biti gay ili kapi vremena

Eto mene opet... Muke ti ježove!
Ponekad ovo čujem, pa se razniježim, sjetim se, i suze mi navru same od sebe:
You can dance-every dance with the guy Who gives you the eye,let him hold you tight You can smile-every smile for the man Who held your hand neath the pale moon light But don't forget who's takin' you home And in whose arms you're gonna be So darlin' save the last dance for me Oh I know that the music's fine Like sparklin' wine,go and have your fun Laugh and sing,but while we're apartDon't give your heart to anyone But don't forget who's takin' you home And in whose arms you're gonna be So darlin' save the last dance for me
Baby don't you know I love you so Can't you feel it when we touch I will never never let you go I love you oh so much You can dance,go and carry on Till the night is gone And it's time to goIf he asks if you're all alone Can he walk you home,you must tell him no 'Cause don't forget who's taking you home And in whose arms you're gonna be Save the last dance for me 'Cause don't forget who's taking you home And in whose arms you're gonna be So darling,save the last dance for me Save the last dance for me
Save the last dance for me.

Nije mi žao što me magarac udario, zapravo mi je drago što mu znam ćud. Izracionalizirao sam si situaciju: svijet je prepun k..., u današnje vrijeme, svaka pi... ima k..., valjda će se u tom svijetu, šumi pi... sa k... naći jedan k... za mene.
Jamačno, nikome nije jasno o čemu ja pričam, pa krenimo, dakle, redom.
Ima od toga skoro deset dana, upoznam ja jednog tipa „do jaja“. Online. I dopisujemo se mi par dana, i on meni počne o osjećajima, ljubavi, vezi... Ja ono „ku'š na me'?“ onako full skeptičan, jer smo ipak iz različitih zemalja. Susjednih, doduše, ali različitih. I još ja njega tješim, ko „sve će biti u redu...“. I lagano sam ja počeo brijati što i on, i sastavio mu jedan mail, u kojem sam mu predložio vezu, koja bi bila dosta otvorena,ali „što ne vidim – ne može mi smetati“, a za sebe mogu garantirati da se ne bih, da prostite, kurvao a njegovo ponašanje – njemu na dušu.
I dobijem od njega reakciju tipa hladnog tuša. Ko' da kakvog to ima smisla, obzirom na daljinu?
Ja se ispričao, reko „proći će me“, i od tad je iznimno prorijedio svoja javljanja.

Svašta nešto kod mene. Bivši mi, je izmislio da mu dugujem 6 000 kn, pa sam mu to morao dati. Ko' da je to 6 kn pa ajde. Već vidim komentare blogera, ha-ha. Stvar je u tome da je on meni zzbilja bio posudio izvjesnu, veliku svotu novaca, ali, ipak ne tako veliku. I onda, kad sam se pobunio, mi je rekao: dobro, onda mi vrati koliko misliš da mi duguješ, da ne ispadne da te idem opljačkati. Kao da ne zna da kako god okrene, jedan od nas zajebe onog drugog. Ovako sam ja za 6 000 kn «lakši», ali imam tu zadovoljštinu da mislim kako je on zajebo mene a ne vice versa.
No to nije sve. Najbolji mi frend ima rak. Pretprošli tjedan su ga «obezjajili», bio na CT-u, navodno nema metastaza, savršeno.

Noćas sam ljosnuo sa kreveta. Kako bi rekao moj Mali Bosanac: Mašala. Kako mi je uspjelo pasti sa bračnog kreveta i to na suprotnu stranu od one na kojoj spavam? Pojma nemam. I izvukao sam se bez opasnijih ozljeda. Nešto mi je na lijevom ramenu kao ogrebano i to je to. A inače je, do mjesta na koje sam pao, stol za peglanje. I kako sam pao tako sam srušio peglu na pod. Sreća da mi nije pala na glavu
Čitavo jutro sam za računalom. Šef mi naručio nekakvu analizu, kakvu još nitko nikad nije radio, tako da nema nekakvog programa u kojeg bih ja unio podatke a on mi izbacio rezultate. I po zamisli to i nije preteško, ali to je samo zamisao. U realnosti, neki od podataka koji meni trebaju ne postoje kao gotovi, dostupni podaci, nego do njih treba «pješke», pa onda ja i nedjeljom «pješačim». Toliko o radu nedjeljom. A niti radim u supermarketu, niti mi ured ima više od 100 kvadrata.

Pisao mi je jučer (a ja sam mu tek danas odgovorio, jer sam u poslu) bivši od one frendice o kojoj sam pisao neki dan. On je, naime, u gradu iz kojega je ona, našo sebi novu curu. I doselio tamo, našao si posao, iznajmio stan… Svoj stan u Rijeci iznajmio podstanarima… Prebolesno.
I onda ga je ta «klinka» nogirala.
I on se zbilja našao u neobranu grožđu. U gradu u kojem nikoga ne poznaje, bez iti jedne od cura. Jadan. I sad mi piše da smišlja način kako da se izvuče iz tog grada. Ko' da ga je netko prisiljavao da se preseli.

Neke priče su nam glupe kad nam ih pričaju dok smo mali. Ovo je jedna od njih. A da Potjeh nije umro tražeći istinu...
 
