postumno

Dvaput šećereno
Bruji u glavi
Ona je zahtijevala
Motajući kabel punjača
A samo tren ranije
Bila je jača

Kopčao je rukave
(To je bilo još tada)
Mirisalo je ondašnje jutarnje
Kozmetičkom baražom
I ustrojem napućenim
Smislom kao napučenim

Sada s klipom u ritmu
Izbačeno, s povjerenjem
U vještinu na prvu
Bez znanja i plana
Zvanja i tkanja
S puno grešaka i smijeha
I bez naučenih sranja

Here Be Dragons, rekoh već par puta u zadnje vrijeme. Zmajovi su genijalno društvo, prizma i začin. Zmajove je lako prepoznati po oku, riječima pisanim i govorenim, a mnogo kasnije čak i po mislima, ali do zmajskih je misli dug put i to im je velika prednost.

Kad im ne prepoznaješ oko, pisano ili izrečeno, nalik si Ivanuški Duračoku dok šaka uprtih o bubrege udivljen stojiš pred pećinom ili isječkom neba s razigranim, odsutnim ili ranjenim zmajem. Često su ranjeni jer tvoja starija braća na "Here Be Dragons" ne upiru šake o bokove i ne dive se već refleksno potežu mačeve. Često su i razigrani i koješta, a najčešće sve i još više i još povrh toga, istovremeno ili u ritmičnom slijedu koji tek valja prepoznati.

Izgovorena riječ je često najlakši početak. Čak i kad krenete iz buke, možeš se pouzdati u zmajsku duboko društvenu prirodu koja će nadjačati nepovjerljivost ako prepozna Ivanuškinu iskrenu želju za upoznavanjem. Položimo li ruku na zmaja, dat će nam da prepoznamo novu riječ. Prepoznamo li riječ, sljedeći će nam dodir prepoznati trag topline i biti prepoznat.

Zmajski su zapisi nešto drugo. Ostaju za zmajem i ne može ograničiti pristup, pa ograničenja ugrađuje u njih, kao što u riječi i dodire ugrađuje pristupačnost za onoga kome ih poželi otvoriti. Pa ipak, neizostavni su dio upoznavanja jer o njima govori i način na koji zaključavaju napisane riječi, a kad ih otključamo vidjet ćemo kako izgleda zmajska misao bez pomoćnih kotača koje nam je susretljivi zmaj montirao na one izgovorene u želji da nam ih pokloni.

Danas sam čitao nešto pisanih riječi tamnog zmaja s čijim su se izgovorenim riječima i dodirima moje riječi i dodiri nakon početnih nezgrapnosti počeli zbližavati uz takvo ubrzanje da sam na trenutke petama strugao tlo kako bih dospio uživati u putu. Pisane za mene, posložile su se ipak u blokove kojima sam dobrim dijelom morao pristupati prizivajući mostove od izgovorenog.

Uz kontekst su postajale pristupačne, ali naglo sam se prisjetio nečega… Ne valja ih uređivati do jednoznačnosti tamo gdje to nije nužno, upravo kao ni dodire ili izgovorene riječi. Zmajske su oči čarobne zbog zaigrane doze benevolentne proizvoljnosti misli koje se u njima prelamaju i kad ljudskim aršinom zadovoljno odmjerimo put koji smo prešli upoznavajući zmaja ustrojavanjem i kolčanjem terena, pred nama će biti njegov ukroćen, pripitomljen dio, zaleđen i neživ u jednom od značenja.

Umjesto toga, slažite svoje među njihove i ne zamarajte sebe i zmaja pedanterijom, pustite da vam se riječi i dodiri pridodaju i grade zajednički, još bogatiji nered kojem ćete se radovati.




PS
VAŽNO UPOZORENJE: Izbjegavajte kritiku božićnih drvaca tamnih zmajeva ;D

Spremio sam ključeve auta, uzeo jaje iz pretinca u vratima i ugledao se u metaliziranom staklu.

"-Treba ti malo vremena da odrasteš.
-Dovršila sam odrastanje. Sada samo starim.
-Sa mnom je suprotno. Dovoljno sam star. Trebam vremena da odrastem."

S druge strane, "Mathilda" bi vjerojatno bilo neprimjereno, izuzmemo li podudarnost zabune površnih promatrača oko toga tko je koga više trebao. Bon voyage i dobar provod u deželi! ;)

Enemerem sad, glava mi se počela otvarat od nespavanja ko transformerima. Na sljepoočicama.

