postumno

Pažljivo je razmotrio posebnu božićnu ponudu vibratora koje je đebeli razvukao po pultu, razmotrivši performanse, prtljažni prostor, pouzdanost, okretni moment, klasu potrošnje, cijenu, dostupnost ovlaštenih servisa i kasko opcije.
Izbor se sveo na John 2.4 common rail biturbo i Spongeblob GSLX 16V
Da nije bio apsolutno BaščelikTM otporan na ljubomoru možda bi Johna 2.4 diskvalificirao zbog realističnosti odljeva, a ne zbog toga što su mu žile narušavale aerodinamičnost, što sasvim sigurno utječe na potrošnju. Osim toga, Spongeblob je bio predivne blijedoljubičaste boje. :D

U čaši je klijalo smeđe jaje
Imalo je gljivu
Zagrlio sam je jako da se ne raziđe
Vranac barrique
Miris je tres chic
Popločeno dobrim namjerama
Krcne joj rebro

Htjela bi imati svoju pjesmu
I trebala bi imati svoju pjesmu
Jer se raspadala kao i svi
Ali joj psi nisu raznijeli kosti
I sve su tu i sve je lako
I možeš je zagrliti cijelu
Samo ne tako jako

Ima refleks da te prati
Volju da shvati
I nema je osam
Ona je jedna
U ovoj je pokrajini tebe
Jednošću čudesno vrijedna

Kad izađe iz sebe
Za tobom sa sjevera
Tobom iz hladnih voda
I tobom na proplanku lijevom
U ustaškom kaputu
ostanu tužne oči
Čime da ga zagrlim
Vatrogasnim crijevom?

Vrijeme je najjače
Vrijeme je, jebote, baja
Tiho, ljepotice, tiho
Neka se uspori
Kad se prestane mreškati
Bit će od samog sjaja
Trenutak koji ne teče
Bez predalekih početaka
Nestrpljivih utvara kraja

Tišina, šala i šetnja
Čisto k'o lomljenje kruha
Jednostavno kao pjesma
Kad ti je poljubac pitak
Zdjelica moćna i bijesna
Sve bude tu i tada
Minuta više nije tijesna

Link

Noć je stala kao kap mlijeka
Dok dlanovima poravnava
smijeh preko panike
Stražnjica joj je posebno lijepa

Patuljci pjevaju u rudniku
Život je lak, Sneža diše mrak
U desnom oku ljulja se vrijeme
Tik-tak. Tik. Tak.

Ali, hej, patuljci rade u rudniku
Walt ih je nacrtao kako
pijucima razbijaju kamenje.
Na ulazu u šumu pogrešan je znak.
Patuljci joj donose znamenje.

Duša piše stih za tijelo, pozvana
Waltovi se množe
Osjeća se prozvana
Udara im kažiprstom o grudi
Više umorna no ljuta

Ništa niste napisali kako valja
Vraćam se na početak puta
Kroz špalir prinčeva uz stazu
Prolazi. Kliču „Vidim te! Vidim te!“
Redom. Dok je vide.
Kaljava ruha i sjajnih čizama
Na žute se cigle zagaziti stide

Prije svitanja, u tišini
Kihavko je nakratko slušao
kako joj staza klizi pod nogama
kao gudalo po Stephaneovoj violini

snap, snap
I see you walking
Down a moderately sunny day
Smile on, shoes new
Breasts full, hair combed
snap, snap


snap, snap
Mother is nervous
Oleanders will freeze if I don't
Visit her soon
Dog barking in a muddy yard
snap, snap


snap, snap
Desk full of ashes
No musical screensaver
Got a date tonight
And a deadline tomorrow
snap, snap


snap, snap
There's a fine golden light
On the treetops
Kids playing in the park
The curtains are dirty though
snap, snap


