biti gay ili kapi vremena

Ovako… kao što su oni promućurniji od vas mogli skužiti, ja sam vam jaaaako dugo imao dečka. Zapravo, nije mi to bio dečko, jer nikada zapravo nismo jedan drugom izrekli ono «hoćeš ti hodai sa mnom?». Ali smo se jedan prema drugome ponašali kao da hodamo. Ja sam njega jaaako volio, a pretpostavljam i on mene. Iako mi to nikad nije rekao.
Onda se meni desio jedan nimalo lijepi događaj i ja sam završio u komi. I posjete kod mene su bile zabranjene, ali je on ipak pronašao način da me dođe posjetiti. Inače, nitko mi baš nije davao velike šanse za preživljavanje, pa može biti da se dolazio oprostiti. Sada, kada ispisujem ovo, uviđam kako grozno mora da mu je bilo… (nastavak u idućem broju J)

Kad si već do te mjere blagoglagoljiv, i vješto barataš riječima, pojedinac bi očekivao da znaš da je, u hrvatskom jeziku, riječ splav ženskog roda, pa prema tome, lokativ jednine glasi splavi, odnosno, ti plutaš na splavi užitka. Diskutabilna je i semantika te tvoje misli jer splav (i netko/nešto na njoj) ne pluta već plovi.
AMEN!

Vijak na anteni… c'mon. Nukleus poante je od heterokromatina. Bitan je nukleolus koji ga resi. Najbolje se vidi srcem, bitno je očima nevidljivo. Evo ti još malo salate od riječi, za buduću kontemplaciju.

Priči kao što je Vedranova znam desetak. Za moj  pojam je on, dečki poput njega, ii ja, koji sam se «izvukao» - junak. Pravi Pečorin. To je jedno neprocjenjivo iskustvo koje strahovito obogaćuje čovjeka.
Sad, strašna je činjenica  što je mene na samom kraju tog puta nogirao dečko. Još strašnije bi bilo da je to učinio na njegovu početku. Ali mislim si ja; nakon što je iza mene toliki put, i predamnom još toliki koliko zavređuju jedan A… ili D… da ja zbog njih budem unhappy?

Znam jednog dečka koji je dvije godine stariji od mene. Već tri godine je u komi. Strašno! U bolnici smo bili cimeri. Dakle, bili smo u približno istom stanju. Onda sam se ja, srećom, izvukao. On, j… ga, nije.
Neki dan sam se čuo s njegovom starom. Sud mu je dodijelio nekakvu «boli glava» svotu kao odštetu (što će mu pitam ja vas?). Od te svote, mama, inače samohrana majka njega i još jednog sina (otac im je umro), kupila je trosobni stan u prizemlju jedne zgrade. Stan ima i vrt. Trenutno su u fazi širenja štokova tako da ona, s njim u kolicima, može iz prostorije u prostoriju. Stan u kojem su ranije živjeli nije im bio prikladan. Tu ona sama s njim može migrirati među prostorijama. I izići u vrt. Bit će to prvi puta u dvije godine da Vedran iziđe iz stana.
 
Zamislite!

Bio mi je jučer. Događaj za pamćenje. Ja, kao da su mi došli sa televizije, čitavo vrijeme sam ponavljao: «Ja ne mogu vjerovati da si tu.»
Komentari kako lažem da sam se zaljubio su suvišni. Zaljubljen sam preko ušiju. Koliko god ja to mogu. A nisam baš zaljubljiva osoba. U biti lažem. Jesam. Samo nisam baš emotivan.

Valentinovo jučer bilo… Nije mi čestitao nitko za koga sam želio da mi čestita. Čestitala mi je jedino jedna cura koja je turbo zaljubljena u mene. I jedna prijateljica, koja mi je zapravo htjela nešto drugo reći pa mi je  onako, usput, čestitala. A ja sam poslao poruku X-u. i još mi nije odgovorio. Sada više ni ne mora, naime, pisao sam mu pred jedno tri sata, a norme lijepog ponašanja nalažu da se na primljenu čestitku uzvrati.
Znam da će mnogi reći «eto ti na kad si gay» ili «tako ti i treba kad tražiš kruha nad pogačom» ali « ljudsko srce uvijek nešto treba, zadovoljno nikad posve nije…»
I tako ja kao nezadovoljnik, jučer čitav dan snebivao, već se pomirio sa time da sam ga zauvijek izgubio. Isplakao ga i pokopao, jer prošlo je bilo već 9 sati od kad sam mu pisao. A poslao sam mu, ja barem tako mislim, jako dvosmislenu poruku. Nešto kao «dragi prijatelju, želim ti sretan praznik ljubavi i da uvijek budeš okružen ljudima koje voliš i koji vole tebe (navodno je to jako lijep osjećaj)» (patetično, znam, ali ja zbilja vjerujem u ljubav). I tako… prođoše sati, ne odgovara, «i zima je već i sniježi…» i ja ga već prebolio. Kad li, tad li, on zove.
Dakle, raspad sistema. Ali k vragu, tada kad je zvao ja sam imao nekakvog posla, pa sam mu rekao da ću ga nazvati navečer. Onda sam ga i nazvao ali sam morao biti kratak jer sam morao zvati još neke ljude po službenoj dužnosti pa je to trebalo obaviti u neko pristojno vrijeme. I onda je ON PREDLOŽIO da ga nazovem prije spavanja. Tako i jesam, samo nismo baš dugo pričali jer se meni spavalo.
Totalno sam zbunjen i zaljubljen.
 

