postumno

A gle je, spava još, licem prema zidu.
Odlažem kavu, zacijelo sanja o sjekire bridu
Vikend je, kasnije ćemo šivati prekrivač od njene kože
Okreće se i kaplje zglavkom za manje duše na podu
Nasmiješena, nova za razbijanje, i kaže: može

Mudro krmeljiv govorim regenerirati degenerirati
Sanjiva, pokroviteljski me pušta… svirati
Ne prati i pod dugim riječima kradem par minuta
Čini se da uvijek služim, uvijek na početku puta
I kasnije sašiveno nije novo dobiveno

Pamti se sjekira u dijelu kuće u sjeni
Pamti se ubijanje i da je sve ovisilo o meni
Da dolaze mrzeći se, da ne daju izbor
I da ih rušiš da ugradiš prozor, na kući
Na kući, rušiš i gradiš i sada si vlasnik

Kućevlasnik, u kući je tijelo
Tvoje, podatno, bijelo
Gleda pitomo, kuha ti jelo
Znaš kako je ustalo i kada je sjelo
Znaš i kad je postalo isuviše cijelo

I tada odlazi visoka u neki utorak
Da iza obzora nađe sjekiru
Preko ruba kreveta otoči svaku kap tvoje krvi
Jer se mrzi što je tvoja, što si prvi
Što si je predložio, razbio i složio

Ponekad pokušaš samo prijetiti
Zadržati cijelu kada dođe
Sjekirom samo prislonjenom
Pogledom staroj i svojoj naklonjenom
Da vikendom ne štavite krpe njene kože
Davno je bilo, ali pamtiš da se može



Link

Silvija je udjenula nokat desne ruke između jedinice i dvojke dolje lijevo i nagnula glavu gledajući sliku kroz cigaretni dim. U kući je bilo bučno, a ona je bila vrlo užurbana i malo usamljena. Na slici je nekoliko ljudi stajalo na strništu žitnog polja, kabastih pojava, ocrtani debelim crnim drhtavim linijama, statični i plošni, svaki u jednoj boji, uspravni i povijenih ramena, pogleda uprtih u tlo, u jednakim raskoracima. Uvijek ih je doživljavala kao žeteoce. Mislav je sliku donio s puta, davno. Međutim… nisu imali srpove i ništa nije upućivalo na to što doista rade osim nekog načelnog stava tijela, šešira i široke proste odjeće prljavih boja, po jedne za svaki stilizirani plošni lik, svi usklađeni u iskoraku i pogibanju pleća. Vešmašina, Mislav u garaži s brusilicom, dječja cika, sunčan zimski dan i ljudi na slici, odjeće prožete znojem i mirisima mokre, dimljive ilovače.

Očešala je obraz o rame bluze. Subota je. Miriše na planinsku svježinu. Shmoozix Forte, plava boca, Lidl, 19,95. Mislav je stajao u dovratku, brisao ruke u krpu i širokog osmjeha zbijao šale na temu sinoćnjeg pijanstva šogorove supruge.

Horizont je na slici djelovao nedovršeno, pomalo se nevješto uvijao u tamnim… planinama? na mjestima gdje su prostor platna presijecale vijugave masne crne linije likova. Kuća je blistala od čistoće. Čula je kako je vešmašina počela centrifugirati. U dnevnom boravku se s linije čula stara pop uspješnica onih Riječana. Radio. Nije pamtila kad su zadnji puta koristili CD. Poslala je Mislava u prizemlje po veliki lavor za opranu odjeću i otvorila prozor dnevne sobe, a zatim i kuhinje. Neka se prozrači. Četverogodišnja kći je provirila iz sobe s lutkom u rukama. Prokuštrala joj je kratko plavu kosicu u povratku iz kuhinje i rekla joj da ne stoji na propuhu. Odložila je lavor s robom na fotelju i razmaknula zavjese.

Zaista, odjeća likova na slici bila je prožeta oporim znojem. I dim. Dim domaćeg duhana? Nije znala zašto uopće dim, ali na slici je nedostajala rijeka. Pokušala je zamisliti neku rječicu koja pršti i skakuće po oblutcima u drugom planu iza plošnih žetelaca bez srpova ali se iskrivljena perspektiva slike opirala. Najzad zamisli neku jednostavnu široku prugu plave boje koju trenutno zahvati žutosmeđi ton, isti koji je krao i od likova, crvenog, zelenog, smeđeg i plavog. Crne debele linije obala rijeke smiješno se prekidoše u kovrče uz rame prvog i trećeg lika i bedra drugog i četvrtog. Činilo se kao da je plošni prikaz strništa prekinut trakom neba s karikiranim uvijenim trepavicama.

