postumno

Gar schöne Spiele spiel' ich mit dir;
Manch bunte Blumen sind an dem Strand,
Hedgehog marlin dick
And then back
Krava jede travanj
Ideš prema
Thou hast not shifted shores
Sands had been shifting you
Jebo sliku svoju
Allein der Teufel kann's nicht machen.
Forty two, forty-two
and through and through
The vorpal blade went snickers twix

PS
pl. Anastazija Krivokapić smatra kako je ovo dokaz da pijem na poslu ali sam nadaren pjesnik. zamolio sam da nikako ne pokazuje uradak švabi Džoniju iz urudžbenog da me kurjak ne oplindra sad dok još nisam slavan
PPS
Autodetekcija jezika u Wordu je kurac od einen schönen blue marlin :D

mogu li muškarac i žena biti prijatelji?

Jednom sam joj poderao smeđu haljinu. I ogrlicu od mame pride, da bih uživao u morskoj bolesti koja ju je prožimala kad nije upravljala. To joj se jako svidjelo, rekla je da nije impresionirana i odlučno zahtijevala da se istog trena promijenim ili nestanem.

Jednom sam je tetošio i mazio tjednima da bih iz prvog reda uživao u njoj kao u sjajnoj kućnoj mačci koja prede i drijema. To joj se jako svidjelo, rekla je da nije impresionirana i odlučno zahtijevala da se istog trena promijenim ili nestanem.

Jednom sam nestao. Rekla je da joj se to ne sviđa, bila je impresionirana i odlučno zahtijevala da svrati do mene. Prekrio sam nered crvenim sintetskim baršunom. Uglavila se posjednički i bez pitanja na dio kreveta u kutu uz drzak pogled da preduhitri svaki nagovještaj sumnje smije li i igrala se jeftinim prekrivačem. Oči su joj se širile dok je smišljala kakve bi nerede mogao kriti. Otišao sam skuhati kavu i nisam se u stvari ni vratio. Ne zaista.

Jednom mi je zatrebao baš taj prekrivač. Žuti pamučni sam upotrijebio za psa očiju poput zdjelica za bijelu kavu, a na vunenu sam deku stavio psa s očima poput mlinskih kotača. Rekla je da ne želi sići s prekrivača jer me voli upravo ovakvog kakvog ne vidi, s čudesnim neredom pod prekrivačem od sintetskog baršuna. Uzmem li ga, prekinut ću njen kaleidoskopski promjenjivi san o rajskim vrtovima zrelih, sočnih proturječnosti smještenim na dva kvadrata kauča, fraktalne mrene koje su zamijenile mene.

Izvukao sam pokrivač, ostavio linkove, uzeo ključeve i pozvao psa.