Dakle… danas su mi tri godine da «sam ponovno vraćen u život». Na neki način to je moj rođendan.
Dakle, danas imam tri godine. Trebao bih imati i mliječne zube J
I nitko mi taj moj rođendan nije čestitao do malo prije. Kad li dođe meni poruka od mog bivšeg. Kako sweet.
A mali mi još nije došao, hoće li nemam pojma. Čak da i ne dođe, nikom ništa jer mi je lagano počeo ići na živce. Tako to valjda biva sa stvarima koje full želiš. A ne možeš ih dobiti. S vremenom ti počnu ići na živce. I dobro je da je tako, jer sada puno manje razmišljam o njemu. Što je lijepo da sam prebacio razmišljanje s njega, pogotovo znajući da me plaćaju da razmišljam, ne o malome. Na neki način sam i tužan. Kao da je nestao jedan dio mene.
Znam da će me i to proći, kao što me prošla i akutna zaljubljenost. Sva sreća, imam posao kojeg obožavam. Dakle, imam o čemu razmišljati.

Danas prvi radni dan na novom radnom mjestu. Dojam – fantastično. Čak sam dobio i tortu dobrodošlice. Šef je održao govor o tome kako je to povijesni trenutak… Baš sam radostan.
Šef mi je super, kolege su mi super, sve je super.
Ja pospan kao da sam orao od nerađenja ništa.

Dopisujem sa ja jučer sa X… i kažem ja njemu na suptilan način, sebi svojstven, kako mi fali i kako sam u kurcu što ga ne viđam. A on meni odgovori: Upravo GUZIM jednu trebu i mogu ti obećati da ću doći čim mi poprave auto.
I sad bih ja trebao sretan raznolikošću njegova seksualnog života. Mislim…
 

 
Mnogi ljudi, među koje volim ubrojiti i sebe, teže znanju po svojoj biti. Drugi, pak, teže znanju po iskustvu. Iskustvo ih je naučilo da je neke stvari lakše postići ako znaš zašto je nešto baš tako a ne onako.
Opet, postoji i treća skupina ljudi, ljudi što bi rekla moja Ljilja: bez briga i bez pameti. Uvjek sam se čudio svom bivšem kako on kad ni o čemu ne razmišlja zbilja ima «mozak na paši» a meni bar za nešto misli moraju zapeti. Zbilja, ne pamtim kad zadnji put nisam mislio, valjda sam ja i u komi nešto kalkulirao.
Prijateljica mi sprema doktorat koji mora biti gotov do kraja tjedna. Sva je, jadna, luda. Ja je i žalim i ne žalim. Muka mi ju je vidjet ali znam da će ta njena agonija trajati do petka i gotovo. A materijal o kojem sad piše sakuplja od kad ju znam.
No ona ima i muža, koji je nekakav fizikalac i njegovo mišljenje o tome što ona radi je: najobičnije piskaranje, kome to uopće koristi…?
I onda si ja mislim, vjerojatno će takva sudbina i mene zadesiti… nekakav rabijantni, polupismeni polukreten koji će misliti kako ništa ne radim.
I to ako budem imao sreće da ne ostarim sam. Što mi je, poznavajući moj karakter, najizglednija sudbina.

Moram intervenirati… Igrom slučaja znam jako puno o neurobiologiji pa se osjećam pozvanim da uskočim u ovu diskusiju prije nego zastrani.
Mnogo puta tijekom povijesti lomila su se koplja psihijatara, patologa, fiziologa i inih –loga oko urođenosti homoseksualosti i utjecaju okoline na, buduću homoseksualnu osobu. I zaključili su brus.
Kad bi homoseksualnost bila urođena, jednojajčani blizanci (koji imaju identično nasljeđe) bi, oba, bili homoseksualni. Ili bi se homoseksualnost nasljeđivala samo u pojedinim obiteljima. Kad bi opet, ovisila o okolini ili odgoju jednojajčani blizanci bi i jedan i drugi, imali iste spole potrebe. Međutim jok, istraživanja Kinseya i suradnika su otkrila kako se spolna orijentacija u homozigota razlikuje.
Nešto malo kasnije, kanadski patolog Simon le Vay, obducirao je desetak pouzdano homoseksualnih osoba i kod svih je, na obdukciji našao da su suprahijazmatične jezgre ventralnog hipotalamusa (dijela diencefallona) veće nego u prosječne populacije. Le Vayu zamjeraju to što mu ispitivana grupa nije reprezentativna, jer su svi obducirani umrli od komplikacija AIDSa. No, kako drugačije znati orijentaciju grupe u kojoj su ti svi mrtvi? Kad bi njegovi nalazi bili neupitni govorili bi u prilog prirođenosti homoseksualnosti, ali budući je način na koji je istraživanje provedeno prijeporan i njegovi rezultati su upitni.
Što se tiče evolucije i njenog utjecaja na homoseksualnost, već sam o tome pisao u jednom od ranijih logova i ne bih se volio ponavljati.

