Iskrica for Dummies

Link

Svaka glazba je nova glazba u trenutku svog nastanka a kada prođe određeno vrijeme postaje starija glazba. Napokon, nakon dugo vremena, glazba svoga vremena nestaje. Nitko je ne sluša, nitko je ne svira. Dolazi nova glazba.
*Prije je bilo bolje* dobro je poznata deviza kada se govori o prošlim vremenima. Možda je to točno a možda i nije ovisno o sustavu vrijednosti koje smo usvojili. Ljudska svijest se mijenja jer se mijenja svijet oko nje. Nije isto probuditi se u pećini, pored vatre što polako tinja ili na udobnom madracu u toploj sobi uz buku automobila kojima ljudi jure na posao. Nije isto provoditi vrijeme pecajući ribu ili, u potrazi za hranom razgledavati police u tržnim centrima. Utisci su različiti pa time i glazba tog vremena. Nema više Fiće, nema više Beatlesa...mislim, ima ih ali tko to više vozi i sluša. Danas se voze Tojote i slušaju...Link

Kaži mi što slušaš pa ću ti reći tko si...Link

Jedna od prvih društvenih podjela koje sam proživio bila je podjela na rokere i šminkere. Rokeri su slušali rock a šminkeri estradu. Rokeri su uglavnom dolazili iz siromašnijih obitelji a šminkeri iz bogatijih. Naravno, bilo je tu i iznimki. Rokeri su bili otvoreni prema životu, i prema dobrim i prema lošim stvarima pa su tako u životu i završili. Malo tko se promijenio. Isto se desilo i sa šminkerima. Oni su bili malo manje otvoreni prema životu. Njihov teren mi je potpuno nepoznat. Nisu bili baš muzikalni...

Vratio sam se na otok. Nakon dugotrajnog izbivanja opet sam u svom najdražem ambijentu. Vani pada kiša. Tipkam po laserskoj tipkovnici ne zato što mi je draga već zato što su se već dvije tipkovnice pokvarile. Tastatura je američka i sada tražim naše znakove. Moram reprogramirati mozak na novonastalu situaciju.
Da, ovdje je moj život, daleko od svega. Gledam ovu tastaturu i mislim kako je najbolja od svih. Mogu po njoj tresti pepeo, proljevati vodu a da joj se ništa ne dogodi. Samo da elektronika u laseru poživi što duže. Može sve to odraditi i umjetna inteligencija glasovnim putem, speech to text ali to do sada nisam koristio, mada su svi moji razgovori sa umjetnom inteligencijom zapisani.

Ovdje je mir i tišina, nikoga nema. Čujem samo kokoške...

Link

Nova pjesma...Link

Ozbiljan problem...Link

Za razliku od drugih, ovaj je programabilan. Može zamijeniti sve postojeće sintesajzere. To znači da može proizvesti sve moguće i nemoguće zvukove. Na primjer, ove...Link

Masline su ubrane. Berba je trajala 15 dana i sve je dobro prošlo sa par ogrebotina i jednom masnicom. Masline su bile potpuno zdrave i ulje je odlično. Jelo se, pilo i radilo se...

Danas nam se u masliniku pridružila jedna djevojčica. Isprva je bila bojažljiva ali ubrzo se sprijateljila. Dobila je malo jesti i piti i nakon toga je otišla, vjerojatno svom gazdi, lovcu...

Umjetna inteligencija će nas opljačkati...
Link

AI slika

Evo, dočekao sam kišu. Nikad me kiša nije radovala kao sada. Pauza! Sedam dana 12satnog fizičkog posla me umorilo. Ne pretjerano. Nastavak slijedi nakon kiše. Zaželio sam se malo surfanja i bloganja.
Berem u masliniku našeg poznatog maslinara i mog prijatelja. U jednom trenutku, prije tri godine reće on da ima berbu maslina i kažem mu "Idem i ja!" i od tada berem masline. Kroz to vrijeme puno toga sam naučio o maslinarstvu, od berbe do prerade. To je jako razvijena grana naše ekonomije koja počiva na pojedincu i svi koji se tome priključuju su tamo jer to vole raditi. U tome je razlika...
Moja pozicija u masliniku su visoke grane tako da sam uglavnom na drvetu. Mašina odradi većinu posla a ono što ostane bere se sa zemlje, sa skala i unutarnje krošnje. Masline padaju na mrežu i kada se poberu, mreža se skuplja i masline se prebacuju u kašete a mreže se prebacuju na nove pozicije. Pred kraj dana slažu se kašete i voze na preradu. Nakon dva, tri sata vraćamo se doma sa uljem.
Prerada je zanimljiv trenutak jer tamo se susreću maslinari i razmjenjuju iskustva. Nevjerojatno pozitivna atmosfera, i inače je kroz cijelu berbu nevjerojatno pozitivna atmosfera. Svi su prijatelji i stvari se odlično odvijaju. Zato su maslinova ulja sa ovih područja među najboljima u svijetu...

Ima i ona, tamna strana priče. Nešto smo opako napravili prirodi. Insekti su nestali a ni ptica baš nema...

Evo, da se nakratko javim prije odlaska na posao. Možda se čudite i pitate se, pa Slova? Ti ništa ne radiš! To je istina, ja ništa ne radim ali, u jednom trenutku, svake godine idem brati masline. To sam vam htio reći, berem masline. Mene zanimaju samo majmunski poslovi...

Volim promatrati ljude.

Na tržnici, u tramvaju, ispred pekare u šest ujutro.

Tijela su prva. Veliki, mali, debeli, mršavi, zgrbljeni, uspravni. Svatko nosi svoje tijelo kao kaput koji nije birao. Ali to me prestane zanimati nakon dvije minute.

Onda vidim ono drugo.

Dušu. I njenu težinu.

Naučio sam da duša nema veze s kilama. Vidio sam čovjeka od sto dvadeset kila kako ulazi u tramvaj lagan kao balon. Smijao se sam sebi jer mu je ispadala vrećica. Svi su mu se maknuli, ne zato što je bio velik, nego zato što je bio lagan. Duša mu je bila lagana.

I vidio sam djevojku od pedeset kila kako vuče sa sobom nešto teško. Nije imala vrećice. Hodala je sporo, gledala u pod. Nije bila tužna. Samo teška. Kao da u džepovima nosi kamenje tuđih riječi koje nikad nije izgovorila.

Svatko ima tu težinu. I ona govori sve.

Lagane duše hodaju malo na prstima, kao da se ispričavaju podu što ga dodiruju. Teške duše ostavljaju trag i kad odu.

A onda sam shvatio da svaka duša ima i suputnika.

Nisam ga odmah vidio. Suputnika upoznaš tek kad netko progovori.

Sjedio sam jednom s čovjekom. Krupan, bradat, ruke kao lopate. Duša mu je bila ogromna i lagana, vidio sam odmah. Ali kad je počeo pričati - o poslu, o kući, o tome kako su danas svi pokvareni - glas mu je postao malen. Stisnut. Riječi su mu bile tvrde i oštre. To nije bila njegova duša. To je bio suputnik.

Suputnik je onaj koji je naučio govoriti umjesto nas. Onaj koji zna što se smije reći, kako se treba smijati, kada treba kimnuti. Duša ne zna te stvari. Duša samo zna biti.

I tako sam počeo razlikovati:

Kad duša govori, suputnik spava. Vidiš to odmah. Čovjek zastane usred rečenice. Pogled mu ode negdje iza tebe, u daljinu. Ruke mu se opuste. Kaže nešto glupo i istinito, poput "ne znam zašto, ali danas mi je lijepo." I posrami se odmah nakon toga.

Kad suputnik govori, duša spava. Tada je sve točno. Rečenice su posložene. Nema pauza. Čovjek te gleda ravno u oči i ne trepće. Sve zvuči pametno i ništa ne dotiče.

Najtužnije je gledati ljude kod kojih suputnik nikad ne spava. Govore godinama bez da im je duša progovorila i jednu riječ. Tijelo im je tamo, suputnik priča, a duša sjedi negdje iza, u kutu, s rukama u krilu.

A najljepše je kad uloviš trenutak smjene.

Prošli tjedan, na klupi u parku. Starica, sitna, s dva štapa. Suputnik joj je bio glasan - pričala je o cijenama, o unucima koji ne zovu, o susjedi. Težak, dosadan suputnik.

I onda je pored nje proletio vrabac. Sletio blizu. Ona je zašutjela. Usred riječi.

Suputnik je zaspao.

Duša se probudila.

Nasmiješila se. Bez zuba. I rekla: "Gle ga kako je hrabar."

U toj jednoj rečenici bila je cijela njena težina. Lagana, svijetla. Teška samo toliko da ostane na zemlji.

Vrabac je odletio. Suputnik se probudio i nastavio: "...i kažem ja njoj, ne može tako..."

Ali ja sam već vidio.

Svi mi imamo oboje. Dušu i suputnika. I ne moraju biti isti. Često nisu. Suputnik može biti krupan i bahat, a duša mala i preplašena. Ili obrnuto.

Posao je, mislim, naučiti ih pustiti da se izmjenjuju. Ne ubiti suputnika. Treba nam, on zna preživjeti dan. Ali ne dati mu da govori cijeli život umjesto nas.

Zato sad kad upoznajem nekoga, ne slušam prvo što govori. Gledam kako sjedi dok šuti. Dok čeka tramvaj. Dok misli da ga nitko ne gleda.

Tamo je duša. Uvijek u pauzi. Između dvije rečenice suputnika.

I odmah znam s kim imam posla.

Svijet se nije podijelio na bogate i siromašne. Podijelio se na četiri vrste ljudi. I u tome je zamka.

1. GORE - Inteligentni i Zli - Arhitekti

Žive u gornjem gradu. Vile od stakla, bazeni koji svijetle i kad ih nitko ne koristi. Nisu gospodari jer su najjači, nego jer su najpametniji.

Shvatili su da čovjeku ne moraš oduzeti slobodu silom. Dovoljno je da mu je nikad ne daš, a uvjeriš ga da je sam kriv što je nema.

Zato su sagradili ogradu. Ne previsoku da se ne može preskočiti, nego dovoljno visoku da se ne usudiš ni pokušati. I stavili vojsku na nju, ne da čuva njih od nas, nego da čuva nas od pomisli da možemo gore.

Oni su vlast. Njihov sistem je savršen. Skoro.

2. DOLJE - Glupi i Dobri - Kmetovi

Dolje smo mi. Beton koji se ljušti, magla, prozori s kojih svi proviruju. Ljudi koji šute i gledaju.

Mi smo glupi i dobri. Glupi ne zato što ne znamo zbrajati, nego zato što vjerujemo. Vjerujemo da ako šutimo, bit će bolje. Vjerujemo čovjeku koji nam kaže "ja sam jedan od vas" dok nas vodi do ograde.

Mi nikad ne bismo prvi bacili kamen. Mi bismo prvi podijelili kruh. I zato smo pokoreni. U svijetu Arhitekata, dobrota bez pameti je najjeftinija radna snaga.

Mi smo većina. I mi smo baza. I mi smo jedini razlog zašto gornji grad uopće postoji.

3. ONI KOJI KVARE IGRU ARHITEKTIMA - Inteligentni i Dobri - Otpadnici

Problem za Arhitekte nikad nisu bili kmetovi. Kmetovi su poslušni.

Problem su njihovi vlastiti. Oni rođeni gore, školovani u njihovim školama, koji su shvatili kako sistem radi - i zgadilo im se.

Inteligentni i dobri.

Oni su napisali knjigu SLOBODA. Nisu je napisali za sebe. Napisali su je rukom, nacrtali mapu: START - PODRUM - SERVISNI TUNEL - SIGURNA KUĆA - SJEVERNA VRATA. I ostavili je u blatu donjeg grada, gdje će je naći samo netko tko gleda u pod, a ne u penthouse-e.

Oni su izdajnici svoje klase. Arhitekti ih se boje više od svega. Jer glupog kmeta možeš kontrolirati. Ali kad se pametan čovjek udruži s dobrim kmetom - kmet prestaje biti glup. I tada ograda prestaje biti zid i postaje samo žica.

Zato na knjizi piše: "ne vjeruj nikome" i "03:17".

4. ONI KOJI KVARE ŽIVOT KMETOVIMA - Glupi i Zli - Psi

A problem za kmetove nikad nisu bili Arhitekti. Arhitekte skoro nikad ne vidiš.

Problem su bili naši. Susjedi.

Glupi i zli.

Onaj čovjek kod rampe koji šapće vojniku i pokazuje prstom na prozor. Onaj koji za propusnicu, za dan struje, za mrvicu sigurnosti - proda onog do sebe.

Nije pametan. Ne razumije sistem. Ali razumije da ako bude pas gospodara, dobit će kost. I zato je gori od gospodara. Gospodar te pokorava iz interesa. Pas te gazi iz zavisti.

Arhitekti ih obožavaju. Ne moraju plaćati vojsku da nas nadzire. Dovoljno je da jednom tjedno nahrane Pse. Psi će ostalo obaviti besplatno. I još će misliti da su uspjeli.

