma)...i to je sve, barem što se mene tiče, promiješam dobro i uprotrijebim ili kao najdev za rolate, torte u kombinaciji s čokoladom, ali najdraže mi je, propustiti kroz prešu za krumpir u plitke čaše ili zdjelice i servirati s tučenim slatkim vrhnjem. Kesten pire.

U Italiji rade i marmeladu od kestena, kuhaju komadiće očišćenog kestena sa šećerom i mahunom vanilije dok ne bude gusto i postupak je isti kao kod ostale marmelade i džemova, u čiste staklenke, sterilizirati, i to je to.

Osim toga mogu se raditi kandirani kesteni, to su obično cijeli kesteni, kuhani u gustom šećernom sirupu, kad su kuhani, ocijede se i stave sušiti i poslije ih se može prekriti s čokoladom napola ili samo ostaviti, pa se jedu...to je jako fino i gotovi su jako skupi, i tretiraju se kao dragulji u luksuznim bononierama, prodaju se trgovinama delikatesa, naravno skupi, jer ima puno posla s time.
I uopće, s kestenom ima puno posla ali - se isplati.
Rezultat je uvijek senzacionalan kad se radi po propisima.

Ne kažem da je to neka jako dobroa knjiga, ali me držala u pauzama čekanja na avione, tri različita aviona u sveukukupnom trajanju, da me ubiješ ne mogu izračunati, probudila sam se u 5:45 u jutro, krenula oko 8 iz Zagreba i došla kući oko vaših 4 u jutro, može se izračunati, samo sam još umorna.
U avionu sam gledala 3 stara filma...sjedila sam do prolaza na svu sreću, na sva tri leta.

Eto, sve regularno, koliko me veselio susret s Masonom, toliko mi se srce kidalo, jer sam ostavila Đurđu, koja je sjedila 3 dana ispred moje prazne kuće u Istri.
To je ljubav, onda je došao njen gazda i podvikuo, jel' hoće jesti ili ne.
Šalim se, ali ta mica je bila od moje pokojne prijateljice koja ju je mazila, ovaj njen muž je ne mazi, pa smo se ona i ja cijelo ljeto mazile i gledale zajedno videe na laptopu...naravno, o mišićima koji izlaze iz rupe u zidu i jednu zrna pšenice, to jako voli.

Pronašla knjige moje djece, sve 80-ih godina, s posvetama.
Prekrasno i preslatko.

...krepala mi je baterija na laptopu, pa sam samo na telefonu i tlaka mi je...ali sam tek sada pročitala Eteove komentare na mojem blogu o Slovi i mogu konstatirati Ete, mi šumom, ti drumom, ajde, ja volim friški zrak, a ti voliš promet...