postumno

Ain't entropy a bitch?

Link

Za ovaj đir samo svjetsko gospodarstvo, a o stvarno strašnim implikacijama univerzalnosti entropije čim se odvažim pogledat da mi nije ispod kreveta ili vreba iž bušije. ;)

Uglavnom postoje dvije opcije, priznati da razumiješ nekoga i preuzeti odgovornost za tuđe produžetke razumijevanja ili preskočiti priznanje i izviti na obodu razumijevanja leđa u elegantan luk (jazzhands obavezno, nikako deklarirati nerazumijevanje, jer će te zgrabiti za grlo i objašnjavati dok ne poljubičastiš).

A ovladati vještinom pravilnog i selektivnog nerazumijevanja ima mnogo prednosti. U odnosu na razumijeti je poput poezije naspram pučkoškolskog odjeljka pod okruglasto vezenim naslovom "Što je pjesnik htio reći".

-„Ali, kamo da te onda stavim?“, zdvajala je.

Dead center, da ostaviš prostor za ugodna i neugodna iznenađenja. Možeš i malo ispod crte, da se ugodna ne gužvaju.

Link

Nego, surferi oni na valovima, oni, znate, uvijek koriste prednju stranu vala. I uz njega do krijeste, s tim da je krijesta krš. Nisko dolje ne daje brzinu pa ih poklopi, visoko je propadanje kroz krijestu vala.
Uhata je sinoć napisala jednu od onih priča u kojima zuje trafostanice, kao ona nasuprot mojih južnih prozora u zg. Ljeti je dio kulise, u sjeni breze parka preko ceste. Zuji u ljetnu večer. Tako slično zuje naši prošli doživljaji, kao i sadašnji iz trećeg lica. Život kojem gledaš bočne stranice, iznad točke zaustavljanja i poklapanja valom u podnožju, ispod krijeste. U valu moćno zuji. Pusti megawatti lipćući kroz vodove otpuštaju ommmm, lateralno.
I dok kičeri pišu o akcijskim trenutcima propadanja kroz krijestu a plačipičke preživaju tearjerkerske priče iz podnožja, surferi uzgajaju uši koje zamjećuju promjene frekvencija zujanja, prepoznajući glazbu.

Link

bijelom su kredom nacrtali šahovsku tablu na stolu od dasaka, načetom vremenom i vremenom. Ona je malo dalje svirala tavu poput banjoa, sjedeći na lavu, u crvenoj haljini, ravnodušna s gavranom na vratu instrumenta. I tu djevojčicu sam znao, nemirnu igru prstiju, baletnu predstavu u rukama i oči umorne od neuzlijetanja, i igru suncokretom sutradan dok je skupljao snoplje gledajući je kutem oka preko najtišeg smiješka. Ispružio se poleđice na leđima konja. na užetu su bila dva malena zvona i jedva da je primijetio malena krila na njegovim lopaticama. Znat će kada se probudi. A zatim, zatim je tu bilo daleko nebo. I neko slično na TV-u. I sjajni mali crni medvjedić koji hvata za dupe. I oboje je bilo najobičnija malička osim ako ne bude, ali to se još ne zna, osim što oboje ne bi i time nije jer su već veliki i puštaju da ne bude. I on ponekad humorom prikuca okrajak jedra za livadu kao glavatim čavlićem za panoe, a ona uvijek iznosi čudesnu hranu kao novu vinjetu. Ti si pisao, ja sam slagala obrok. Ti si vozio, ja sam našla dolčevitu. Med i papar na siru i vino, jedan loš rose i bolje crno da ne kvari sliku i u drugom okviru bogate ljute ajvare i jaku rakiju. Jedro je jedro, i uvijek uhvati vjetar, izvuče čavliće i ode, pastoznim akrilom oslikano u jarke boje, ostavljajući zeleniju livadu tamo gdje je ljeti radilo sjenu, a zimi štitilo od mraza. Ni manje ni više, zbrojenu od trenutaka volje i trenutaka gladi, nadahnuća i ganuća. Jedna sasvim ozbiljna žena sasvim je ozbiljno dopuštala neozbiljnostima da joj se okreću nad travnjakom kao stranice knjige otvorene na terasi iza kuće i prepuštene lahoru, sve češće upijajući dozu nadahnuća potrebnu da joj se usne prezasićene i brideće povuku i otkriju zube, da joj tijelo preskoči iz pirueta i kvadrilje i pregršti konfeta u mehanički sloj, tamo gdje je vladala masivnost, ta dojmljiva specifična težina njenog mesa. Livade su se zelenjele. Para iz džezve uzdigla se jutros s hladne površine sudopera i sunce sa stražnjeg prozora kuhinje je na njoj ostavilo siluetu Fabergeovog automatona. Vrijeme nije relevantno kad ga prezreš onako kako to junaci čine, ostavljajući ga nehajno uz cestu da se njime posluži svatko, ubirući ga kao što plivač rukom ubire vodu. Bitno je ništa osim volje, gladi, nadahnuća i ganuća. A ima ih koliko i vremena, obrnuto proporcionalno vremenu uludo unakaženom inventurama, tim neporecivo utemeljenim strahom koji netragom nestaje kao zlo u snu kad ga um prestane panično poricati. Sunčano je i danas.