Bilo je to u vrlo davno doba. Na jednoj krčevini u staroj bukovoj gori živio starac Vjest sa svoja tri unuka. Desilo se, da je starac ostao sam sa svojom unučadi te ih othranio od malena. Bili pak unuci sad već poodrasli momci, djedu do ramena i poviše ramena. Zvali se oni: Ljutiša, Marun i Potjeh.  Jednog jutra u proljeće ustade stari Vjest rano prije sunca, probudi svoja tri unuka i reče im: da idu u šumu, gdje su lani med vadili, i da vide kako li su pčelci prezimili i izlaze li već pčelice od zimskoga sna. Marun, Ljutiša i Potjeh ustadoše, opremiše se i odoše. Bijaše dobar komad puta do onoga mjesta, gdje bijahu pčelci. No sva tri brata poznavahu šumske prolaze, zato uđoše sigurno i radosno u šumu. Nego u šumi bijaše još nekud tamno i nemilo, jer sunce još ne bješe granulo, niti se čule ptice ili zvjerke. Zato postade braći nekako strašno u ovoj tišini, jer se zorom prije sunca rado povlačio šumom, sve od krošnje do krošnje, zlobni Bjesomar, vladar svih šumskih bjesova. Zato braća stadoše jedan drugoga ispitivati: što li sve ima po svijetu? No kako ne bijaše ni jedan od njih još nikada izašao iz one šume, nijesu jedan drugome znali da pripovijedaju o svijetu, i tako se još više obneveseliše. Ele, kako bi se malo obodrili, stadoše oni pjevati i ovako dozivati Svarožića, da izvede sunce:      Moj božiću Svarožiću     Zlatno sunce, bijeli svijet!     Moj božiću Svarožiću.     Lunajlije, lunej le!Tako pjevajući šumom u sav glas iziđoše na jedno mjesto, sa kojega se vidjelo drugo brdo. Kad oni tamo, ali navrh onoga brda sinu sjajnost, kakve još nikada ne bijahu vidjeli, a treptjela je kao zlatan barjak. Protrnuše braća od čuda, a ona svjetlost iščezne s brda i stvori se bliže povrh jednoga velikog kamena, zatim još bliže povrh stare lipe i napokon zasjaji kao čisto zlato upravo pred njima. I ukaza im se prekrasno momče u blistavu odijelu, a oko njega zlatna kabanica trepti kao zlatan barjak. Ne mogu braća ni da pogledaju u lice momčetu, nego pokriše oči rukama od velikog straha. »Što me zovete, kad me se bojite, momčići ludovčići!« - nasmije se blistavo momče, a bijaše ono Svarožić. »Svarožića zovete, Svarožića se bojite; bijeli svijet spominjete, bijeloga svijeta ne poznate! Nego hajde da vam pokažem svijet: i zemlju i nebo i da vam rečem, što vam je suđeno. « To reče Svarožić te omahnu zlatnom kabanicom i zahvati zlatnim skutom Ljutišu, Maruna i Potjeha. Omahnuo je Svarožić, vije se kabanica, a braća na skutu kabanice viju se i kruže s njom; viju, viju, kruže, kruže, a pred njima poče prolaziti cijeli svijet. Ponajprije vidješe sve blago i sva polja i sva dobra i sva bogatstva, što ih onda na svijetu bijaše. Pa onda viju, viju, kruže, kruže i vide sve vojske i sva koplja i sve sulice i sve vojskovođe, i sve plijenove, što ih tada na svijetu bijaše. Pa onda još jače viju, viju, kruže, kruže i odjedared vide sve zvijezde i sve zvjezdice i mjesec i vlašiće i vjetar i sve oblake. Od tolikog viđenja sve se smutilo braći, a ono kabanica sveudilj trepti i šumi i šušti kao zlatan skut, a Ljutiša, Marun i Potjeh nađoše se opet na tratini. Pred njima zlatno momče Svarožić stoji kao i prije i ovako im kaže: »Evo sada ste, momčići ludovčići, vidjeli sve, što na svijetu ima. A sad čujte, što vam je suđeno i što treba da radite za svoju sreću.« Čim on to reče, a braća se još više uplašiše i dobro napnu pamet i uši, kako bi sve točno upamtili. - Al uto Svarožić već bijaše progovorio: »Evo, što vam je raditi: ostanite na krčevini i ne ostavljajte djeda, dok on vas ne ostavi, i ne idite u svijet ni za dobrim ni za lošim poslom dok ne vratite ljubav djedu.« Kad ovo izreče Svarožić, omahne kabanicom i nestane ga kao da ga nikad bilo nije, a u šumi nasta bijeli dan. Ovo sve slušao i gledao Bjesomar, vladar šumskih bjesova. Bijaše se on došuljao kao magla, sve od krošnje do krošnje, za braćom te se sakrio među granama stare bukve. Već odavna bijaše Bjesomar zamrzio starca Vjesta. Zamrzio ga, kako pogana čeljad mrzi pravedna čovjeka, a mrzi ga ponajviše poradi toga, što starac bijaše na krčevini zaveo sveti oganj, da se nikad ne ugasi. A Bjesomaru se ljuto kašljalo od svetoga dima. Ne svidje se dakle Bjesomaru, da braća poslušaju Svarožića te da ostanu uz djeda i da ga služe, nego on zamisli, da naudi Vjestu i da mu kakogod pobuni unučad. Zato, kad se Ljutiša, Marun i Potjeh osvijestiše od onolikog čuda i kad se podigoše da pođu kući, Bjesomar brže bolje, kao oblak sa vjetrom, strugne u šumski dol, gdje bijaše velika rakita. U rakiti pak puno sve bjesova. Sitni, nakazni, guravi, mrljavi, razroki i svakojaki, igrali se oni po rakiti. Tako oni zviždali, ciculjigali i lakrdijali. Bijahu oni luda i bezglava čeljad, koja niti je za koji posao, niti može kome nauditi, dok ih koji čovjek ne primi k sebi. Ovo pak naumi Bjesomar. Zato on izabere trojicu od njih i zapovjedi im, da pođu tamo i da zaskoče svaki po jednoga od one braće i da gledaju, kako li će po njima nauditi starome Vjestu. Dok Bjesomar tako biraše bjesove, dotle Marun, Ljutiša i Potjeh iđahu putem, a bijahu tako uplašeni te nijesu upamtili ni ono, što su gledali leteći, ni ono, što im bješe rekao Svarožić. Došav pred kolibu sjedoše na kamen i kazivahu djedu, što im se desilo. »A što si vidio leteći i što ti je kazao Svarožić?« - upita Vjest najstarijega unuka Maruna. Našao se Marun u neprilici, jer ne bijaše ništa upamtio, niti se mogaše dosjetiti, što li mu je rekao Svarožić. No ispod kamena, na kojem sjeđahu, iziđe mali bijes, sasvim malen, nakazan i rogat, a siv kao miš. Potegnu bijes Maruna odostrag za košulju i šapnu mu: »Reci: vidio sam silna bogatstva, stotinu pčelaca, kolibu od drva tesanoga i mnogo krzna najskupljega. I rekao mi Svarožić: bit ću najbogatiji među braćom.« Marun i ne promisli, je li istina, što mu bijes govori nego se obradova i onda reče djedu, kako mu bijes šaptaše. Čim on reče, a bijes mu skoči u torbu, sakrije se u jedan kut torbe i ostane tamo. Upita Vjest drugog unuka Ljutišu, što li je vidio leteći i što li kaza Svarožić? - I Ljutiša nije ništa vidio i ništa upamtio. No ispod kamena iziđe drugi bijes, sasvim malen, ružan, nakazan i rogat, a sur kao tvorić. Povuče bijes Ljutišu odostrag za košulju i šapne mu: »Reci: vidio sam mnogo ljudi oboružanih, mnogo lukova i strelica i mnogo robova okovanih. I rekao mi Svarožić: bit ćeš najsilniji među braćom svojom.« Ljutiša kao i Marun ništa ne promisli, nego bijaše veoma radostan i slaže djedu, kako mu bijes šaptaše. A bijes mu odmah zaskoči za vrat, puzne mu u košulju, sakrije se u njedrima i ostane tamo. Sad upita djed najmlađeg unuka Potjeha; no i on nije ništa upamtio. Al iziđe ispod kamena treći bijes, najmlađi, najružniji, rogat u velike rogove, a crn kao krtica. Povuče bijes Potjeha za košulju i šapnu: »Reci: sve nebo i sve zvijezde i sve oblake sam upoznao. I reče mi Svarožić: bit ćeš mudrac najveći i razumjet ćeš, što govore vjetrovi i što kazuju zvijezde. « Ali Potjeh vrlo ljubljaše istinu, zato ne htjede da posluša bijesa, niti da laže djedu, nego otepe bijesa nogom i reče djedu: »Ne znam, djede, ni što sam vidio, ni što sam čuo.« Zacviči bijes, ugrize Potjeha za nogu i puznu kao gušter pod kamen. - Potjeh pak odmah uze travu najljuću i poveže nogu, kako bi brže zacijelila. Kada Potjeh onako nogom otepe bijesa, uteče bijes najprije pod kamen, a onda se odšulja u travu te kroz travu odskače u šumu, a iz šume u rakitu.  Dođe bijes pred Bjesomara, pa dršćući od straha reče: »Bjesomare, ljuti care, evo nisam mogao da zaskočim momka, kojega si mi odredio.« Razljuti se strahovito Bjesomar, jer on poznavaše ono troje braće, pak se ponajviše i bojao Potjeha, da će se istini dosjetiti. A dosjeti li se on istini, onda se Bjesomar ne će riješiti ni starca Vjesta, ni svetoga ognja. Uhvati dakle ljuti Bjesomar bijesa za rog, podigne ga u zrak i ispraši ga dobro brezovačom. »Idi tamo«, viknu on tada, »idi tamo do onoga momka i jao si ga tebi, dosjeti li se istini.« Pusti iza ovih riječi Bjesomar bijesa, a ovaj, uplašen kao sinja kukavica, čučao tri dana u rakiti te smišljao i razmišljao: kako li će obaviti tešku zapovijeda »Bit će meni taman ista muka sa Potjehom, kao Potjehu sa mnom«, mišljaše bijes. On pak bijaše pusti lakrdijaš, pak mu se nikako nije račilo na teški posao. Dok je on tako čučao u rakiti, dotle ona druga dvojica bijesova, jedan u torbi Marunovoj, a drugi u njedrima Ljutišinim, bijahu već na poslu. Marun i Ljutiša počeše od onog dana lutati po gori i dolinama i malo kada noćivahu u kolibi - i to sve radi bjesova. Šćućurio se bijes na dnu torbe Marunove, a taj je bijes volio bogatstvo negoli svoj desni rog. Bode on dakle Maruna po vas dan rogom u bokove i sve ga nagoni i sve mu cvili: »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe! Da tražimo pčelce, a sakupljamo meda, da djelamo rovaš od stotinu reda!« Ovo govorio bijes, jer se u ono doba urezivalo na rovaše, koliko bi tko obogatio. Ljutišu pak bocka rogom bijes u njedrima, a taj je bijes htio da bude najjači među svima i gospodar svemu svijetu. Goni i nagoni dakle on Ljutišu, da ide šumom tražiti mlade grabiće i tanane javore, da od njih izradi junački pribor i oružje. »Hajde žurno, hajde! Treba da se traži, treba da se nađe: koplje, luk i strijela po junačkoj ćudi, da strepe pred nama i zvijeri i ljudi!« - cvilio bijes. Slušali Ljutiša i Marun svoje bjesove i eto tako lutahu za svojim poslom, kako ih bjesovi putili. Potjeh pak onoga dana i još tri dana ostane uz djeda i podjednako misli i razmišlja: što li mu bješe Svarožić rekao. Jer Potjeh hoćaše da djedu istinu kaže, ali eto, nikako da joj se dosjeti. Tako dan, tako dva, tako tri. Kad al treći dan reći će Potjeh djedu: »Zbogom, djede, odoh ja u goru i ne vraćam se, dok se ne dosjetim istini, pa makar trajalo deset godina.« Vjest bijaše sijed starac, te mu na svijetu ne bijaše stalo ni do čega, jedino do njegova unuka Potjeha, kojega je ljubio i milovao kao uveli list rosicu. Zato on protrne i reče: »Što li će meni, sinko, ta istina, kad ja, sijedi starac, mogu tri puta umrijeti, dok joj se ti dosjetiš? « Tako reče i još se ražali više u srcu negoli u govoru i pomisli: »Kako li me dijete ostavlja!« Al Potjeh odgovori: »Idem, djede, jer sam tako smislio da je pravedno. « Vijest bijaše mudar starac i pomisli: »Možda u ovome djetetu ima više mudrosti negoli u staračkoj glavi. Ako li pak jadan sagriješi na meni, morat će okajati na sebi, jer je pravedan i blagosoven.