Al temeljne odrednice su

-Jebenti kravu, ubi me skoro rosna i ponosna.

-Jebenti radovinacestisemafore koji ne uzimaju u obzir opciju da rosni i ponosni ispadaju iz šume na cestu negdje između di nije usemaforeno da spiče po bocu plina.

-Živ kamen

-Orah je bio tamo više lijevo. Znam, imam cb fotku kako se ljuljačkam s njega u kratkim hlačicama, plav ko onimaliumiljatišapeva 2morovBlongz2mi

-kasezbudiš: Rovinj obećao tele2, meso donijet, špek i kobase bezecirat, sredit gore kat za L, vidit još Lavicu, lovu materi, kamere bežične za birc, zid u puli. Mišeldamirtanja. Jebote.

-ajm gon. Solid gon.

Link

Iz jajeta se ispililo sunčano jutro, a kad sam promašio izlaz s autoceste sunce je poskočilo još korak više i častilo medom. Med na led i medvjed koji se naglas smije kad promaši cestu. Let's go get lost, let's go get lost.

Tridesetak kilometara u besprijekorno pogrešnom smjeru naći ćemo čovjeka širokog lica i toplih smeđih očiju koji čita novine na jutarnjem suncu u kafiću nadomak gradića koji se budi i u svitanju odlaže inje u stare seoske ormare. Smijat će se našem demoliranom mobitelu s naprednom funkcijom isključivanja pri izgovaranju riječi grejp, častiti nas kavom i ljubopitljivim putničkim ćaskanjem od sorte koja nam je bila nedostupna dok smo putovali zasebno.

Konobarica se saginje uz mene kako bi kanisterom antifriza zakočila vrata kafića u otvorenom položaju, a zatim čučeći podiže pogled i lice joj budi osmijeh i „profesore, sjećate li me se“. Stotinama kilometara od bilo kojeg mjesta na kojem bih takvo što očekivao.

S tako malo vremena položenog na pravo mjesto, preko vremena u kojem takve stvari ne bih očekivao, sjedim s dvoje vedrih ljudi među radnicima vulkanizerske radionice i mislim na Fabergéovo jaje, organski automaton koji otkriva minuciozan cvijet, ne ovdje i tamo i u drugim svjetovima već u jednom, prostranom i ispunjenom filigranom, osvijetljenom i moćnom u otvorenosti, promjenjivosti, iskrenosti i humoru, prolaznosti i vitalnosti.

S nekoliko kapi ulja na moru podno starog grada, oderanom niskim valovima zapjenjenih krijesta, amplitude nam bujaju i slikamo oble i tečne dodire urešene otečenim usnama i zaigranim ornamentima tragova noktiju, a jutra zalijevaju pozivi u nove poslove i optimistična znatiželja pred predstojeći put i posjete, želja da vidim drage ljude i mjesta dok Fabergéov automaton zasipa jutra neizbježnim čudima.

Link

Vraćaju se, vijećaju i vračaju. Dobro je. Mjesec se iznova puni i zadnja siktava korozivna zakretanja ogoljelih mačjih čeljusti krotko se povlače pred sjenom medvjeda. Mačji je rod brojan i brz, za zasjede u guštarama, za češljanja terena. Našli su hranu, našli su zaklon, našli su putove, sitan plijen, duplje pune meda. Neki su stradali, neki se vratili. Vinova loza baca sjene na terasu, medvjed prolazi sredinom staze praćen pogledima iz sjena dok olizuju posjekotine i čiste blatna krzna. Uzvratit će uslugu, gladni su većeg plijena, plijena nedostupnog iz sjena.

S drugog kata se čuje repetitivno prebiranje po klaviru, prati blago kretanje sjena lišća. Zrak je predivan, mali nasmijani pas raduje se starom kožnom kaputu i izglednoj noćnoj šetnji pod mjesečinom, daleko od uličnih svjetala pred kućom. Još cjepanica dvije da nas na povratku dočeka topla jazbina i čaj.


Link

Pištu je nakon 10 godina bunarenja po tramvajima učas otpustilo zbog dobrog vladanja, što je otprilike istovjetno terminu tehnološki višak među nama managerima. Osjećao se vrlo nesretno i profesionalno neispunjeno otkad je prošlog tjedna pušten. Udavio je svih u kvartu pričama o tome kako bi na zapadu odležao brat bratu godinu dana.