Lako je, rekla je Klotilda. Ljudi koješta kriju ali na sav glas oglašavaju kad naprave korak dalje. Dovoljno je da ti drugi bude… tih.
I da izmjenjuješ noge, degenerativni poremećaji zglobova su a bitch kad se prošaraš sijedima.
Milivoj je obznanio da je sretan kao krmenadl, ali taj dio je bio smislen i duhovit. Kasnije je dodao kako ne vjeruje da postoje loši ljudi, ali vjera da postoje je korak u dobrom pravcu. Međutim, kasnije je bilo tek kasnije i radnja se raslojila po uzoru na vajnšato, a mistika je odjebala pravac i povukla plavac. Klotilda nije bila ni blizu sredine priče ali je Škoda prečesto bila na sredini ceste. Hepiend je sklopiv, prijenosan i koristi patentirani mehanizam za montažu. Otkad ga koristim, koljeno me ne boli i mogu spravljati ukusne napitke od povrća.

Uh. A nije ni pun mjesec.

-Perice, čekaj malo, ne možeš tamo sjesti sad.
-A ja hoooooću taaamo i tako!
Dubok udah.
-OK, ajde jebiga.
Sjedi 4 sekunde, dotrči i cima te za rukav.
-Ja bi sladoled.

Prikovalo me za ekran tjedan dana. Kasnim s nečim. I moram vam priznati da me ovaj internetski društveni život cima ko majku devetero nestašnih. Mislim da ih čavlić kojim prihevtaš tag na gmail konverzaciju ubode u lubanju. On bi. Ona bi. Svi bi. Nitko hetero jebemu. Jebite se lijepo drage seke i braćo pa rastite. Sve ću vas rasputit u ježurkine mutne vode. MOŽE SVE. I onda ćete u mutnim vodama tražit izvorske, indignirano zahtijevat karte na stolu, jaja na volu, brač na bolu i bisernicu bez sedefa golu. Samo ćete si proslijedit cedulje s htijenjima za jedno mjesto udesno ko servu u odbojci i opet višeglasno na uvce mi odvalit Ja te cijenim zato režim, Ja te volim a sad bježim, Ja bih htjela kad bi smjela, Ja sam tvoja al ne baš cijela, Meni prošla subota baš i nije sjela, Ja bih u Pulu i u meksičkom bi jela, Ja sam mislio umjesto tebe.

A ja sam upravo smislio univerzalnu misao koja vam se rimuje. Mantrajte si je dok se odem istuširat od mulja. Kad se s potomkom igram zrende u plićaku sa pesom bar gledam dve vesele njuške pa jebemu i pijesak u gaćama. Možeš otić otplivat poštenu rundu do suprotne obale Lima i nazad i čak te oboje prate kad ih zdravo motiviraš nečim tipa „stoko lijena“ ili „pizde kukavičje“ i slično. Eh. Good times, good times. Di se unavailable zakelji tam na gmajlu. Povlačim se u meditaciju, omat ću i žmirit ću dok ne zatopli, samo me piknite pod rebro ak neka prođe golih nogu prije proljeća.

Danas reprize trnja
Dok omatam lan
Sutra usrdnog plavog lana
oko mojeg trnja
Trzaja usana
Pred stranim licem
Raskošno lista m
Dok ne procvate m
I shrvan zamjeram onima
Koje su okretne i shvate
Lakše je gađati poraz
Nego tegliti pehare
Zavođen, vođen
s očima na cesti koja nije njena
Dok vodi gledajuć tebe
Biti drugi i biti manje
U zamjenu za odstupnicu
Teže je prešućujući
Napisati pjesmicu

Pustio sam jezik
Otečen, bludan, slinav
Kvarno mlačan na rubu tegle meda
I lutkarsku predstavu
S medvjedićem i izviđačem
Palačinkama i kakaom
Mrtvim okom visoko na grani
Povijušama prstiju
Među jastucima trosjeda
Instrumentarijem loših namjera
Razapet u sporom vremenu
Zdvojan nad leptirima
I reptilima u mojem sjemenu

Jedan po jedan
Uvijek jedan po jedan
Bez kukavičjih jaja
Unatoč bezakonju
Uvijek uz žrtvu
Ravno polovica
Okrutnije od crkve
I od Osmanlija
To nije janjad
I nisu demoni na cesti
Ali uvijek će vam se
Samo polovice sresti

