Iskrica for Dummies

Nisam više kralj,
kraljevstva nemam.
Izgubio sam ga,
tražeći sreću.
Sada sam kralj,
na skrivenom papiru
iz prošlosti...

I što sada?

Link

2,5 čaša brašna
3/4 čaše šećera
prašak za pecivo
1/2 žličice cimeta

pomiješati i dodati čašu badema

3 jaja
vanijija šećer
zrno soli

dobro razmutiti mikserom i polako umiješati u prethodnu smjesu

Razdjeliti na dva dijela i napraviti "kobasice". (Malo spljoštiti)

peći na 200C 10-15 minuta dok ne narastu i ne otvrdnu

izvaditi i ohladiti

narezati i poslagane peći još 15-20 min, a možda i malo više...

Evo, čitam...možda je bolje da ne čitam. To su krugovi pakla...o tome vam ne želim ni riječi napisati. Ali, ruku na srce, vani je prekrasan dan, pomalo vjetrovit i ugodan. Ni topao, ni hladan...

Danas ću raditi cantuccine, moj omiljeni keks. Prvi put sam ga probao prije desetak godina kada sam bio na jednoj konferenciji u Sorrentu. U kasne sate zaželio sam se slatkog i ušao u slastičarnicu. Ispred mene, zamotani u celofan stajali su cantuccini. Uzeo sam jedne i uputio se u hotelsku sobu. Sutradan ujutro uzeo sam još jedne...Cantuccini su tvrdi keksi sa bademom...zarazni su kao kikiriki...

A sada idem po puter ali razmišljam i o margarinu...

PS. Baš sam smiješan. U cantuccine ne ide ni mast ni ulje...

Zadnje kapi...osjećaš li gdje sam?
Negdje na kraju,
ili početku.
Sasvim je svejedno.

Izgubljen u trajanju...
okružen neodređenim svijetom...
u nekom bezizlaznom svemiru...

"Kad je čovjek sam uvijek je u lošem društvu."

Radni narode!

Vjerujem da vas još uvijek ima.
Koji ustajete jutrom ranim
i radite svoj posao
kako-tako
I dobivate plaću
neki veću, neki manju
i krpate kraj sa krajem
neki bolje, neki lošije
koji ste u kreditima
i strepite nad vremenima koja dolaze...

Nemam vam ništa lijepog za reći...ustvari imam,

Samo nas ljubav može spasiti...

Od mene niste čuli ništa mudro
Niti ste naučili išta...
Nisam vam ništa ni rekao
Samo sam vam neke stvari pokazao
da ne zaboravite
jureći kroz život
I kada bi me pitali nešto mudro
ne bi vam imao što za reći
jer ne znam

Ne pitajte me ništa...

Link

Danas sam gledao reportažu o ljudima koji žive u prašumama Gvineje...doista fascinantno...ljudi koji žive u prašumi...prvi put su vidjeli bijelog čovjeka Ne znaju za ništa drugo osim za prašumu...možda vide avione. Svijest im je toliko razvijena da svijet oko sebe promatraju kao svijet duhova... ništa ne znaju ali znaju loviti. Hrana. Uglavnom, hvataju hranu, čak u drvu uzgajaju sočne crve...peku meso zamotano u listu banane...

Interesantni su muško - ženski odnosi. Muškarci žive odvojeno od žena...čak ni istu hranu ne jedu. Misle, muškarci se trebaju kloniti žena jer im žene oduzimaju energiju. Kažu, kada muškarac živi sa ženom onda brže stari...o ljubavi pojma nemaju. Loše, ubiju...i pojedu...nevjerovatno, koliko to tamo normalno izgleda...

Smrtnost je velika...od 4 djeteta jedno preživi...starih nema. Vjeruju u život nakon smrti...mogu biti samo oni koji su postojali, tj.ako je postojao Šime i umro tada je njegovo mjesto slobodno i Šime nastavlja živjeti kroz drugo tijelo...prekobrojne ubiju...valjda?

Žive na drvetu...glavno oružje im je luk i strela. Strele su umjetnička djela...i lukovi su vrlo lijepi...elegantni...prekrasni lovci...i vrlo precizni...znaju sve tajne prašume...