Link





(Posebna zahvala Evgeniyi Alexandrovoj)

I woke early one morning
The Earth lay cool and still
When suddenly a tiny bird
Perched on my window sill,

He sang a song so lovely
So carefree and gay,
That slowly all my troubles
Began to slip away

He sang of far-off places
Of Laughter and fun,
It seemed very trilling,
Brought up the morning sun.

I stirred beneath the covers
Crept slowly out of bed,
Gently closed the window
And crushed its fucking head
I'm not a morning person.

staviš obične bijele druge klase, sjajne, u kojima se vidiš,
po zidovima. da ti se malo smiju,
dobronamjerno i s razumijevanjem.
najglasnije kad si smiješan do boli.
reljefne tamnije na pod, da iskosa malo vidiš druge
i smiješ im se kad im treba.
a obično nam svima treba skoro pa uvijek, barem malo. :)

znaš da ih sve voliš. dok ne osjetiš nisi se vratio u mir.
pomaže kad jasno izvire i svi se čupavi prelijevate pločicama
dok ti se grohot ne smiri sve do osmjeha
i pogledaš cijelu porciju pločica niz dugi zid
i svi ste ljudi. diši.

i nastavi samo laka koraka, dobar je put.
jedan po jedan, svaki.

hvala sam tek maloprije rekao, za rečenice kao šindra,
preklopljene do funkcije, otvorene prepoznavanjima,
nestašne usputno, ravnotežne zbog kretanja, bez njega upitno.
so you think you can dance.

Link

Ako sretnete ljubičastu kravicu poručite da ću joj se najebat lješnjaka kad je vidim. Jesenas sam ih dva dana preslagivo.

Link

ne bje mi namjera.

Kad nisam sam kontaminiraju mi se tuge.
Zato je uvijek dobro žestoko gledati drugoga kad nisi sam.
I ne gubit koncentraciju i pljuckat jer je to san.

Plešeš ruku ovješenih o pušku na plećima
Isus znojnih tragova pod pazuhom
Operi me, tek tad oderi me
Kasnije ćemo do grada dok ti dođe autobus

Na dve na tri strane. Ne brini, sve stane.
Čupave glave. Kreme od vanilije
I tragovi strave.

-Ček da vidim, jel tu buba?
-Da jebote, tu „buba“, točno tu di me gladiš i prčkaš!
Počeškao se po tjemenu i otišao u kuhinju po nazubljeni nož za kruh.
Likra se spremno parala po crti. Dalje je bilo pitanje zubi.


Link

Stajao sam uz sudoper i gledao kroz prozor na prvom katu čekajući da kava zakuha. Zoom je u niši prozora žestoko mirisao blijedoljubičastom, a jutro iza kuće je preko pastelnog cvata bilo tek nešto plavije, bez ljubičaste.