Možda je vrijeme ključ
Možda nas može otkupiti
Može nas dvoje dvoje
Po dvoje
Pod svojim skutom okupiti
Uzevši ono što nije
Za ljudske ruke stvoreno
Brišuć k'o brižna majka
Sve što je jučer zboreno
Raspremajuć kada usnemo
Sve podignuto, sažgano, skoreno

Da nam dani budu k'o pseći
Svaki jedini, najbolji, najveći
Da se sudaramo uz smijeh i vrisku
kao peglice u luna parku
Isti, novi, iznenadni
Poslastice u kutu oka
U ritmu svjetala u mraku
Pomaknuti nakon svakog skoka

Da nam dodiri nemaju jeku
Istih dodira drugih ruku
I da se smjenjuju poput glazbe
Jer danas su skladali buku
Molim te, vrijeme, usliši me
Jutrom nemarno prepiši me
Izvrni me kao rukavicu
Otari čičke strahova
od znanih stranih lica
I od uzroka
Ne od posljedica

Jutro cvrči
Skviči mob
Krmelj kopam
Čoham mog
Ovo ono priča ona
Čekaj malo
Stani bona
Ja u gaćmi
Na terasu
Nek susidi
Vidu dasu
Vani zima
Jebo sliku
Ne služi mi
Baš na diku
Je je da da
ic okej
dec vot aj sej
Aj sej jej jej
Sve misleć nej
Uzmem drvo
Ložim prvo
Kuham kavu
Bistrim glavu
Sisam pljugu
Palim drugu
Jutro ko saobraćajka
Dajte pajku kavu
Jadna li mu majka

Ovdje su ceste dobre putnicima a raslinje ima veću frekvenciju detalja nego na sjeveru, sabijeno je, drveće je niže, sitnog šarenog jesenjeg lišća, provučeno kroz zlatni filtar. Uz smeđe sunčane očale klavirske tipke sunca smjenjuju se sa sjenama drvoreda okretno i brzo i svaka nota na vjetrobranu je zaigrani, topli jutarnji staccato, a u gradu čeka macchiato. No dobro, kratka crna bez rime, platim još rundu računa prije zime, uzaludno tražim mjesto za doručak u starom gradu. Ha, maleni dućan u kaleti. Jedan zidarski, malo kulena i sira i Vindi tetrapak sa slamčicom, jabuka i breskva, sunčana klupa kraj mola carine. Jesu li u lukama zemalja bez trgovinskog deficita lučke carine na durovima? Kao svaki pošten peder malo buljim Duždu Venecije među noge, nešto mu opako visi i vidi se otok iza njega. Dotjerane mlade majčice kotrljaju dječja kolica i uzajamno zaviruju. Sliči na tatu, sliči na mamu. Dečki pobožno slušaju Matiju Gupca u kombinezonu Slanac & Slanac doo. Reći će on njima da ga boli kurac za njihov neplaćeni PDV i sve i odjahat u zalazak. Klimaju. Junački epovi nadahnjuju, pružit će mu moralnu podršku. Bit će da sam u jedinom obalnom kafiću koji radi van sezone.
Ideeš, zimska verzija little black dress, stilleto… više mi ne treba kava. Zacrtavamo idejne komunikacijske smjernice, ukidaju se teze čiji stupanj apstrakcije ostavlja netaknute pojase teritorijalnih mora među nama i prelazi na osobno i neposredno. Zašutimo vrlo zadovoljni zaključcima, susprežući se da ne popratimo povijesni dogovor na rivi aplauzom. Okej, poljubac je na dobrom tragu. Skroz. Možemo s te strane. Igle na peti su nezgodne u kamenom popločenim uličicama. Ili sasvim zgodne, ako se držim prvog lica.

-Hej, hej, ja moram i dalje živjet u ovom gradu!
-U redu je, ja ne moram…
Osvrćem se s oko 78% nadahnuća iz sfere mračnih namjera i 22% zaigranog humora.
-E jesi našao gdje ćemo stat, gle kaktusa!
Stvarno, jebemu, ogromni kaktusi svuda oko nas!
-Ha! – podviknem sretno ugledavši ružmarin i fingiram da je vučem u grm.
-Jao koji si klinac, smije se.