Prije vjenčanja maštamo o bračnoj sreći: "Biti će nam prelijepo. Drugi parovi se svađaju, ali mi nećemo. Mi se volimo." Naravno, nismo skroz naskroz naivni. Razum nam govori da će iskrsnuti različitosti, ali smo uvjereni da ćemo o tim razlikama raspravljati otvoreno. Jedno od nas će uvijek biti spremno na ustupke te ćemo postići sporazum. Kad je čovjek zaljubljen, teško je povjerovati u bilo što drugo.

Na svom vrhuncu stanje "zaljubljenosti" je euforično. Jedno s drugim smo emocionalno opsjednuti. Idemo na spavanje razmišljajući jedno o drugome. Kad se budimo ta osoba nam je prva u mislima. Žudimo da budemo zajedno. Kad smo zajedno, kao da smo u raju. Kad se držimo za ruke, osjećamo da nam se krv stapa u jednoj žili. Mogli bismo se ljubiti bez kraja kad se ne bi moralo ići u školu ili posao. Grljenje potiče snove o braku i oduševljenje.

Navedeni smo na vjerovanje da će prava ljubav potrajati vječno. Uvijek će nas opajati prekrasni osjećaji koje imamo u ovom trenutku. Ništa se ne može ispriječiti između nas. Ništa ne može nadjačati našu uzajamnu ljubav. Zaljubljeni smo i uhvaćeni u mrežu ljepote i šarma druge osobnosti. Naša ljubav je najljepša stvar koju smo ikada iskusili. Primjećujemo da su neki bračni parovi izgubili taj osjećaj, ali nama se to nikada neće dogoditi. "Možda njihova ljubav nije bila prava", zaključujemo.

Nažalost, vječnost stanja zaljubljenosti je izmišljotina, a ne činjenica. Po nekim istraživanjima zaključeno je da prosječno stanje zaljubljenosti traje dvije godine, a ako je po srijedi tajna ljubav može potrajati i nešto dulje. Naposlijetku se svi spustimo iz oblaka i ponovno stanemo na zemlju. Oči su nam otvorene pa vidimo nedostatke u drugoj osobi. Otkrivamo da neke od njegovih/njezinih karakternih crta ustvari idu na živce. Njezino ponašanje nas smeta. On je u stanju povrijediti i razbjesniti se, čak možda govoriti grube riječi i kritičke prosudbe. Te sitne karakterne crte, koje smo previdjeli u fazi zaljubljenosti postaju sada velika brda. Prisjećamo se majčinih upozorenja i pitamo se: "Kako sam mogao biti toliko blesav?"

Dobro došli u bračnu stvarnost gdje u slivniku uvijek ima dlaka, a zrcalo je umrljano malim bijelim točkama, gdje se svađe vrte oko toga na koju stranu treba staviti rolu WC papira i treba li poklopac školjke biti spušten ili podignut. To je svijet u kojem cipele ne šeću do ormarića, a ladice se na zatvaraju same, gdje kaputi ne vole vješalice, a sokne se u pranju rastežu. U tom svijetu pogled može povrijediti, a riječ satrti. Intimni ljubavnici mogu postati smrtni neprijatelji, a brak bojno polje.

Što se dogodilo? Jesmo li uistinu imali pravu stvar? Mislim da jesmo. Problem je loša informacija. Loša informacija bila je pomisao da će zaljubljenost potrajati vječno.

Kad stanje zaljubljenosti poprimi svoj prirodan tijek (sjetite se da prosječna faza zaljubljenosti traje dvije godine), vraćamo se u svijet stvarnosti i počinjemo tražiti svoje. On će izražavati svoje želje, ali njegove želje su drukčije od njezinih. On želi seks, a ona je previše umorna. Ona želi posjetiti roditelje, ali on veli: "Ne želim provoditi toliko vremena s tvojom obitelji." On želi sudjelovati u nogometnom turniru, a ona kaže: "Ti više voliš nogomet nego mene." Malo po malo, privid bliskosti se rasplinjuje, a na površinu izbijaju osebujne želje, osjećaji, razmišljanja i način ponašanja. Dvije su osobe. Njihove misli se nisu stopile, a njihovi osjećaji su se pomiješali samo nakratko u oceanu ljubavi. Sada ih valovi stvarnosti počinju razdvajati. Nisu više zaljubljeni pa se u toj fazi povlače, odvajaju, razvode, te kreću u potragu za novim doživljajem zaljubljenosti, ili pak počinju ozbiljno raditi na tome da nauče voljeti jedno drugo bez euforije opsjednutosti ljubavlju.
Dr. Peck zaključuje da stanje zaljubljenosti nije prava ljubav iz tri razloga:

Zaljubljivanje nije čin volje ili svjesnog odabira. Bez obzira koliko se željeli zaljubiti, ne možemo to postići na silu. S druge strane, možda ne tražimo to stanje, a preuzme nas iznenada. Često se zaljubljujemo u neprikladno vrijeme i u nepodobne ljude.

Zaljubljivanje nije prava ljubav stoga što je nenaporno. Ma što činili u stanju zaljubljenosti, to zahtijeva vrlo malo discipline ili svjesna napora s naše strane. Dugi, skupi telefonski razgovori koje obavljamo, pokloni koje izmjenjujemo, stvari koje obavljamo nisu vrijedne spomena. Kao što nagonska priroda ptice nalaže izgradnju gnijezda, tako i nas nagonska priroda stanja zljubljenosti tjera da jedno drugome činimo neobične i neprirodne stvari.

Zaljubljena osoba nije istinski zainteresirana za poticanje osobnog razvoja drugog bića. Ako na pameti imamo ikakav cilj, onda je to da skončamo usamljenost i možda uspjeh ovjekovječimo brakom. Stanje zaljubljenosti ne usredotočuje se na naš osobni razvoj niti na razvoj i napredovanje drugog bića. Umjesto toga daje nam osjećaj da smo stigli do cilja i da nam ne treba daljnje napredovanje. Na vrhuncu smo životne sreće i jedina nam je želja da tu i ostanemo. Naša ljubljena se zasigurno ne treba dalje razvijati jer je savršena. Jednostavno se nadamo da će ostati savršena.

Stanje zaljubljenosti možemo prepoznati i odrediti kao privremeni emocionalni uzlet, a potom nastavljamo pravu ljubav sa svojim bračnim drugom. Ta vrsta ljubavi jest u suštini emocionalna, ali nije opsjednutost, To je ljubav koja ujedinjuje razum i emocije. Ona uključuje čin volje i zahtijeva disciplinu, ali prepoznaje potrebu za osobnim razvojem. Naša najosnovnija emocionalna potreba nije zaljubljivanje, nego potreba da nas netko voli, da spoznamo ljubav koja proizlazi iz razuma i odabira, a ne nagona. Potrebno mi je da me voli netko tko je odabrao da me voli, koji u meni vidi nešto vrijedno življenja.

Takva vrsta ljubavi zahtijeva napor i disciplinu i prepoznaje potrebu za osobnim razvojem. To je odabir da se utroši energija u nastojanju da se pripomogne drugoj osobi znajući da, ako je njegov ili njezin život obogaćen vašim nastojanjem, i vi ćete pronaći osjećaj zadovoljstva - zadovoljstva iskrene ljubavi prema drugome. Tu nije potrebna euforija stanja zaljubljenosti. Ustvari, prava ljubav ne može ni početi dok ne prođe stanje zaljubljenosti.

Ovo je dobra vijest za bračne parove koji su izgubili svoje zaljubljene osjećaje. Ako je ljubav odabir, onda oni imaju mogućnost voljeti i kad se jednom ugasi opsjednutost zaljubljenosti, a oni se vrate u svijet stvarnosti. Ta vrsta ljubavi započinje s određenim stajalištem - načinom razmišljanja. Ljubav je stajalište koje govori: "Oženjen sam s tobom i odabirem da brinem za tvoju dobrobit." U tom slučaju onaj koji bira da voli, naći će odgovarajuće načine da izrazi svoju odluku. Ako to uspijemo naučiti i odaberemo da to provedemu u djelo, onda će ljubav koju dijelimo biti uzbudljivija negoli bilo što što smo ikada osjetili dok smo bili slijepo zaljubljeni.

www.step.hr