Silvija se nasmiješi i skine sliku sa zida. Prišla je prozoru i bacila je u dvorište. Povjetarac ju je malo iskrenuo u letu unatoč teškom okviru. Udarila je u pseću kućicu i pala kraj breze. Čekala je da Mislav izađe iz garaže, ali iz garaže se i dalje čulo jaukanje brusilice. Bio je lijep dan, kao da je proljeće na pomolu.

Kći ju je s leđa vukla za suknju podižući bezglavog mehaničkog psića na baterije. Glavu je držala u ručici kojom joj se i dalje držala za suknju.

-Razbio mi se …i ne znam popraviti!, rekla je i dražesno pružila ručice prema Silviji.

Silvija je ostala tiha samo trenutak, a zatim je otrla vlažne ruke o suknju i povela je u dječju sobu.

-Dođi milo, nećemo stajati na propuhu… rekla je s osmijehom, uzimajući od djeteta dijelove igračke i ostatak je dana bio sasvim očekivano lijep.



Link

Što mislite, na koga se točno dekorativni vampirići kao mekdonalds krumpirići ljute kad onako naprasno postanu zastave koje vijore za svojim zubima? Vide li nešto što prešućujemo kad tako očajnički bježe pred ljudima? Koliko krv može biti crna? Kad popijemo do zadnje kapi, pod njom leži Aešma, strašna plava srna.

Link

da je sad još prigrist jednu pečenu djeverušu. zalazak sunca mi oće bit prijatelj. mam sam se setil kak je rekla tam u onoj piceriji u vrapču da će mi nagurat pepeljaru u grlo ak me opet vidi sa smiješkom "gledam zalazak sunca s terase rovinjske marine" dok ona priča kaj je kolje. sad duboko promišljam kolika je vjerojatnost da je "Zalazak Sunca" mistični potencijalni poslodavac iz švicarska. osobno mi zvuči sasma logično. da ima pečenih djeveruša u roru prihvatil bi i puno uvrnutije. vježbam destilaciju smiješaka iz progresivne uvrnutosti. zasad solidno ide. mislim, pa kaj ak su svi počeli ševrdat. uvrnutost sim uvrnutost tam. a kad si žemska trajnu naprdi onda to nije panika. a isto je uvrnuto. i to planski. a najzazapljeskat ručicama je kad se dve šarene uvrnutosti poklope i skopčaju ko kad slažeš klincu pistu za autiće na tri kovrče za lupinge. o arhitekturi friških novogradnji zasebno. al nisu mi opće mrske.
e, a kad bi ja opet isključio liberalizam svijet bi odustao od trajne. onda sam odšišaš di se uvrće. al to je bilo dosadno. samo kaj ovi s loknama obično svaki sam na svoj tip lokni briju. i onda opet pušiš gomilu potencijala za kompleksne frizure. ček samo da leđa poravnam pinku, to pogoduje ontopičnosti.
e i daj zapiši tu da je zvala Klotilda jerš zaboravit dok osvaneš. četvrtak oko podne.

-Love will tear us apart, again, rekla je Ksilofonija preko ramena da joj ne zagore polpete.
-Mantraš?, pitao je Paško Peder isto preko ramena iako samo načinom.
-Mantram, rekla je.
-Pa kud sanskrt?, pogađate, rekao je.
-Oš me prčit?
-Oću. Oš se uvrijedit?
-Oću.
-Dobro. Da se ne uvrijediš mislio bi da si drolja.
-Imaj vjere.
-E, a oćeš mi oprostit poslije?, donekle zabrinuto zapita Paško Peder.
-Vjerojatno neću, vrlo sam ponosna po prirodi.
-Kak to misliš, pa znaš da moraš oprostit, inače ćemo otić ukurac.
-Ejebiga, što se mora nije teško. Bolje ukurac nego u HNK.
-A oš se pravit da si mi oprostila bar?
-E, to bi mogla, al baš mislim da neću. Namjerno.
-Al jučer sam ti pričao jako nježno i izdašno.
-Znam, na to sam se već uvrijedila.
-Uh. Čekaj… ,kombinirao je Paško pederski, A jel može da preksutra malo odem doma pa ti naračunaš srednju vrijednost od danas i jučer i onda se vidimo u nedjelju?
-Neću. I neću ni da mi brljaš više prčenje i poeziju istovremeno. Od tog sam duplo uvređena.
-Isto ko i ovak kad je u dva dijela.
-Istina. Al ovak bar guštam u jednom i drugom.
-Dobro, a kolko cca imaš ležišta za uvrede, jel imam fore još kad se dva popune?
-Ma teoretski bi ti ih mogla dat al onda ćeš se razbahatit a i ponavljat ćeš se samo.
-Jes, i to ša kažeš, češkao se Paško Peder zabrinuto po dvodnevnoj bradi –E, a jel imaš alufolije doma?, dosjetio se spasonosno.
-Imam, što?
-Ma da si ponesem par polpeta poslije kad idem, nemam doma niš kuhano.
-U špajzi je.