Mokra trešnja, drvo za loženje pod olujom oštećenom strehom na kraju njive, zatim šume i pogled na daleku Učku. Na TV-u je bio sunčan dan negdje u Skandinaviji dok je čovjek na obali jezera objašnjavao:

"Knjige za djecu su u krčmi, a znanstvena fantastika u kokošinjcu."

...dobar rđav z... ups, ponijelo me.

rekla bi općegriješna da su opća mjesta općenito zgodna za sjest. a općenitošću podesna za ih rabit ko toljage kišobrane maske ležaje gorivo baražnu vatru... ma ša ustreba.

recimo, neko zadigne nogavicu i pokaže ti di ga je strah, tamo oko gležnja malo i na potkoljenici. mislim, nije bitno tolko da znaš da ima neke strahe jer to znaš, svatko nosi opća mjesta. zgodno je znat mu ime. strahovo, jelte.

recimo da se zove Teofil. strah taj, jelte.

-Čuj, kao da mi se čini da ti Teofil malo gmiže uz nogu opet prema koljenu.
-Ma ne, baš je zadrijemao već davno.
-A dobro, ak ti veliš, al nekak ko da mu sjenu vidim...

To je rećemo vrlo susretljivo i drugarski od upozoravatelja. Zlobnici bi rekli da ga isti taj Teofil ili pak neki njegov, keaznam, Hilarije, debelo drži za jaja i upliće mu se ka grlu ko bršljan pa gnoji tuđeg Teofila da se malo poravnaju. Jer mu to lakše neg suzbijat Hilarija. Al to su zlobni cinici a ne ljudine.

Po njima bi ispalo da ljudi kojima pokloniš povjerenje i otvoriš im prozor prema sebi to koriste da te svlače na svoju mjeru ili pak samozadovoljno tonu ako su bili jači, a po potrebi mogu i fućkat i pravit se tupavi kad im poželiš pomoći da se vidite.

eh, narode, govna suvan ti i taki. cinici jelte. ša krivo tumačidu.

akolin su vukovi u šumi ogradit ćemo se, zavuć u tor i pričat si kako bi sad na vuku njušku rastukli da nan tu dođe i legne glavu napanj. a jednon morebit uspjemo i izić i dat si ruku pa povuć kad zatriba ili privatit ponuđenu brez da je vučemo u jamu. nika' ne znaš, zadesi se jednom od sto jedan od sto puta da nebude go'no.

Link

Nemoš ne ositit ponos do samije' vrjova ušiv kad tvoju kompetentnost prepoznaju, priznaju i spizde ti na škinu najusraniji dio posla. Vrag van piz odnija. Pffr.



Link

vaki:

Kada su prva zrnca dotakla jezero, vratio se.
Vratio se prije prvog snijega.
Vratio se rano, dok još nije bila naložena peć.
Vratio se gotovo slijep, korak mu je postajao brži na poznatoj stazi.
Vratio se gotovo slijep.
Vratio se mršaviji no što je pamtila.
Vratio se u posve novoj odjeći, glatko obrijan, bez auta.
Rekao je da želi plesati prije no što ponovno ode.
Vratio se mršav u posve novoj odjeći i nisu govorili o njegovom odlasku.
Pokazala mu je nove gredice uz jezero.
Pokazala mu je gdje će se u proljeće nalaziti maćuhice i peršin.
Bio je pristojan i glatko obrijan.
Bio je u novoj odjeći, pristojan i nije je pitao za vuka i divlju metvicu.
Želio je znati što je s kruškom iza kuće i smetaju li proljetni mrazovi ivančicama.
Želio je znati ima li u proljeće još ivančica s crvenom sredinom.
Slušao je mirno i pozorno njene riječi o proljeću a ona je govorila sa smiješkom.
Slušao je kako sa smiješkom govori o proljeću.
Slušao je dugo, sjedeći uz stol.
Podstakao bi vatru i vraćao se za stol zaobilazeći naslonjač u širokom luku.
Pitala se hoda li tako zato što se vratio gotovo slijep ili zato što još suviše dobro vidi.
Nije ga pitala.
Bilo joj je žao, imao je tako malo za ispričati, a tako je pomno slušao.
I bio je pristojan, nije je pitao za vuka
niti za divlju metvicu.