Link
Link

Kasno u noć postalo je prilično hladno. Nije mu se dalo ložiti. Premjestio se stolicu dalje, s ekrana na ekran. Pusa za laku noć. Prosinac još nije stigao, ali arhitekti i vile misteriozno su su se pojavljivali i nestajali, ostavljajući za sobom nered pjevnih rečenica pregaženih kombajnom, kompulzivno protiskivane fragmentirane misli. Zapalio je i spustio se kat niže. Kriška mjeseca na pločicama u kuhinji nestala je. Na terasi su sjene vinove loze. Dubstep time. U subotu neće ići u Ikeu, nije joj sjela plaća, pas se druži s mačkom jer je ozlijeđen a mačka je, sudeći po foto stripu, ljubopitljiva i mlada. Tricepsi bole. Na obali su žute grude raspoređene u pravilnim razmacima. Sunčan dan, toplo i pristupačno tijelo kada zagrljaj spusti niže od lopatica. Drugačiji paket vrcanih misli, brzih i pokraćenih ali s izvanjskim središtem. Nije u oku oluje. Jebati odmah, pričati kasnije, kaže. Trend za jesen zimu 2011. Valjda zato što je jebanja kroz godine manje od preživanja riječi pa se libido počinje nametati kao najnevinije što imamo. Prečac. Spužvasto tkivo spojit će gomile nesklada. Johnny budi dobar. Dobit ćeš dvije kutije puzzli, izgledi da se nešto pospaja bez nabijanja se povećavaju. No dobro, možda malo nabijanja, ali sasvim podnošljiva alternativa lupanju šakom po pločici puzzle... Žmegač uz nestašan smiješak priča o fast food tretmanu Kanta. Moram, želim li da me netko i pročita, kao da se šeretski ispričava. Nad stolom sa šalicama kave snježnobijela tenda i trokut čistog neba uz obalu. Kasnije pričaju o popisu da premoste kilometre. Uskoro. Daleko od mora, Niveskina djeca na terasi krčme za lokalce u neočekivanom gradu. Raspituju se. Kuštra im kosu, nedostaje mu maleni. Možda bi mogao skočiti onako na blef jedan dan. Da stigne u zoru. Udovica ne izlazi na terasu poslužiti A. On se duri i zove na rundu u drugu krčmu. Ne očajavaj, obećala mi je sad dok sam plaćao da će ti sutra dati. Na terasi. Ali ne kasno uvečer, počinju magle a ona se lako oblači kad radi na šanku. Rano se mrači, žali se A. Ostat će još u gradu kibicirati partiju briškule. Stara kuća kraj pruge je prazna. Mariju boli paradigmatska priča. Zna da je prostrta i raskidana na općem mjestu pa joj je neugodno, no opća mjesta i jesu opća zbog mnogo žrtava. Sluša je, draga mu je ta princeza žuljevitih ruku. Čini se da je oko nje višak tišine. Neka se požali. U Zagreb je stigla kuharica iz Splita, kaže N. Što je sad s tim kuharima i kuharicama? Tri u nizu. Yup, it sure is a jungle out there, Monk. Ali grandma's feather bed je golem i šašavo mekan. Ventilatori računala će utihnuti u susjednoj sobi, a mjesec će iscrtati šest kvadrata preko njegovih bedara i sklopit će oči gledajući u lakirane masivne grede i daske. Za minutu. I kraće. Pula? Možda.

I onda ona priča. Znate kako priča? Čekajte, za to vam treba digresijski odjeljak i po. Al srezat ću ih, nisam bezosjećajan.

Nju odvedu nekud iza zavjese a ona mlađa me posjedne u stolicu u praznoj prostoriji s mermernimbre podom. Stilsku stolicu. Valjda. Tapecirana na kašmirast uzorak pa s krivim nogama i rezbarena. Bijela. Stjuardesa profesionalno koketira okicama a zatim se nagne iz križa jer u tom šosu valda i nemre drugačije, stavi ručice u pozu ko da će počet aplaudirat, iskosi glavicu i pita „Jeste li možda za čaj ili kavicu?“ Osjećam se malo glupo u praznoj sobi s gejša stjuardesom koja će mi donijeti kavicu i valjda stajat s tim nacrtanim zaljubljenim smiješkom i rukicama na evo sad ću zapljeskat. Možda mi i krene pljeskat kad popijem ako se ne pokapam ni niš. Nema ni stola. Čak ni rasvjete neke ili razglasa. Lapdance nije izgledan. Al za svaki slučaj odbijem čajilikavicu jer ih ne bi imal di odložit.

Dođite, kaže pridržavajući zavjesu. Ustajem pun sretnih slutnji. A trenutak kasnije gledam pun kurac velikih krpa na nekom velikom pultu iza zavjese. Gejša strastveno objašnjava što je in i što bi gospođi krasno stajalo uz njenu put. Kriva put, jebote. I krpetine koje mi je počela navlačit na ruke da im se divim. Dok priča. O krpama.

E, tako i ona priča. S krvcrvenim ružem na malim ustima. Otvorena bočica crvene tinte reko bi onaj dragi stari perverznjak. Uvijek me zbuni tim ustima kad se ljubi. Premala su da se njima igraš. Obično zaškiljim, nanišanim i stavim vrh jezika tu di im je središte. Onak ko da pokušavaš gurnut jezik u tubu majoneze da izvučeš nekaj. A ona frlji jezik nekaj bezveze tristo na sat ko ventilator. Nekad pomislim da priča samo sam joj začepio izlaz za zrak pa se maknem čist da vidim jel možda ipak oće reć nekaj. Mislim, tak joj se isto jezik giba dok priča. Znam bit neodlučan po pitanju jel mi draže slušat kaj priča ili se prepustit poljupcima.

Al zato ju je divno jebat. Pneumatična je sva i kad je pritisneš skrati se za trećinu i onda vrati na punu dužinu. I neizostavno jecne onak da da znak kad se nemre više skratit. Vrlo praktično, nešto ko parking senzor i metronom u jednom.
Međutim, sve je to samo predigra za pravu zabavu.

