master of my domain
Svi mi imamo neku bolnu točku svoje prošlosti koju upornim pritiskom na onaj malen gumbić otvaramo samo mi sami ili oni koji su nas jednom jako dobro poznavali. Oni koji nas unatoč svemu, uporno žele podsjetiti na konzumaciju svih bivših pritisaka na taj isti gumbić, pogotovo ako se radi o izdaji vlastitog srca. Mislima pokušavamo kontrolirati zbivanja koja jesu ili se čak inatiti istim što samo pogoršava stvari koje bi trebale biti tamo negdje u nekom zrakopraznom prostoru nedodirljivosti. Uzimajući oprost kao jedinu mogućnost, ne izdajemo sebe, samo oslobađamo bolnu točku povrijeđenog nam unutarnjeg ega, te si tako još jednom dajemo mogućnost izbora da budemo oni koji jesmo bez uplitanja svijesti u emocionalnu dramu bez kraja. Braniti se riječima nema smisla, to samo izaziva otpor, opravdavati se, ljutiti, mrziti, čemu? Impuls vlastitih koraka sve nas više udaljuje od onoga što je, od nas samih, a da se pri tome ne oslobađamo ničega. Emocionalni teret i dalje se koprca za nama, dok vlastiti „hladan pogon“ svijesti govori – Pusti da bude ono što je i vjeruj onima koji te vole. Ljubav se samo ljubavlju vraća.
24.02.2010. u 10:12 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar