...back into the flow...

Unutar svih čežnji koje obujme krugove jednoga dana, ostaju tragovi prijateljstva. Onoga što ne prestaje jer nemamo vremena, jer smo se izgubili u prostorima vlastitih problema, gubitku želja za susretanjem, pričom, a i tišini onoga što moramo svaki dan redom obavljati jer nam je život postao jedan veliki trenutak niza vremenskih razmaka, gdje sekunde više ništa ne znače.

Zaustaviti se, nasmiješiti, popričati, pa i zagrliti se na kraju dana biva sve veći problem tisuće bića koja čeznu i žele toplinu nečije ruke, pažnju od dvije tri riječi, potvrdu istine stvarnosti da smo još uvijek tu.

Tako i prijatelji za koje često nemamo toliko vremena kao prije, no, čujemo se, znamo da su tu, ali se nekim čudom stalno mimoilazimo, ostaju dio naše svakodnevnice, iako ih sve manje viđamo. Ne zamjeram ritmu zbivanja tih nekih rituala vlastite svijesti, ali bih voljela uhvatiti više vremena. Prilagoditi sebe užurbanosti koju uporno negiram. Sjesti uz kavu i ne razmišljati da moram biti negdje drugdje u isto vrijeme.

Jučer sam uhvatila vrijeme. Zapravo jučer sam shvatila koliko je malo potrebno za ljubav i razumijevanje. Unatoč kašnjenju, kratkom pozdravu prije gledanju filma, šetnji, shvatih da smo još uvijek tu. Onakve kakve smo i bile, ludo optimistične, vjerujući jedna u drugu, znajući da ćemo jednom prepoznati ono što jesmo, vjerujući u dio savršeno odabranog svijeta u kojem još uvijek tragamo za onim jednim komadićem neba - pufnastim oblakom kojem samo mi znamo značenje.

Ležeći pod prekrivačem onih koji su ostavili tragove sitnoga pijeska u nama, tek tako, da osjetimo njihov utjecaj, lete nezaustavljive misli, riječi – kao da nadoknađujemo propušteno. Odudarajući od drugih, postajemo one koje grle toplinom čitav svijet. Zar to nije ono o čemu smo uvijek i maštale? Iskrenost svega.

Dugo mi je trebalo da shvatim kako nije važno koliko često se s nekim viđaš, već koliko je važan intenzitet obostranih valova bliskosti kojima možeš pričati o svemu i biti dio svega što je. Tako je onda i čudno kada nekoga susretneš nakon nekih 20 godina, a on nastavlja priču kao da ste se tek jučer razišli. Vremenski razmaci prostora u kojemu jesmo, jednom i sada, postaju apsurdni dio te naše iste stvarnosti.

Smiješ se nečemu što nisi znao, a opet, znaš, značaj komunikacije stao je tamo gdje se uvijek iznova nastavlja. Možeš pričati sebi, možeš pričati i drugima, o tome kako je teško biti tu gdje jesi, a opet daleko od onoga što se čini, ali znaš, bit svega je ipak – razumijevanje prostora vremena u kojem jesmo i u kojem možemo biti. Komunikaciji onoga što je tada bez obzira na učestalost susreta.

Zagrliti riječi kojima pričamo znači imati dovoljno hrabrosti za reći, biti iskren dio onoga što jesmo i što ćemo uvijek biti – bez uvrede, bez boli, patnje neke. Naći dio koji nedostaje.
Tražim li previše kada poželim koji trenutak više?

Ne, mislim da se samo nadam onome što bih voljela da bude unatoč svim promjenama koje dolaze. Ništa nije vječno, ništa ne možeš znati, očekivati, usmjeravati ako ne postoji onaj dio nečega u nama – osjećaj da smo dovoljno bliski riječima, kao i osjećajima svih spoznaja sebe.

Ponekada zaboravimo, a ponekada nas drugi podsjete da postojimo u istom svemiru, različitih svjetova trenutaka – onome gdje svaki ostavljeni trag ipak nađe svoj put – poput vremenskog putnika.

2007.

Imaš li prijatelja ili prijateljicu ?ali za istač

Bok teta :D

Tko ne može uživati u malim stvarima, što život znače, ne može niti u velikima...

da, valja zabilježiti neke crtice iz života...jer ubrzo odu u nepovrat! ovako nam se čini da žive...dulje!

stigoh do pola..i kažem:Ipak si ga našla..vrijeme i..!Sad idem dalje...Hm,kak ti to lijepo slažeš!:)

Aaauuu "Zagrliti riječi kojima pričamo znači imati dovoljno hrabrosti za reći, biti iskren dio onoga što jesmo i što ćemo uvijek biti – bez uvrede, bez boli, patnje neke. Naći dio koji nedostaje.
Tražim li previše kada poželim koji trenutak više? "...Kako za koga!Za pravoga prijatelja sličnog tebi ne..!

punfastih oblaka koji sve vise nedostaju:)Thnxs my Lady:)LY

jel se sjećaš tog bloga, pufnastog oblaka...hm, možda ga negdje iskopam :) za tebe i sebe LY

a daj, sjecam se svake rijeci, svake misli i slova:))bas mi je drago da si se vratila:)jos kad vidim godinu kad je nastalo:)) a nis sam se smjeskam:)

tak i treba :)

Zakaj ti uvijek pišeš tak nostalgične i tugaljive blogove? :)*

hm, pa kaj je ovo tužno? :)