al je zima. pivac gumno jedna noga vitar gonja komušinu i svi oti đez. ne izlazite neobrijani. neprijatelj motri. 180. hrk.

Ako bržom stranom idem
Ja sa uma sasvim siđem
Pa mi kruške ližu ruke
Kao ukočeni sni

Jedna kandža iza lakta
Njena košulja od samta
Iza zavjesa u torbicu
Sam pljunuo joj krik

Kratka jutra stižu sutra
Labud, leđa, noć i kava
Sobom sjena reže lica
Akord skače, akord spava

Kad na roletu dođu ptice
Na nožu ponudim im biser
Ljubio bi ih zapravo
Al tad pomislim luda glavo
Ne znaš tko su niti ptice
Znaju tko si ti

Dan ti je netko drugi dao
Dan si silovao, krao
Ralje se otvaraju srijedom
Oči petkom, oko tri

Rukom glatko preko ruke
Grč u šaci cvijet za rupe
Goli pečati drveća
Psi i bake, hrana, stol

Nije jučer ova žlica
Prvi put zagrabila lica
Niti je gradski zrak tek danas
Ogrebao je pod kragnom

Ove su prnje odlikovanja
Obukle su knjigu sanja
Kliznula je uz obod lako
Da ne naslađuju se svi

Sto prozora blokira platno
Dat će ljuljati vam klatno
I kada krv poteče zlatno
Tada znat ćeš tko si ti

I nije grijeh i nije pravo
Otrov te je prepoznao
Dat će gibljivu ti slavu
O pasu nosit će vam glavu

Prolazili su pontonom
meko
lupkavo
trčkavo
I debela mala djevojčica
Nervozni perika psić
Mladi ljubavnici iz Italije
Tijela zamrznutih odjećom
Umorna majka u krpastoj haljini
Djevojka očiju uprtih u letve
A ti si pogladila vodu
Močeći noge
Podvrnutih nogavica
Kao da je val glava dupina
Okruglo si je pogladila
I postala je okrugla
Oluja je započela tek kasno noću
Kad si već bila u hotelu
I more je osjetilo samoću

I tako otvorim a ona kaže ne prigušena svirka ni svjetlost u kolovozu i pomislim kako je tu u zasjedi Beznaslovnog riječnog dokumenta.doc još od jutra čitava jedna odlična pjesma koju nema potrebe zapisati sad kad sam je već pojeo pa kao i svatko tko se najede sad osjećam kako grije i drijemam malo mačje misleći jesam li je sad trajno utamničio u želucu uskrativši joj slova u koja bi se mogla obući i otići nekom drugom. Osim toga, vani nešto divljački puca i mogao bih baš i pružiti malo kičmu s telefonom pa se kasnije malo voziti uprazno ili jednostavno popuniti večer takozvanim zlom.

e, da... ne, ček, cut, to bumo mimo šišnuli. tak. mrnjau.

on ju je prcal odnapred a ja sam naskakival odiza al nikak mi ni bil dobar položaj jer se nekak bedasto izvrnula al ajd, pokušali smo uskladit ritam da nam se fino ljulja napred nazad i onak, dobro je bilo, malo je falilo da se fakat ufuramo i zgledalo je da se i ona taman pokrenula al onda je počela lajat i moš ga jebat riknuli obojica od smeha al ajd, večer bje mlada a ona je tek navršila 17 i krenuli je mi navlačit i vezivat nekim gurtnama za rolete kaj je on iskopal jer montira to u fušu al ni bila impresionirana.i na kraju reko ajebiga odi ti čekat silviju doma ja bum zval HAK i okej, kad je tip došal s kamionom i vitlom fakat se mala pokrenula brzo i sad me sam frka po danu otić pogledat kak je al budem čim kavicu pocicam, žestoka je ona, jutros sam joj dopumpal onu gumu i bacil silviju na knežiju tam sam moram fakat ubrat bar dve gume, ćelave su već ove.

Etta James
25. siječnja 1938. - 20. siječnja 2012.

