Iskrica for Dummies

"Ako nešto izgleda kao patka i glasa se kao patka, onda je vjerojatno patka."

Za glazbene sladokusce...Link

Gdje su pare? Link

Prvenstveno je namjenjen za industriju. Košta oko 30.000 US$. Proizvodnja kreće početkom 2026. Proizvoditi će se 1 milijun robota godišnje. Ako se pametno iskoriste to je 1 milijun radnika manje svake godine. Odokativno, ovaj bi mogao konobariti. Možda bi mogao narezati kruh i namazati paštetu. Ne moram spominjati da sam sebi mijenja baterije. Potpuno autonomni stroj. Ovaj drugi je izgleda, kineski robot. Jeftiniji je a i bolji... Link

Uskoro će sve ove ljude zamjeniti roboti a kinezi će sve više uživati u životu i sve manje raditi. Naravno, to nosi svoje probleme, od raspodjele bogatstva do "Što da radim?" Ovo zadnje i nije problem ako se ima para a kinezi će ih imati. Potrošnja će im biti jedini posao... a gle nas!


Na stranu dobro i zlo, sve je to dio opće slike svijeta, neke tajnovite ravnoteže proizodnje i potrošnje, stvaranja i razaranja, yin i yang ili, što bi naši ljudi rekli, "dok jednom ne smrkne drugom ne svane"...

Link

Link

**Pjesma Vjetra i Kiše**

Pod blagim jugom, zemlja se njiše,
Kiša pada, kao da tugu piše.
Grmljavina šapće priče iz daljine,
Propeler pleše u ritmu vjetrovine.

Bura sutra donosi svoj zagrljaj,
Vjetrovi plešu svoj strastveni valcer taj.
Kiša ispisuje stihove na svom putu,
Riki, ti si inspiracija u olujnom kutu.

Nebo se otvara, slapovi teku,
Na terasi voda pleše svoju rijeku.
U kuću se sklanjam, od vjetra što vije,
Dok prema sjeveru vjetar pjesmu pije.

Iza brda grmljavina glasno zbori,
Opasno je, ali priroda nas stvori.
Temperature padaju dok bura šapuće,
Zapadna kiša, kao rijeka što huče.

Bez 5G mreže, tišina nas grli,
U toj oluji, nalazim snove i mir vrli.
Sunce se probija, zvona nježno zvone,
U šapatu oluje, nove priče se stvore.

A.I.

Prema Michio Kushi-u to bi trebala biti godina kraja čovjeka...ako se ne opameti, a neće jer je to jako teško i iziskuje mnoga odricanja i disciplinu. Jednostavno, to je nemoguće. Ostaje nam samo kraj kroz razvoj tehnologija koje možda nama, običnim ljudima izgledaju suviše fantastično ali one postoje ili će uskoro postojati. Čovjek, ovakav kakav je, od oca i matere postati će nepotreban. Sve će se to raditi u laboratoriju naravno, genetski modificirano. A možda se to već i radi a da mi to ni neznamo? Klonovi bi već trebali biti među nama...Link
Prvi zabilježen slučaj stvaranja "novog" GMO čovjeka dogodio se u Kini 2018. Za to "nedjelo" izrečena je kazna ali tehnologija je ostala. Najbitnija razlika između "starog" i "novog" čovjeka biti će pitanje vlasništva. "Novi" čovjek biti će u vlasništvu korporacija kao idealna zamjena za "starog" čovjeka, bez ikakvih "ljudskih" prava, samo sa uputstvom za upotrebu.

Postao sam ovisnik o papalinama. Ne mogu proći pored ribarnice a da ih ne kupim...i kada ih nema, tužan sam...

Od 1390. godine polaže pravo i na ugarsko-hrvatsko prijestolje. Marija Anžuvinska i njen muž, Žigmund Luksemburški, su isto tako polagali pravo na prijestolje.

