...back into the flow...

ne ostane ništa, niti suosjećajnost, niti treptaj oka, niti spas izgovorenih riječi, molbi. Kada potone brod ostanu živi samo oni koji su na vrijeme pripremili pojas za spašavanje jer su znali i našli dovoljno vremena za snaći se. Zaboravili su tada na obećanja te da je postojao netko uz njih. Izabrali su sigurnije mjesto za usidriti savjest. Prvu luku spasa, misleći da su učinili čudo, da su spasili sebe - no, pitanje je, jesu li sada sretni, zadovoljni i mirni? Klimajući glavom prihvatili su sve uvjete protiv kojih su se prije mnogo godina svim silama borili, a oluja vlastita bijesa odvukla ih je daleko od sebe, daleko od drugih, daleko na pustu obalu vlastite samoće. Sada uz svu ljubav samo nepomično stoje gledajući sirene koje kruže i mole za spas samo jedne duše. One koja se ne jednom utopila u snovima mora pijanih mornara, one koja ih je vidjela kako čežnjama spasa grade toteme ljubavi oko sebe.

bole, režu, zato ih od danas čuvam samo za sebe, tako je najbolje, previše se toga dogodilo između, sa strane, da bih mogla pozitivno razmišljati o udarcima koji će tek uslijediti, ma, prekid slike i tona biva jedino rješenje za dobar dan, dobro jutro i laku noć - a vjetar neka nosi moje misli nježnim pravcem primanja i davanja onoga što je i što bi tek moglo biti. Stiže proljeće dobar izgovor za bijeg - Ground control to Major Tom...you've really made the grade! And the papers want to know whose shirts you wear? Now it's time to leave the capsule if you dare. Planet Earth is blue and there's nothing I can do...

Svi mi imamo neku bolnu točku svoje prošlosti koju upornim pritiskom na onaj malen gumbić otvaramo samo mi sami ili oni koji su nas jednom jako dobro poznavali. Oni koji nas unatoč svemu, uporno žele podsjetiti na konzumaciju svih bivših pritisaka na taj isti gumbić, pogotovo ako se radi o izdaji vlastitog srca. Mislima pokušavamo kontrolirati zbivanja koja jesu ili se čak inatiti istim što samo pogoršava stvari koje bi trebale biti tamo negdje u nekom zrakopraznom prostoru nedodirljivosti. Uzimajući oprost kao jedinu mogućnost, ne izdajemo sebe, samo oslobađamo bolnu točku povrijeđenog nam unutarnjeg ega, te si tako još jednom dajemo mogućnost izbora da budemo oni koji jesmo bez uplitanja svijesti u emocionalnu dramu bez kraja. Braniti se riječima nema smisla, to samo izaziva otpor, opravdavati se, ljutiti, mrziti, čemu? Impuls vlastitih koraka sve nas više udaljuje od onoga što je, od nas samih, a da se pri tome ne oslobađamo ničega. Emocionalni teret i dalje se koprca za nama, dok vlastiti „hladan pogon“ svijesti govori – Pusti da bude ono što je i vjeruj onima koji te vole. Ljubav se samo ljubavlju vraća.

Nikada mi nisu bili jasni ljudi koji vole od svega napraviti jednu veliku priču kojom se zatim uvlače sa svih strana u tuđe živote i kada treba i kada ne treba, te samo vrebaju kada će to sve vrlo spretno iskoristiti, te prikazati nekome na svoj način. Iskreno čitav dan razmišljam o tom nekom nazivu za njih, ali mi baš i ne ide. Možda jednostavno nisam u stanju percipirati sve njihove razloge kojima igraju takve igre. Umorilo me razmišljanje, pa i pitanje zašto? Sada se iskreno samo nadam da će ti isti ljudi naći svoj put ka sreći na jedan potpuno nov i jedinstven način. Možda konačno bez mržnje, te s puno manje riječi nego li sama priča koja uglavnom sve više nalikuje jednoj velikoj sapunici, ali naopačke i zapravo vrlo okrutno. Ego je čudan kada se tako poigrava s vlastito- tuđim osjećajima koji su trenutno van svakoga dometa shvaćanja te iste priče kao i sistema razmišljanja – ti meni, ja tebi – i tako u nedogled. Bljaks, trenutno mi je lakše ništa ne čuti, nikoga ne vidjeti, niti znati detalje. Zato u miru tih istih „ljudvimirova“ pustiti da se priča priča....My heart is like a chinese vase; it cracks many times, but it never breaks (Gypsy Rose Lee – once said)...jer ništa ne možemo kontrolirati, samo vlastitu precepciju istoga.