Mnogi od vas misle, sasvim neopravdano, kako sam ja presretan što je moje spolno opredjeljenje takvo kakvo je. Od takvih, imbecilnih, pretpostavki je i izvedena riječ gay, kao svojevrstan eufemizam za peder. A činjenica jest da su oba izraza jednako nesretna. Jer, gay znači veseo, radostan, a koliko osoba može biti vesela i radosna u društvu poput našeg činjenicom sto iz mase strši poput dreka iz punča… diskutabilno. Opet, riječ peder korijenje vuče iz grčke riječi pedrastia koja je označavala ljubav prema dječacima. Pa ni to nije baš najsretniji izraz. I ne samo da su oba izraza jednako nesretna nego su i jednako dehumanizirajuća, bešćutna i bezobrazna. Jer, kad čovjek kaže gay a misli ona odvratna pederčina znači da nije problem samo u nomenklaturi već u onima koji tu nomenklaturu koriste. A uopće nisam imao namjeru kritizirati. No zamisli samo, bezbrižni čitatelju, kako bi svijet izgledao kad bi ljudi bili ravnodušni prema homoseksualcima, transseksualnim i transrodnim osobama. U takvom svijetu X… ne bi trebao paziti hoće li mi reći na koji način sam mu zanimljiv. Taj svijet nije daleko. I onda pitanja poput naslova nekih blogova: treba li Hrvatskoj NATO? čine opsonlentnima zato što bi trebala glasiti: treba li Hrvatska (i ljudi Hrvati sa svojim mentalitetom) NATOu?

Evo mene sa najnovijim izvješćem sa bojišnice J. Zapravo, sa margina gay svijeta. Jučer mi je bio posljednji dan druženja s X…, po službenoj dužnosti. Onda sam ja bio sav izvansebljen i poslao mu sms da neću doći (drama queen) na što on nije odgovorio, jer je tanak s kunama (jadnik, još se fura na prepaid J) . Nego je, kad je bilo moje vrijeme da dođem izišao vidjeti jesam li stigao (cute) i kaže: e, da nisi došo, bio bih išao pješke po tebe i dovukao te ovamo. Ja sam se izvlačio da mi rastanci ne leže i to… Onda je on rekao: Ma kakav rastanak, pa nitko nikamo ne ide. Dolazit  ću ti neslužbeno.
 A ja jedva čekao da on kaže takvo nešto.
A prekjučer, nisam bio kod njega jer sam sređivao kraj moratorija na posao (bolovanja) i ujedno novi posao. I poslao sam mu poruku kako nažalost ne mogu doći. Kao što sam ranije spomenuo, baš i nije pri kunama i onda je posudio mobitel i pisao mi sa tuđeg broja. Kako slatko!

Imam frenda (gay) u kojeg sam bio silno zaljubljen. I on u mene ali obojica smo željeli iste stvari i shvatili kako nismo jedan za drugoga. Bilo je tu i suza i svega ali smo, eto, ostali dobri.
 Taman u vrijeme međusobne privlačnosti sam na faksu dobio zadatak da mu budem «mentor» u svladavanju jedne vještine koja je meni jako dobro išla a on ju je želio naučiti. Pri tome smo se mi dodatno zbližili. Onda je on pao godinu, pa još jednu, ja sam bio našao dečka s kojim sam hodao dugo, dugo, završili smo taj posao koji smo radili, udaljili se, on je promijenio par brojeva telefona i izgubili mi svaki kontakt. Onda sam ja završio fax, dogodilo mi se dodta ružnih stvari, životni putevi su nam otišli divergentnom putanjom i izgubio mu se svaki trag.
To je bilo prije tri godine. I sad ovaj vikend, ja u inostranstvu i dosadno mi za popizdit… snijeg do koljena a ja ne skijam i što ću? Ma idem se probati dočepati njegovog broja. I pošaljem ja sms jednom kolegi koji se voli pohvaliti time kako on sve zna, i naravno da nije nikad ni čuo za ovoga. I nekako ja, preko jedne cure nabavim njegov broj. I pošaljem ja njemu poruku ali se ne potpišem. I najprije nije skužio tko je, ali drugu poruku sam napisao tako da je znao da to mogu biti samo ja, i onda nevjerica:»Majko Božja…» i tako…
Jako sam sretan što opet komuniciramo. Osjećam se kao kad imaš nešto jako vrijedno i onda to zametneš. Nije da ti je ikada prestalo trebati, nego si pospremio i zaboravio gdje. I onda si, nakon puno, puno godina to ponovno našao.