« Kad to pomisli Vjest, još se više rastuži, no ništa više ne reče, nego se izljubi s unukom i pusti ga da ide, kuda bijaše nakanio. Potjeha pak jako zaboli srce za djedom, i malo, malo, te bi se na pragu predomislio i ostao uz djeda. No onda se silom otkine, kako bijaše odlučio, i pođe u goru. Dok se Potjeh tako rastajao od djeda, dotle se i onaj bijes iz rakite nakanio da se prihvati svoga teškog posla i pošao do krčevine, da kakogod zaskoči Potjeha. Ide dakle Potjeh u goru, a oborio glavu; kad on do prvog kamena, a pred njega bane onaj bijes. »E, to je onaj isti«, pomisli Potjeh, »sasvim malen, nakazan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove.« Stane dakle bijes Potjehu na put i ne dade mu proći. Razljuti se Potjeh na ovo malo nakaze, što mu smeta, pa podigne kamen, baci se na bijesa te ga zgodi upravo među rogove. - »Ubio sam ga!« - pomisli Potjeh. Al kad pogleda tamo, a bijes živ i zdrav i još mu narasla dva roga na onome mjestu gdje ga je kamen udario. »E, taj se ne tjera kamenom«, reče Potjeh sam sebi pa obađe bijesa i pode dalje svojim putem. A bijes i opet skoči pred njega te sad s lijeva sad s desna trči i skače stazom pred Potjehom kao zec. Tako oni stigoše do jednog mjesta, koje bijaše kao mala ravan među stijenama, a vrlo kamenita. - Na jednoj strani bijaše zdenac. - »Ovdje ću ostati«, pomisli Potjeh i odmah prostre kožuh pod divljaku jabuku i sjede, da razmišlja i da se u ovome miru dosjeti: što li mu bijaše uistinu kazao Svarožić. Al kad to vidje bijes, sjede upravo pred Potjeha pod grm i stade praviti svoje blezgarije i dosađivati mu. Pušta bijes Potjehu guštere pod noge, baca mu čičke na košulju i nagoni mu skakavce u rukav. »Ovo je naopako, jadan!« - pomisli Potjeh, kad je to trajalo već neko doba. »Ostavio sam mudra djeda, rođenu braću i rodnu kolibu, kako bih se na miru dosjetio istini, a sad evo dangubim vrijeme sa ovom rogatom besposlicom. « No kako bijaše došao po čestitom poslu, pomisli, da je najpravije, da ipak ovdje ostane. Tako poživješe Potjeh i bijes zajedno na kamenitom zaravanku, i kako prvog dana, tako i svaki dan: bijes kvari i ometa posao Potjehu. Istom svane lijepo jutro, a Potjeh ustane od sna i raduje se: »Tiha li dana, radosti moja! Danas ću se dosjetiti istini!« Al eto, već se sa divljake prosipa puna šaka jabuka po Potjehu, te mu sva glava zveči i sve mu se misli pometu. A ona se nagrda sa divljake smije i prenemaže od smijeha. - Il se opet Potjeh u hladu ponajbolje zamisli, i sve mu se čini: »Eto, eto, sad će mi sinuti u pameti, sad ću se domisliti istini!« A ono bijes u onaj čas izdaleka namjeri sa bazgovom cijevi i polije Potjeha mlazom one hladne vodice, te mu se odmah izgubi u glavi, što god bijaše smislio. I štogod ima ludorije, štogod ima blezgarije, to bijes po zaravanku stvara. A još bi nekako i bilo, da se nije Potjehu nekuda i mililo gledati ove ludorije. Koliko promišlja o svom poslu, toliko mu se oči otimaju, da gleda što li sve stvara ono ludo čeljade. Dogrdjelo to već i samom Potjehu, jer ga sve više želja mori, da se k djedu vrati, a vidi da se uz ovog bijesa nikada neće dosjetiti istini. »Moram se ja njega riješiti«, odluči Potjeh. Ele, jednoga jutra zamislio bijes novu dangubu. Popeo se on na vrh stijene, na kojoj bijaše strma vododerina u kamenu, zajašio glatki klipić i spustio se po vododerini kao munja. Omili bijesu odmah ta igra kao nijedna druga, te mu se prohtije društva za nju. Uze on dakle travu i zazviždi u travu preko stijene i šume, a ono iz grmlja, kamenja, iz rakite i šaša dotrkaše, dodipaše sve mali bjesovi kao onaj prvi. On njima zapovijeda, a oni svaki uhvatiše po klipić, pa na stijenu. Pa da vidiš, kada sjedoše na klipiće, te kad poletješe niz vododerinu! A bilo ih svake ruke i svakog plemena bjesovskoga. Crveni kao crvendaći, zeleni kao zelembaći, rutavi kao janje, golišavi kao žabe, rogati kao puž, šušati kao miš. Takovi oni lete niz vododerinu na svojim klipićima, kao luda vojska na ludim konjima!  Lete niza stijenu, jedan drugomu za petama i ne zaustavljaju se do pol zaravanka, gdje ležaše velik kamen, sav obrastao mahovinom. Tu se zaustavljaju na mahovini te se od velikog zamaha i od puste ludorije koprcaju jedan preko drugoga. Tako se spušta i hohoće družba dva tri puta, a u Potjehu sve jedna misao drugu goni: i gledao bi ih i smijao bi im se, a opet ga jad hvata, što mu toliku halabuku dižu, pa tko bi se u njoj domislio istini. Amo tamo, amo tamo, al onda odluči Potjeh: »E, nema smijeha ni šaranja, ja se tih danguba riješiti moram, jer uz njih badava sam došao ovamo. « A Potjeh je opazio, da sa vododerine silaze klipići baš pravcem prema zdencu, pa da nema onoga kamena sa mahovinom, odoše bjesovi strmoglavce u zdenac. Prikuči se dakle Potjeh onomu kamenu, pa kad se bjesovi uz hohot i grohot spustiše na svojim klipićima niza stijenu, a moj ti Potjeh brže odvali onaj kamen, i poleti luda vojska pravcem do zdenca. - Do zdenca, pa u zdenac, naglavce sve jedan za drugim, sve jedan preko drugoga: i crveni kao crvendaći, i zeleni kao zelembaći, i rutavi kao janje, golišavi kao žabe, i rogati kao puž i šušati kao miš, a prvi među njima onaj, koji se bješe Potjeha nadovezao. A Potjeh odmah navali onaj kamen na bunar, i eto tako se uhvatiše bjesovi kao muhe u loncu. Obveseli se Potjeh, kako li se riješio bjesova, pa ode da sjedne i da se sada na miru dosjeti istini. Al jao si ga njemu, jer se u zdencu počeše vrtjeti i bjesniti bjesovi kao još nikada. - Iz zdenca počeše na sve pukotine iskakivati sitni plamečci, što su ih od ljute muke bacali bjesovi. - Stadoše žišci skakutati i titrati oko zdenca, te Potjehu odmah zakruži glava. Zatvori Potjeh zato oči, da mu ne smetaju žišci. Al ono u zdencu tolika galama, buka, piska i lupa, cvil i lavež, kucanje i zapomaganje, da Potjehu sve uši pucaju, pa gdje bi mogao o čem da misli! - Zato on začepi uši, da ne čuje. Al onda poče do njega pridolaziti para i sumpor i čađa, što su ih u smrtnoj stisci puštali na pukotine zdenca bjesovi. - Okruži čađa i sumpor Potjeha i stade ga tušiti i gušiti. Spozna dakle Potjeh, da tu nema hasne. »E, sada vidim bolan: poklopljeni bjesovi sto puta gori, od puštenih«, reče Potjeh. »Pa hajde da ih pustim, kad ih se ne mogu riješiti. Opet mi je lakše uz njihovu lakrdiju, negoli uz toliko zapomaganje!« Ode on dakle tamo i otklopi kamen, a uplašeni bjesovi ko divlje mačke poiskakaše na sve strane i utekoše kud koji u goru i nikada ih više na zaravanak. Ostade samo onaj jedan, crn kao krtica, a rogat u velike rogove, jer on od straha pred Bjesomarom nikako nije smio da ostavi Potjeha. Nego i on se od onoga dana nekuda malo smirio i više poštovaše Potjeha nego dosele. I tako se njih dva nekako pogode: obiknu jedan na drugoga i stanu živjeti jedan uz drugoga. Al eto već minulo gotovo godinu dana, a Potjeh još ni izdaleka da se domisli istini: što li mu zapravo bijaše rekao Svarožić? Kad već godina blizu, al bijesu počelo dozlogrđivati. »Dokle ću ja ovako ovdje bivati?« -pomisli on. Stoga jedne večeri, kad je Potjeh baš bio nakanio da zaspi, dod'e bijes do njega i reče: »A kako ti to, golube, sjediš ovdje već malone godinu dana i što će to tebi? Eno ti možda djed na krčevini već i umro za to vrijeme!« Zaboli Potjeha srce, kao da ga iglom ubolo - al on reče: - »Eto, tako sam odlučio, da ne idem odavle, dok ne doznam istine, jer je istina preča od svega.« Tako reče Potjeh, jer on bijaše pravedan i blagosoven. No Potjeha se duboko kosnulo, što je bijes spomenuo o djedu, i cijele noći ne mogaše Potjeh da zaspi, nego se kida i lomi i sve misli: kako li je sa djedom, sa milim starcem njegovim? Djed pak življaše za to vrijeme na krčevini sa Marunom i Ljutišom, ali bijaše život okrenuo žalosno po djeda. - Nijesu marili unuci za djeda, niti nastojali oko njega. Niti mu dozivali dobra jutra ni lake noći, nego jednako hodali za svojim poslovima i slušali svoje bjesove u torbi i njedrima. Donosio Marun svaki dan nove pčelce iz šume, tesao grede, gradio i sagradio novu kolibu. A ponajpače izdjelao deset rovaša i svaki dan broji i prebraja: kad će se rovaši ispuniti? Ljutiša pak hodao po lovu i razboju, donosio krzna i divljači, dovlačio plijena i blaga, a jednoga dana doveo i dva roba zarobljena, da služe i poslužuju braću po vas dan. Teško i nemilo bivalo djedu Vjestu uza sve ovo, a teško i sve nemilije gledali unuci na starca. Šta će im starac, kad ne će da ga služe robovi nego sramoti unučad te sam drva cijepa i sam donosi vodu sa kladenca? - Tako došlo, te što god bilo na starcu, sve smetalo unucima, pa i to, što je starac jednako prilagao svaki dan po cjepanicu svetom ognju. Opazio dobro starac Vjest, kuda sve to ide i da će se njemu doskora raditi o glavi. Ništa ne požali za životom, jer što će mu život, nego požali, što će umrijeti, a da ne vidi Potjeha, blagosloveno dijete svoje, radost starosti svoje. Jedne večeri dakle (a bijaše to baš one večeri, kad se Potjeh onako lomio radi djeda) reče Marun Ljutiši: - »Hajde, brate, da se riješimo djeda. U tebe je oružje, dočekaj ga na kladencu pa ga smakni. « Ovo ponajpače govoraše Marun, jer mu se htjelo pod svaku cijenu stare kolibe, da na onome mjestu podigne pčelinjak. - »Ne mogu, brate«, odvrati Ljutiša, kojemu na krvi i na razboju ne bijaše toliko otvrdnulo srce, koliko Marunu na bogatstvu i rovašima. Al Marun nikako ne popušta, jer mu bijes u torbi jednako šapće i došapćuje. Vidio bijes u Marunovoj torbi, da će on prvi maknuti Vjesta sa ovoga svijeta i tako steći veliku hvalu pred Bjesomarom. Nagovara dakle Marun Ljutišu, al Ljutiša nikako ne htjede da svojom rukom ubije djeda. Složiše se dakle i dogovoriše napokon, da će još iste večeri potpaliti staru kolibu. Neka izgori ona i u njoj starac. Kad se sve na krčevini smirilo, odaslaše oni dakle robove, neka čuvaju te noći u šumi stupice. Braća pak odšuljaju se do kolibe Vjestove, zatvore izvana vrata teškim klinom, kako ne bi djed utekao iz plamena, i podmetnu vatru pod sva četiri ušaka. Kad bijaše sve gotovo, odoše oni daleko u goru, da ne čuju djedovo zapomaganje. Dogovoriše se, da će obaći čitavu planinu kolika je, kako se ne bi vratili do jutra, dok ne bude sve gotovo: i djed i koliba spaljeni. Odoše oni, a vatra polako stade lizati oko uglova. No ono je bila stara orahovina, tvrda kao kamen, te plamen sve oko nje liže i oblizuje, ali ne može da je zahvati. Istom kasno u noć uhvati se vatra krova. Probudi se starac Vjest, otvori oči i vidi, da mu krov nad glavom gori. Ustade i pođe do vrata, pa kad nađe, da su teškim klinom zamandaljena, odmah znadijaše, čiji je posao. »Oj, djeco moja, jadnici moji!« - reče starac. »Iz srdaca vaših vadite, a na rovaše mećete. Ali gledajte: još vam rovaši nisu puni i mnogo čislo na njima fali, a srca ste već do dna ispraznili, kad eto palite djeda i rodnu kolibu.