U susjedstvu, u Bosni Tvrtka je naslijedio mladi mu brat Stjepan Dabiša, pa su i njega priznale svojim kraljem i Hrvatske i Dalmacije, ali kada je i Ladislav Napuljski počeo svojatati za se Hrvatsku i Dalmaciju, Dabiša je uvidio da ih neće moći uzdržati u svojoj vlasti, pa se prislonio sasvim uz Žigmunda Luksemburškog, kojemu đakovačkim ugovorom, negdje o polovini srpnja 1393. priznao pravo nasljedstva na bosansko prijestolje poslije svoje smrti, a Žigmund ga za to priznade zakonitim bosanskim kraljem. Po tom ugovoru nije Dabiša izgubio Hrvatske i Dalmacije, koje je odstupio Žigmundu tek u kolovozu 1394., a njihovo zauzeće povjerio je Žigmund novoimenovanom banu Nikoli I. Gorjanskomu, koji je i izvršio svoju zadaću već prije svrhe godine. Premda su tako Hrvatska i Dalmacija došle u vlast Žigmundovu, imali su još i po Hrvatskoj i po Dalmaciji svojih pristaša i Stjepan Dabiša i Ladislav Napuljski, sto je češće prouzrokovalo nereda.

Nakon što je broj Ladislavovih pristaša naglo porastao poslije nesređenih prilika u Ugarskom Kraljevstvu, Ladislav je ustao protiv Žigmunda da bi preuzeo zemlje koje su mu kao izabranomu ugarskom kralju pripadale. On je uputio mornaricu pod maršalom Sicilije i vrhovnim kapetanom napuljske mornarice Alojzijem Aldemariscom kako bi prisilio dalmatinske gradove da priznaju njegovu vlast. Aldemarisco je uspio da, osim Dubrovnika, svi gradovi pristanu uz Ladislava, koji se na poziv svečanog zadarskog poslanstva iskrcao u Zadru, gdje ga je 5. kolovoza 1403. godine u katedrali sv. Stošije u prisutnosti vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića okrunio ostrogonski nadbiskup Ivan Kanižaj.

Već početkom studenog 1403. Ladislav je napustio Zadar, ali ne kako bi pošao u Ugarsku, nego da se vrati u Napulj. Za svoga namjesnika u Hrvatskoj i Dalmaciji postavio je vojvodu Hrvoja. Ali kad je Ladislav napustio Dalmaciju, rasplamsale su se borbe između njegovih i pristaša kralja Žigmunda. Na Žigmundovu stranu su prešli čak i mnogi Ladislavovi privrženici, a među njima i Kanižaj, koji ga je okrunio. Žigmundova pobjeda kod Dobora (1408) je označila krah Ladislavove politike jer su na Žigmundovu stranu prešli Ladislavove pristalice, među kojima je bio i herceg Hrvoje. Tako je već 1408. cijela Hrvatska priznala Žigmundovu vlast, a početkom 1409. to su učinili i dalmatinski gradovi, osim Zadra. Uvidjevši da se neće moći održati u Hrvatskoj i Ugarskoj, do čijih mu interesa više ni nije bilo stalo, Ladislav je za 100 000 dukata prodao Veneciji 9. srpnja 1409. godine. Zadar, Novigrad, Vranu, otok Pag i sva svoja prava na čitavu Dalmaciju. Posljedice toga kupoprodajnog ugovora bile su porazne za Zadar i ostale primorske gradove.

(Prema pravoj Legendi tu bi trebala biti kruna i žezlo kralja Tomislava)

Udobno se smjestite i poslušajte priču o davnim, čarobnim vremenima.

Davno, davno, u zemlji Hrvatskoj, gdje su šume bile duboke i zelene, a rijeke bistre kao suza, vladao je veliki kralj Tomislav. Bio je hrabar i pravedan, a narod ga je volio. Imao je krunu, tako sjajnu da se činilo kao da je iskovana od samih sunčevih zraka, i žezlo, izrezbareno iz grane najstarijeg hrasta, koje je u sebi čuvalo mudrost stoljeća.