Unutar svih čežnji koje obujme krugove jednoga dana, ostaju tragovi prijateljstva. Onoga što ne prestaje jer nemamo vremena, jer smo se izgubili u prostorima vlastitih problema, gubitku želja za susretanjem, pričom, a i tišini onoga što moramo svaki dan redom obavljati jer nam je život postao jedan veliki trenutak niza vremenskih razmaka, gdje sekunde više ništa ne znače.

Zaustaviti se, nasmiješiti, popričati, pa i zagrliti se na kraju dana biva sve veći problem tisuće bića koja čeznu i žele toplinu nečije ruke, pažnju od dvije tri riječi, potvrdu istine stvarnosti da smo još uvijek tu.

Tako i prijatelji za koje često nemamo toliko vremena kao prije, no, čujemo se, znamo da su tu, ali se nekim čudom stalno mimoilazimo, ostaju dio naše svakodnevnice, iako ih sve manje viđamo. Ne zamjeram ritmu zbivanja tih nekih rituala vlastite svijesti, ali bih voljela uhvatiti više vremena. Prilagoditi sebe užurbanosti koju uporno negiram. Sjesti uz kavu i ne razmišljati da moram biti negdje drugdje u isto vrijeme.

Jučer sam uhvatila vrijeme. Zapravo jučer sam shvatila koliko je malo potrebno za ljubav i razumijevanje. Unatoč kašnjenju, kratkom pozdravu prije gledanju filma, šetnji, shvatih da smo još uvijek tu. Onakve kakve smo i bile, ludo optimistične, vjerujući jedna u drugu, znajući da ćemo jednom prepoznati ono što jesmo, vjerujući u dio savršeno odabranog svijeta u kojem još uvijek tragamo za onim jednim komadićem neba - pufnastim oblakom kojem samo mi znamo značenje.

Ležeći pod prekrivačem onih koji su ostavili tragove sitnoga pijeska u nama, tek tako, da osjetimo njihov utjecaj, lete nezaustavljive misli, riječi – kao da nadoknađujemo propušteno. Odudarajući od drugih, postajemo one koje grle toplinom čitav svijet. Zar to nije ono o čemu smo uvijek i maštale? Iskrenost svega.

Dugo mi je trebalo da shvatim kako nije važno koliko često se s nekim viđaš, već koliko je važan intenzitet obostranih valova bliskosti kojima možeš pričati o svemu i biti dio svega što je. Tako je onda i čudno kada nekoga susretneš nakon nekih 20 godina, a on nastavlja priču kao da ste se tek jučer razišli. Vremenski razmaci prostora u kojemu jesmo, jednom i sada, postaju apsurdni dio te naše iste stvarnosti.

Smiješ se nečemu što nisi znao, a opet, znaš, značaj komunikacije stao je tamo gdje se uvijek iznova nastavlja. Možeš pričati sebi, možeš pričati i drugima, o tome kako je teško biti tu gdje jesi, a opet daleko od onoga što se čini, ali znaš, bit svega je ipak – razumijevanje prostora vremena u kojem jesmo i u kojem možemo biti. Komunikaciji onoga što je tada bez obzira na učestalost susreta.

Zagrliti riječi kojima pričamo znači imati dovoljno hrabrosti za reći, biti iskren dio onoga što jesmo i što ćemo uvijek biti – bez uvrede, bez boli, patnje neke. Naći dio koji nedostaje.
Tražim li previše kada poželim koji trenutak više?

Ne, mislim da se samo nadam onome što bih voljela da bude unatoč svim promjenama koje dolaze. Ništa nije vječno, ništa ne možeš znati, očekivati, usmjeravati ako ne postoji onaj dio nečega u nama – osjećaj da smo dovoljno bliski riječima, kao i osjećajima svih spoznaja sebe.

Ponekada zaboravimo, a ponekada nas drugi podsjete da postojimo u istom svemiru, različitih svjetova trenutaka – onome gdje svaki ostavljeni trag ipak nađe svoj put – poput vremenskog putnika.

2007.

Kada snovi nestanu ostaje još ona povezanost misli i osjećaja koje treba poštivati. Mogu li? Krećem se labirintom vlastitih misli, pitam se samo gdje je izlaz...?