« To pomisli djed Vjest o Marunu i Ljutiši i više o njima ni jedne ne pomisli, niti se radi njih ražali, nego pođe da sjedne i da spokojno sačeka smrt. Sjedne on dakle na škrinju i zamisli se o svom dugom životu. I što god je bilo u životu, ništa mu se ne učini teško, jedino to, što u svom smrtnom času nema uza se Potjeha, ljubljeno dijete svoje, koje ga je toliko ražalilo. Dok on tako razmišljaše, dotle je stajao već sav krov u plamenu kao baklja. Gorjele i pregorjele grede, stale pucati tavanice. Progorjele, popucale, pa se sa obje strane kraj starca urušile i grede i tavanice sa plamenom u izbu. Okružio plamen Vjesta, raskrio se krov nad njime, vidjelo se gdje se zora po nebu razilazi pred suncem. Ustade stari Vjest, podiže ruke i oči k nebu i tako čekaše, da plamen odnese sa ovoga svijeta i njega starca i staru kolibu njegovu. Teško se izmučio one noći Potjeh, a kad zora stade svitati, pođe on do zdenca, da ohladi vruće obraze. Upravo sunce na nebo, a Potjeh prišao zdencu. Kako k zdencu, ali iz vode zasjaji svjetlost. Zasjaji, podiže se, te kraj zdenca stade pred Potjeha prekrasno momče u zlatnom odijelu. A bijaše ono Svarožić. Protrne od radosti Potjeh i reče: »Moj božiću Svarožiću, koliko te čekam! Reci mi jadnome, što li mi ono reče da imam činiti? Evo se ovdje kinim i mučim i dozivam svu mudrost godinu dana - i nikako da se dosjetim istini!« Kad on to reče, Svarožić nekud zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom. »Ej momčiću, momčiću! Rekao sam ti, da ostaneš uz djeda svoga, dok mu ljubav ne vratiš, i da ga ne ostavljaš, dok on tebe ne ostavi«, - reče Svarožić. A onda još reče: »Mislio sam, da si ti najmudriji od braće, a eto ti baš i jesi najludi. Kiniš se i mučiš i dozivaš mudrost godinu dana, da doznaš istinu. A da si poslušao srce svoje, kad ti je na pragu kolibe govorilo, da se povratiš i da ne ostavljaš djeda, eto ti, jadan, istine i bez mudrosti!« Tako reče Svarožić i još jedared zlovoljno strese glavom i zlatnim pramom, pa se ogrnu zlatnom kabanicom i nestade ga. Zastiđen i zatečen ostade Potjeh sam uza zdenac, a iza kamena smijao se onaj lakrdijaš, onaj bijes: sasvim malen, nakazan i rogat u velike rogove. Dopalo se bijesu, gdje Svarožić onako postidi Potjeha, koji bijaše toliko pravedan. Kad se Potjeh povratio od prve zabune, kliknu radosno: »Brže da se umijem i da poletim do miloga starca svoga. « To reče i prikuči se zdencu, da se umije. Nagnu se Potjeh da zahvati vode, nagnu se odviše, oskliznu se i padne u zdenac. Padne u zdenac i utopi se. Iskoči bijes iza kamena, skoči na rub zdenca i pogleda, da na svoje oči vidi, je li istina, što mu se učinilo. Jest, utopio se Potjeh, eno ga, leži na dnu vode, bijel kao vosak. »Oje oj!« zacviči bijes, koji bijaše posve ludo čeljade. - »Oje oj! danas selim, brate moj!« Cičao bijes, da je sve zvonilo sa onih stijena oko zaravanka. A onda se upre o onaj kamen, koji bijaše oslonjen na rub zdenca, a kamen se prevali i dobro poklopi zdenac. Pa onda još povrh kamena baci bijes kožuh Potjehov, pa još na kožuh sjedne on sam, pa onda stade igrati i skakati po kožuhu: »Oje oj! Oje oj! dovršen je poso moj! « - ciči bijes. Malo, malo igrao po kožuhu, malo, malo cičao. Al kad se već bješe umorio, ogleda se po zaravanku - i nekuda mu čudno bude. Naučio se bijes na Potjeha i nikada još nije imao tako lagodnog živovanja kao uz ovog pravednika. Uz njega je po miloj volji lakrdijao, niti mu je tko zanovijetao, niti mu tko zapovijedao. A sad, pomisli li pravo, treba da se vrati u rakitu, u ono blato, do ljutog cara Bjesomara, a među pet stotina bjesova, sve samih bijesnih prica, kao što i on sam bijaše. Bijaše on tomu odvikao. Promisli on, promisli malo, snuždi se, snuždi malo - pa sve jače. I što bi dlanom o dlan udario, eno ga, ludo i bezglavo čeljade, što čas prije likovaše, stade sada plakati i revati i valjati se po onom kožuhu od ljutoga jada. Reve on i zavija, te ono ništa ne bijaše, što je prije cičao. Bijes kao bijes: kad reve, onda baš reve - i sve čupa dlake sa onoga kožuha i valja se po njemu, kao da je s uma sišao. U taj čas stigoše na zaravanak Ljutiša i Marun. Bjehu oni obišli svu goru te se sada vraćahu kući na krčevinu, da vide, je li djed sretno izgorio sa kolibom. Tako na povratku stigoše na zaravanak, gdje ih još nikada nije bilo. Čuju Ljutiša i Marun cvilež i vide košuh Potjehov, i odmah pomisle, nije li Potjeh kakogođ zaglavio. No baš se i ne ražališe za bratom, jer oni ne mogahu ni za kim da žale, dok nose bjesove uza se. Ali uto se počeše vrpoljiti njihovi bjesovi, jer su začuli, gdje im onaj drug onoliko zavija. A ne bijaše nigdje složnijeg naroda ni vjernijih drugova u nevolji negoli bijahu bjesovi. Po rakiti se pru i kezmaju, al u nevolji jedan za drugog glavu daje. Uzvrpoljili se dakle oni, uznemirili, naćulili uši, pa onda izvirili jedan iz torbe, a drugi iz njedara. I kako izviriše, odmah opaze: valja se brajan njihov s nekime, zavija i reve i samo se vidi kako dlake frcaju. »Razdere ga strašno zvijere!« viknuše uprepašteni bjesovi, iskočiše iz torbe i njedara te pohitaše do druga svoga. Kad oni tamo, al onaj se na kožuhu prenemaže i sve viče: »Pogibe onaj momak! Pogibe onaj momak!« Tišaju bjesovi druga, misle: trn mu je u peti, ili mu komarica u uhu - jer oni ne bijahu živjeli uz onog pravednika te za drugo ne znađahu da se cvili. Al onaj jednako reve, i ne možeš svoga glasa čuti niti ga možeš smiriti. A bjesovi u sto muka, što će s njime? A ne mogu da ga ostave u ovoj nevolji. Smisle napokon: uhvate svaki po rukav od kožuha i odvuku kožuh i na njemu druga, te tako otkasaju u šumu, a iz šume u rakitu do Bjesomara. Ljutiša i Marun pak po prvi puta nakon godinu dana nađoše se bez svojih bjesova. Kad bjesovi od njih odskočili, braći se u isti čas učinilo, kao da su godinu dana slijepi svijetom hodali i kao da su ovog časa na zaravanku opet progledali. Pogledaše se kao u beznanju, pogledaše se, jer odmah upoznaše, kakvu su grjehotu na djedu počinili.»Brate! Rode!« - kliknuše jedan drugome »da poletimo, da spasemo djeda.« - I poletješe, kao da su im krila sokolova, do krčevine. Stignu oni do krčevine, a ono koliba bez krova, a iz izbe plamen kao stup. Samo joj stoje zidovi i vrata, teškim klinom zaklenjena. Dohrle braća, odbiju klin, nasrnu u izbu i iznesu na svojim rukama iz plamena starca, kojemu taman bijaše plamen obuhvatio noge. Iznesu Ljutiša i Marun djeda, polože ga na ledinu i stajahu kraj njega, a ne smiju ni riječi da progovore. Malo potrajalo, otvori starac oči i kad ih ugleda, ništa ne reče njima, nego upita: »Jeste li gdjegod u gori našli Potjeha?« »Nismo, djede« - odvrate braća i ne smiju da u oči djedu glede. »Eno poginu Potjeh, utopi se jutros u zdencu. Nego nama, djede, oprost, a mi ćemo te služiti i nastojati kao robovi. « Kad oni ovo rekoše, uspravi se djed Vjest i ustane na noge. »Vama je, djeco moja, vidim, oprošteno, jer eto živi ostadoste. Al onaj, koji najpravedniji bijaše, onaj morade životom okajati svoju krivicu: Hajde, djeco, vodite me, da vidim, gdje je poginuo.« Skrušeno poslušaše Marun i Ljutiša, uzeše djeda pod ruku i povedoše ga spram zaravanka. Tek što su malo išli, opaze, da su zašli i da na tom putu još nikada ne bijahu. Rekoše djedu, no on kaže, da pođu dalje tim putem. Tako stigoše do jedne strmine, a na strmini vodio put sve do grebena. »Umrijet će nam djed ovaki slab na ovoj strmini«, - šaptahu braća. Al starac Vjest samo reče: »Hajdemo, djeco, kud put ide.« I oni se stadoše verati putem, a starac sve sinjiji i bljeđi u licu. A gore na grebenu sve nešto milo zuji i bruji i blista i sjaji. Kad oni na greben, ali onijemješe i skameniše se od čuda i strave. Pred njima ni gore ni doline, ni brda ni ravnine ni ničega, nego se pružio bijeli oblak kao bijelo more. Bijeli oblak, a po njemu rumen oblačak. Na rumenom oblačku stakleno brdo, na staklenom brdu zlatan dvor, a do dvora široke stube vode. Bijaše ono zlatan dvor Svarožića. Iz dvora mila sjajnost blista: što od rumenog oblačka, što od staklenog brda, a što od onog suhog zlata, al ponajviše sa prozora od dvorane sjaji. Jer tamo sjede uzvanici Svarožićevi na okupu te iz zlatnih kupa zdravlje nazdravljaju onome, koji im novi pridolazi. Al Svarožić nit uziva niti u dvor pušta ikoga, koji krivicu kakovu na duši nosi. Zato se u dvorani sakupila družba plemenita i uzorita, pa od nje na prozore ona svjetlost sjaji. Na grebenu stoji djed Vjest sa unucima - zanijemjeli pa u ono čudo gledaju. Gledaju - kad al odjednom opaze, gdje na onim stubama do dvora neko sjedi. Pokrio lice rukama te plače. Pogleda starac, pogleda bolje i upozna: ono je Potjeh. Zatrepti duša u starca, osovi se on i zovnu preko oblaka: »Što je tebi, dijete moje?« »Evo me, djede, izdignula iz zdenca neka velika svjetlost i prenijela me ovamo. Do ovuda dospjeh, a u dvor ne puštaju, jer sam se o tebe ogriješio« - odvraća Potjeh. Prosuše se suze djedu niz lice. Otimaju mu se i ruke i srce, da ogrli ljubljeno dijete svoje, da ga utješi, da mu pomogne, da izbavi čedo svoje milovano. Pogleda Marun i Ljutiša u djeda, al djed se sav izmijenio u licu, posinjio, propao i nije nalik na živog čovjeka. »Umrijet će nam starac pred ovom strahotom«, šaptahu oni jedan drugome. Al se starac uto posve ispravio i već se od njih otputio, te se okrenu k njima i reče: »Idite vi, djeco, vratite se na krčevinu, pa kad vam je oprošteno, vi živite i uživajte u pravednosti ono, što vam je suđeno. A ja idem da pomognem onome, kojemu se najbolje daje uz najtežu cijenu.« Bijaše glas u djeda posve oslabio, al pred njima stajaše ravan kao stup. Zagledaše se Ljutiša i Marun: što li oto djeda bunca, da će prijeći preko oblaka, a eto ni sape za govor nema? A1 se već starac odvojio od njih. Odvojio, pošao, zakoračio po oblaku, kao da je ledina. Pa kako zakoračio, tako i pošao. Ide starac, ide, a noge ga nose, kao da je perce, a halja mu se na vjetru vije, kao da je oblak po onom oblaku. Tako do rumenog oblačka, tako do staklena brda, tako do širokih stuba. Pohrli starac na stube do unuka. Oj radosti moja, gdje obuhvati djed unuka! Ogrli ga, obuhvati ga, kao da ga nikad otpustiti ne će. I sve slušaju Marun i Ljutiša: preko oblaka se čuje, kako starcu i djetetu grudi jecaju od velike sreće. Uhvati onda starac za ruku unuka i povede ga uza stube do vrata dvora. Lijevom rukom unuka vodi, a desnom rukom pokuca na dveri. I vidi čuda! Odmah se vrata širom raskriliše, otvori se sva sjajnost dvora, a uzvanici i gosti plemeniti dočekaju na dvorima djeda Vjesta i unuka Potjeha. Dočekaju, ruke im pružaju i u dvor ih vode. Još vidješe Marun i Ljutiša, gdje uz prozore prolaze i gdje ih za stol meću: prvog među prvima djeda Vjesta, a do njega Potjeha, te tamo zlatno momče Svarožić zlatnom kupom goste zdravi. Velika strava uhvati Ljutišu i Maruna, kad se nađoše sami pred ovom strahotom. »Da siđemo, brate, na našu krčevinu« - šapnu Marun. I okrenuše se i siđoše. Smućeni od tolikoga čuda stigoše na krčevinu i nikad više onoga puta ni grebena ne mogahu u gori naći. Tako bilo i svršilo se.