I tako krug stoji:

Inteligentni Zli vladaju jer su Glupi Dobri dobri.
Glupi Dobri ostaju dolje jer ih drže Glupi Zli.
Glupi Zli postoje jer ih hrane Inteligentni Zli.
A jedina pukotina je knjiga u blatu.

Knjiga koju je napisao Inteligentni Dobri, za Glupog Dobrog, da ga nauči kako prevariti i Inteligentnog Zlog i Glupog Zlog.

Piše u njoj samo jedno:

pazi na patrole / ostani nisko / šuti

I ispod: krećemo u zoru.

Budućnost nije došla uz eksploziju. Došla je tiho, kao račun koji nitko ne može platiti.

Jednog jutra smo se probudili i shvatili da nam je izlazak postao luksuz. Ne onaj Instagram luksuz putovanja na Maldive, nego osnovni luksuz - sjesti u kafanu. Kava je 4 eura. Pivo 5. Dva pića i već si potrošio satnicu. Pa kažeš, popit ću kavu doma. I ostaneš doma.

I tako malo po malo, grad se ugasio.

Veliko povlačenje
Prvo su nestale kafane. Ne sve odjednom. Prvo one s dušom, s drvenim stolicama i konobarom koji zna kako piješ kavu. Njih su zamijenili lanci, pa su i lanci shvatili da nema prometa. Izlog je čist, stolice su složene, na vratima cedulja "Zbog manjeg obujma posla radimo skraćeno". Pa onda zauvijek.

Onda restorani. Kuhanje doma je uvijek bilo jeftinije, ali sada je postalo jedino logično. Za cijenu jednog ručka za dvoje vani, imaš namirnice za četiri dana doma. Ljudi su počeli računati. Kad jednom počneš računati svaki izlazak, prestaneš izlaziti.

Kina? Posljednji put kad sam bio, u dvorani od 200 mjesta nas je bilo sedam. Ulaznica 12 eura, kokice 9. Za te novce imaš tri mjeseca streaming servisa. I ostaneš doma. Na kauču je toplije i nitko ti ne šuška iza leđa.

Putovanja su postala riječ iz starog rječnika. Nekad se govorilo "idem na more", sada se kaže "idem na Savu". Ili na Sljeme. Ili u Maksimir. Lokalni izlet je jedino putovanje koje si još možemo priuštiti. Avion je za direktore, vlak je skuplji od auta, a auto troši kao da pije šampanjac. Pa spakiraš sendvič u ruksak i praviš se da je izlet avantura. A zapravo je samo krug oko vlastite kuće.

Život na dvije točke: posao - kuća
Život se sveo na dvije koordinate. Posao i kuća. Između njih više nema ničega. Nema onog "idem negdje usput". Nema spontanosti.

Radiš da bi platio kuću u kojoj stalno sjediš. Sjediš u kući da bi se odmorio za posao na koji moraš ići da bi platio kuću. Krug je savršen i jezivo prazan.

Ljudi su postali umorni na novi način. Ne fizički umorni, nego socijalno ispražnjeni. Zaboravili smo kako se priča uživo. Kako se smije naglas u društvu. Tipkanje je zamijenilo razgovor, a emoji je zamijenio izraz lica. Svi smo dostupni online, a nitko nije dostupan uživo.

Domina efekt
I onda dolazi najgori dio.

Kad mi ne idemo van, netko ostaje bez posla. Konobarica koja je radila 10 godina u kvartovskom bircu. Kuhar. Recepcionar u hostelu. Student koji je prodavao karte u kinu. Turistički vodič koji je znao svaku ulicu Zadra napamet. Svi oni odjednom ne trebaju nikome.

Pa oni počnu štedjeti. I oni prestanu ići van. I zatvori se još jedan lokal. I još jedan krug ljudi ostane bez posla.

To nije kriza. To je tiho odumiranje grada. Grad fizički postoji, zgrade su tu, ali nema prometa ljudi. Nema žamora. Nema života između zgrada. Samo fasade i dostavljači na biciklima koji voze hranu ljudima koji se boje izaći jer je vani preskupo.

Postali smo društvo koje si ne može priuštiti samo sebe.

I najtužnije od svega je što se nitko nije pobunio. Nismo izašli na ulice. Samo smo ostali doma. Jer i izlazak na prosvjed košta. Trebaš platiti tramvaj.

Budućnost o kojoj govorim nije distopija iz filmova. Nema robota koji nas kontroliraju. Sami smo se zaključali. Ključ je bio račun.