S druge strane, Pištu je vrijedilo povremeno napojiti, jer Pišta je pričao i o brodovima, o Ciganima, o bratu u Legiji i o lastavicama koje više ne rade gnijezda pod njegovim krovom, pričao je dobro, pričao je mirno i s mnogo emocije u sasvim običnim riječima,

I Pišta nikad nije zaključivao. Nije donosio zaključke i nije odnosio zaključke. Kad bi netko tko ne zna Pištu pokušao rezimirati ili izvući nešto mudro iz njegovih dugih priča, Pišta bi ga gledao kao da gleda luđaka. Stranac bi vjerojatno zaključio kako je Pišta blago retardiran, ali bilo je teško ne oboriti pogled kad bi se Pišta zagledao u vas.

A zagledao bi se uvijek kad bi riječi bile zašiljene na jednom kraju, usmjerene, oblikovane u velike poklopce za peku ili balone za vrući zrak. Znao bi na prvoj riječi. I gledao bi vas netremice, a s lica mu se čitalo nešto između nevjerice i sažaljenja.

S vremenom je odgojio cijelo društvo iz buffeta Marina i nitko više nije bio mudar, iako smo mnogo pričali i rado slušali druge. Bio je duša lokala i njegova kratka crna rokerica preko majice s kapuljačom bila je dovoljan razlog za svraćanje u buffet kad bismo je ugledali kroz staklo.

Odležao je 3 mjeseca, što je imalo teške posljedice po neke od nas. Nadamo se da neće zasrat uvjetnu, danas je jako teško naći prosvjetitelja Pištinog kalibra.

Link

Mogao bih iz tebe ukloniti sve to ludilo
Zbog kojeg sam te volio
Tonove narančaste, zelene i plave
Zbog kojih sam te volio

pogledaj me
misliš da bi to zaista bilo tako lako?
mislim, pogledaj me samo
misliš li da bi ti to bilo tako lako?

Znam muškarce, znam gdje im je dom

a ti si posve jednak
oni koji se broje bore se protiv sebe

Ali, tako se teško promijeniti
Hej, mogao bih te voljeti
Uzeti ti svu tu ljubav
Hej, mogao bih te voljeti
Staviti te u kutiju koju sam skrojio za dvoje

kažeš, mogao bi odnijeti ludilo iz mene
zbog toga si me volio
pa, ne bih se htjela smijati
ali, znaš li sve to
očito si već na pola puta

Pa, kao što nećeš znati kad ta haljina spadne s tebe
Dok se okreneš stiže zima, draga
Pogledaj u ogledalo i to više nisi ti

dobro, ti si staro, staro pseto
upoznao si igru

Tako mnogo puta
I uvijek ista skretanja
Isti stari osjećaji cijelim putem

da, mogla bih te voljeti
zgrabiti ti povodac i odvući te u nepoznato

Znam gdje sam zakopao kosti
Možda bi potrajalo, ali našao bih put kući




(S.A.Staples / A.Magnuson)

Jeste li ikad pomišljali kako to ide, kad se nađe dvoje visokog stupnja ustrojenosti, dovršenosti, integriteta, nekompromitiranosti vanjske oplate, dodiruju se kao da se kucaju čašama. Zato su rasute havarije od ljudi obično ljubavnici za pamćenje, gomile šajbi i staklenog praha na gomili uzajamno si nalaze značenje.

Činilo se da je prostor iskrivljen
Tu su bijesne šuze
Tu je negdje ona
Iscjepkao sam rečenice na sitno
S brda su čula se zvona

Slova su konfete, glasovi lete
(Tko leti vrijedi, tko ne leti…)
Razmaknuo dlanove i neke su pale
Oko jezgre joj se omotale
Uglavnom one male

Pijemo i jedemo šarenilo
Pregovaramo ritmove
Kao novooformljeni bend
Nakucam porciju konfeta
Oću, neću… send

Urokljivim okom gledam u ne vrijedi
sve dok jezgra ne počne da blijedi
Sipam smijeh i sipam spokoj
Krivulju bedra da joj malo slijedi

Priče su oduvijek uvijek iste
Kaže majmunčić i gleda ogledalo
Vrijeme vuče riječi oko jezgre
Ako gledaš postane ti stalo

Mislim, kad bolje razmisliš, ako uporno ostavljaš jedno jaje kod nje to ti se nemre pisat u strah od vezivanja, jebemu… :D

Nu. Nehermetički, nedvosmisleno za svakog ko ima pravo na nedvosmislenost. U glavu, svoju i sve koje se podmetnu.

Postojala su neka pravila koja su 7 godina funkcionirala ko urica.