Mudro žensko ima ideju, brat ćemo šipke. Nešto da napučimo teritorijalna mora između riječi peglanih na brid i pulsiranja libida.

-A baš bih se mogla i zaljubit jedan krug.
-Naravno, barem preko zime, hladno je zimi.

Smijem se i ljubim je u obraz. Često naručuje poljubac u obraz. I to je domišljat napad na teritorijalno more, najtvrdokorniju crtu. Udvoje tražimo zaboravljene mehanizme ovladavanja svaki svojim teritorijalnim pojasom. Ne nužno radi onog drugog, prvenstveno svaki radi sebe. Dan je lijep, sunčan. Puštam Duggy iz auta da pronjuši livadu kraj parkirališta, vadim sunčane očale, palim cigaru i pitam se što ću izvući na radiu za povratak.



naziv izvornika: Četiri lika traže autora ;D

Kratko je uključio brisače da uklone maglu s vjetrobrana. Auto je bio hladan i u trenu ga je ispunila svojim mirisom protegnuvši ruku preko koljena da uključi radio. Samba je prekrila kliketanje žmigavca dok su u bjeličastom danu čekali da se ubace na obilaznicu. Jutros je spojio lijevi zvučnik koji se vječno otkačivao jer su klinci štedili na žici kad su montirali ukradeni radio. Osjetio je zadovoljstvo. Duga vožnja kroz maglovit dan potpunija je u stereo tehnici. Mono bi mogao potaći jedno od njih da govori, a riječi su češće klinaste nego skladne. Bio je svježe obrijan i mirisao na losion, bila je otuširana i tople vlažne kose. Prvi je zubac ljubavi za nju legao na mjesto kad se nije uvrijedila što je njen skupi parfem prozvao kompotom od jabuka. Prepoznala je melodiju i rekla njen portugalski naziv. Nisu joj se sviđali prekidi u kojima je ovaj zaneseno i poluritmično nizao hvalospjeve sambi, a on je mislio kako francuska verzija dodaje, a ne oduzima. Za početak, dodaje upravo scenu u automobilu. Muškarac koji ispituje ženu o drugom muškarcu. I o sambi. I on se prvi put opio sambom kad mu je DHL donio VHS tog filma. Davno, od grada koji više nije to što je tada bio, preko povratnice iz Portugala koja se postupno sve više okretala jazzu a bila je autentičnija kad bi zapjevala sambu. Drijemao je u petoj bez gasa i upijao mirise, zvuk i kontrast tamnih letvi njenog drvenastog glasa pred bijelim fill lightom na skretanju u Vodnjan, osjećaj svježine na svojem obrijanom licu i miris njene kose koji se ovijao oko volana. Receptor, rekao bi umaški Sherman, pikantna domena dalekog juga na početku zime. Prestala se žaliti na obradu i uglavila crveni nokat palca među prednje zube držeći cigaretu pred desnim okom, a magla kao da je pronašla put do njene glave dok joj se dim svijao oko čela i pramena vlažne kose u hladnom automobilu. Na trenutak kao da se ljutila na njegov smiješak i šutnju, za maglu, za sambu, za mirise, a zatim je kliznula dublje u sjedište, dodirnula mu noktima ruku dok je mijenjao brzinu nakon pruge na izlasku iz grada i otišla kroz bočni prozor u tihi krajolik slikan kompotom od jabuka.