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole,  vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući.]  Zvao se Kyle. Izgledalo je, da nosi kući sve knjige.]  Pomislio sam: "Zašto bi tko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovajzaista mora biti štreber."  Sam sam imao lijepo isplaniran vikend  (tulumi i nogometna utakmica  s prijateljima sutra popodne),  zato sam samo slegnuo ramenima  i produžio dalje.  Hodajući, vidio sam da prema onom dečku  ide grupa djece. Potrčali su k njemu,  srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu,  tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele  i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega.  Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.  U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu,  i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam  suzu u njegovim očima. dodajući mu naočale,  rekao sam: "oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti."Pogledao me i rekao: "Hej, hvala!"  na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih  koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu  pokupiti knjige i upitao ga gdje živi.  Pokazalo se da živi blizu mene,  pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao.  Rekao je, da je prije išao u privatne škole.  Prije se ne bih nikada družio s nekim,  tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće.  išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga.  Pokazalo se da je zanimljiv dečko.  Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima  igrati nogomet. Rekao je da želi.  Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje  upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji  prijatelji bili su istog mišljenja.  Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio  Kyle s ogromnom hrpom knjiga. Zaustavio  sam ga i rekao: "Ti ćeš zaista nabildati mišiće  s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!"  Samo se nasmijao i dao mi  polovicu knjiga.  Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja  postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj  godini počeli smo razmišljati o faksu.  Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke.  Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da  kilometri nikad neće biti problem.  on je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u  poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.  Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u  našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je  štreber. Morao je pripremiti govor za maturu.  Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i  govoriti. Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je  fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista  pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima  popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama.  Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale,  tako da sam ponekad bio ljubomoran.  Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam  kako je nervozan zbog svog govora.  Zato sam ga lupio po leđima i rekao:  "Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!"  Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda  i nasmijao se. "Hvala", rekao je.  Nakašljao se i počeo govor. "Matura je vrijeme  da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali  tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima,  braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim  prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome  prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati.  Ispričat ću vam priču."  Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on  pričao priču o danu našeg prvog susreta.,  Preko vikenda se namjeravao ubiti. Govorio je  otome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije  njegova mama ne bi morala doći i nositi kući  njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi  mali smješak. "Hvala bogu, bio sam spašen. Moj  prijatelj spasio me od smrti."  Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu,  dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom  najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca  kako me gledaju i smješe mi se onim istim  zahvalnim osmjehom.  Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.  Nikad ne potcjenjuj moći svojih djela.  Jednom malom gestom možeš nekome  promijeniti život. Na bolje ili na gore.