Nitko ih nije dovodio u pitanje jer se hodalo s britvom i sjeklo svaki flaks koji je udicom na kraju hvatao makar i kožu. Brzo i čisto uz jednu iznimku. Mislim da nisam nikad jasno i glasno izrekao… oprosti. Velik je grijeh koristiti snagu protiv onoga tko ti je daje na raspolaganje, pa makar i ne bilo s predumišljajem.

Voliš koga voliš. Nema trgovine i ništa se ne podrazumijeva. Rijetko se i izgovara, ali imaš mnogo prostora i vremena. Uloga Caspera je među najboljima u koje su se vrijeme i prostor znali pretapati.

Sloboda vremena i prostora su divna stvar. Kad ih čovjek ima najčešće sjedne na dupe na sredinu prostora i vrijeme ispunjava radeći kuglice od šmrklji i pokušavajući oboriti rekord u daljini izbačaja istih palcem i kažiprstom. Ako netko prolazi sa zdjelom voća uložiš napor da se protegneš (pazeći da nešto ne uganeš), podmetneš nogu i zijevneš jako najjače.

Zatim je došlo vrijeme za sljedeće vrijeme i, kao što to bez iznimke biva, počele su se pojavljivati redom nove osobe za novo vrijeme.

Eleionoma nije došla s namjerom da bude zrcalo a postala je i katalizator, mama je uvijek dobrodošla kad ogrebeš koljeno igrajući se, a princeza nije čeznula da bude flaster ali flaster za flaster je čist dil. Lavica je izdaleka bila nalik na lijepo pakiran Hepalpan, ali za to više nema potrebe i može se bolje, a nova su pravila da se nađe najviše i najbolje što se može naći.
Kriterij kraja više nije mogućnost da korak bliže dobiješ po ušima. Za one koji to nazivaju početkom ožiljci su odlikovanja i bogatstvo.

S druge strane, repova ima. Oni utilitarni mačji na zidovima dvorišta čije adrese pamtiš da ih cimneš za jedan mijau brzo odlaze sami od sebe i bit će dovoljno ne updateati mymaps na googleu.

Međutim, tu je i Casperov adresar. To je teže. S manifestacijama je lako povući crtu, koliko god to smiješno bilo. Manifestacija je ono u što netko može uprijeti prstom, podastrijeti kao dokaz, a najmanje me brine dokazivost. Pitanje je jesu li i koliko Casperovi anđeli padobrani, mine u temeljima. U biti, mačji repovi na zidovima su trivijalni. U Božićno vrijeme ću biti u Zagrebu i prilično je izvjesno da ću razmijeniti bar tri zagrljaja koji neće biti kurtoazni, čak niti aseksualni, pa makar bili u formatu koji je savršeno prihvatljiv nasred Cvjetnog trga dok Pike Jr uz mene hasa kranjsku u pecivu. Uz bilo koji od ta tri zagrljaja lako mogu i čuti i iskreno i opušteno izreći volim te. Isto je tako činjenica da ću vjerojatno uz neku kavu, pivo ili maraschino u čokoladi čuti kako su muž i djeca (kava), djeca i argonaut Hil (pivo) ili pak eminentni zagrebački glazbenik oštrih očnjaka (maraschino/čokolada). Činjenica je i da ni ja niti ijedan od tri anđela danas ne snujemo nikakav oblik formalnog zajedništva ili partnerstva i nikad mi nije palo na pamet da nekoj od njih prešućujem drugu, upravo kao i to da u prošlostima imamo podijeljenog vremena, emocija i riječi koje danas još daleko nadilaze ono što je aktualno. Što je tu fer, a što je pederski odabir? Jedna mi je žena pred mnogo godina doslovce postavila ultimatum da istrgnem stranicu Casperovog imenika s podacima jedne od ove tri žene i pokorio sam se poput miša... nisam si to nikad oprostio. Sada je drugo vrijeme i ja sam vrlo drugi, nitko mi ne postavlja ultimatume ali ne mogu a da sam ne razmišljam o tome.

Lavica se prilično čudila tim odnosima i nije krila zabrinutost. Ispričala mi je priču o ljubavniku koji joj je značio zaista mnogo i o tome koliko joj je drago bilo kad je godinama nakon što su prekinuli zamijetila da je najzad prestao nositi komad nakita koji mu je poklonila.