Prava je zabava kad kreneš na nju iskrcat beta verziju svojeg novog starog pristupa životu svemiru i svemu. Bornegenkriščn. Skraćeno evanđelje kaže da ćeš se kloniti bendanja drugih morfanjem sebe u nekaj kaj ima izgleda ostvarit interakciju. Umjesto tog malo duboko dišeš i onda kažeš dobar dan, upoznaj Milivoja. Sram vas bilo, nije opće to.

- Ako ostaneš do dvanaestog mogao bi sa mnom na Matijin rođendan. (Sestrin klinac. Sestra ima frizerski salon u Puli.)
- Naravno, moram sam vidjet kak će mi bit s rokovima, al složit ćemo nešto. (Milivoj je nezadovoljan sobom, vrijeme je za duboki udah.)
- Ajde daj, nemoj me opet zajebat, Natašu znaš, a sad će svi bit tamo…
- Čuj, šta će mi svi kad imam tebe. Ti si moje sve. (Milivoj je vrlo nezadovoljan sobom, vrijeme je za dublji udah.)

Silva se raznježeno smiješi i lupne ga kljunićem u usta. Kratko i razigrano.

- Zato te i zovem.

Malo dublji udah je sad prečac u sarkazam. To nije novo, to odavno služi tome da zabavi Milivoja u nedostatku drugih zanimljivosti. I ne otvara nikoga, u najboljem slučaju zbunjuje ili stvara digresiju i prostor za tjeranje po svom. Pokušat će bolje. Ali ne sad, ne dok nad terasom slastičarne vise dječji rođendani i proširena obitelj proširenih vena i arhive Arena na polici pod klupskim stolićem.

- E… idemo večeras pit kod tebe. Ali žestoko.
- A znaš da ja ne pijem žestoko… (zbunjena)
- Ma ne žestoko nego… (hvata ga kašalj od smijeha. odvraća pogled prema moru. samo more zna milivojevu bol)
- A ja… ja ti radim sutra. Možeš doć po mene poslije, rekao si da ćeš doć u Rovinj teti neki komp složit ujutro…

Možda i ne treba odmah kretat od neizglednih slučajeva. Da se ne demotiviraš. Ima poluotok i onih koji pulsiraju pod kožom.

i ovom ljubavnom pričom na zidu.

Propuštaš odličnu priliku za hrvatski naslov. Školice u mokasinama punim vode.
Uzmeš čudan cvijet iz auta. Konobarica u Dini ti uvijek savjetuje koji je kolač najsvježiji. Tu nekako koješta ostaje.

Stopedeset km ranije ustaješ s šalicom u ruci da kroz staklenu stijenu s terase vidiš i bočni zid.

veza.“, odgovori on. Ja sam kratio vrijeme jednim kratkim espressom
i ovom ljubavnom pričom na zidu.

Svijet se mijenja oko nas zbog nas. Ili, dizajneri enterijera su počeli nositi mokre mokasine i predivno ludovati po zidovima benzinskih crpki uz autoput.

A zatim i krčma s piercanom udovicom i sjajnim smeđim nikotinskim talogom na točioniku za pivo. Mlada udovica ima novu frizuru. Plave šiljke. „Još ako mi daš pepeljaru, voljet ću te zauvijek.“ Ponekad sam vrlo jeftin. Ponekad i jeftiniji.

A. zove rundu i šuti. Vidjeli smo se pred dva mjeseca, danas obojica pijemo u tišini i lutamo usporednim svjetovima, ali istim cestama. Neobrijan je i težak, a velike smeđe oči mu večeras nalikuju žmirkavim očima dremljivog zagorskog klinca kojeg si ostavio u zagrebačkom stanu.
-Ča si z veturon? Grieš forši proti zguoron kade? San pensa ku biš me pušti puli Laginji.“

Sumrak se hvata blatnjavog seoskog dvorišta. Velika stara kamena kuća neuglednih, neskladno razmještenih malih prozora. Odlazim pišati na livadu među lješnjake. Duggy se njuška s psom u susjednom dvorištu, pod narančastim svjetlom na zidu štale.

Vraćam se i prčkam po radiu. A. i dalje sjedi na haubi, puši i bulji prema osvjetljenim prozorima u prizemlju. Otvara mu vrata iz kuće, ne izlazeći. Ostaju odškrinuta, on silazi s haube i dvaput mi kratko lupi po krovu. Škoda se zakašlje i pokrene. Vučeš svjetlosnu crtu po suhozidu okrećući auto.