Još i to… chatam ja tako neki dan. Nevino – ko' po običaju. U biti bio sam logiran, i radio nešto stoto kad, klikne mene nekakav nerast. Sad, daleko od toga da sam ja očekivao da ću upoznati neku senzacionalno interesantnu osobu… Čisto da ću nabasati na nekog da mi prikrati smjenu.
I tako, dijete i ja se raspričali i, čak i nije bio jako dosadan.
Kad u jednom trenu, kaže on meni da će mi napisati nešto poduže, da nek ne odem. I napiše on meni da je on osoba s invaliditetom, da je u kolicima od rođenja, i da to kod njegovih sugovornika obično izazove sablazan, i da se nada da kod mene neće, obzirom na moje zanimanje.
A i sam sam prebrodio jednu sličnu agoniju i nekako sam osjetljiv na tu temu. I kao, on bi mene nazvao. Nazove. Kaže kako mu je jako drago da smo se čuli i za par minuta kao: sorry, moram ići – slijepoj frendici u dućan. I nestade.

Da ne bi ispalo da nigdje nego ovdje možete naići na normalne ljude… Jučer, ja tako, nevino, napisao log kad li – tad li, zaskoči mene jedan gospodin.Po godinama, kad bi me bio napravio sa 21, mogao bi mi biti otac.
I kao, sviđa mu se moj profil. Ja zahvalim, i pristojnosti radi, kliknem njegov. Profil polupismenog mediokriteta, ali dobro. Vidim ja da se čovjek deklarira kao heteroseksualac  - rekoh: Zrak je čist. Razmjenimo mi tako par poruka, on meni otkrije da, iako je heteroseksualan, mašta o sexu dvojice muškaraca. I polako mi poruka, pa poruka i završismo mi na chatu.
I on meni da mu dam broj. Meni ni na kraj pameti (zapravo, chatam s njim samo da vidim kamo ovo vodi). Da netko može biti toliko uporan i naporan… uh! I na kraju. Vrhunac svega, kaže on meni: Hvališ mi. To bi, valjda u njegovom polupismenom svijetu bilo: Fališ mi.