Danas smo tek na početku. Među nama su tek otkrivanja, ali jasno me podsjeća na pomalo zaboravljena pravila stare škole kojima ne bi škodilo osvježavanje nekim repeticijama. Neke su od međa jasno ucrtane i ostaje se unutar njih ili izlazi, uže su od serijske monogamije koju sam godinama nazivao fair playem, a romantična obilježja su joj bila pretežno zdravstveno higijenske prirode… jer se noktima nanesene rane na očima lako inficiraju.

I sad, jasno mi je da ogromna većina žena i muškaraca naprosto nominalno prihvaća takve norme, uzajamno svjesni bijelih, a ponekad i vrlo žarko crvenih laži, ali to je doista njihov, a ne moj problem. To nije nužno vezano uz sadašnju priču, prije je promišljanje praktičnih implikacija promjena koje želiš u sebi. Last boyscout je još živ i ako s njega otresam prašinu treba to učiniti kako valja.

A valja upravo onako kako osjećaš. Svaka promjena ponašanja prema onima koji jesu dio tvog života, a u ime čišćenja nekog prostora koji će možda biti potreban je smiješna i u osnovi sasvim jednaka bilo kojem paketu suspendiranja manifestacija emocija dekretom. Novi dijelovi života će ili imati potencijal i vitalnost kojom će preuzimati nova područja ili neće. Najodrživije i najčišće ostaje njegovanje što veće transparentnosti misli, emocija, riječi i djela. Više nikad od nikoga neću tražiti, više se iskreno i ne može ponuditi.


Link

Crveno crno i rose. Riječima druga Svebora, to bi svakog ubilo.
Bordeaux : FC Pike 1:0
Malo je bolje kad se smiješim ispod glavobolje. Osmijeh dođe ko zdjelica ispod, tek tolko da mi se fudbal ne otkotrlja.

Đemsbond se maskirao u djeda s kačketom u golfu duji, ali nije ga zatekao nespremnog kad je iz otvora lukavo maskiranih kao rupetine od hrđe počeo zasipati cestu datuljama. Najbitnije je bilo ne brijati da iz šuma uz cestu vrebaju zloslutni trokuti sira s kaduljom čekajući da ga Bond, Katchket Bond sjebe. Nije imao kaj brijat jer su mu gume bile ćelave. To mrski neprijatelj nije očekivao. Žderi mi auspuh, gade, zaurla moćna Felicija u minuti ubrzavajući do vrtoglavih 60. Mirisi tartufa i Šal-a-mal-a. Med i papar zaliveni na maglu otkrivaju obrise strahova i postaje jasnije. Nisu njegovi, samo su malo lutali u magli. Naranče se vraćaju u oči prije jutra, gricka tanke kriške zatečenih vukova s kaduljom. Ima ih u šumi, ima ih zavučenih među slojeve slojevite, ima ih posvuda, na rtu, sjeveru i dalekom jugu. Valja malo ugasiti motor, sjesti i jesti s užitkom i u miru, druge će morati drugi, čim se dosjete zaliti magle medom i paprom.

sorry džo, zabuna.

Ili
Odnijet ću ljiljan u Rusiju
Zakititi minaret neonom
I osvrtati se da vidim kako djeluje na tebe

Jer
Imam topovski kuglof
Sa šarenim čoko mrvicama
Da te pogodim u lice
I gledam kako se oblizuješ

Ali
Šutiš i deklariraš da si tu
Gledajući nered u mojoj kuhinji
Iza mojih leđa
Branjen kuglofima
Još časak, dok ne mine vjera
Da želim urediti dom
Da nisam u kvaru, propao

Nego
Samo lijen i uplašen
Razmažen komforom
Djetinjasto pohlepan
Sa svilenim šalom
I zastavom na predugom koplju

Već
Je pao mrak
Na gramatičku nedosljednost kitice
I zastavu, visoko
Van kruga ulične rasvjete
Više se ne vidi
Visoko, više ne iskupljuje
Pet je sati popodne
Zrela si, tužna si, svjesna si
I nećeš me hraniti poslije ponoći

Kad sam prošli puta posjetio muzej, upamtio sam dotrajale lajsne uz zidove. Kao mehaničke igračke s hipertrofiranom, metastaziranom rutinom temeljne samozaštite. Saniramo ono što je najviše dotrajalo i zatim pomičemo pažnju na sljedeće po stupnju derutnosti ili neadekvatnosti. Blistavom i lijepom ćemo pokloniti pažnju ako i kada dotraje. To zabrinjava i vođeno je samo prividno zdravom logikom. Najzad, bi li doista bilo tako tragično skončati pod gredama urušenog krova, pogleda utopljenog u nekom Chagallu?