-Riječi su ti bijele, ali ti si sasvim tamna. – rekao je kad se predala, poželjevši vlastitu obradu.
Mirno je okrenula glavu prema njemu, ali zatekao ju je. Bila je neodlučna, ali nije zagrabila površinu i nije se smijala. Ipak, činilo se da ne zna riječi originala koji je herojski branila od francuske kolonizacije. Pomislio je na to kako je jež sinoć čisto za probu branio Europu od bossa nove i kako je njegova bivša šogorica kompulzivno razdvajala komponente obroka na rubove tanjura.
Izdvojit će još jedan dan za nju. Najzad, Vincek je lijepo upozorio da samba nije šala i oni koji je spjevaju kao šalu nisu ni za što. Imala je leptira na križima. Jednom je jednoj ženi zabranio da si tetovira leptira. Davno, kad je boyscout još držao 95% njegovih dionica. Zatekao ju je tada žestinom i leptira kojeg je nosila u sebi nije stavila na kožu nego, kad mu je dopizdilo čamljenje u želučanim sokovima, u kofere. Jednom će je posjetiti i pokloniti joj odlazak u salon za tetovažu, da proslijedi dar prisjećanja koji je jesenas dobio. Neki dan je Clooney na TV-u osjetio kako stari i ne želi i ne može više nositi leptira na plećima, a autori filma su mu samilosno udijelili nasilnu smrt umjesto dugog umiranja bez leptira. Ali to je samo Hollywood, u nama su prostori koje se ne prelazi za 90 minuta, čak niti kao leptir, a kamoli.

Osjećam emociju za te što mi tinja
Daj da budem tvoja vijetnamska svinja
Kuhinjom kad prođem odlijepit ću pločice
Da dohvatim ti batak i začehnem očice
Slutim tvoje divne oči negdje tamo gore
Vidi dušo zvijezde, vidi plavo more
Danas moji osjećaji, fakat, ono, gore
Spreman sam na sve i prirodan lirik
Lezder pet minuta, dobiš panegirik

Nis ša zguoron po trokute pojest T aš san muora puoć zdolon pojest ZZ ma unisti me je htie ubit z veturon pak san komoć uša po une magle i san ša va Čahuro puli Juršići i san jie biškotini i pi kafe i uniput san se komoć leva kad san fini triepet i san ša spat i me je zbudila zajno rano aš da će prit čovik za letriko i pak san bi mučan aš ni bilo dosti une kaolinske zemlji za delat škagac i san pensa će li mi ordenje puoć svraguon aš je grdo hitalo iskri a nis neanke ponesa četkici za gambiat i te vraižnje šunjarije san takeva i rastakeva semo i tamo kako mi je ordinevala i jušto naprof mi je jeno par puti Klara Zetkin nažgala pipo i san muora popit jeno malico une marsali aš una da ne zna ma da bi rada mane vadila i pak je priša Karl Marx črn kako črna zemlja i zaino san ga ćepa da popijemo još kakovo biro a una je takala gambarat po sveh četireh nan kole nuoh spod stola i na se kraji i san zahita de žbrišo une škulji i san uša i pensa o miljar tega i o Zane i o Črne i o njie i da kako se je forcala da ne zajebava Marxa preveć i kako jo ćapeva strah i se uno zač me pieža i zač mi nažge pipo i kako so se njih dva rivali juštat i durat i sega vraga i da kako so pravi va unen Kauflande i kako san pasa lišo i nis neanke strupa unega minjega a ni mi priša va dobar hip i bi trieba une minje kupit zaino vero aš bi bi najeba snuoća da me ni fermala i sada san se zbudi i grien naložit i delat samo da ponesen uno kandriego ča mi je narivala va veturo i spravin se uno da mi se ne kisa tamo zad. I cavati san pušti tamo i liviel. I bih muora takat punit aku. A ben, je nedjelja, ćemo rivat.

Who the fuck released the O3?
And the little rhinos squeaked
It wasn't me! It wasn't me!

The first 2 were no good
And he began to stutter
And choke beneath the hood

Now whatever breaks
Stays broken for good
But while it lasts
It's decent food

So he can huff and puff
And let out a mighty sound
But the third baby rhino still whines
I do not belong underground!