Privatno (a i zbog posla dosta visim na netu) poprilično vremena provodim na chatu (jednog od naših vodećih ISP-a).
I upoznao, bolje reći sreo, ja tamo hrpu ljudi. Neki zanimljivi, a neki baš i ne. Ja na tom chatu imam isti nick kao i ovdje, pa se za mene lijepe razne individue marginalizirane seksualnosti. Da, začuđujuće, zaista, da među marginaliziranima ima marginaliziranih. Ali to je potpuno u skladu sa Nietzcheom i onim da je kod svakoga vidio volju za moći. Osim, dakle, što mi je nick stigmatizirajući, j… me i godine.
Aux-pros-pos onog komentara o mreni i penziji, većini suvremenih gayeva, koji vedre i oblače gay scenom, mojih je 28 godina pozna starost. Čisto me zanima što je sa gayevima koji imaju 60? Valjda i takvi postoje. Da li, idući linijom manjeg otpora, nađu sebi stalnog partnera ili idu linijom još manjeg otpora i ožene se, naprave djecu, a onda tu i tamo odu s dečkima na golf?
Evo recimo sad. Već sat vremena «visim» na tom chatu i nitko da me klikne. Svi bi nešto j…, svi traže nekog aktivnog… Zapravo svi bi da ih netko j…  Kuda ide ovaj svijet?