Odlazim se presvući u Rovinj. Sve je isto, ali između pojedinih točaka ima više otvorene ceste i ljude je lakše izdvojiti. Zadnje što si ljubio u gradu bio je debeli pamuk začinjen sasvim malenom porcijom vrele kože uz pupak a sada si gladan, suhe kože na rukama. Pred tobom je porcija vremena kao beef stroganoff kojeg naručiš po krčmama jer ti dojmljivo zvuči, zaboravljajući da ti se ne sviđa čak niti kad je dobro spravljeno. Samo, ovog si puta ponio zaboravljene stare začine u ovu čarobnu izgubljenu zemlju kroz koju se zimi putuje svitanjima i sumracima, mjesečinom kroz šiblje uz zavojite ceste, u potrazi za pikantnim svijetlećim zalogajima iza nekog žutog seoskog prozora, u neukusnoj golemoj kući s apartmanima za turiste, derutnoj pulskoj vili kraj nogometnog igrališta, malom stanu u čardaku nad zatvorenim kafićem na slabo osvijetljenom trgu provincijskog gradića.

Uvečer svjetla zalijevaju trsje iza kuće Čaka Nerisa. Dvoglavi andaluzijski pas oklijeva napustiti krug svjetlosti pod nagnutim drvenim stupom rasvjete i pratiti te u mrak do grma lovora. Za sutra, za maneštru. Donijet ću par metara drva da počnem ložiti. I piti, vino, da reduciram DOF, da razigram i zaoštrim oči do subotnje večeri, da mogu otvarati.

Uglavnom, ak imate ambicija po pitanju bivših i prabivših sam složite da im negdje pod nos dođe nekakav hint vašeg emotivnog i inog angažmana elsewhere. Plaho srce im se podere u sitne komadiće i odluče podijelit s vama kako jošter od onog četvrtka u proljeće 1996. kad ste se ovo prošli put čuli skupljaju hrabrost da vam obznane da si joj sve da joj značiš sve i kad te nema teško joj je. i ak ti nije neki bed da odeš promijenit ime u Suad.

Link

Jebiga iskoračiš van i odmah padaš na sve četiri i pod stopalima, na nepcu, na dlanu odmah iznova osjetiš grub reljef koji odnosi gume, među sve koji voze po felgama i odbijaju se reljefom, nekim ritmom drugačijim od tvojeg i svaki je susret uzajamno hvatanje za rubove korodiranog metala u pokretu i režete se i iritirate i klešete dok drugi odskakuje i siječe te svojim bridovima i stišćeš oči da ne zasuziš od ljepote i izdržiš još metar, još deset među ljudima, motaš krpe po rukama i onda te snaga izda i moraš letjeti, pizdunski apstinirati u praznini i samo plitko dišeš privlačeći predivne ozlijeđene kandže svom ptičjem srcu dok ne skupiš muda iznova se prihvaćati, iznova ih prihvaćati, ozljeđivati i plakati i osvrneš se prema toj na koju si se najzad u letu posjekao podsjetio posjetio i vratio i sletiš na nju kao tusti gradski golub a ona maše britvom nad glavom da joj se u kosu ne zapletu misli o bezbolnom letu, siječe pramenove kose o koje si se zapleo i šalje te da hodaš, šalje od sebe misli na trenutke kad joj se zalomi da je ptica i poželi znati da je negdje kućica za ptice i kad staneš na noge vidiš je isječenu nelutkastu s dugim rubom gornje usne zapetim u luk kojem smiješak nagore okrene samo kutove i očima čije šarenice gore a plačan vanjski rub hladi se u umor i siječe lice ali ne gasi oči i misliš plamti, pamti kako je ta ljepota nepokorna i sjeći će ako se prihvatite na tlu i ne daje dug odmor i odbija dug odmor, pamti kad iskoračiš i ako odeš daleko ne budi nijednoj ptici kuća isuviše dugo i ne šapći podle riječi o ljepoti dugog leta i neranjenih nogu jer moraju hodati dok im se pleteš u kosu a zacjeljuju u bezlične lutke ako ih predugo nosiš i zaboravit će sve osim neba a nebo je, jebiga, samo zrak.

