postumno - Iskrica Weblog

Gromače

Mogla bi biti zaperca, gmazovske leđne ploče kao na dinosaurima, na nadlakticama, istaknute pred crvenim limom petih vrata starog auta u šumi nad stijenama i morem, crna zvona roštilja, evo tebi jedan štit evo tebi jedan štit, unučić pelinkovca i pašanac terana, hej, sunce zalazi a mi roštiljamo na stijenama i to jest romantično u pažnji i u nepažljivom grabežu kandže za mesom, tvojim i pečenim na zvonima, na štitovima, kilometrima uz obalu do drugog grada i taj nakazni most i luda kuća na plaži kamena golema iz sjećanja a nisam znao gdje na obali sam to vidio pa naravno jebemlimuautopute, tuda se više ne ide a ne znam znaš li kako volim kad piješ pa ti tijelo postaje teže i kreće se grubljim trzajem kao da otpušta zupce i dere kožu uhvativih pokreta koje omatam koju njušim kao cigaru a ta kugla tone u godine i u tugu i umor ali u mraku prevrćeš čašu i lomi se, lomi, njušim ti srču pod rožnicom i navijam, navijam za grohot da mi zavalja želucem i lomi filigrane i grane igrane dane grane fiju, nad autom u mraku grane maslina punjenih narančama ali još se samo gomila do kritične mase samokritičan trebam tešku vodu za masu, da ta masivna plećka krcne kutijicu alarma uz dovratak u jednom gradu i da poštena žena pruži neku od tih ludih čizama preko moje noge u drugom gradu, znaš, na kružnoj terasi opet nad morem, tamo gdje zovu iz trećeg grada s kilometrima od šećerne vate i priča i tišine i radia koji tu na poluotoku hvata stanice kao endemske leptire samo na par kilometara pa nestanu i čini ti se da omataš jezik otečen i slinav i gladan iza oka oko boka oko više kilometara no što ih ima osim ako siječemo kaotično pravce bacaš se naglavce oblačiš mi drugu jaknu oplakuješ mi zub a bedro ti je drhtavo i mislim na Isadoru dok plešeš leđa okrenutih moru, nije li je šaljivo šal udavio nisam li odlično onaj uz Dinu podno tunela zavio a brdo podno brda tamo prije u onom gradu koji ne može biti stvaran i nije stvaran izuzmem li damu koja ne bi mogla živjeti u tako maloj kući i njezin veliki crni Rover ali ne i bisku i zeleni bambus i onaj tvoj meni omiljeni pulover. E-bow pismo. Na terasi podno koje je pokazna shvatila i bila ljuta jer prolazi jedan a ne tri usporedna puta. Očima pod trepavicama sobom s prozorom u stiroporu sve preskače ritam i peku koljena kad tvrdo klecnu na pod, a nismo u Pragu. Zmije, voljene zmije. I najmanja što te grize za petu a dobro zna da ne smije. Kuća od zmija. Ljuljaju mi se ramena, znaš. I mjerim okom i ako stanem opet da se uslikam blag za legitimaciju prsti se nestrpljivo tješe bokom. Onako, kao dijete svilenkastim porubom deke. Od dodira površinskog naučenog sklada do težine strojne i najzad sklada pod prvim skladom i pod težinom koja se trza zategnute ti vidim mišiće vrata, cijenu da svaka misao bude brza. Brza brza kao, znaš, strijele. Bijeli vojni avioni. A tamo su na pragu večeri sjedili i oni za brz dodir priča kao šakom o šaku u prolazu uz jedno ili dva pića i lijepo lijep naivan crveni svjetionik i ljuto ulje dok mislim kako si brzo i lako sretna i u trenu od shermana uzgonska i cvjetna a u autu smo mjestimice skupa a mjestimice kao dva bijela zmaja nad istim poluotokom. Slike se zibaju. Ne kriješ skokove. Okove. Samo složiš jastukmene, a kad prejako slušaš a ja zaboravim pa vičem uplašiš se i dan kao posuđe mičem dok se primičem. Naručuješ da zaboravim da si to ti i znam da ću morati da ne sumnjaš da mogu ali zgrozilo me više no tebe i poslušan pomišljam zašto plaćaš da me vraćaš jer led nije što i papar za med i izlazi su uvijek užasno prohodni a na ulazima čekamo red. Valjalo bi leći, doći će plave pastrve iz kuće zmija, a labuđi mi je vrat i među svake dvije riječi provlači se zelena vlat kao da slikam Glihine gromače. Lizni mi podlakticu, gurnuo sam je u more. Lizni mi lomače.

Moj WebLog