Nekako i ne možeš biti presretan što se tvoji, makar virtualni, prijatelji ne raduju pozitivnom zaokretu na tvom emocionalnom planu. Zato svi moji «živi» prijatelji, koji su upoznati sa mojom emocionalnošću, oduševljeni bilateralom između Maloga i mene.
A ja, ja sam poslao jedan «halo!» mail jednoj gospođi koja mi je obećala doći u posjetu, a onda me, nakon što sam ju zamolio da nešto kaže svojoj kolegici, s kojom po svemu sudeći ne priča, počela ignorirati. Sad ćemo vidjeti što će uslijediti kao reakcija.
Zvala me, malo prije, frendica. Osim standardnog kukanja kako ni ona ni ja ne možemo vjerovati da se bavimo time čime se bavimo, i kako nam je teško… Zaključili smo da smo oboje okruženi nenormalnim ljudima. Njen bivši se preselio u grad gdje ona živi i svaki dan ju dolazi posjetiti.
Redovito ju zove i moj Bivši. Bolesno do pakla.

Prekid u komunikaciji, kao ni njeno obnavljanje Mali, kao što sam i očekivao, uopće nije komentirao. Da, da, pisao sam mu, pa me nazvao pa smo pričali skoro 20 minuta. Kašlje ko sam vrag. Sigurno će si nekakvo zlo navući. Na kraju je ispalo da mu rođendan uopće nije danas, nego da je bio jučer. A bio sam siguran…
Sad se moram svima onima kojima sam obznanio da ga više nema javiti da je opet aktualan. A Bivši se nije oglasio već neko vrijeme. Što li će reći!?

Muke ti ježeve, eto me opet. Istina, poduže vrijeme me nije bilo, bijah na oporavku, čitaj - bolovanju. Kako je bilo? Odličan (-2). Mislim, imao sam ja sa sobom Internet, ali mi se baš nije dalo.
Sa malim nisam komunicirao od kad sam ga ono poslao u kurac. U ponedjeljak u je rođendan. Pošto još intenzivno razmišljam o njemu planiram mu poslati nekakav kratki sms u ponedjeljak. Mislim… ništa ja ne očekujem, nego… ono, glupo mi je s čovjekom ne pričati. Očekujem savjete, poput: koliko je i je li to pametno?
Inače kod mene je sve po starom – borbeno i sjebano. Vratio sam se poslu.

I tako… moj je oporavak dugo trajao, i još traje. I preko perioda nehodanja, perioda nepričanja i razdoblja skorog sljepila, on je bio tu negdje. Doslovno moj spiritus movens. U trenutcima emocionalnih padova, mama mi je znala govoriti: zamisli da hodaš niz hodnik na čijem je kraju ono što najviše želiš. Naravno da nije mogla znati što zamišljam. Ja sam zamišljao njega.
Onda je završila prva etapa mog oporavka.
I onda me nogirao. Još mi je i rekao da ga nikad nisam volio. Što je mene strašno povrijedilo.
I prošlo je tako neko vrijeme moje samoće i upoznam ja maloga X… 5 godina mlađi od mene, lijep, zgodan, ne osobito pametan, ali simpatičan.
Doduše, rijetko tko se pameću može… I tako, izaberem ja njega za svog idealnog sugovornika. Pretpostavljam da je kužio svaku desetu koju bih mu rekao, ali kimao je kao da razumije svaku.
Dolazio je kod mene doma, upoznao mi starce… i onda sam ja trenutno napustio naš grad. Redovito smo se čuli. Posljednji put za Uskrs.  Ja sam tada bio na jednom ručku i kad me zvao rekao sam mu da tada ne mogu pričati ali da ću ga nazvati navečer. Navečer sam ga zvao jedno 5 puta i nije mi se javio. Onda sam ga zvao sutradan, javio mi se i rekao da je na cugi s jednim frendom da će me nazvati sutra-prekosutra. Sutra će tome biti tjedan dana. Nije rekao da ga nazovem, ni neće.
Jučer sam mu poslao poruku nek se goni u k… i neka ga zove onaj koga vodi na piće. Tako sam ostao bez malog X…
 

I onda vam je bilo to da sam ja ležao tako «ukomiran» a on se je dokradao mene posjetiti. I tako sam ja očekivao operaciju glave a doktori oko mene su očekivali da konačno umrem tako da se ne moraju oko mene zajebavati. I sve to je my sweetheart progurao uz mene. U svemu tome, bijah dobio i menigitis i zbilja je bilo gadno… Išao je čak paliti i svijeće za mene. I preživio sam ja sve to…