Jednog toplog ljetnog dana, kralj Tomislav je odlučio održati veliku proslavu u prirodi, na proplanku uz rijeku Gacku. Bilo je tu smijeha, pjesme i igre. Djeca su trčala uokolo, a kralj, dobrog srca kakav je bio, skinuo je tešku krunu i odložio žezlo na mekanu mahovinu kako bi se i on poigrao s njima.

No, duboko u šumi, u duplji starog drveta, živio je jedan mali, nestašni stvor – šumski duh imenom Zvrk. Zvrk je volio sve što sjaji i šljašti. Kada je izdaleka ugledao kako sunce pleše po zlatnoj kruni, nije mogao odoljeti. Tiho, na prstima od lišća, prišuljao se proplanku.

Dok su svi bili zaokupljeni igrom, Zvrk je hitro zgrabio krunu i žezlo! Nije bio zao, samo jako, jako znatiželjan. Odnio ih je u svoje skrovište misleći: "Ovo će biti divne igračke!"

Kada se igra završila, kralj Tomislav je posegnuo za svojom krunom, ali nje nije bilo. Ni žezla! Nastala je velika potraga. Svi su tražili po šumi, dozivali, pretraživali svaki grm, ali blagu ni traga. Bili su tužni, ne zbog zlata, već zato što su kruna i žezlo bili znak njihove snage i jedinstva.

U međuvremenu, Zvrk je u svojoj duplji pokušavao staviti krunu na glavu, ali bila mu je preteška i padala mu je preko očiju. Pokušao je mahati žezlom, ali ništa se čarobno nije dogodilo. Ubrzo je shvatio da te stvari nisu za igru i da njihova ljepota dolazi samo kad su na pravome mjestu – kod kralja.

Postiđen, odlučio ih je vratiti. Ali, kako to biva s nestašnim šumskim duhovima, Zvrk je bio i jako zaboravan. Sakrio je krunu i žezlo na "sigurno mjesto" – u tajnu pećinu iza jednog vodopada. Ali kad se htio vratiti, zaboravio je iza kojeg točno vodopada! A u toj šumi bilo ih je na stotine!

I tako, priča kaže, kruna i žezlo kralja Tomislava i dan danas spavaju, sigurno skriveni u nekoj pećini iza vodopada. Čuva ih zaboravni duh Zvrk, koji još uvijek pokušava sjetiti se gdje ih je točno ostavio, čekajući da ih jednog dana pronađe netko hrabar i čista srca.

Pošto smo prožvakali temu prijedloga zakona o "hladnom pivu" otvorio bi novu temu o jednoj činjenici a to je "Čovjek je političko biće, zoon politikon...

"zoon politikon (grčki ζῷον πολιτιϰόν: društveno biće), u antičkoj filozofiji, pojam koji označava čovjeka kao biće određeno vlastitom društvenošću. Čovjek je društveno biće, koje oblikuje zajednicu i koje je na nju upućeno. Stoga je on nužno političko biće (ili politička životinja). Termin je skovao Aristotel, no i ranije je Platon shvaćao pojedinca kao političko biće. Kod Aristotela se koncept zoona politikona temelji na njegovu viđenju svrhovitosti (teleologija). Telos, koji nastanjuje svaku stvar, određuje svrhu njezine biti, kao i put k daljnjem usavršavanju. Budući da je telos urođen svakom čovjeku, on ima prirodnu određenost k izgradnji zajednice, odn. države. Država postoji u svakom pojedincu te je stoga metafizički pojam. Ona ne postoji samo na metafizičkoj razini već i u prirodnome stanju, a izgrađuje se razvojem telosa zoona politikona. Čovjek teži izgradnji države jer očekuje sreću i radost u životu, a glavna je pretpostavka izgradnje države posjedovanje logosa, s pomoću kojega čovjek ima sposobnost razlikovati pravedno od nepravednoga i dobro od lošega. Ta se sposobnost razlikovanja oslanja na moć spoznaje i govora, po kojima se čovjek razlikuje od životinja."