Link

Meeley je rekla „ovo je poput letenja“
Između neba i vode
A među tornjevima provincijskih crkava na obali
Derviš bi od jutra skakao s jelenjom lubanjom
Udarajući košću o zvona

Zimi se rano mračilo
A Goran bi izašao i pomaknuo usta u stranu
Da je Sizif znao za izometrične vježbe
Bili bi sličniji
Ovako je bio prikraćen za tragičnost

Sandra je izolirala svjetove
Kojima su hodali uz nije mi ništa
Nije mi ništa
Kad je jednom sladostrasno nasjela na logiku
Moralisti su bili zgroženi
Ostale je ohrabrilo kričanje na krovu

Škvadra s planine je davno iskala manje
S kapuljačama, tihi
Gladni ekstrema
Zar je krotkost tako
Zaneseno
Povlačiti uže zvona

I svi su, među koracima
A nisu ih učinili jednako
Znali nagaziti raj
A nije bilo često
I uzalud su pamtili mjesto

Da su se upoznali
Mogli su razmjenjivati lokacije raja
Kao sličice nogometaša
Da su se samo uzajamno pazili
Dok su se mimoilazili

Uz više i manje
Manje više jednaki
I sasvim nesposobni
za koliko treba
da bude koliko treba

I da sagrade dom
leteći dom, dom od koraka,
dom u mjestu
nezaraćen s vremenom
dovršen u koliko treba
ne dovoljno
ne "dovoljno"
već koliko treba

Pravuša je rekla „što je to? meksičke trube i stranglersi?“ a Milivoj je kuckao palcem po volanu. Tramvaj je koso podmetnuo reket prednje šajbe i odbijao reklamu u nebo, on se igrao kočnicom na semaforu i ljuljao njeno lice u sjene i u ružičasto svjetlo štop lampi. To je rock and roll daska za jedrenje. To je shizofreničar koji je vrlo lijep. (Mislim da ovaj McDonald's radi cijelu noć, neću jesti kod nje.) Ljudi kao čunjevi. Do šest obično radim, viči pa te ja odvezem ako je frka.

Svetice. Svetice sa Svetica. Gole, u štiklama i tangama, s krilima, velikim, pernatim. Popila je brzo i mnogo u lokalnom bircu. Ne tako mnogo, ali brzo. Jedno za drugim. Neki nekad tako idu. Brzo. Da progutaju dan prije sna. Nasuho padne na želudac. Ženama treba gledati usne, ne oči, mislio je Milivoj. Naše usne nas ne obavještavaju što govore titrajima, bubrenjima, odnosima gornje i donje. Zato ih ne učimo kontrolirati. Mogao bi kuckati kažiprstom nove pločice u kuhinji. U znak zanimanja. Zvoni šuplje ne zvoni šuplje ako puno zvoni brzo će ispucati.

Što mislite, kad lavovi onako skoče, vide li doista neki praviji trenutak, neke uvjete koji su se stekli, miris uz vjetar pognuta glava, položaj sunca, silnice zemljinog magnetnog polja… ili samo skoče kad skoče. U trenutku skrivenom od sebe samih, radi pravde, obostranog iznenađenja. Čude li se? Čude li se kako se ljudi ulijevaju u upražnjen prostor i teku oko prostora koji oduzmemo od njihovog korita ako ugazimo? "Tko?", pita Pravuša. Lavovi, djevojčice, londonski lavovi, oni koji su se nekoć tamo na trgu družili s pankerima. Možda naprosto skaču kad im dosadi. Do tada su pozorni i zategnuti poput tetive luka. Neumorni u iščekivanju da antilopa počne hodati na prednjim nogama a u stražnje papke uhvati violinu i gudalo i zasvira nešto sumanuto da probije sparnu tišinu. I onda im dosadi.

Među tihim zgradama radničkog naselja Prvomajske svetice Sveticama jašu lavove, opuštene, s violinama i gudalima u ispruženim rukama. Znaš li kako blijeda i razigrano uzbudljiva bude smrt u čudni sat, nenajavljena, neplanirana, najživlje što će se dogoditi u sjenama garaža te noći a nitko neće vidjeti, jer sjede dok kroz prozore u njih bulje troma lica s televizijskog tornja, a Neven probavlja četvrtak. „Tko?“, pitala je pravuša. Ne znam, djevojčice. Ja nisam. Morrison. I Neven. Neven je zaklani bivol pružen na boku, isplažena jezika. Ne znaš ih. „Ovo stvarno zvuči kao da je netko snimio meksičke trubače na Stranglerse“ Shadowse, djevojčice. Pravuša ih je uvijek zamjenjivala.