He's the last boy scout
And the wolf's not gonna leave
As plain as winter landscape
Link

Ma daj, pa ona vapi da joj izbijaš noge, a ne pružaš paušalnu podršku!
Govorila je, dakako, o sebi, iako su govorili o jednoj drugoj. (Ne, o drugoj drugoj.)
Neadekvatni pjesnik je imao kratke noge nosoroga i pred očima mu je, negdje među crnogoricom iza koje je blještalo bijesno svjetlo velikog broda na pučini dalje od starog grada, kliznula slika djece na treningu. Čišćenje, to je uvijek prolazilo. Noge druge djece bile su smiješno slabe prema njegovim debelim balvanima ali high kickovi su atraktivniji i uvijek je doživljavao mali poraz kad bi odustao i odradio ono što prolazi.
Svi bi da ih razbiješ u temelju.
Da im krošnje udare o hladno tlo i obereš ih kao što si danas brstio divne minijaturne rajčice s počupane biljke koja se u sezoni digla pet metara, daleko iznad pergole nad terasom. Mali simboli sunca, posječeni i počupani s debla ruže i kvrgavih starih loza koje su se izvijale uz stupove terase.
Isprva si ih jednu po jednu kidao i uživao u njima, obično dok bi telefonirao u dvorištu. Danas je mama povirila preko terase i, ugledavši te kako pelivaniš na ljestvama hvatajući male rajčice na pet metara visine, pitala "Kog vraga radiš? Pa to ionako moraš počupati."
Kvragu. Svemu su krive noge nosoroga.
Na odlasku si na stražnji sic odložio sliku žestokog južnjaka koji plače nakon čitanja Malog Princa u zreloj dobi. Isprva je jako lako. Mislim, jako je isprva lako. Kasnije je nemoguće ako makar i malo postaneš peder. A većina nas postane pederčine.
Lisica je rekla da si zauvijek odgovoran za one koje pripitomiš. A ako im samo dotakneš krošnju ili se provučeš kroz nju poput latice s ruže vjetrova u jednoj od sezona jednom od gradova ostaješ samo putnik koji gleda na sat. Knjigovođa koji zbraja krošnje, mrk i ozbiljan, svjestan da su sve krošnje zaista iste i tu se ništa ne da učiniti. Spusti poluočalice sa sitnih umornih očiju i pogleda pjesnika koji je počeo uzdisati i stenjati o tome da je svaka krošnja jedinstvena. I o bojama jeseni i kojekakvim sranjima. Balrog je evoluirao, ne krije se u vatri i mraku. Podmukao stvor. Idi na WC. Thou shalt not pass.
Bio jednoć davno u zemlji daleko daleko beskrajno duhovit mladi vodoinstalater koji je doselio iz Splita. Ševio je Princezu Od Svinjske Polovice odmah nakon mene, a zatim i Kraljicu. Bio je toliko bezbrižan i strastven u demontiranju i sastavljanju svjetova da smo ga prozvali Špinoza. Poginuo je mlad i ne znam bi li se s vremenom umorio. Godi mi egu da mislim kako bi danas poput svih nas zaranjao samo metar dva i zatim izranjao glumeći nehajnost da prikrije sjene na plućima, ali to je nepravedno. Umro je. Ostat će junak zauvijek.
Sutra ću skupiti neke pristojne šnicle od tri prsta na rtu. Pokazna ima odličan štednjak, jest će se krvavo i piti bezumno kad obojimo bež i lakiramo granu. Pršte pusta nadvoje natroje ali.

A one, two, one two three… Link

Yesterday I went shopping buddy down to the mall
Looking for something pretty I could hang on my wall
I knocked over a lamp before it hit the floor I caught it
A salesman turned around said "boy you break that thing you bought it"

Ako se pomakneš tako da se siječeš sa svojim riječima pod oko 30 stupnjeva slično je kao kad u toplicama prolaziš kroz one vodene zavjese pod tlakom, malo drapne oko tu i tamo ali osjećaj na tijelu je zaista dobar. Preko 45 ne valja jer klizneš na asimptotu prema pravoj proturječnosti.

U gradiću na brdu posred ravnice poslijepodne su svijetlili prozori. Zimsko poslijepodne, suho i hladno, diskretnih boja zalaska. Autoput izbija smisao iz brze vožnje. Kroz dugi zimski sumrak do obale i centra Umaga. There and back again i nešto prije zore i nešto prije kanjona sjetiš se slike lijepe žene koja te ispraća u dovratku lijepe prizemnice s lijepim vrtom kojim juriša ružan pas i skače u ružan auto pa pomisliš da je večer u stvari nabrala temeljne sastojke za date ko iz američanskog filma. Imaš čak i ruža na prsluku. Nakon 20 godina temeljna promjena je što ne brinete kad joj se vraćaju roditelji nego kad se sin vraća iz provoda.