Tramvajska vrata
Otvore se i zatvore, u trzajima
Na pola puta
od Smiješ se i misliš moruzgva
do Smiješiš se i misliš jež
Svježa klica želje
da se otvore polako,
da ih ne lome trzaji
Dodaješ žeton vremena
Od smijeha do smješka
S presjedanjem, povratnu,
Dvije

Magla je malo pričepila horizonte. Ponedjeljak je. Rano je. Nekako sam na sve strane nešto rastresao i načeo i sad mi je mrsko suziti kadar i fokusirati se ali zaista moram. Vjerojatno sam mogao biti razumniji i ne dovesti se u situaciju da trčim i lupetam po trideset vrata i šest prozora pa se čudim gužvi ali... hm. Bio sam nadahnut. A sad sam malo u cajtnotu i energijanotu i moram se posvetiti čemu se moram posvetiti. Mislim da nisam baš nikog ostavil da nekaj visi držeć se za upitnik ko mačak Felix pa sad, što se tiče ovog prozora ak sam ostal di kaj dužan imate broj i sve, ak me malo nema bude me malo posle, bilo je ugodno i bilo mi je drago, ljudi opće nisu tak strejnđ kad nisi strejnđer. Dobru zabavu!

ocom bi prilikom citirao drtuga vrapca.
usnijmo uz lake notre
http://www.youtube.com/watch?v=CBRQM0vErH8

Jest ćeš samo limun
Rekla je stavljajući sjajilo na ispucale usne
A bol je bila udah nad površinom
Kad bi razdvajali meso

Ostavljala je nit kao Tezej
Prekratku ali umirujuću
S desertnom viljuškom na bedru
Sjedeći samo radi pogleda

U privatnom smještaju u provinciji
U jesen, u jutro, u više navrata
Stavljao bi na lice njenu haljinu
I udarao u zidove sobe

Glazba bi urlala kad bi ih izdala grla
Hripanje smijeha i drhtaji slabosti
Sajle za trzaje u kostima
Dok bi pokušavali jesti štrudle
Čiste zavjese i prozor prema šumi

Neuredna nasmijana vlasnica
I njen cvijet na plastičnom poslužavniku
Bježao je laticama
I pogledom s prozora
Bilo je svejedno

Imala je nit i odbijala brinuti
Tjerala ga od sebe malom viljuškom
Da ne bi otišao dok ne proždere
Posljednju košticu njega u sebi
I svaku koju mu dopiše

Nedostatci pedagoško metodičke osposobljenosti:

a) kad zaintačiš u konačnici te točno shvate. to im sputava kreativnost i prikraćuje te za tuđe interpretacije. i onda ne igraš tenis nego nabijaš u zid i pokušavaš se sjetit zakaj si ono htio da te točno shvati. posebno ak se prisjetiš da sam letiš na nož i izvodiš čuda ne bi li pogrešno shvatio i tako bar marginalno sudjelovao u procesu ornamentacije tuđih stavova.

b) nezadovoljni su. a bili su benevolentni i obožavali tvoje ideje dok ih nisu čuli.

c) odnesu svoje igračke kad odu. :/

Otišao se pozdraviti i s Jasenom, koji je radio na slici. Nije ga odmah pronašao među mnoštvom golih muških i ženskih tijela na uglavnom nedefiniranoj kontrastnoj pozadini tamnog spaljenog tla s ljubičastim i žutim kontrastima. Zatim ga ugleda kako odmjerava nešto i kredom bilježi markere na tlu između izvijenih ženskih leđa i muškarca u trenutku krika pri izbačaju.

- Kaj ti je ovo, Discobolusova dječica? – upita Milivoj mjerkajući vrat i kosu ženskog lika iza kojeg je Jasen čučao. Milivoj je uvijek imao problema s crtanjem kose.

- Hej, skitnice, pa di si ti! – reče Jasen ne dižući pogled s tla, no u sljedećem trenutku skoči poput opruge i srdačno mu zasere ruku ljubičastom bojom – Nisu diskovi nego kladiva.

- E, modernizirali su se… -odsutno će Milivoj uspoređujući leđne mišiće dva muška lika u različitim fazama bacanja.

