Iskrica for Dummies

Evo, prolazi petak 13. Kada sve zbrojim, bilo je aktivno. Na yamahinoj bass gitari pukla je čivija. Radi se o indonezijskoj kopiji gitare. To se japancima ne bi dogodilo. Nije to prva čivija koja je pukla. Naručio sam dvije čivije kod kineza, lijevu i desnu. Kada mi je pukla druga čivija više nisam imao zamjenu i onda je pukla treća čivija i našao sam se na čudu. Spasila me stara framus bas gitara koja je godinama ležala na ormaru. Skinuo sam jednu čiviju s nje i pokušao staviti na yamahu. Nije išlo zbog dimenzija koju sam morao nadokrpati plastičnom trakom. Konačno sam zašarafio novu, staru čiviju i sada je gitara kompletna. Ne bi ja ništa od toga napravio da mi nije trebala gitara, a trebala mi je zbog nove pedale, M-VAVE Tank pro. To je pedala koja će ići samnom na probe i koncerte. S njom ću farbati note. Mogu je priključiti na kompjuter i komponirati uz zvuk bas gitare. Ustvari, cijeli dan sam proveo proučavajući pedalu. Nema, što na njoj nema. Samo čekam programere da je počnu reprogramirati. Živjela Kina!

Vani pada kiša, grmi, sijeva i puše jak vjetar...Link

Sutra je petak 13.

Link

Svaka glazba je nova glazba u trenutku svog nastanka a kada prođe određeno vrijeme postaje starija glazba. Napokon, nakon dugo vremena, glazba svoga vremena nestaje. Nitko je ne sluša, nitko je ne svira. Dolazi nova glazba.
*Prije je bilo bolje* dobro je poznata deviza kada se govori o prošlim vremenima. Možda je to točno a možda i nije ovisno o sustavu vrijednosti koje smo usvojili. Ljudska svijest se mijenja jer se mijenja svijet oko nje. Nije isto probuditi se u pećini, pored vatre što polako tinja ili na udobnom madracu u toploj sobi uz buku automobila kojima ljudi jure na posao. Nije isto provoditi vrijeme pecajući ribu ili, u potrazi za hranom razgledavati police u tržnim centrima. Utisci su različiti pa time i glazba tog vremena. Nema više Fiće, nema više Beatlesa...mislim, ima ih ali tko to više vozi i sluša. Danas se voze Tojote i slušaju...Link

Kaži mi što slušaš pa ću ti reći tko si...Link

Jedna od prvih društvenih podjela koje sam proživio bila je podjela na rokere i šminkere. Rokeri su slušali rock a šminkeri estradu. Rokeri su uglavnom dolazili iz siromašnijih obitelji a šminkeri iz bogatijih. Naravno, bilo je tu i iznimki. Rokeri su bili otvoreni prema životu, i prema dobrim i prema lošim stvarima pa su tako u životu i završili. Malo tko se promijenio. Isto se desilo i sa šminkerima. Oni su bili malo manje otvoreni prema životu. Njihov teren mi je potpuno nepoznat. Nisu bili baš muzikalni...

Vratio sam se na otok. Nakon dugotrajnog izbivanja opet sam u svom najdražem ambijentu. Vani pada kiša. Tipkam po laserskoj tipkovnici ne zato što mi je draga već zato što su se već dvije tipkovnice pokvarile. Tastatura je američka i sada tražim naše znakove. Moram reprogramirati mozak na novonastalu situaciju.
Da, ovdje je moj život, daleko od svega. Gledam ovu tastaturu i mislim kako je najbolja od svih. Mogu po njoj tresti pepeo, proljevati vodu a da joj se ništa ne dogodi. Samo da elektronika u laseru poživi što duže. Može sve to odraditi i umjetna inteligencija glasovnim putem, speech to text ali to do sada nisam koristio, mada su svi moji razgovori sa umjetnom inteligencijom zapisani.

Ovdje je mir i tišina, nikoga nema. Čujem samo kokoške...

Link

Nova pjesma...Link

Ozbiljan problem...Link

Za razliku od drugih, ovaj je programabilan. Može zamijeniti sve postojeće sintesajzere. To znači da može proizvesti sve moguće i nemoguće zvukove. Na primjer, ove...Link

Masline su ubrane. Berba je trajala 15 dana i sve je dobro prošlo sa par ogrebotina i jednom masnicom. Masline su bile potpuno zdrave i ulje je odlično. Jelo se, pilo i radilo se...

Danas nam se u masliniku pridružila jedna djevojčica. Isprva je bila bojažljiva ali ubrzo se sprijateljila. Dobila je malo jesti i piti i nakon toga je otišla, vjerojatno svom gazdi, lovcu...

Umjetna inteligencija će nas opljačkati...
Link

AI slika

Evo, dočekao sam kišu. Nikad me kiša nije radovala kao sada. Pauza! Sedam dana 12satnog fizičkog posla me umorilo. Ne pretjerano. Nastavak slijedi nakon kiše. Zaželio sam se malo surfanja i bloganja.
Berem u masliniku našeg poznatog maslinara i mog prijatelja. U jednom trenutku, prije tri godine reće on da ima berbu maslina i kažem mu "Idem i ja!" i od tada berem masline. Kroz to vrijeme puno toga sam naučio o maslinarstvu, od berbe do prerade. To je jako razvijena grana naše ekonomije koja počiva na pojedincu i svi koji se tome priključuju su tamo jer to vole raditi. U tome je razlika...
Moja pozicija u masliniku su visoke grane tako da sam uglavnom na drvetu. Mašina odradi većinu posla a ono što ostane bere se sa zemlje, sa skala i unutarnje krošnje. Masline padaju na mrežu i kada se poberu, mreža se skuplja i masline se prebacuju u kašete a mreže se prebacuju na nove pozicije. Pred kraj dana slažu se kašete i voze na preradu. Nakon dva, tri sata vraćamo se doma sa uljem.
Prerada je zanimljiv trenutak jer tamo se susreću maslinari i razmjenjuju iskustva. Nevjerojatno pozitivna atmosfera, i inače je kroz cijelu berbu nevjerojatno pozitivna atmosfera. Svi su prijatelji i stvari se odlično odvijaju. Zato su maslinova ulja sa ovih područja među najboljima u svijetu...

Ima i ona, tamna strana priče. Nešto smo opako napravili prirodi. Insekti su nestali a ni ptica baš nema...

Evo, da se nakratko javim prije odlaska na posao. Možda se čudite i pitate se, pa Slova? Ti ništa ne radiš! To je istina, ja ništa ne radim ali, u jednom trenutku, svake godine idem brati masline. To sam vam htio reći, berem masline. Mene zanimaju samo majmunski poslovi...

Volim promatrati ljude.

Na tržnici, u tramvaju, ispred pekare u šest ujutro.

Tijela su prva. Veliki, mali, debeli, mršavi, zgrbljeni, uspravni. Svatko nosi svoje tijelo kao kaput koji nije birao. Ali to me prestane zanimati nakon dvije minute.

Onda vidim ono drugo.

Dušu. I njenu težinu.

Naučio sam da duša nema veze s kilama. Vidio sam čovjeka od sto dvadeset kila kako ulazi u tramvaj lagan kao balon. Smijao se sam sebi jer mu je ispadala vrećica. Svi su mu se maknuli, ne zato što je bio velik, nego zato što je bio lagan. Duša mu je bila lagana.

I vidio sam djevojku od pedeset kila kako vuče sa sobom nešto teško. Nije imala vrećice. Hodala je sporo, gledala u pod. Nije bila tužna. Samo teška. Kao da u džepovima nosi kamenje tuđih riječi koje nikad nije izgovorila.

Svatko ima tu težinu. I ona govori sve.

Lagane duše hodaju malo na prstima, kao da se ispričavaju podu što ga dodiruju. Teške duše ostavljaju trag i kad odu.

A onda sam shvatio da svaka duša ima i suputnika.

Nisam ga odmah vidio. Suputnika upoznaš tek kad netko progovori.

Sjedio sam jednom s čovjekom. Krupan, bradat, ruke kao lopate. Duša mu je bila ogromna i lagana, vidio sam odmah. Ali kad je počeo pričati - o poslu, o kući, o tome kako su danas svi pokvareni - glas mu je postao malen. Stisnut. Riječi su mu bile tvrde i oštre. To nije bila njegova duša. To je bio suputnik.

Suputnik je onaj koji je naučio govoriti umjesto nas. Onaj koji zna što se smije reći, kako se treba smijati, kada treba kimnuti. Duša ne zna te stvari. Duša samo zna biti.

I tako sam počeo razlikovati:

Kad duša govori, suputnik spava. Vidiš to odmah. Čovjek zastane usred rečenice. Pogled mu ode negdje iza tebe, u daljinu. Ruke mu se opuste. Kaže nešto glupo i istinito, poput "ne znam zašto, ali danas mi je lijepo." I posrami se odmah nakon toga.

Kad suputnik govori, duša spava. Tada je sve točno. Rečenice su posložene. Nema pauza. Čovjek te gleda ravno u oči i ne trepće. Sve zvuči pametno i ništa ne dotiče.

Najtužnije je gledati ljude kod kojih suputnik nikad ne spava. Govore godinama bez da im je duša progovorila i jednu riječ. Tijelo im je tamo, suputnik priča, a duša sjedi negdje iza, u kutu, s rukama u krilu.

A najljepše je kad uloviš trenutak smjene.

Prošli tjedan, na klupi u parku. Starica, sitna, s dva štapa. Suputnik joj je bio glasan - pričala je o cijenama, o unucima koji ne zovu, o susjedi. Težak, dosadan suputnik.

I onda je pored nje proletio vrabac. Sletio blizu. Ona je zašutjela. Usred riječi.

Suputnik je zaspao.

Duša se probudila.

Nasmiješila se. Bez zuba. I rekla: "Gle ga kako je hrabar."

U toj jednoj rečenici bila je cijela njena težina. Lagana, svijetla. Teška samo toliko da ostane na zemlji.

Vrabac je odletio. Suputnik se probudio i nastavio: "...i kažem ja njoj, ne može tako..."

Ali ja sam već vidio.

Svi mi imamo oboje. Dušu i suputnika. I ne moraju biti isti. Često nisu. Suputnik može biti krupan i bahat, a duša mala i preplašena. Ili obrnuto.

Posao je, mislim, naučiti ih pustiti da se izmjenjuju. Ne ubiti suputnika. Treba nam, on zna preživjeti dan. Ali ne dati mu da govori cijeli život umjesto nas.

Zato sad kad upoznajem nekoga, ne slušam prvo što govori. Gledam kako sjedi dok šuti. Dok čeka tramvaj. Dok misli da ga nitko ne gleda.

Tamo je duša. Uvijek u pauzi. Između dvije rečenice suputnika.

I odmah znam s kim imam posla.