Zadovoljan si što si se odlučio vraćati starom cestom. To je vožnja, na autoputu se čovjek osjeća kao vlakovođa. Pun mjesec plavo hvata vrhove krošanja na spuštanju u kanjon i svijetli na vodi daleko dolje a duga svjetla plešu negdje između toplijom svjetlošću po mrtvim zavojima, deblima i liticama. Taman i ugodan glas najavljuje posljednji blok Hookera. Kliziš, a zelena traka otkucava HR2*** JLHOOKER*** DIMPLES*** HR2***. Zvijezde, zelene uz volan, bijele rasute oko punog mjeseca. Sjetiš se nekog viskija Dimples. Šašava boca. Legao bi sad, unatoč finom vinu. Pas ti bubne u leđa i spizdi se iza zadnjeg sica. Opet. Vjerojatno bi mu bilo draže da su počeli puštati Hookera 5 minuta kasnije, nakon serpentina. Možda ga postupno pretvoriš u boksera. Dobit će kocku sira za duševne boli. I njuškovne. Uostalom, i ti si gladan, odbio si klopu popodne ali bliži se vrijeme doručka.

Zašto ne zbariš Bjork?, pitala je.
Zašto mi nisi bliži?, pitala je.
Zašto si morao igrati video igricu u krčmi da bi dobio cigarete?, pitala je.
Zašto me namjerno nasmijavaš?, pitala je.

Zato što sam postao dioničko društvo. Tako je pao grah. Drugi su odabrali. Uzimali s polica. Prilagodio sam se. Uzimao s polica. Ljudi slažu foto robote, Frankenštajn ljubavnike, kvote bliskosti. Bescarinske zone su… načelno u planu. I ova čudesno nevina zrela žena u trzajima skače iz trenutka da bi otrčala staviti kvačicu uz natuknicu „prepustiti se trenutku“. Reda mora biti. Grleno se nasmije i zaigra kad je poljubiš nakon što ostavite obalu za leđima i razgovor postane elevator music za oćel me taj kreten više poljubit il šta. Uzme krišku i odskoči. Grickate se. Ugrabiš njene rečenice bez sredine i otrčiš ih glodati iza zastora od šala o Šenoi, a ne od svile, jer još nisi slobodan. Odlične su, vrlo nedidaktičke, nude opcije aktivnog slušanja uz multithreading ili tangencijalne komunikacije. Dobro se sljubljuju s crnim vinom. Nalik su polju smjerova, a to je prednost, ne treba ih konvertirati. Dodatna prednost je što imaju kvalitetan sadržaj, samo je često pakiran u nekonvencionalan format. Fascinantno tijelo. Ni od teških dremljivih tijela koja je teško pokrenuti ni od lakih nervoznih tijela koja traže samo brzinu. Masivno i mišićavo, snažno, atletsko. I lice koje rado napušta izraz napora kad ga nasmijavaš. Savršeno. Svašta su ti znali predbacivati, ali rijetko se tko protivio tezi da si poprilično smiješan, ponekad i namjerno. Smiješno je lako, a lako nije ni približno tako nepodnošljivo kako onaj čiča tvrdi, jer je u nas daleko do lobode. Jer smo na zidu dječje sobe imali plakat Malog Princa s prvom zapovjedi digresističke vjere.

Link

Elem, šekem brekem bijaše audio sample koji je koristio velik broj mrskih neprijatelja u nekoj video igrici pred par godina. Bio je izgovoren tvrdo slavenski, onako nekako kako ameri vole da im rusi u filmovima govore. Kad gadovi već znaju engleski a oni ne znaju ruski nek bar spigan izgovor imaju.

Nisu koristili ništa u smislu kalmem saportem. I gdje onda čovjek da uči kad su temeljni resursi manjkavi.