Milivoj je kući popio još čokoladnog likera koji je donio kad je dolazila lavica. Neki dijelovi Božića su spuznuli sa zavjese. Još je mrak. Prozori ranog jutarnjeg vlaka su tonirani kojekako. Zeleni, narančasti i bezbojni. In-tonirani. Hoće prelomiti noć u bojama, škare kamen kolaž, a ko da nije. Bilo je nešto čudno s vremenom. Klizilo je kao sipka obala. Erodiralo je. Svaka osoba s kojom je razgovarao zadnjih dana spominjala je orgije. Prisno. Malo nesigurnog smješka, da ih ne ukori ili u očekivanju da ih povuče, nizvodno ili uzvodno. Tako ganutljivo lijepi, lijeni, plahi, potrošeni. Bliski. Stidljivi. Podsvjesni. Njegovi. Vara ih s hrabrim strancima.

Siječanj. Pomislio je na Marijina podbadanja zbog ruke koja mu je u par navrata kliznula na njeno grlo, uvečer, dok su po parkovima svetice jahale lavove. Znala je odakle dolazi i nije se plašila. Samo je sa smiješkom rekla da će je jednom zaboljeti i mirno ostavila ruku pruženu, dlanom prema gore. Otpuhnuo je dim kroz nos, kliznuo uz pletenicu mješovitih namjera, oštrog vida i slučajnih brojeva labuđim skladom, da joj namigne kratko među tragovima prepoznavanja u odsustvu Tindareja, i prestao kuckati. Nad savanom je u zoru mirisno. Našao je Grapellija. Kada je puna. Vrijeme se raspliće prije sna.

Link

Bilo je dobrih 30 metara. Preoranih. Trčao je pod crno bijelim krošnjama. Mnogo borova. Nije bilo pucnja. Tišina, nebo, simboli ptica obješeni o oblake. Trup mu je bio u kaljuži i imao ga je vremena pogledati prije no što se strovalio u jarak uz njega, cvileći od straha. Otvorio je oči, potpuno, kapci su mu bili poput projekcijskih platana i trajalo je dugo, dugo, cijelim putem preko jabučica, a u očima je nastavio gledati sve što je vidio trenutak ranije i petljavo je zadihan podvukao ruke pod kosu u blatu i umetnuo svoje lice između jabučica i svega, a zatim je, kad su se počele bistriti, u njima gledao kako izlazi s malenom iz Petrove onako počešljan i izgubljen i izlete s curama na Japetić. I noćna kupanja ekipe u ribnjaku za koji su u sitne sate nekog ljeta mislili da je Čiče, shopping u Nađkanjiži i onu seosku krčmu na povratku u kojoj se Danči zapila i plesala pa su ostali do jutra i košaricu i pingač subotom ujutro i mirišljave gumice iz Dojčlanda. Dobro je. Stigao sam na vrijeme, pomislio je spuštajući mu glavu. Ptice su se otkačile i počele zamicati za krošnje.

Prihvatio joj je potiljak, bazu lubanje, uz vrat, prstima pod kosom i gledao, a kad bi joj se oči počele upinjati da budu ogledalo sakrivao se u kosu uz njeno lijevo uho, putujući polako do letimičnog ugriza za uho ili puse uz vrat i ne žureći s povratkom, dajući vrijeme da se oči razbistre i da je vidi. Ogledalo je imao u kupaonici. Nesebičnost je kromirano jaje u labilnoj ravnoteži a Ašmedaj puca od smijeha kad pomislimo da smo mudriji od prirode. Spokojno je nastavio uzimati, uskraćujući se kad god se servirala. S vjerom u njene Minnie Driver čeljusti i gladnost pod glatkošću. Jaje se izvrtalo, jaje su vraćali. Vrijeme bi malo teklo, pa malo bilo prezreno. Kao i svugdje na svijetu, među svima. Povremeno bi se lagali, povremeno ubrali neku magičnu voćku. Nema to cijene, uvijek vrijedi dok se slažete da vrijedi. Tu je negdje jedna od ravnotežnih pjega na licu svijeta i ništa nije prirodnije od odlaženja ni od prilaženja ni od toga da si hladan kad netko plače da je gladan. Vidi avion žličica, jedna za mamu jedna za tatu… mliječni zubi su za nama. Jedi. Putuj među pjegama. I ne zaboravi uživati u krajoliku.



Link

gnjedige frau, urlauben zimir am garmišpartfiškirchenliqueur cu anđela merken diderdesdem kofolgende