- Pa sad, bacalo se kladivo i prije Discobolusa. Točnije, malj, ali…

- A riječi od željeza? – upita Milivoj vrteći se da pročita kladiva. Napuhane riječi su bile zgodno ispremiješane sa svakodnevnima. Ego, crijep, ljubav, zamašnjak, papir, vrijeme, skočimiš, komunikacija, kruška... Likovima su služile kao kladiva. Nad glavom mu je letjela svrha, a kabel je tek neznatno odstupao od prave linije, vodeći pogled par metara udesno prema bacačici visoko uzdignutih ruku.

- Još i ranije, prijatelju… oduvijek. – reče Jasen polažući mu šapu na rame i prateći njegov pogled. – Oprosti, trenutak… - reče i ode korigirati par linija na grudima bacačice svrhe. Nastavio je govoriti okrenut leđima, povijen u koljenima, povremeno nervozno brišući ruku o bijelu kutu. – Pazi, poanta je u ljudskim likovima, zajebancija s kladivima je zato da se fukara ima čega uhvatiti. I da prodam.

- Evo baš gledam jel imaš Brkljačićku negdje, uvek sam nekak bil slab na nju…

Jasen se pušački zakašlja kroz smijeh pa izvuče pljugu iz džepa na prsima. - Bum ti je zmazal ak ti treba za flaksat, imam njenih fotki mež referencama. Nego čuj, jebeš ovo, ajmo na pivo, nemam tu ni čik di bacit...

- Čuj, ja mislim da bi u biti bilo mrak čitat tumačenja da fino sprdiš pun kurac čikova oko nogu svojih verbalnih atletičara.

- Odi mi u lepi kurac – cerio se veselo Jasen. – Ček da kaput zemem. Tu bumo prek kod dvorane, trebaš vidit koju malu je Mato dopeljal, mam buš prebolil Brkljačićku...

Milivoj je u biti prvo kontao da će Raviojla svratiti samo na krmeljivu subotnju kavu da se pozdrave prije no što krene u daleke krajeve. Onda je Raviojla predložila da prošeću pse. Onda je Milivoj išao šetati psa. Koji je sjeo kraj klupe s jednim radarskim tanjurom dignutim i blago nakrivljenom glavom u wtf pozi. Istina, uhata, na kauču je udobnije. Onda je Milivoj u roku od odma dobio u ruke uzde Raviojlinog hata jer nju prde oči i neće vozit po serpentinama. Onda se Milivoj probao sjetiti što mu bi da ga obuze čežnja za vozit po serpentinama ali nije uspio jer se pokušavao skoncentrirat na to da ne podrobi mjenjač koji je bio normalan što mu je bilo sasvim čudno. Pesi su se s mnogo volje klali na zadnjem sicu, a Milivoj je provodio svoja tržišna istraživanja pred uvođenje Milivoja 2.0. U Hatu 1.4. Što je bilo okej jer ne valja jahat bijesne hatove kad si dremljiv i u zdrapanoj trenirci u kojoj si sam zišal cucka popišat. Konzistentnost pozitivnih reakcija tržišta nije narušena. Serpentine su bile onak. Zagorske. Ali je zato Brdska Baka bila naprosto predivna. I tako je Milivoj dva sata nakon kaj je dogovoril krmeljivu kavu u svojoj jazbini klopao miješanu pizzu u kleti vu Zagorju. I gledao, jel, brege. Onak lepo sređene neke. S kućicama. I vrtićima i njivicama i šumičičićicama. Ić. I pio kavu u urbanom središtu. I provozio se kraj birtije di je s gazelom pil gusti sok kad su išli gledat jarca Ferdinanda i jest sladoled u dvorcu. Raviojla je savršeno društvo kad si dremljiv i valjaš bureke. Ona se tako jako voli smijati i tako jako voli voljeti i smije se i voli i smije i pjeva (da, kao da je nitko ne čuje) iako je cijeli život nekako uronjena u kmicu iz koje se neumorno čupa i čupa druge. Milivoj je najiskrenije vjerovao kako bi po ubrzanom postupku ošo fino drito u lijep kurac da ga tak neumorno točaju u kontekste s kojima se nasmijano mlado plavo djevojče nosi s grlenim smijehom kao temeljnim repelentom i zaštitom za snježnobijelu kožu. Neka ti krijesnice osvjetljuju put, Ravi. Ti si pravi pravcati ženski Galahad, a ne pizdeki koji stenju jer je život težak ljudi zli a janjetina u Zdihovu presoljena. A onda je bilo kasnije pa je išao popit pivo i pojest tikvice i kokoš. Al ne na brdo pa to nije išlo pod isti naslov.